Nove predlozene publikacije /
2019 / Gudzević na portalnovosti.com
Grumo Appula
[piše Sinan Gudzević]
iz magazina portalnovosti.com
, 19. veljače 2019.
Ovdje, u Grumo Appula, Hajduk je, kao reprezentacija
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, triput igrao protiv
vojne britanske selekcije pod nazivom British Unit i sva tri
puta pobijedio: 9:0, pa 9:3, i u posljednjoj utakmici 4:0
Namjestilo se tako (uvijek se namjesti nekako) da ovaj tekst
bude započet u mjestu Grumo Appula. To je dvadesetak
kilometara daleko od Barija na jugozapad, na putu za Altamuru.
U nedjelju, 10. februara otišao sam u Grumo Appula (akcenat je
u prvoj riječi na u, u drugoj na prvom a). Otišao sam, jer
odavno želim da odem u Grumo A. Zato što je ondje bila
jugoslavenska partizanska bolnica. I zato što je ondje Hajduk
u nepuna četiri mjeseca igrao tri utakmice. Htio sam da vidim
barem tu bolnicu i to igralište.
Namjestilo se tako da mi po mjestu Grumo A. vodič bude čovjek
koji nije bilo kakav stanovnik toga mjesta, već vjerovatno
najkompetentniji poznavalac prilika koje su taj gradić učinile
važnim mjestom jugoslavenskog partizanskog pokreta. Gaetano
Colantuono zove se taj moj vodič, profesor je povijesti,
književnosti, grčkog i latinskog u Altamuri, a rodom je iz
Grumo Appula. Ovo što slijedi njegove su riječi.
Evo, ovo je kuća u kojoj je živjela moja tetka Chiara Toto.
Umrla mi je ta tetka prije pet godina, njenu smrt još nisam
prebolio. Tetka se jako dobro sjećala jugoslavenskih partizana
kad su bili ovdje na liječenju. Bila je potpuno opčinjena
njima. Tetka je tada bila dijete, ali je dijelila ne samo
divljenje ovdašnjih ljudi za hrabrost jugoslavenskih partizana
već i empatiju za njihove žrtve i rane. Kako vidimo kuća, u
kojoj je tetka živjela bila je u glavnoj ulici. Ta se ulica
zove danas Via Martiri di via Fani, ali u narodu se često zove
Via Roma, imenom iz doba fašizma. Jedna stvar ovdje mora biti
rečena: glavnu riječ oko bolnice i cijele medicinske službe
vodili su Britanci, stanovništvo ih zove Englezi. Talijani se
tada nisu ništa pitali, to su mjeseci nakon kapitulacije, pa
je sve išlo preko Engleza. Od Jugoslavena koji su boravili
ovdje načinjeno je pet prekomorskih borbenih brigada. Ja sam
želio da od ove tetkine kuće načinim muzej partizanske bolnice
Grumo Appula. Na žalost, nisam imao dovoljno novaca da kuću
otkupim, kupio ju je drugi kupac, a meni je ostalo da žalim.
Načinili smo web stranicu e da sačuvamo uspomenu na boravak
tih Jugoslavena: www.partigianijugoslavi.it
Najzaslužniji za postojanje i održavanje web stranice je
Andrea Martocchia, astronom po obrazovanju, čovjek visoke
kulture, živi u Bologni. Idemo sad da vidimo bolnicu. Ne
možemo, na žalost, ući u nju, jer je nedjelja i zgrada je
zatvorena, a da možemo ući, našli bismo na zidu u atriju,
desno od ulaza natpis koji sam znao napamet kad sam u školu
išao: U znak sjećanja na doprinos/ koji je ova zgrada kao
bolnica/ dala jugoslavenskim partizanima/ od 1944. do 1945./
Grumo 25. aprila 1977.
Ovo je ta zgrada, podignuta je da bude škola. Ali u dva
svjetska rata je bila medicinska ustanova, u prvom je u njoj
bila sanitetska centrala, a u drugom bolnica. Od jeseni 1943.
pa kroz cijelu 1944. i do kraja januara 1945. bila je u njoj
jugoslavenska partizanska bolnica, najveća u cijeloj pokrajini
Apuliji. Vidite kolika je, ali godine 1944. pokazalo se da ne
može primiti sve ranjenike, pa je proširena velikim šatorskim
naseljem na cijeloj tadašnjoj tratini, evo gdje su sad ove
kuće. To je bila cijela jedna tendopoli, kako mi
kažemo. Prema podacima do kojih sam došao, ovdje je boravilo
oko 4000 ranjenika. Neki glasovi spominju i 5000 vojnika i
ranjenika. Među njima je bio i pjesnik i prvi predsjednik
poslijeratne Hrvatske, Vladimir Nazor, od juna do jula 1944.
Ne samo što je ovo bila najveća partizanska bolnica za
Jugoslavene u ovom dijelu Italije, već je, a svakako i zato
što je bila najveća, ovdje umro i najveći broj liječenih, njih
194 nije se spasilo. Pokopani su ondje, idemo sad do groblja.
