Informazione

Una insensibilita' terrificante / Zastrašujuca neosetljivost

(srpskohrvatski / italiano)

Una lettera inviata dal presidente dell'Associazione delle vittime
della NATO all'ex-segretario NATO Robertson...
[ Ringraziamo D. Kovacevic per la segnalazione e per la traduzione.
Revisione a cura del CNJ. ]

---

Rivista NIN, Belgrado, 20.02.2004. - traduzione Dragomir Kovacevic

http://www.nin.co.yu/index.php?s=rub&a=2773&rid=15&id=1290

[Sezione: Le reazioni]

Una insensibilita' terrificante

Estratti dalla lettera inviata a George Robertson, fino a poco tempo fa
segretario generale della NATO, a proposito del feuilleton di NIN
intitolato "La guerra non c'era, e neanche i crimini di guerra"

"...Nella storia kosovara, circa 700 anni di violenza... Gli albanesi
hanno sofferto per ulteriori 40 anni sotto il comunismo. Nell'arco di
10 anni, da quando Milosevic arrivo' al potere, e' stata condotta una
discriminazione sistematica, che potremmo definire apartheid..." (NIN
15.1.2004)

Nella veste di professore pluriennale della Facolta' di Giurisprudenza
di Belgrado, ho prestato docenza anche a Pristina, dove studiavano
insieme Serbi ed Albanesi, senza alcuna discriminazione. Posso
testimoniare che tutti gli studenti albanesi conoscevano il serbo, ma
in piu' potevano avvalersi della facolta' di sostenere gli esami nella
loro lingua materna. A quei tempi, l'Universita' di Pristina veniva
gestita da Belgrado, non per motivi di apartheid, ma a causa della
mancanza di esperti e docenti universitari con esperienza.

I guai ed i problemi nel Kosovo cominciarono nel fine degli anni
Sessanta, quando i professori dell'Universita' belgradese, sulla base
di una decisione del Comitato Centrale del Partito Comunista, vennero
rimossi e sostituiti con professori provenienti da Tirana. Pochi si
opposero a questa decisione irrevocabile. Potreste soltanto immaginare
cosa succederebbe se il governo britannico decidesse di allontanare i
professori dalle facolta' piu' prestigiose, e di nominare docenti
provenienti da un altro paese, soltanto per accontentare una minoranza.

Dopo quel periodo, la natalita' nel Kosovo, gia' molto alta, crebbe in
proporzioni incredibili. Cominciarono ad apparire le targhe nei cortili
delle case delle famiglie serbe: "Casa in vendita".

Esistono prove indiscutibili che in Kosovo si preparava gia' la guerra.
Non esistendo un efficace controllo del traffico delle merci e delle
persone, a causa della frontiera permeabile con l'Albania, non era
difficile lavorare alla realizzazione dell'idea di un Kosovo
indipendente.

Lo Stato pero' reagi' a questo. Si doveva agire contro la secessione.
Uno Stato si difende con tutti i mezzi possibili. Abbiamo prove in tal
senso continuamente, in svariate parti del mondo.

La Vs. toccante testimonianza, sig. Robertson, sulle morti dei bambini
in Kosovo, ha un tono politico, ed e' orientata a stimolare avversione
nei confronti del popolo serbo. Se fossi nella Vs. posizione, visiterei
Varvarin, Beograd, Aleksinac, Nis, oppure altri luoghi nella Serbia,
dove pure sono stati uccisi i bambini. O questi altri erano obiettivi
militari legittimi?

Puo' darsi che alcuni degli ordini e dei comandi fossero trasmessi
attraverso la torre sul monte Avala, gia' simbolo di Belgrado, la cui
la distruzione, nonostante le Vs. argomentazioni, non e' concepibile da
una mente sana. Ancora meno si puo' comprendere l'abbattimento del
palazzo della televisione nazionale, dove sono morti solo civili, e
nessun militare.

Ci furono reazioni esagerate e vendette, ma certe situazioni sono
difficilmente gestibili anche da parte di uno Stato organizzato meglio
della Repubblica Federale Jugoslava. Sarebbe possibile, o no,
paragonare questi eventi con le azioni massicce condotte da vari altri
paesi per la salvaguardia della propria integrita'? Sarebbe possibile
aprire la questione delle responsabilita' di comando a Belfast, o per
l'ETA nella Spagna, o per il Vietnam del Nord, e per tutti gli altri
conflitti armati, nel caso trovassimo per tutti questi una definizione
adatta?

Dovreste vedere il monumento ai piloti jugoslavi morti, nel cortile del
Comando dell'Aviazione, che avete distrutto, come anche gli altri
palazzi, benche' durante i bombardamenti esso fosse vuoto - cosa di cui
eravate a conoscenza. I piloti sono caduti in un combattimento
diseguale contro le macchine e l'elettronica, e non lottando contro
piloti piu' capaci di loro. Per i Vs. piloti, sig. Robertson, quelli
erano giochini elettronici, mentre per i nostri, che difendevano la
propria patria, essi significavano una sicura ed inevitabile morte.
Dovremmo forse dimenticarci di loro al piu' presto? In relazione al
patriottismo ed alla vita data per la propria patria, sono state
scritte anche grandi opere letterarie, ma ai Serbi oggigiorno e'
proibito essere patrioti.

E' terribile che la distruzione delle potenzialita' della Serbia
nell'ambito economico e finanziario venga condotta ancora nel presente,
con i mezzi dei tempi di pace. Un ex assistente universitario, ed ora
ministro degli affari esteri dell'Unione di Serbia e Montenegro,
insieme con Lei, fa appello a questo popolo perche' esso dimentichi le
vittime ed i danni causati dal bombardamento della NATO. L'aggressione
NATO rappresenta una flagrante violazione delle leggi internazionali,
mentre la gran parte degli imputati dell'Aia sono Serbi, compreso
l'ex-presidente del loro Stato sovrano. E' un caso senza precedenti
nella storia mondiale, che il processo ad un capo di Stato si svolga al
di fuori del paese dove vennero commessi i presunti crimini, e che lo
si additi come criminale prima ancora del verdetto. Alcuni vengono
detenuti in custodia cautelare per piu' anni, accusati di presunti
crimini di incitamento all'odio; i diritti dell'uomo vengono violati
drasticamente. Ma non vi e' il coraggio sufficiente affinche' le
istituzioni internazionali si appellino pubblicamente e chiedano la
sua abrogazione.

I criminali devono essere processati, ma tutti indistintamente ed
indipendentemente dalla loro appartenenza etnica. Si sarebbe dovuto
fare di tutto affinche' essi fossero processati nei paesi dove sono
accaduti i crimini. Ho l'impressione che un obiettivo nascosto di
questo tribunale sia quello di scoraggiare tutti quelli che chiedono i
risarcimenti per i danni provocati con gli interventi della NATO nella
Serbia e Montenegro!

L'appello all'oblio ha gia' dato visibili risultati, in Serbia. Ratko
Bulatovic e' rimasto senza entrambe le gambe quando, quale responsabile
del team per il soccorso dei feriti a Belgrado, e' corso a prestare
aiuto proprio nel momento in cui fu lanciata la seconda bomba sul
Palazzo del Quartiere Militare (noto nel mondo per le qualita'
architettoniche). Bulatovic ora e' un invalido di altissimo grado e non
ha mezzi finanziari sufficienti per procurarsi le attrezzature
necessarie a condurre una vita piu' facile. Durante la Vs. ultima
visita a Belgrado, sarebbe stato un gesto straordinario di attenzione
umana, se aveste visitato lui e le altre vittime, promettendo almeno un
aiuto finanziario minimo. Questo sarebbe potuto essere un Vs. gesto di
buona volonta', che avrebbe dimostrato che non fate differenza tra le
une e le altre vittime.

Ho una obiezione personale da farVi, sig. Robertson. In qualita' di
presidente dell'associazione delle vittime NATO, vi avevo mandato una
lettera, sperando in una Vs. risposta, che non ho ricevuto fino ad
oggi. Una cittadina della Gran Bretagna, moglie di un mio amico, ha
scritto al Vs. primo ministro, ricevendo una risposta di ritorno. Il
contenuto di tale lettera ora non e' rilevante. Un figlio minorenne di
un mio altro amico ha scritto al primo ministro dell'Australia,
preoccupato per il destino degli aborigeni, ed ha ricevuto una
risposta, con i ringraziamenti. Il Vs. silenzio non merita alcun
commento.

Infine, devo aggiungere anche che non e' un Serbo che vi scrive -
togliendovi cosi' l'occasione di dire che in questo caso si tratta di
una mia parzialita'. Mio padre e' Sloveno, mentre nella famiglia
abbiamo degli antenati Tedeschi, Francesi, Italiani, Greci. E' un uomo
amareggiato per le ingiustizie nei confronti di un popolo, che vi
scrive.


Milan Pak
(L'autore della lettera, di professione, si occupa di diritto
internazionale da 40 anni. Inoltre e' Presidente della Associazione
delle vittime della NATO)

---

NIN

http://www.nin.co.yu/index.php?s=rub&a=2773&rid=15&id=1290

Reagovanje

Zastrašujuca neosetljivost

Izvodi iz pisma upucenog Džordžu Robertsonu, doskorašnjem generalnom
sekretaru NATO-a povodom NIN-ovog feljtona “Nije bilo ni rata ni ratnog
zlocina”


U kosovskoj istoriji oko 700 godina nasilja... Albanci su 40 godina
patili pod komunistima. Tokom 10 godina otkako je Miloševic došao na
vlast sprovodena je sistematska diskriminacija koju bismo mi inace
nazvali aparthejd...”
(NIN 15.1.2004)


Kao višegodišnji profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu, predavao sam
i u Prištini gde su studirali zajedno i Srbi i Albanci bez
diskriminacije. Mogu da posvedocim da su svi albanski studenti znali
srpski ali su mogli da polažu ispite i na svom maternjem jeziku. Tada
je Univerzitet u Prištini bio organizovan iz Beograda, ne zbog
aparthejda, nego zato što nije bilo dovoljno strucnjaka i iskusnih
univerzitetskih profesora.

