INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE
Pariz-Rezultati izbora u Bosni i Hercegovini pokazuju da svijet treba
da
prizna poraz Dejtonskih sporazuma
Bosnu treba podijeliti i nacionalistima omoguciti ono sto su trazili
1991.
Izborna pobjeda nacionalista prosle subote u Bosni i Hercegovni
nagovjestava da je vrijeme da medjunarodna zajednica ozbiljno
preispita
sta se dogadja u toj zemlji kao i kakvi se eventualni ishodi mogu
razumno ocekivati.
Republika Bosna i Hercegovina je vjestacka drzava, improvizovana na
dejtonskim pregovorima 1995. Nametnuta je narodima te nesrecne zemlje
pod pritiskom SAD i NATO, kako bi se zaustavila medjuetnicka klanica.
Tri godine jezivog bratoubilackog rata uslijedile su nakon deklaracije
o
nezavisnosti Bosne i Hercegovine aprila 1992, poslije referenduma koji
su bojkotovali bosanski Srbi. Bio je to novi korak u rasturanju
Jugoslavije, inspirisanom programom Slobodana Milosevica da stvori
"Veliku Srbiju" na racun Hrvatske i Bosne.
Odmah su pocele borbe, uglavnom podstaknute od srpskih i hrvatskih
zajednica sklonih stvaranju etnicki "cistih" teritorija, sa ciljem
ujedinjenja sa Srbijom, odnosno sa tek proglasenom nezavisnom
Hrvatskom.
Muslimani Bosne i Hercegovine bili su grupa koja je najvise propatila,
ali je glavna svrha napada bila i da se unisti kosmopolitsko Sarajevo,
multietnicki grad i centar liberalnih i tolerantih politickih i
kulturnih vrijednosti.
Opsada Sarajeva i etnicko ciscenje tokom srpskog pokusaja da stekne
dominaciju u gradu i njegovom regionu, pokazali su se kao najuzasnije
nasilje koje je Evropa iskusila od Drugog svjetskog rata.
Neodlucnost i impotencija evropskih drzava suocenih sa ovom krizom
izgledala je kao zastrasujuce predskazanje buducnosti Evropske unije.
Sumnje koje su se tada javile u "Evropu" jos nijesu potpuno razvijane.
Kada su SAD i NATO na kraju intervenisali, u ljeto 1995, sve strane su
pozvane u americku vazduhoplovnu bazu u Dejtonu, Ohajo, gdje su,
izolovane i pod zestokim pritiscima, prisiljene da prihvate nezeljene
kompromise.
Proslonedjeljne izbore za multietnicko predsjednistvo, parlamente i
kantonalne vlade prvi put od okoncanja rata organizovale su same
bosanske vlasti.
Uz nizak odziv biraca (55 odsto) a konacni rezultati tek treba da budu
objavljeni, tri osobe koje su izgleda izabrane u kolektivno
predsjednistvo predstavnici su nacionalistickih stranaka. Cini se da
ce
slican ishod biti i u ostalim glasanjima.
Kompromis i koalicije bice potrebne prije nego sto konacni izgled
vlasti
postane jasan, ali su liberalne, sekularne i multietnicke snage
izgubile.
Sada se cini neophodnim da medjunarodna zajednica prizna da dejtonsko
rjesenje nije bilo rjesenje. Bio je to nacin da se okonca rat. Ono
nije
obezbijedilo osnove za modernu drzavu. Ono nije ponudilo strukturu
pogodnu za nacionalno pomirenje. Mozda je sada konstruktivan odgovor
da
se jednostavno prizna neuspjeh, da se nacionalistima prizna ono sto je
medjunarodna zajednica bila mobilisana da im uskrati.
Prihvatanje cinjenice da je Bosna i Hercegovina, u prakticne svrhe,
vec
etnicki ociscena, i prihvatanje tih posljedica, sada je mozda jedini
nacin da se ukine ovaj dio problema sukcesije Jugoslavije.
To bi znacilo uniju Republike Srpske sa Srbijom; uniju hrvatskih
teritorija hrvatsko-muslimanske federacije sa Hrvatskom; od
muslimanskih
teritorija napravila bi se nova drzava sa Sarajevom kao centrom,
moguce
kao internacionalizovani grad-drzava, uz garancije, moguce kao
nezavisna
republika.
Srpski i hrvatski nacionalisti bili bi politicki razoruzani i nestali
bi
u sirim zajednicama za cije su se pripadnistvo borili, drustvima koja
su
sada prosla kroz tranziciju ka demokratiji ili su dobrano na tom putu.
Nacionalisticke i integristicke snage unutar novog muslimanskog
identiteta bi prezivjele, kao dio zajednice kojom dominira
tradicionalno
kosmopolitsko Sarajevo. S druge strane, muslimanske integristicke
snage
u Albaniji i na Kosovu mogle bi ojacati i dobiti nove ambicije.
Ovo sigurno nije rjesenje koje je zeljela medjunarodna zajednica, kao
ni
prezivjele liberalne snage unutar danasnje Bosne i Hercegovine. To se
izjednacava sa porazom ovih snaga.
Medjutim, to je poraz politicke prevare sa sumornom buducnoscu.