Evo, ovo je gradsko groblje, osnovano 1840. A ovo je spomenik
jugoslavenskim partizanima. On je u neku ruku jedinstven, jer,
kako vidimo, njemu pri vrhu stoji petokraka, a na samom vrhu
krst. Partizanske jugoslavenske jedinice su imale i svoga
kapelana. Ovo je svakako jedan od prvih spomenika partizanima
izvan Jugoslavije. Svaka od tri stranice ove kamene prizme
sadrži po natpis, da vidimo, evo frontalno, onda lijevi brid
pa desni (PALIM HEROJIMA / U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI/
PROTIV FAŠISTIČKIH OKUPATORA/ ZAHVALNA DOMOVINA/ 29-XI-1945;
ŽIVOT MLADOST/ NE ŽALIMO MI/ AL FAŠISTE PROTJERAT / SMO SE
ZAKLELI; PADOSTE ŽRTVOM/ DADOSTE SVE/ KRV ŽIVOT MLADOST/
RADI/ SLOBODE). Mještani koji su bili svjedoci pokopa
umrlih, pričali su mi kako su im zauvijek ostali u sjećanju
plotuni iz pušaka počasnog voda, svaki put kad bi se neki
partizan ispraćao u grob. Na te grobove su stavljani bijeli
krstovi.
Kosti ovdje pokopanih partizana su krajem šezdesetih godina
prenijete u veliku spomen-kosturnicu na gradsko groblje u
gradu Barletta. Tamo počiva više od 800 jugoslavenskih
partizana umrlih u ovom dijelu Italije. Ta kosturnica je
otvorena uz velike počasti, godine 1970. Ako se, možda, i
desilo da kosti nekog partizana umrlog ovdje i nisu prenijete
u Barlettu, one su ovdje, eno sa strane ima velika kosturnica,
gdje se može vidjeti sila kostiju i lobanja iza staklenog
zida.
Ovo igralište kraj kojega prolazimo bilo je sportski teren,
ali i mjesto gdje se jedno vrijeme, po završetku rata nalazio
logor sa zarobljenicima, najprije s njemačkim i talijanskim
fašistima, ali i sa izbjeglicama iz Jugoslavije, vjerovatno
ustaškim bjeguncima i njihovim pristašama. O tome materijala
ima malo, povijesni arhiv Grumo je posve siromašan, mislim da
je sva relevantna dokumentacija u posjedu britanskog vojnog
arhiva, a talijanski arhivi nemaju skoro ništa, ponavljam sva
organizacija je bila britanska.
Na tom je igralištu u julu, avgustu i oktobru 1944. tri
utakmice odigrao i veliki klub Hajduk iz Splita. Taj klub je
bio jedinstven fenomen, bio je ne samo simbol jugoslavenskog
partizanskog otpora, već je bio i najvažniji posrednik u
nečemu što bih nazvao sportskom diplomatskom službom. On je, u
vrijeme nakon iskrcavanja Britanaca u Tarantu, odigrao dosta
utakmica protiv selekcija britanskih vojnih snaga. Čuvena je
utakmica između Hajduka i tih snaga u Bariju, bilo je 50.000
gledalaca. Za Britance je tada nastupilo sedam ili osam
čuvenih igrača, koji su već igrali za reprezentacije zemalja
koje čine Veliku Britaniju. Ovdje, u Grumo Appula, Hajduk je,
kao reprezentacija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije,
triput igrao protiv vojne britanske selekcije pod nazivom
British Unit i sva tri puta pobijedio: 9:0, pa 9:3, i u
posljednjoj utakmici 4:0. Bilo bi zanimljivo naći u arhivima
lokalnih listova vijesti o tim utakmicama.
Jugoslavenski ranjeni partizani su ostavili traga u ovom
mjestu. Više puta sam čuo da se oni nisu ni opijali niti
napastvovali ovdašnje djevojke. A Britanci i Kanađani jesu, i
to nije bila rijetkost. U kuriozitete bih mogao navesti
podatak koji sam našao u inače oskudnom povijesnom arhivu
našega mjesta: jedan Jugoslaven se žali mjesnoj policiji kako
mu neki prodavac voća na tržnici zakida na mjeri. Rat jeste
rat, ali život ostaje život i ljudi i u njemu ostaju kakvi
jesu.
Inače, iz nekoliko koverata korespondencije, sačuvanih u
Arhivu, saznaje se da su neke kuće primale u goste pojedine
članove jugoslavenskog bolničkog osoblja: vojnog kapelana, pa
političkog komesara Jovićevića, pa dvije partizanke Branku i
Vandu, tri ljekara, od kojih je jedan bio tu sa ženom, dvoje
djece i nekom rođakom..
Oni partizani koji su se oporavili od rana, odlazili su u
Altamuru, gdje su bili smještani u stare kasarne. Ondje su od
njih regrutirane prekomorske partizanske jedinice. Rekoh već,
cijelih pet brigada partizana i antifašista.
Eto, drago mi je što smo zajedno danas ovuda prošli.. Da
nismo, još ne bih saznao da riječ hajduk znači i brigante.
Ultimo aggiornamento di
questa pagina: 8
marzo 2019
Scriveteci all'indirizzo partigiani7maggio
@ tiscali.it