Nevolje i problemi na Kosovu poceli su krajem šezdesetih kada su
profesori Beogradskog univerziteta, odlukom Centralnog komiteta
Jugoslavije, odstranjeni, a dovedeni profesori iz Tirane. Malobrojni su
bili oponenti ove neopozive odluke. Može se zamisliti kako bi bilo da
britanska vlada donese odluku o udaljenju profesora sa elitnih
fakulteta i postavljenju profesora iz neke druge zemlje da bi
zadovoljila manjinski narod.

Posle tih dogadaja, natalitet na Kosovu, i do tada veoma visok,
poprima neverovatne razmere. Pocinju da se pojavljuju oglasi u
dvorištima srpskih porodica “Kuca na prodaju”.

Postoje nesumnjivi dokazi da se Kosovo pripremalo za rat radi
izdvajanja iz Jugoslavije. Buduci da nije bilo dobre kontrole prometa
ljudi i robe zbog propusne granice sa Albanijom, nije bilo teško da se
radi na ostvarenju ideje samostalnog Kosova.

Na ovo je reagovala država. Protiv secesije je trebalo delovati.
Država se brani svim prihvatljivim sredstvima. Imamo svakodnevno takve
situacije u raznim delovima sveta.

Vaša dirljiva svedocanstva g. Robertsone o poginuloj deci na Kosovu
imaju politicku intonaciju. Usmerena su da podstaknu antipatije prema
srpskom narodu. Na vašem mestu ja bih posetio Varvarin, Beograd,
Aleksinac, Niš ili druga mesta u Srbiji gde su takode ubijana deca. Da
li su to bili legitimni vojni ciljevi?

Možda su neke komande i prenošene preko tornja na Avali, inace simbola
Beograda, ali njegovo rušenje, bez obzira na vašu argumentaciju, zdrav
razum ne može da prihvati. Još manje može da se razume rušenje zgrade
nacionalne televizije u kojoj su poginuli samo civili, nijedno vojno
lice.

Bilo je prekomernih reakcija pojedinaca i odmazdi, ali ovakve
situacije teško da bi mogla da kontroliše i mnogo bolje organizovana
država nego što je to bila SRJ. Da li možemo da uporedimo ove dogadaje
sa silnim akcijama koje su vodile razne države da bi sacuvale
integritet? Da li možemo pokrenuti pitanje komandne odgovornosti za
odmazde u Belfastu, za ETA u Španiji, za Severni Vijetnam i za sve
druge oružane sukobe, ako nademo odgovarajucu kvalifikaciju?

Trebalo bi da vidite spomenik poginulim jugoslovenskim pilotima u
dvorištu zgrade vazduhoplovstva koju ste takode uništili iako je u
vreme bombardovanja bila prazna, što je bilo poznato. Piloti su
izginuli u neravnopravnoj borbi sa mašinama i elektronikom, a ne sa
boljim i sposobnijim pilotima. Za vaše pilote, g. Robertson, to su bile
elektronske igrice, a za naše, koji su branili svoju zemlju - sigurna i
neizbežna smrt. Da li njih treba što pre zaboraviti? Velika književna
dela stvorena su u vezi sa patriotizmom i žrtvovanjem za svoju zemlju,
a Srbima je danas zabranjeno da budu patriote.

Porazna je cinjenica da se razaranje privrednog i finansijskog
potencijala Srbije efikasno sprovodii dalje, mirnodopskim sredstvima.
Bivši asistent, a sada ministar inostranih poslova SCG sa vama javno
poziva ovaj narod da zaboravi žrtve i štetu od NATO bombardovanja.
Agresijom NATO-a je flagrantno povredeno medunarodno pravo, haški
optuženici su u najvecem broju Srbi, a medu njima i bivši predsednik
jedne suverene države. Presedan je u svetskoj istoriji da se sudi šefu
države izvan zemlje gde su izvršeni navodni zlocini i koji se naziva
zlocincem i pre donošenja presude. Pojedinci se drže u pritvoru više
godina, ljudi optužuju za zlocine zbog navodnog huškanja, drasticno se
krše osnovna ljudska prava. Nema dovoljno hrabrosti da se ta
medunarodna institucija javno prozove i traži njeno ukidanje.

Zlocincima treba suditi, ali svima podjednako, bez obzira kom narodu
pripadaju. Trebalo je uciniti sve da im se sudi tamo gde su zlocini
pocinjeni. Imam utisak da je skriveni cilj ovog suda da se obeshrabre
svi oni koji zahtevaju naknadu štete prouzrokovane u NATO akcijama u
Srbiji i Crnoj Gori!

Apelovanje na zaborav je vec postiglo vidne rezultate u Srbiji. Ratko
Bulatovic je ostao bez obe noge kada je kao rukovodilac ekipe za
spasavanje unesrecnih u Beogradu hitao da pomogne u trenutku kada je
bacena druga bomba na zgradu Generalšaba (inace u svetu priznato
arhitektonsko ostvarenje). Bulatovic je težak invalid i nema dovoljno
sredstava da obezbedi odgovarajuca pomagala kako bi olakšao svakodnevni
život. Za vreme vaše poslednje posete Beogradu bio bi izvanredan gest
obicne ljudske pažnje da ste njega i druge žrtve posetili i obecali bar
minimalnu finansijsku pomoc. To bi bio gest dobre volje i pokazao bi da
ne pravite razliku izmedu žrtava.

Imam i jednu licnu zamerku, g. Robertsone. U svojstvu predsednika
Udruženja žrtava NATO-a, uputio sam vam pismo ocekujuci da cete na
njega odgovoriti. Do danas nisam dobio vaš odgovor. Britanka, supruga
mog prijatelja pisala je vašem pemijeru i dobila odgovor. Sadržina
odgovora je irelevantna. Maloletni sin jednog drugog prijatelja je
pisao premijeru Australije, zabrinut za sudbinu Aboridžina. Dobio je
odgovor i zahvalnost za pismo. Vaše cutanje ne zaslužuje komentar.

Na kraju ovo ne piše Srbin, pa da kažete da je u pitanju pristrasnost.
Moj otac je Slovenac, a u porodici imamo predaka Nemaca, Francuza,
Italijana, Grka. Piše vam covek koji je ogorcen na nepravdu prema
jednom narodu.


Milan Pak
(Autor se 40 godina bavi medunarodnim pravom i predsednik je Udruženja
žrtava NATO-a)

[L'ambasciatore USA a Belgrado William Montgomery e' stato destituito
improvvisamente. Dietro alla sua caduta in disgrazia, a quanto pare, ci
sarebbe lo stile di vita della moglie...]

The former ambassador... and his wife

(english / german / srpskohrvatski / italiano)

1. Diplomat with a Blonde Dominatrix / Diplomat mit blonder Domina (Der
Spiegel)
2. U.S. ambassador in Serbia departs under the cloud (by Srdja
Trifkovic)
3. ODLAZAK AMBASADORA (Dusan Vasic)


=== 1 ===


http://www.spiegel.de/spiegel/english/0,1518,284416,00.html

"Diplomat with a Blonde Dominatrix"

Serbia: Washington's ambassador to Belgrade has unexpectedly been
dismissed.
His wife's lifestyle was too wild. Lynn Montgomery (45), who is of
British descent and for whom her husband William broke off a wedding
that had already been arranged, is thought to be the real reason behind
the disgruntlement in the US State Department. Scarcely a party went by
at which the fun-loving, hyperactive English woman did not make the
headlines with her excesses and her risqué wardrobe.

Original text:

---

http://www.spiegel.de/spiegel/0,1518,285295,00.html

Diplomat mit blonder Domina
02. Februar 2004

C DER SPIEGEL 6/2004
Alle Rechte vorbehalten
Vervielfältigung nur mit
Genehmigung der SPIEGELnet GmbH

Washingtons Botschafter in Belgrad wird überraschend abserviert. Trieb
es seine Frau zu bunt?

Er sei der tatsächliche Präsident Serbiens, stöhnte die Belgrader
Zeitung "kurir". Das Wochenblatt "vreme" beschrieb ihn lakonisch als
das unumgängliche Gewürz in jeder Suppe. Und das montenegrinische
Magazin "monitor" konstatierte, "der Mann bemüht sich nicht einmal,
Sympathien zu erlangen". William D. Montgomery, seit 1993
US-Botschafter auf dem Balkan, gilt als Drahtzieher hinter den Kulissen
offizieller Politik - gefürchtet von den Landespolitikern, die er nicht
selten zu Lakaien degradierte, ungeliebt von der Bevölkerung, die sich
von ihm entmündigt sah, und unter Dauerfeuer jener Medien, denen er die
finanzielle Unterstützung der USA entzog.

Zu den Verdiensten des 58-Jährigen mit drei Jahrzehnten diplomatischer
Erfahrung zählen der Sturz des Milosevic-Regimes in Serbien sowie sein
maßgeblicher Einfluss bei der Aufstellung neuer, demokratischer
Regierungen in Bulgarien und Kroatien. Doch nun scheint der
selbstbewusste Diplomat mit dem Bulldoggen-Image selbst nicht mehr ins
Profil offizieller US-Politik zu passen. Statt, wie erhofft, nach
Moskau versetzt das State Departement "Balkan-Bill" zum 29. Februar in
den vorzeitigen Ruhestand.
Was die Regierung Bush zu diesem unüblichen Schritt veranlasst haben
könnte, bleibt vorerst Spekulation. War es seine zunehmende
Eigenmächtigkeit bei der Beurteilung Amerikas strategischer Interessen?
War es sein Engagement für US-Firmen auf dem Balkan, das weit über die
Befugnisse eines Botschafters hinausgegangen sein soll? Oder dass er
unlängst dem in Den Haag als Kriegsverbrecher angeklagten serbischen
Ex-General Sreten Lukic bei einer Gedenkfeier der Polizei in Belgrad
die Hand geschüttelt hat?

Washington, glauben Beobachter, könnte auch der Wahlerfolg radikaler
und nationalistischer Parteien 2003 in Kroatien und Serbien irritiert
haben. Mit Zuckerbrot und Peitsche könne man auf Dauer keine
erfolgreiche Diplomatie betreiben, räsoniert der einflussreiche
kroatische Kommentator Ivan Zvonimir Cicak - "insbesondere, wenn man
eine Ehefrau hat, die an der Spitze öffentlicher Skandale rangiert".

Die gebürtige Britin Lynne Montgomery, 45, für die William eine bereits
anberaumte Hochzeit platzen ließ, wird als hauptsächlicher Grund für
die Verstimmung im US-Außenministerium vermutet.
Kaum eine Party, auf welcher die fidele, hyperaktive Gattin nicht durch
Exzesse und freizügige Garderobe für Schlagzeilen sorgt. Als
Diplomaten-Domina sang sie auf einem Belgrader Happening in schwarzer,
hautenger und trägerfreier Lederrobe, vor kroatischen Kriegsruinen
posierte die dralle Blondine in rotem Abendkleid mit Hund für die
Boulevardpresse. Nach einer Wohltätigkeitsgala zu Gunsten der Opfer des
Massakers von Vukovar lud sie zum fröhlichen Tanzvergnügen ein.

Auch die sensationshungrige Bevölkerung ließ Lynne gern durchs
Schlüsselloch blicken - als Kolumnistin in serbischen und kroatischen
Medien. So erfuhren die Leser beispielsweise, dass William seinem auf
dem Tisch eines Belgrader Lokals tanzenden Weib mit einem Löffel den
Takt auf den Hintern klopfte.

Nicht alle Auftritte verliefen so harmonisch. Vergangenen Sommer soll
die langjährige Botschaftssekretärin Biljana Jovic, eine Amerikanerin
serbischer Abstammung, in Washington vorgesprochen und gefordert haben,
der Skandalnudel künftig das Betreten des Belgrader Geländes zu
verbieten.

Was sich dort Anfang Juli ereignet haben soll, schilderte die serbische
Wochenzeitung "nedeljni telegraf" genüsslich so: Lynne sei von einem
Urlaub in Cavtat bei Dubrovnik, wo das Ehepaar einen Palast aus dem
Jahr 1913 gekauft hatte, vorzeitig zurückgekehrt. Als sie vom Flughafen
ihren Gatten anrief, habe sich dessen hübsche, gleichfalls blonde
Sekretärin gemeldet - und sofort den Hörer aufgelegt.

Wie eine Furie habe die eifersüchtige Engländerin daraufhin die
Botschaft gestürmt, die vermeintliche Konkurrentin gebissen, an den
Haaren gezogen, mit Wasser übergossen und deren Bluse zerrissen.
Anschließend seien Ordner und Dokumente durchs Büro gesegelt. Nur dank
des herbeieilenden Sicherheitsdienstes habe William das Duell beenden
können.

Mittlerweile gibt sich das Temperamentsbündel geläutert. Lynne fand
einen wohlwollenden und großzügigen Professor als Doktorvater und
promovierte an der Universität von Zagreb über die "Philosophie der
Ehe". Jetzt lehrt sie am amerikanischen Management-College in Dubrovnik
und an der privaten Karic-Universität in Belgrad Philosophie.

Ab März will sich das Ehepaar nach Cavtat zurückziehen, an einen der
teuersten adriatischen Touristenorte - jedoch keineswegs als
Frührentner. Montgomery, heißt es, spekuliere bei einem
Präsidentenwechsel in den USA auf den Job eines
Südosteuropa-Beauftragten. Angeblich will er auch ein
Beratungsunternehmen für in der Region aktive US-Firmen gründen sowie
mit der Familie Karic zusammenarbeiten, die ein Fernsehprogramm und
eine Wirtschaftsorganisation für den gesamten Balkan plant.

Der Karic-Clan, eine der einflussreichsten und vermögendsten Familien
Serbiens, war engster Verbündeter von Slobodan Milosevic während dessen
Diktatur. [SIC]

RENATE FLOTTAU


=== 2 ===


http://www.chroniclesmagazine.org/News/Trifkovic04/NewsST021104.html

CHRONICLES, Wednesday, January 11, 2004

An Old-Fashioned Scandal

U.S. ambassador in Serbia departs under the cloud

by Srdja Trifkovic

The announcement from the American Embassy in Belgrade on January 22
was bland: “U.S. Ambassador to Serbia and Montenegro, William D.
Montgomery, will retire from the U.S. Foreign Service at the end of
February after a 30 years career.” The story behind Mr. Montgomery’s
premature departure from the key Balkan post is interesting in a rather
scandalous way, and—so far—unfit to print in the U.S. (the cat is out
of the bag in Europe). It combines power, greed, sex, jealousy,
corruption and violence.

William Montgomery (58) was a very powerful man in Serbia, to which he
came after several tours of duty elsewhere in the region (Zagreb,
Sofia, Budapest). His views of the Balkans were formed during this
period in the late 1990s, when he served in the region during Mrs.
Albright’s tenure at the Department of State. As a prominent Serbian
political commentator noted recently, those views “bear a permanent
imprint of the enitre Clinton team’s prejudices and mistakes in
ex-Yugoslavia to this day.” He supported the interventions in Bosnia
and Croatia (1995) and the war against the Serbs over Kosovo (1999).

Afetr Milosevic’s fall (October 2000) Montgomery was able to ensure
the continuity of the previous Administration’s policies by relying on
the compliance of Milosevic’s successors. This compliance was
forthcoming because the late prime minister Zoran Djindjic and the rest
of the “pro-Western, reformist” DOS coalition—who used Vojislav
Kostunica to come to power but then marginalized him—went out of their
way to earn brownie-points with the Ambassador by being “cooperative”
and “moderate.” “They vied for Montgomery’s approval as a means of
improving their rating in Washington,” our source says, and to that end
they accepted his “line” on The Hague war crimes tribunal, on Kosovo,
Bosnia, and a host of other issues. The U.S. Ambassador also became a
key arbiter in domestic politics, most recently by threatening
Kostunica (in his current role of prime minister-designate) with a host
of unspecified sanctions if he were to include the nationalist Radical
Party in a future government coalition.

In the words of a Western diplomat who was posted to Belgrade until
recently and who spoke on the condition of anonymity, Montgomery
managed to “impose himself on Serbia as in imperial proconsul” because
the local politicians were willing to treat him as one. “He was a very
big fish in a rather small tank.” The power, status, and attention, so
disproportionate to a middle-level bureaucrat’s experience and personal
mindset, proved to be too much for Montgomery, more than he—and, far
more damagingly, his wife—could handle.

Lynne Montgomery is a vivacious woman fond of partying and media
attention. She was born in Norfolk (England) 45 years ago to a family
of modest means and social standing. Her lifestyle in Belgrade
reflected her refusal to come to terms with either her middle age or
her status as a diplomatic wife. As the Sunday Times of London put it
fairly tactfully on February 8,

“She has been a popular figure on the Belgrade cocktail circuit, but
her penchant for low-cut dresses and late-night carousing has caused as
much comment as her charity balls for children’s cancer units… [T]he
platinum blonde raised eyebrows by writing a controversial column in a
local newspaper in which she described dancing on tables in
restaurants.”

In one of those columns the diplomat’s wife regaled her Serbian
readers with the story of her husband beating time on her bottom with a
spoon as she danced to a Gypsy band on a barge on the Danube.

Mrs. Montgomery may have been born in Norfolk but she is a
quintessential Essex Girl. She was a married junior staffer at the
British embassy in Dar-es-Salaam (Tanzania) when she met the
up-and-coming American diplomat, Bill Montgomery. It was in the summer
of 1986, just as he was expecting the arrival of his fiancee from the
United States. A steamy affair apparently ensued, with Montgomery
calling off the wedding and Lynne leaving her husband.

She could have continued with her lording over Belgrade’s social scene
for another year at least, had it not been for an ugly incident in the
first week of July last year when she was involved in a violent fracas
with her husband’s personal secretary, Biljana Jovic (38). The ensuing
scene is believed to be the main reason for Montgomery’s premature
retirement. As the embassy made arrangements for its Independence Day
celebrations—a key date in Belgrade’s social calendar—Mrs. Montgomery
unexpectedly came back from the Croatian coast where she was enjoying a
break at the family summer home. She called her husband’s cell phone
number from the Belgrade airport; to her surprise and chagrin the call
was answered by Miss Jovic, who cut her off. Mrs. Montgomery ordered
the driver to take her to the embassy instead of the family residence
in the leafy suburb of Dedinje, marched through the front office, and
allegedly attacked Jovic, whereupon Marine guards had to be called to
separate the women. The Sunday Times says that Montgomery bit Jovic and
continued her tantrum in her husband’s office, scattering papers. When
it was all over, Ms. Jovic—an American citizen—flew to Washington to
lodge a formal complaint. State Department investigators went to
Belgrade to and their findings are said to have been extremely
detrimental to Mrs. Montgomery. She was told to stay away from her
husband’s assistant, which effectively barred her from the Embassy. As
the gossip spread through Belgrade Montgomery’s position grew untenable.

Lynne Montgomery is said to be shattered at the thought of her
high-profile life ending. She enjoyed herself tremendously in the
Balkans: when her husband was posted to Croatia, she gained a doctorate
in philosophy from Zagreb University. Her thesis, “The Philosophy of
Marriage,” remains described as a “work in progress,” but it
nevertheless enabled her to obtain the position of a part-time lecturer
at the private Brothers Karic University in Belgrade at a salary of $
2,500 (roughly five times the salary of a full-time tenured professor
at the University of Belgrade). The proprietor of the university is
Bogoljub Karic, Serbia’s wealthiest oligarch, who made his
fortune—measured in hundreds of millions, if not billions—during the
reign of Slobodan Milosevic.

These shinenigans end the career of a diplomat whose activities proved
to be deeply detrimental to the stability and lasting peace in
Southeastern Europe. That region is not an inherently important part of
the world, but it is significant because American policies there
throughout the 1990s have come to embody all that is wrong with the
fundamental assumptions, values, and modus operandi of the
decision-making community in Washington. With the fall of Slobodan
Milosevic a thorough revision of those policies became possible.
William Montgomery, more than any other individual, has contributed to
the maintenance of a negative continuity of the
Clintonian-Albrightesque Balkan mindset on the Bush Administration. In
particular it was his fervent insistence on Serbia’s compliance with
the demands of The Hague war crimes tribunal that proved to be
counterproductive. It undercut the legitimacy of the “reformist”
government in Belgrade, which played right into the hands of the
nationalist opposition: the Radical Party is now the most powerful
political force in the country.

Montgomery’s successor should try to make a fresh start. With the
focus of the Administration’s attention on the Middle East, the Caspian
basin, the Korean peninsula, and the war against terror, the United
States should pursue pragmatic policies in the Balkans that will make
further disengagement possible, at no cost and with least risk of fresh
instability. The only obstacle to such policy is the maintenance of a
regional pax Americana—until now doggedly pursued by Montgomery—that
entailed Serbia’s submission to The Hague, support for Montenegro’s
secessionist cleptocracy embodied in Milo Djukanovic, Bosnia’s
ever-tighter centralization favored by its Muslim plurality, and the
treatment of Kosovo’s eventual independence as an inevitability.

By the time the new ambassador arrives there will be a new government
in Belgrade, less likely to follow “suggestions” from the U.S. Embassy
at No. 50, Kneza Milosa Street. By standing firm on the key issues that
affect its own national interest, that government will also help
promote a new Balkan policy in Washington. If it refuses to be drawn
into another round of Montgomery’s combinazioni, Belgrade will best
defend its own interests while at the same time contributing to the
long-overdue review of the U.S. policy in the Balkans.


=== 3 ===


ODLAZAK AMBASADORA

http://www.artel.co.yu/sr/reakcije_citalaca/2004-02-23_2.html

Beograd, 15. februar 2004. godine
Pise: Dusan Vasic

Prevremeni odlazak ambasadora nije pravilo, vec izuzetak u
medjunarodnim poslovima. Jos veci presedan je njegovo definitivno
napustanje diplomatske sluzbe, posebno ako se radi o diplomati od
karijere. U ono malo zabelezenih slucajeva, razlozi za odlazak
ambasadora pre su bili licni ekcesi i nesnalazenje, nego zaokret u
politici zemlje odasiljanja.
Od ambasadorskog zvanja malo ko se svojom voljom oprostio. Ono donosi
izuzetnu cast. Nema te materijalne privilegije koja bi se mogla meriti
sa prestizom, ugledom i postovanje koje u sebi nosi duznost licnog
izaslanika sefa drzave.
Ako se to ima u vidu, onda se trajno i neocekivano povlacenje Vilijema
D. Montgomerija iz diplomatske sluzbe mora sagledati u znatno
drugacijem svetlu od onoga sto se iz sturih saoptenja nazire. Tesko je
poverovati da iz diplomatije odlazi samo zato sto je svojevremeno
magistrirao poslovno upravljanje, pa konacno zeli da se posveti svojoj
neostvarenoj ambiciji - biznisu?
Sudeci po godinama (usao u 59.), za njegovo penzionisanje je prerano.
Osim ako se ovom diplomiranom psihologu tri godine radnog staza
provedenih u vojsci, od cega jedna na ratistu u Vijetnamu, ne racunaju
kao dvostruki staz. Energicnost koja iz njega kipti i vitalnost koja
pada u oci, potvrdjuju da on sve moze biti samo ne penzioner. Osim
strucnog znanja za ulazak u svet biznisa kvalifikuje ga i sklonost ka
lukrativinim poslovima. Tvrdi se da mu je hrvatski lobi kupio kucu u
Cavtatu, a supruga je, iako sa diplomatskim statusom, odlucila da
naplacuje predavanja. U njegovoj biografiji pise da govori pet stranih
jezika. Od toga jedan je srpski a drugi hrvatski. Bosnjacki jezik se ne
pominje iako je godinu dana bio Klintonov specijalni izaslanik za
sprovodjenje Dejtonskog sporazuma o miru u BiH.
Upoznavanje sa pravim razlozima Montgomerijevog odlaska iz diplomatije
bitno je pre svega za procenu da li se i sta menja u politici
Vasingtona prema nasoj zemlji i uopste prema Zapadnom Balkanu. Sudbina
ambasadora tu nije najvaznija, iako su pasionirani hronicari odnosa SCG
- SAD mogli primetiti da su se za njegov definitivni odlazak stekla oba
na pocetku teksta pomenuta razloga.
Sto se tice ekcesa vezanih za licnost Montgomerija oni nisu izostali.
Od bezazlenog ocijukanja sa pojedinim saradnicama, preko dar-mara koji
je njegova supruga nacinila u Ambasadi tako da joj je Stejt Department
zabranio da vise tamo ulazi, do preterano bliskosti sa nekim od
najvecih tajkuna na prostorima bivse SFRJ.
Na profesionalnom planu svakako je najveci ekces bilo hapsenje
politickog savetnika ambasade Dzona Nejbora u spijunskoj misiji. Nije
sporno da je Nejbor uhvacen u nedopustenim poslovima. Zvanicno, to
Montgomeri nije morao da zna, ali je tesko poverovati da nije bio
upucen. No, mozda je Nejbor imao i drugu -manje poznatu misiju - da
kontrolise i samog sefa misije. Razumljivo je sto se srpski saucesnik u
spijunazi uporno brani tvrdnjom da mu je cela afera podmetnuta. Ali
nije poznato kako su nase sluzbe za zastitu poretka dosle do pocetnih
saznanja o tome - da li samostalno, indirektno ili posredno. Sumnju
budi i to sto je izostala nota SCG o proterivanju Nejbora -kako to
diplomatska pravila nalazu- vec se sve zavrsilo izvinjenjem naseg
ministra i hitnim odlaskom ovog obavestajca iz Beograda.
Ukupno dosadasnje angazovanje ambasadora Montgomerija, medjutim, mora
se posmatrati i mnogo sire, u kontestu politike koju je Klintonova
administracija vodila prema nasoj zemlji. On je bio deo tima koji je
kreirao spoljno-politicke poteze Vasingtona prema Beogadu. Na celu tog
tima bila je bivsi drzavni sekretar Medlin Olbrajt. Ova ceska
emigrantkinja je svoje prvo utociste u bebekstvu prema Americi
svojevremeno nasla u Srbiji. Zato se ocekivalo da ce mnogo bolje od
drugih u Stejt Departmentu razumeti slovenski duh ovog naroda i da ce
vrlo lako izaci sa njim na kraj. Kako u tome nije bila uspesna,
preovladala je njena ogorcenost. (Jasno je otud zasto su mnogi u
Vasingtonu napad na nasu zemlju nazvali -licni rat Medlin Olbrajt).
Njen najvazniji oslonac u vasingtonskom spoljno-politickom aparatu bio
je Veren Cimerman, raniji ambasador SAD u SFRJ. Milosevic ga je
svojevremeno duboko uvredio. Onako pun sebe i iskljuciv, odbio je da
primi ambasadora najmocnije drzave na svetu. Prirodno je otud da je
Cimerman deo sopstvenog nezadovoljstva zbog potcenjivanja od strane
vlasti u Beogradu, u odredjenoj meri, takodje ugradio u smernice
prakticnog delovanja SAD prema nasoj zemlji.
Za aktiviranje ofanzivnih instrumenata ove politike bio je zaduzen
ambasador Vilijam Voker, u svojstvu sefa posmatacke misije OEBS na
Kosmetu. On je operativno-obavestajni zanat prethodno dobro ispekao u
Nikaragvi. "Slucaj Racak" je bio njegovo maestralno djavolovo delo,
koje ce se ubuduce sigurno izucavati na akademijama necovestva i
prevara.
Na sirem diplomatsko-politickom planu, za nosioca ove politike "na
terenu" je odredjen Vilijam Montgomeri, a u medjunarodnoj ravni
ambasador Ricard Holbruk, naslednik Medlin Olrbajt u Ujedinjenim
Nacijama.
Sprovodeci ovaj, tek ovlas skicirani projekt delovanja prema nasoj
zemlji, Montgomeri je precesto izlazio iz uobicajenih diplomatskih
okvira, koji nalazu prefinjenost, poverljivost i odmerenost u
ponasanja. On se, iako formalno ustolicen u Zagrebu, u periodu pre
petooktobarskih promena, naposredno i javno, u trecoj zemlji, angazovao
na okupljanju i organizovanju odredjenih politickih protivnika
tadasnjeg rezima u SRJ. Na stranu sto se to kosilo Beckom konvencijom o
dilomatskim odnosima.
Kada je Klintonov tim otisao iz Stejt Departmenta, a vlast u Srbiji
promenjena, ostalo je da se odluci sta sa Montgomerijem. On je ubrzo iz
Zagreba prebacen u Beograd ali samo za sefa misije SAD. Medjutim,
trebalo je da prodje jos citavih godinu dana dok nije zvanicno imenovan
za ambasadora u Beogradu. Rezerve, ocigledno, nisu bile male.
Navikavsi se na ceste susrete sa onima koji su od opozicije u Srbiji
postali vlast, Montgomeri je nastavio ovu svoju predimenzionuranu
aktivnost. Tako je broj njegovih susreta sa domacin uzvanicama gotovo
bio veci od ukupnog broja susreta svih ostalih ambasadora zajedno
Javnosti je posebno upala u oci ucestalost susreta pred srpske izbore i
neposredno posle njih. Iz toga se moze zakljuciti da je i u promenjenim
okolnostima, on nastavio da deluje na isti nacin kao ranije, u uverenju
da ce tako najbolje doprineti ostvarivanju americkih interesa u SCG.
Uprkos najboljim namerama, time sto je stavio "sva jaja u jednu korpu"
on je prakticno vezao ruke suptilnijem i raznovrsnijem delovanju
Vasigtona. Istovremeno je smanjio manevarski prostor za sprovodjenje
tzv. "double track" ili "three track" diplomatije.
Analiticari medjunarodnih odnosa odavno su identifikovali interes
sadasnje vasingtonske administracije za postepenog dezangazovanja sa
ovog podrucja, a u korist zemalja Evropske Unije. No, frekventnoscu
susreta i medijskom sveprisutnoscu, Montgomeri je stvorio utisak o
preteranom uplitanju Vasingtona u formiranje nove srpske vlade. Nije
sporno da SAD ovde na sceni zele da vide demokratski orijentisanu
vladu, koja ce u punoj meri saradjivati sa svetom. To je i interes
najveceg broja nasih gradjana. No, presusio je interes da se ona spolja
oblikuje na nacin kako je to ranije cinjeno, jer to obuhvata i
odgovornost za kasnije rezultate rada te vlade, ukljucujuci i njene
eventualne neuspehe i promasaje.
Za takvu klintonovsku zaostavstinu izgleda sadasnja administracija vise
nije imala sluha. Tim pre jer su se americki prioriteti odavno pomerili
prema Srednjem Istoku i naftom bogatim teritorijama. Uostalom, metode
principijelnog uslovljavanja finansijske pomoci, kao i sve ono sto ih
na medjunarodnoj sceni prati, su mnogo suptilnije i dalekoseznije kada
je SCG u pitanju. Upravo zbog njene ekonomske iscrpljenosti i ukupne
zavisnosti od strane pomoci, kredita i donacija, zatvaranje
finansijskih ventila iz inostranstva je daleko efikasniji metod
uticaja. Konacno, SAD su se i onako vec duboko, mozda i trajno,
instalirale u svim susednim zemljama, tako da se SCG nalazi u tako
cvrstom severno-atlanskom okruzenju da neposrednije angazovanje vise
nije ni potrebno. Komplikacije u BiH ali i na Kosmetu, isto tako
upozoravaju da se preterana neposrednost u politici moze ponekad
vratiti i kao bumerang. Zato je bolje taj prostor prepustiti UN i
Evropskoj Uniji.
Na to se nadovezalo i otkrivanje finansijskih afera u Srbiji, u kojima
se pominju i neke osobe sa kojima se Montgomeri cesto vidjao.
Najverovatnije da priticanje novca sa racuna "of shore" kompanija ili
nevladinih oranizacija za pomaganje odredjenih aktivnosti ili grupacija
u nasoj zemlji nema veze sa ambasadorom SAD. Ali suptilni otklon prema
ambasadoru bio je nepohodan, kako bi se eliminisla i poslednja
mogucnost da se bilo sta od toga i bilo kada dovede u vezu sa sadasnjom
administracijom u Vasingtonu.
Najelegantnija zavrsnica za sve bila je odlazak Montgomerija iz
diplomatije i eventualni ulazak u svet biznisa. Nadajmo se na dobrobit
svih aktera. Posebno ako novi ambasador bude nastupao diplomatski
odmerenije, bez medijskog preterivanja i sa sirom lepezom delovanja
prema svim ucesnicima i akterima politickog zivota u Srbiji.

IL 20 MARZO IN PIAZZA - L'adesione del CNJ

Il Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia aderisce ed invita tutti/e
ad aderire ed a partecipare alle manifestazioni indette nell'ambito
della prossima giornata internazionale contro la guerra e contro
l'occupazione dell'Iraq, indetta per il 20 MARZO 2004.

Il Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia esorta in particolare gli
amici della Jugoslavia a portare in sede di movimento contro la guerra
la memoria e la rabbia per lo squartamento del paese confinante con
l'Italia. A pochi giorni di distanza - il 24 marzo - ricorrera'
peraltro il quinto anniversario della aggressione della NATO contro
cio' che della Jugoslavia federale rimaneva.

Oggi dalla cartina geografica dei Balcani la Jugoslavia e' stata
formalmente cancellata. Che cosa c'e' ora, nei Balcani, al posto della
Jugoslavia? Quello che per certo possiamo dire, e' che, in Italia,
esiste ancora un ampio movimento di solidarieta' concreta (vedi le
migliaia di "adozioni a distanza" dei giovani figli dei lavoratori
bombardati). L'esempio della Jugoslavia e' paradigmatico di questa fase
di guerre che si e' aperta con il 1989: lo e' dal punto di vista
geostrategico, dal punto di vista politico-diplomatico, dal punto di
vista strettamente militare (vedi l'uso dell'uranio impoverito), dal
punto di vista culturale e della strumentale etnicizzazione dei
conflitti, ma anche e soprattutto dal punto di vista della
disinformazione strategica ovvero dell'utilizzo dei mass media come
arma di guerra.

Capire e ricordare la tragedia jugoslava e' percio' condizione
necessaria per capire ed evitare nuove guerre di aggressione
imperialista.

CNJ
www.cnj.it - jugocoord@...

---

1. La piattaforma per la manifestazione nazionale del 20 marzo

2. L'adesione del "Forum contro la guerra"


=== 1 ===

La piattaforma per la manifestazione nazionale del 20 marzo
20 MARZO IN PIAZZA PER LA PACE IN IRAQ E NEL MONDO

IL PROSSIMO 20 MARZO, ad un anno dall'inizio della guerra in Iraq,
risponderemo all'appello del movimento per la pace degli Stati Uniti,
rilanciato daI Forum Sociale Europeo di Parigi e dal Forum Sociale
Mondiale di Mumbai, che chiedono di tornare a riempire le strade di
tutto il mondo per fermare la guerra e l'occupazione.
Torneremo in piazza, a Roma, dopo aver attraversato l'Italia, con
Carovane di pace dal sud e dal nord mentre altre carovane si recheranno
in medio oriente chiedendo pace e giustizia.

UN ANNO FA una coalizione di Stati guidata dagli Usa decise di
utilizzare tutta la sua potenza per muovere guerra all'Iraq.
Lo ha fatto contro il Consiglio di Sicurezza dell'Onu, sfidando il
diritto internazionale e contro la volontà della grande maggioranza dei
popoli del pianeta.
Lo ha fatto, sapendo di mentire, dichiarando che l'Iraq possedeva armi
terribili e che era pronta ad usarle e dichiarando legami tra l'Iraq e
il terribile attentato alle Torri gemelle.
Lo ha fatto dichiarando che avrebbe portato pace e democrazia per il
popolo iracheno e in tutto il Medio Oriente.
Lo ha fatto teorizzando, con la "guerra preventiva", il diritto di
imporre la propria volontà e la difesa dei propri interessi, in
qualunque luogo della terra.

Questa guerra è già costata decine di migliaia di vittime civili e
militari irachene, più di 500 vittime - tra cui 19 soldati italiani
caduti a Nassiriya - tra le truppe di occupazione, ha comportato
distruzioni immani e devastazioni ambientali, ha bruciato miliardi di
dollari.
Le armi non si sono trovate.
Gli attentati contro civili inermi si sono susseguiti in molte parti
del mondo.
Pace e democrazia non sono arrivate né in Iraq né in Medio Oriente.

AD UN ANNO DI DISTANZA in Iraq la guerra continua a mietere vittime.
La situazione umanitaria in Iraq continua ad essere terribile mentre
crescono pericoli di scontro interno e minacce di balcanizzazione.
Alla dittatura di Saddam Hussein si è sostituita una occupazione
militare che trova crescenti resistenze, in diverse forme, da parte
della popolazione.
Invece di organizzare libere elezioni si nominano governi dall'alto, si
privatizzano le ricchezze irachene e si abolisce il codice di famiglia
facendo arretrare lo status delle donne. La ricostruzione non è nemmeno
iniziata e già è una torta da spartire con i paesi "amici".

A un anno di distanza in Medio Oriente la pace è più lontana che mai.
In Palestina l'occupazione prosegue brutalmente, mietendo migliaia di
vittime e rischia di diventare irreversibile con la costruzione del
Muro.
In Israele si susseguono attentati contro civili inermi, cresce l'
insicurezza e la crisi economica.
Il governo Sharon, applica la dottrina della guerra permanente, negando
qualsiasi prospettiva negoziale e imponendo il terreno dello scontro
militare.
Il Muro è una vergogna che calpesta il diritto internazionale, segrega
un popolo intero, espropria altra terra, nega la possibilità di
convivenza pacifica fondata sul principio di "due popoli due stati" e
sulle risoluzioni dell'Onu che sono alla base di diverse iniziative di
pace delle società civili palestinese e israeliana.

Ad un anno di distanza il mondo è un luogo meno sicuro e più ingiusto.
La dottrina della guerra "preventiva" ci minaccia tutti. Minaccia di
guerra altri paesi e legittima le guerre e le occupazioni militari,
dall'Iraq alla Palestina, all'Afganistan e alla Cecenia.
Spinge al riarmo e alla militarizzazione e minaccia la democrazia in
tutto il pianeta, dai paesi ricchi a quelli poveri.
Rafforza, nel nord e nel sud del mondo, le culture che predicano lo
"scontro di civiltà", le guerre di religione, i tanti integralismi
impegnati a distruggere i valori e le pratiche di convivenza.
Rafforza il razzismo, la discriminazione contro i migranti e tutte le
diversità e spinge verso l'omologazione sociale e culturale.
Intanto, numerose "guerre dimenticate" continuano a provocare vittime,
sofferenze e miseria in Africa, in Asia e in Sudamerica senza che
nessuno intervenga per mettervi fine.
La povertà e le ingiustizie aumentano nel nord come nel sud del mondo
(come dicono anche i rapporti dell'Organizzazione Internazionale del
Lavoro e di altre agenzie delle Nazioni Unite che dimostrano l'aumento
della disoccupazione e la diminuzione dei redditi da lavoro in tutto il
mondo ed anche in Italia), figlie di un sistema neoliberista che la
guerra preventiva perpetua che affama i più per arricchire i pochi -
affratellando nella miseria e nello sfruttamento la maggioranza degli
esseri umani nel pianeta.

ANCHE IL GOVERNO ITALIANO è corresponsabile di tanto disastro.
Un Governo che, al di fuori del dettato costituzionale, nonostante la
grande contrarietà della popolazione italiana, ha deciso di appoggiare
la guerra in Iraq e ha inviato truppe sotto il comando britannico nei
luoghi in cui giacciono i campi petroliferi destinati all'Eni,
assumendosi la responsabilità di esporle a rischi altissimi.
Un Governo che, perpetuando lo strappo all'art 11 della Costituzione ha
deciso di partecipare all'"Autorità Provvisoria" delle forze di
occupazione condividendo così la responsabilità delle sue scelte
politiche.
Un Governo che ha esautorato il Parlamento dei suoi poteri a cominciare
dalla concessione dell'uso dello spazio aereo, delle basi e delle
infrastrutture per la guerra.
Un Governo che ha lavorato per impedire una possibile unità europea che
frenasse l'unilateralismo degli Stati Uniti e fermasse la guerra.
Un Governo che ci ha ingannato: ha detto che i soldati servivano a
proteggere gli aiuti umanitari, ma gli aiuti non si sono visti mentre
il Pentagono si appresta ad assegnare a ditte italiane importanti
contratti per la ricostruzione.

ABBIAMO FATTO IL POSSIBILE per evitare tutto questo.
Dicemmo allora, in milioni in tutto il mondo, che quella potenza e
quella ricchezza poteva e doveva essere utilizzata per combattere la
fame e la sete che uccide milioni di esseri umani, per alleviare i
popoli di un debito che non possono pagare, per sostenere lo sviluppo
dei paesi del sud del mondo.
Dicemmo allora che si doveva porre fine alle tante guerre dimenticate,
invece che cominciarne un'altra.
Dicemmo che la produzione di armi doveva essere riconvertita in
produzioni di pace invece che essere rilanciata, che sono le spese
militari a dover essere tagliate piuttosto che le spese sociali.
Dicemmo allora e ribadiamo oggi che queste sono azioni necessarie,
perché il peso dell'ingiustizia è intollerabile. Sono azioni non
rinviabili, per non scivolare in un abisso di barbarie, di
disperazione, di conflitti, di insicurezza generalizzata.
Noi ripudiamo tutte le forme di terrorismo sia da parte degli Stati che
di organizzazioni e individui, così come ci opponiamo all'uso della
"lotta al terrorismo" per giustificare le guerre, criminalizzare i
movimenti popolari e restringere le libertà civili.
Non abbiamo cambiato parere e con noi non ha cambiato parere la
maggioranza del popolo italiano, nonostante un sistema
dell'informazione sempre più succube dei rulli di tamburo.

NOI SOSTENIAMO il diritto dei nostri fratelli e sorelle irachene a
resistere alla occupazione reclamando il diritto alla pace, ai diritti
sociali, alla democrazia, a governarsi da soli per decidere del proprio
futuro, controllare le proprie risorse, ad ottenere risarcimento per
quello che hanno patito sotto l'embargo e la guerra, a vedere la
propria terra libera da eserciti stranieri. L'Iraq deve tornare agli
iracheni, la legalità internazionale deve essere ripristinata e perché
questo avvenga è necessario innanzitutto che cessi l'occupazione
militare. Tutte le truppe occupanti devono essere ritirate.
Chiediamo quindi che l'Italia rinunci a partecipare all'occupazione
militare dell'Iraq e ritiri le proprie truppe. E' un atto necessario
per ricucire lo strappo costituzionale operato un anno fa e per aprire
la strada a una nuova strategia. Chiediamo che gli ingenti fondi così
risparmiati vengano destinati per veri aiuti umanitari immediati e che
il Governo italiano promuova una iniziativa politica internazionale per
la restituzione della sovranità agli iracheni e la ricostruzione del
paese guidata da un governo
legittimo.
Chiediamo che l'Unione Europea svolga un analogo ruolo di pace e
includa il ripudio della guerra nel proprio trattato costituzionale.
Chiediamo che le Nazioni Unite rispondendo finalmente alla loro carta
costitutiva promuovano il ritorno della legalità in Iraq e
l'affermazione del diritto l'autogoverno del popolo iracheno garantendo
il rispetto dei diritti umani di tutti e di tutte. Un intervento di
garanzia dell'Onu deve in ogni caso essere concordato con le forze
politiche irachene, e non vedere la partecipazione delle forze
occupanti.
Con la stessa urgenza chiediamo che una decisa iniziativa
internazionale crei le condizioni per una pace giusta in Medio Oriente,
imponendo la rimozione del muro, la protezione dei civili e un
negoziato fondato sulle risoluzioni dell'Onu per la fine
dell'occupazione e la convivenza pacifica, ascoltando anche la voce
coraggiosa dei giovani israeliani che rifiutano, pagando di persona, di
partecipare alla guerra e all'occupazione. In questo lungo anno di
guerra, abbiamo continuato a sostenere con mezzi pacifici le ragioni
della pace - progetto alternativo di civiltà - nelle scuole, nelle
città, nei luoghi di lavoro, davanti alle basi militari, dai nostri
balconi con le bandiere della pace, nella solidarietà internazionale,
nella lotta per il disarmo, nel dibattito sul trattato costituzionale
europeo, nella solidarietà con le popolazioni migranti, con la
disobbedienza civile, nell'impegno quotidiano per i diritti umani,
sociali e di cittadinanza.

FACCIAMO APPELLO perché le energie di milioni di cittadini e cittadine
contribuiscano alla realizzazione il 20 marzo prossimo della giornata
internazionale di lotta per la fine dell'occupazione dell'Iraq e per la
pace in Medio Oriente e allo sviluppo di un impegno costante per la
costruzione della pace.
L'impegno dei pacifisti statunitensi per riportare le truppe a casa,
che reclamano "giustizia e non vendetta", che denunciano la restrizione
dei diritti civili nella loro patria, che si battono per un'altra
America è anche il nostro.

FUORI LE TRUPPE DI OCCUPAZIONE DALL'IRAQ
L'IRAQ AGLI IRACHENI
PACE IN MEDIO ORIENTE
BASTA ARMI - BASTA GUERRE

Per adesioni: adesioni@...

=== 2 ===

Da: "FORUMCONTROLAGUERRA"
Data: Ven 13 Feb 2004 16:58:51 Europe/Rome
Oggetto: ADESIONE AL 20 MARZO DEL FORUM CONTRO LA GUERRA

Il 20 marzo 2004 il mondo scende in piazza contro la guerra

Il Forum Contro la Guerraaderisce pienamente al documento di
convocazione ed alla manifestazione mondiale del 20 marzo convocata per
chiedere che cessi l’occupazione dell’Iraq, il ritiro dei contingenti
militari stranieri e l’autodeterminazione del popolo iracheno.

Questa manifestazione, che raccoglie l’appello del movimento contro la
guerra statunitense, è stata rilanciata con forza dal Forum Sociale
Europeo di Parigi e da quello mondiale tenutosi a Mumbay, nel quale è
stata lanciata la mobilitazione globale del 20 Marzo 2004, appello che
ha visto l'adesione di un centinaio di organizzazioni di tutto il mondo
tra le quali, per l'Italia, anche il FORUM CONTRO LA GUERRA.

In quegli appelli vi sono i contenuti forti e le indicazioni capaci di
dare continuità allo straordinario movimento di massa che in tutto il
mondo ha cercato di impedire l’aggressione militare statunitense
all’Iraq e che oggi chiede con chiarezza che cessi l’occupazione
militare e coloniale in Iraq ma anche in Palestina.

La convergenza di forze sociali, politiche, sindacali, religiose,
associative intorno a questo obiettivo è cresciuta in modo
impressionante nelle ultime settimane, a testimonianza di come il
popolo della pace e della solidarietà ritenga che occorra schierarsi
contro la guerra senza se e senza ma, indicando in questo una
radicalità di contenuti che è stato il vero motore della mobilitazione
di milioni di persone anche nel nostro paese il 15 febbraio dello
scorso anno.

Questa convergenza intorno all’obiettivo del ritiro delle truppe di
occupazione – a cominciare da quelle inviate dal governo italiano –
manda un segnale chiaro anche al mondo politico indicando che, contro
gli strumenti concreti della guerra, ci si debba schierare con
chiarezza e senza alcuna ambiguità. In tal senso ogni forza politica,
ogni singolo parlamentare, dovrà assumersi la responsabilità delle
proprie scelte nel voto previsto in Parlamento nei prossimi giorni sul
finanziamento del contingente militare italiano in Iraq ma anche in
altri paesi come i Balcani o l’Afganistan.

Il Forum permanente contro la guerra è nato infatti per dare battaglia
contro il complesso dei meccanismi su cui si regge il sistema di
guerra: le basi militari straniere; gli automatismi dei Trattati
militari che vincolano l’Italia e la coinvolgono nelle guerre; le spese
militari; la ricerca, lo stoccaggio, la produzione delle nuove e
vecchie armi di distruzione di massa.

Su questi temi, proprio nel Forum Sociale Mondiale di Mumbay è nata la
rete internazionale contro le basi militari americane a cui abbiamo
aderito e si è aperta la discussione sull’attivazione di una campagna
mondiale tesa allo smantellamento delle armi di distruzione di massa.

Saremo in piazza unitariamente il 20 marzo per contribuire alla
mobilitazione per il ritiro delle truppe di occupazione dall’Iraq e
riconsegnare la piena sovranità al popolo iracheno, ma indicando anche
i terreni e gli obiettivi che diano continuità al movimento contro una
guerra permanente che minaccia seriamente la pace, la democrazia, i
diritti dei popoli a livello globale.

Roma 11 febbraio 2004

Forum contro la guerra

www.forumcontrolaguerra.org

mail: adesioni@...

Brisanje Jugoslavije / 5
https://www.cnj.it/documentazione/brisanje.htm

[ Questo testo in lingua italiana:
LA RIMOZIONE DELLA JUGOSLAVIA
https://www.cnj.it/documentazione/rimozione.htm
oppure al sito: http://www.lernesto.it/ ]


BRISANJE JUGOSLAVIJE

Andrea Martocchia - Prevod: O. Juric
"L'Ernesto", broj 3 (maj-juni) i 4 (juli-avgust) 2003


Mnostvo protektorata i gusta mreza kanala

Danas u Evropi Jugoslovenski narodi snose najveci teret geopolitickog
prestojavanja koje se odvija mimo njihovog znanja i mimo njihove
voglie. Od priznavanja secesionistickih republika Zapad igra dvolicnu
igru u odnosu na njihovu zemlju: dok na jednoj strani toboze gasi
pozar, dotle na drugoj jos zesce raspiruje vatru. Tom dvolicnom igrom
izazvao je neizrecive tragedije, prekrajajuci Balkan i stvarajuci
kolonijalne protektorate iz doba nacifasisticke okupacije. Citave
oblasti su vojno porobljene i pod upravom Zapada. Svugde prisutno
otimanje prirodnih bogastava i gruba eksploatacija radne snage narusili
su drustvene temelje miroljubive koegzistecije i jedinstva kultura tih
naroda. Nijedan od naroda nije na dobitku od rasturanja Jugoslavije
posto svi oni danas zive rasejani po malim drzavicama koje su ostale
bez suvereniteta u pogledu na buduca opredeljenja. Tu i tamo poneka od
ovih drzavica pod svakojakim pritiscima i ucenama biva primljena u «
medjunarodnu zajednicu »: to je slucaj Slovenije, koja je krajem marta
2003. primljena u Nato pakt i EU na osnovu cisto formalnog referenduma
koji je jos jednom pokazao otsustvo entuzijazma (opredeljenost za EU je
veca nego za Nato pakt). Situacija na Balkanu i ne samo u Srbiji,
upecatljiv je dokaz licemernosti velikh sila. « Humanitarni razlozi »
koje su SAD i evropski saveznici uvek isticali u prvi plan kada bi se
spremali da jurnu u napad, samo su paravan za nemilosrdo
podjarmljivanje i kolonizaciju. Isticali su « nacionalne netrpeljivosti
» a zapravo su primenjivali stari princip divide et impera. Za svoj
rusilacki poduhvat primenili su svaki moguci i nemoguci metod,
ukljucivsi i najnovije, "postmoderne": od temeljne dezinformacije koja
obuhvata najsavremenije metode manipulisanja javnim mnjenjem, do
infiltracije pod plastom « nevladinih » organizacija i kulturne
saradnje, po uzoru na nekadasnje misionare. Sluzili su se i
«uobicajenijom » podrskom reakcionarnim politickim krugovima,
fasistima, ili kriminalcima. Pribegavali su vojnoj vazdusnoj agreiji,
okupaciji, strategiji terora... Medjutim filozofija je uvek bila jedna
te ista, kolonijalisticka, kao ljustenje pomorandje, da biste je lakse
pojeli, krisku po krisku, a ako bi se neka kriska prelomila, onda bi se
ruke zaprljale – krvlju. Vecno izlozeni apetitima velikih sila,
stanovnici Balkana su danas suoceni sa sukobljenim interesima Evrope i
SAD i u nemogucnosti da se oslone bilo na jedne ili na druge :
prinudjeni su da ispunjavaju svaki zahtev i ucenu SAD i snose posledice
politicke slabosti Evrope. Fakticki, nemaju koristi ni od Evrope, ni od
SAD, ni koristi ni izgleda za bolje sutra.

Glasanje u Saveznoj Skupstini 4. februara simbolicna je zavrsnica
planskog rasturanja Jugoslavije. Taj plan su za racun zapadnih sila
ispunili domaci izdajnici – predstavnici reakcionarnih slojeva drustva,
veciti protivnici Jugoslavije, tog ovaplocenog ideala mira i napretka.
(31). Rasturili su Jugoslaviju a porodili kratkovecni "Savez Srbija i
Crna Gora“ o cijem Ustavu treba za tri godine ponovo da se raspravlja.
Pritom, novi predsednik Crne Gore, Filip Vujanovic - ultraliberalista
i mafijas kao uostalom i celokupan crnogorski rezim od 1996. - obecava
raspisivanje referenduma za nezavisnost. (32) Pristalica otcepljenja
dveju republika ima cak i u samoj vladi Zajednice i tom krilu pripada
njen predsednik, “Ministar za medjunarodne ekonomske odnose” Lukovac.
Izmedju ostalog i to je razlog sto je ishod glasanja u Skupstini tog 4.
februara s odusevljenjem pozdravio Ksavijer Solana poznati “sponzor”
programskog rasturanja Jugoslavije. Gradjani su ga dobro upamtili po
tome sto je izdao naredbu za pocetak vazdusne agresije. Sa istim tim
odusevljenjem i podrskom pozdravljena je vladajuca klasa Srbije u casu
zavodjenja “vanrednog stanja” marta 2003. : stavise novi prelazni
“Savez” primljen je na precac u Savet Evrope upravo u casu kada
desetine hiljada gradjana biva saslusavano i pozatvarano a glasila
opozicije zabranjena. 30. marzo, u jeku agresije na Irak, americki
drzavni sekretar Kolin Pauel dolazi u Beograd da odusevljeno pozdravi i
ohrabri novi represivni zokret rezima koji u svemu lici na vojne hunte
latinske Amerike a koji je Srbiji stavio robovsku omcu oko vrata.
Srpski pemijer Zivkovic je uzvratio poduzom posetom SAD krajem jula. U
isto vreme njegov ministar odbrane potpisuje sporazum o vojnoj saradnji
sa Izraelom.

Neumitan je zakljucak : neko u takozvanoj “medjunarodnoj zajednici” jos
uvek, uporno i neumorno protiskuje programsko rasturanje regiona...
Kosovo i Metohija je u celosti postalo "lager". U junu smo bili svedoci
jos jednog zlocina koji se tamo odigrao. Citava jedna porodica
nemilosrdno je iskasapljena samo zato sto nije htela da proda svoj dom
u Obilicu i pobegne po uzoru na 300 000 Srba koji su to vec ucinili
bezeci glavom bez obzira. U tom “lageru” nedaleko od Gnjilana nalaze
se americke vojne baze Kamp Montejt i Kamp “Bondstil”, nedaleko od
Urosevca. Kosmetske etnicki ciste “institucije” svakom zgodom
najavljuju blisku nezavisnost a zapadni namesnici u nedogled ponavljaju
da protektorat “vise nikada nece biti u Srbiji” pri cemu ih zdusno i
drsko bodri americki albanski lobi (Bajdn, Diogardi, Dzillman, Santos,
Bob Dole, Ricard Holbruk i... Dzerdj Soros) (33).
Celokupan taj lobi se zalaze ne samo za otcepljenje Kosmeta, vec i za
otcepljenje Crne Gore. U Srbiji iz dana u dan sve vise uzima maha i
madjarski separatizam u Vojvodini uz punu podrsku DOS-a. Ista je stvar
sa Sandjakom, koji spaja Kosmet i Bosnu a prostire se duz
administrativne granice Srbije i Crne Gore. Na Sandzaku zivi veliki
broj muslimana, “bosnjaka”, pa je stoga “prirodna” dopuna balkanskoj
“zelenoj trazversali”, odnosno muslimanskoj, o kojoj je Izetbegoviz
mastao.

Medjutim, posle 11. settembra, taj islamski ideal Alije Izetbegovica,
autora zastrasujuce “Islamske deklaracije“, naizgled je tesko
ostvarljiv, osim jasno, u “njegovoj” Bosni i Hercegovini, takodje
srozanoj na protektorat Nato pakta. S druge strane, gotovo da je
nemoguce zamisliti bilo kakvo suvereno jedinstvo na tom prostoru, s
obzirom da su duboko potkopani temelji jugoslovenstva. Zato Bosna i
Hercegovina danas potseca na avet, a posmatrana iz krace i srednje
perspektive, ona ne obecava nista drugo osim i nadalje, hronicni
razdor, odnosno, hronicnu paralizu na svakom planu: drustvenom,
politickom, ekonomskom i idejnom, kao rezultat, prvo, bratoubilackog
rata, a potom, ropskog polozaja u odnosu na Zapad. Takvo stanje,
naravno, koristi iredentistickim snagama. Na primer, hrvatskim. Poslo
im je eto za rukom da 22. juna 2003. u sredistu srpske Bosne, u Banja
Luci, prirede Papu. Bio je to simbolicni udarac i svojevrsna pogrda,
imajuci u vidu ustaski genocid nad Srbima u periodu 1942-1944, genocid
koji Papa nikad ni spomenuo nije.

Razaranje Bivse Jugoslovenske Republike Makedonije ne prestaje (34):
Nato-pakt je i u ovoj republici, nekada clanici Federativne
Jugoslavije, raspirio veliko-albanski mikronacionalizam. Godine 2001.
najvise se razbuktao u urbanim sredinama sa najizrazenijom
visenacionalnom strukturom, kao sto je Kumanovo, drugi po velicini grad
prakticno pod opsadom. Bila je to kazna za tolerantne i vredne gradjane
ovog grada, a narocito za srpski deo stanovnistva koje se zamerilo
antiratnim demonstracijama za vrema Nato-agresije 1999. Svako
razbuktavanje terorizma samo opravdava dalje vojno prisustvo zapadnih
sila u citavom regionu koji su one filigranski isparcelisale na
protektorate. One kontrolisu sve puteve u Makedoniji kao i na Kosovu,
gde je zapoceta izgradnja 8. koridora na potezu Albanija- Bugarska
(35). Pocetkom septembra 2002. cim su se prilike u BJRM koliko-toliko
« smirile », zvanicno je zapoceta izgradnja novog naftovoda izmedju
Skoplja i Pristine. Radove izvodi Hellenic Petroleum A. D. (36).
Sporazum su potpisali ministri zainteresovani zemalja 9. septembra u
Bariju a zatim je brze-bolje prosledjen EZ-ci: « Celokupan projekat
predvidja izgradnju luka, aerodroma, puteva, pruga i pratecih objekata
koji ce uzejamno povezivati Crno, Jadransko i Jonsko more i Balkan
(...) ''Ovim sporazumom- izjavio je ministar Lunardi – konacno je
ispunjen prvobitni idejni projekat o izgradnji deset koridora kroz
Evropu nastao 1991. na Konferenciji u Pragu i doradjen na dvema
konferencijama, na Kritu 1994. i u Helsinkiju 1997. o prosirenju
evropske mreze kako bi bile obuhvacene balkanske i istocnoevropske
zemlje ». Dodao je zatim, da je put bio '' dug i mukotrpan izmedju
ostalog i zbog kriznih zarista koja su postojala u pojedinim zonama,
zbog cega se u jednom trenutku cak postavljalo pitanje odustajanja od
koridora''. Ove godine, medjutim – prema njegovim recima – stekli su se
povoljni uslovi, kako kada je rec o 5.koridoru (Madjarska, Slovenija,
Trst) tako i kada je rec o 8. » Neophodna sredstva za Italiju iznose
2.106 miliona evra. (37).

Medjutim, razdor sa SAD izbija na videlo tek u jeku « velike
petrolejske krize » (38). Na Balkanu, kao uostalom na svim prostorima,
anglo-americki lanac (BP-Amoko-ARCO, Sevron i Texaco) suceljen je sa
evropskim Total-Fina-Elf, kome bi italijanska ENI trebalo da pripada
(medjutim, Italija je poseban slucaj i zahteva zasebno poglavlje). To
je razlog sto anglo-amerikanci vode glavnu rec u vojnoj agresiji i
spijunazi na Balkanu, ni najmanje se pritom ne ustrucavajuci
manipulisanja islamskih i proturskih terorista, drzeci tako u saci
celokupno poluostrvo (39). Uostalom isti je slucaj sa Kavkazom (uzmimo
Ceceniju). Konkretno kada je rec o Osmom koridoru, treba naglasiti da
je angloamericki energetski kolos 1996 osnovao prikladan konzorcijum
pod nazivom AMBO i potpisao brze bolje sporazume kojima je potpuno
potisnuo u stranu evropske partnere (40). Povrh toga bas u isto vreme,
u septembru 2002. Amerikanci su kumovali potpisivanju jos jednog
nacelnog sporazuma. Tog puta se radilo o 10. koridoru, odnosno
podunavskoj trasi koja se od Crnog mora proteze do nadomak Rijeke,
tacnije Omisalja. Taj je potez tada jos uvek bio neostvariv, neposredno
nakon bombardovanja, ali od strateskog znacaja u Sredisnjoj Evropi.
Hrvatska, Rumunija i Srbija je trebalo da se dogovore oko pratecih
objekata. Medjutim potrebna su ogromna sredstva (pogotovo za Serbiju,
gde je vlada po obicaju mahala tim sporazumom iz cisto propagandnih
interesa). Navodno, sredstva je trebalo da obezbede SAD (41). Uprkos
tome i vremenu koje je proteklo, prevagu su odnela preganjanja izmedju
Srbije i Hrvatske , a ponajvise interes SAD da balkanski naftovod cusne
u drugi plan ... Zapravo Irak je okupiran a na vidiku se ukazalo nesto
za SAD mnogo probitacnije i, gle slucaja, bas u septembru 2002.! Bio je
to naftovod od Bakua, preko Turske do Sredozemnog mora. Balkan je
zaobidjen a sa njim i Evropa.


Fus-note:

(31) Brisanje Jugoslavije, dosledan je sastavni deo programske politike
DOS-a , sa svim svojim reakcionarnim konotacijama. Potkrepicu to sa dva
iz niza primera: U svom prvom javnom govoru u svojstvu jugoslovenskog
predsednika u Beogradu za vreme puca 2000. Kostunici ce omakao lapsus:
on se nije obratio « slobodnoj Jugoslaviji », vec, « slobodnoj Srbiji »
a jedna od prvih mera Djindjiceve vlade nesumnjivog simbolicnog
znacenja, bila je dodela pasosa i « Belog Dvora » « prestolonasledniku
» porodice Karadjordjevic koji nikad nije ziveo u Jugoslaviji.

(32) Beta/Tanjug: 4. maja 2003. Vujanovic izjavljuje da ce 11. maja
biti raspisan referendum u Crnoj Gori. Biva izabran, ali, referendumu
se nije odazvala ni polovina biraca. Opozicija je referendum
bojkotovala. Ipak, osnovni razlog slabog odziva treba traziti u
rasprostranjenom nezadovoljstvu i rezignaciji javnog mnjenja. Uprkos
raznim smicalicama, u Italiji je i dalje u postupku istraga o mafiji i
krijumcarenju cigareta . U mafijaske radnje su prema svim saznanjima
bili upleteni izmedju ostalih, bivsi predsednik, Djukanovic,takodje
secesionisra, i kamorista, F. Prudentino, nastanjen u Crnoj Gori.
Pocetkom jula, Istrazni sud za Napulj trazi Djukanovicevo hapsenje po
osnovu “organizovanog kriminala i sverca cigareta strane proizvodnje
(clan 416 e 291 quater; ANSA 4/7/2003). Pomenuti istrazni postupak
mozemo shvatiti i kao siru akciju EZ protiv americkih multinacionalnih
kompanija, recimo Filip Morisa i RJ Rejnoldsa koje su na
najcelishodniji moguci nacin iskoristile sverc (videti: IWPR's Balkan
Crisis Report, No. 446). Dakle, ipak se moze nazreti kakav-takav sukob
izmedju SAD i EZ u toj stvari, kao uostalom i u stvari nagovestenog
razvod braka Srbije i Crne Gore.

(33) Grof (sic) Nikolaus Graf Lambsdorf, sef odeljenja bivseg
specijalnog izaslanika OUN za Kosmet Michael Steiner, izjavljuje 9.
maja 2003. na konferenciji u Becu da “Kosovo vise nikada nece biti u
sastavu Srbije” (Beta, 11/5/2003); zvanicni Stajnerov zastupnik
precizira: “Kosovo nije pokrajina u sastavu Srbije” (Beta, 11/5/2003).
Bogatas George Soros – inace povezan sa National Endowdment for
Democracy, tacnije sa Cia-om, veoma uticajan na Balkanskom poluostrvu
blagodareci gustoj mrezi nevladinih organizacija i medijima koji su
gotovo u potpunosti u njegovom vlasnistvu, ukljucujuci b-92 cije ime
potseca na zloglasne americke bombardere B-52e - ”objasnio je sta valja
ciniti na Balkanu (sic) u clanku objavljenom u Financial Times-u 23.
maja 2003. uoci konferencije na vrhu u Solunu: na prvo mesto istice
“nezavisnost” Kosova i Metohije i raspustanje Zajednice Srbija i Crna
Gora. Ricard Holbruk deli u potpunosti njegovo misljenje i to jasno
kaze u intervjuu za “Kohe Ditore”.12/07/2003.

(34) O politickoj situaciji u bivsoj Jugoslovenskoj republici
Makedoniji preporucijem clanak iz br.5/2003 ovog mesecnika (“Ernesto”)
Nista se bitno nije promenilo, sem sto je izvrsena “smena na vlasti”
velikoalbanskih secesionistickih stranaka. Ahmetijevi bojovnici su u
vladi, a “demokrate” Dzaferija traze nezaobilazno cepanje po “etnickim”
savovima.

(35) Da primetim da u Bugarskoj, uprkos pro-zapadnjackom rezimu, kao
sto je slucaj i sa Makedonijom, prisustvo manjinskog, Turskog zivlja,
za Nato-pakt predstavlja korisno sredstvo koje bi se lako dalo
iskoristiti cim se za to ukaze prilika.

(36) Grcka je uz puno halabuke kupila vecinu akcija Rafinerije Okta iz
Skoplja . Hellenik Petroleum sa pretezno ruskim ucescem u kapitalu,
vlasnik je Crnogorskog Jugopetrola. (Tanjug 11/10/2002).

(37) Dnevne vesti: AP 7/9/2002, ANSA 9/9/2002.

(38) O petrolejskoj krizi kao uzroku « novih ratova » citaoca upucujem
na autora: A. Di Fazio, "Contro le nuove guerre", (Protiv novih ratova)
Odradek 2000. (http://www.scienzaepace.it); O sukobima interesa unutar
imperijalistickog bloka u opstoj « trci » da svako za sebe prigrabi sto
vise naftnih rezrvi predlazem Misela Cosudovskog (M. Chossudovsky)
http://www.globalresearch.ca. Proteklih godina Evropljani su dospeli na
prostor Centralne Azije, na primer u Kazakistan, zahvaljujuci izmedju
ostalog i politici priblizavanja u odnosima sa Rusijom, medjutim, kada
je rec o Balkanu, Evropljani su se opredelili za politiku suprotnu
sopstvenim interesima. Bombardovanje 1999. bilo je pogubno zbog toga
sto je unistena gotovo celokupna infrastruktura Dunavskog stozera. (10.
Koridor) Americki « Rat bez granica » proglasen vec 11. septembra, u
potpunosti je izmenio politicku kartu naftom bogatih oblasti. Nedavnom
angloamerickom agresijom na Irak, pogodjeni su interesi Rusije i
Francuske, a Evropljani su istisnuti cak i sa naizgled zauvek stecenih
pozicija.

(39) Obratimo paznju na sledeci redosled dogadjajai: Pocetkom 2000.
Evropska Komisija zapocinje sa Albanijom, Bugarskom i sa BJR
Makedonijom pregovore o pristupanju Zajednici; aprila 2001.BJRM postaje
prva zemlja na Balkanu potpisnica « sporazum o stabilizaciji i
udruzivanju » Upravo u tom casu, rasplamsava se u nevidjenim razmerama
teroristicka delatnost albanskih separatista koje naoruzavaju i
obucavaju Englezi i Amerikanci, sto za uzvrat izaziva opstu
destabilizaciju, te Makedonija neminovno biva unazadjena u svom
stremljenju ka Evropskoj Zajednici. Sef misije OEBS u Makedoniji,
Amerikanac Robert Frovik uzdize teroriste u rang ravnopravnih partnera
i ucenjuje BJR Makedoniju; Ako je verovati posmatracima, odnosi
makedonskih iredentista i Evropljana, a narocito Nemaca, vise nisu u
toj meri idilicni.

(40) Sa sedistem u SAD, konzorcijum AMBO ("Albenien, Makedonien,
Bulgerien Oil") u direktnoj je sprezi sa americkim vojno-politickim
sistemom, sa firmom Hallibuton i zamenikom predsednika SAD, Dikom
Cenijem, koji se vec procuo po tome sto je prigrabio sve radove na
izgradnji vojne baze Kemp Bondstil za racun svog preduzeca Braun & Rut,
a sada i celokupni iracki kolac.

(41) Tacnije, investicije je u julu obecala Americka Agencija za
Trgovinu i Razvoj (Tanjug 22. e 23/7/2002) a protokol izmedju Hrvatske,
Rumunije i Srbije potpisan je 10. septembra.