Demokratske vrijednosti mogle bi bolje prosperirati ako se Bosna i
Hercegovina jos jednom podijeli. Realizam zahtjeva da se o ovome
raspravlja.
Vilijam PFAF
Uprkos milijardama dolara BiH je neuspjesna drzava
Bosna i Hercegovina je podijeljena na srpsku republiku koja cini 49
odsto teritorije i nelagodnu hrvatsko-muslimansku federaciju koja
zauzima 51 odsto. Formirana je centralna vlada ciji su clanovi bili iz
sve tri grupe, sa skromnim ovlascenjima pod nadzorom UN a potom NATO.
Taj nadzor bio je u politickom smislu kukavicki i nije se uspjelo u
hvatanju ratnih zlocinaca niti u pruzanju energicne podrske reformama.
Uprkos milijardama medjunarodne pomoci, nova drzava nije bila
uspjesna.
Zivotni standard je nizak, ekonomija slabasna, nivo nezaposlenosti 60
odsto. To je pojacalo emigraciju mladih, mobilnih i talentovanih. Iz
zemlje je otisla njena buducnost.
http://www.pcnen.cg.yu/novi/drugi/07.htm
Pariz-Rezultati izbora u Bosni i Hercegovini pokazuju da svijet treba
da
prizna poraz Dejtonskih sporazuma
Bosnu treba podijeliti i nacionalistima omoguciti ono sto su trazili
1991.
Izborna pobjeda nacionalista prosle subote u Bosni i Hercegovni
nagovjestava da je vrijeme da medjunarodna zajednica ozbiljno
preispita
sta se dogadja u toj zemlji kao i kakvi se eventualni ishodi mogu
razumno ocekivati.
Republika Bosna i Hercegovina je vjestacka drzava, improvizovana na
dejtonskim pregovorima 1995. Nametnuta je narodima te nesrecne zemlje
pod pritiskom SAD i NATO, kako bi se zaustavila medjuetnicka klanica.
Tri godine jezivog bratoubilackog rata uslijedile su nakon deklaracije
o
nezavisnosti Bosne i Hercegovine aprila 1992, poslije referenduma koji
su bojkotovali bosanski Srbi. Bio je to novi korak u rasturanju
Jugoslavije, inspirisanom programom Slobodana Milosevica da stvori
"Veliku Srbiju" na racun Hrvatske i Bosne.
Odmah su pocele borbe, uglavnom podstaknute od srpskih i hrvatskih
zajednica sklonih stvaranju etnicki "cistih" teritorija, sa ciljem
ujedinjenja sa Srbijom, odnosno sa tek proglasenom nezavisnom
Hrvatskom.
Muslimani Bosne i Hercegovine bili su grupa koja je najvise propatila,
ali je glavna svrha napada bila i da se unisti kosmopolitsko Sarajevo,
multietnicki grad i centar liberalnih i tolerantih politickih i
kulturnih vrijednosti.
Opsada Sarajeva i etnicko ciscenje tokom srpskog pokusaja da stekne
dominaciju u gradu i njegovom regionu, pokazali su se kao najuzasnije
nasilje koje je Evropa iskusila od Drugog svjetskog rata.
Neodlucnost i impotencija evropskih drzava suocenih sa ovom krizom
izgledala je kao zastrasujuce predskazanje buducnosti Evropske unije.
Sumnje koje su se tada javile u "Evropu" jos nijesu potpuno razvijane.
Kada su SAD i NATO na kraju intervenisali, u ljeto 1995, sve strane su
pozvane u americku vazduhoplovnu bazu u Dejtonu, Ohajo, gdje su,
izolovane i pod zestokim pritiscima, prisiljene da prihvate nezeljene
kompromise.
Proslonedjeljne izbore za multietnicko predsjednistvo, parlamente i
kantonalne vlade prvi put od okoncanja rata organizovale su same
bosanske vlasti.
Uz nizak odziv biraca (55 odsto) a konacni rezultati tek treba da budu
objavljeni, tri osobe koje su izgleda izabrane u kolektivno
predsjednistvo predstavnici su nacionalistickih stranaka. Cini se da
ce
slican ishod biti i u ostalim glasanjima.
Kompromis i koalicije bice potrebne prije nego sto konacni izgled
vlasti
postane jasan, ali su liberalne, sekularne i multietnicke snage
izgubile.
Sada se cini neophodnim da medjunarodna zajednica prizna da dejtonsko
rjesenje nije bilo rjesenje. Bio je to nacin da se okonca rat. Ono
nije
obezbijedilo osnove za modernu drzavu. Ono nije ponudilo strukturu
pogodnu za nacionalno pomirenje. Mozda je sada konstruktivan odgovor
da
se jednostavno prizna neuspjeh, da se nacionalistima prizna ono sto je
medjunarodna zajednica bila mobilisana da im uskrati.
Prihvatanje cinjenice da je Bosna i Hercegovina, u prakticne svrhe,
vec
etnicki ociscena, i prihvatanje tih posljedica, sada je mozda jedini
nacin da se ukine ovaj dio problema sukcesije Jugoslavije.
To bi znacilo uniju Republike Srpske sa Srbijom; uniju hrvatskih
teritorija hrvatsko-muslimanske federacije sa Hrvatskom; od
muslimanskih
teritorija napravila bi se nova drzava sa Sarajevom kao centrom,
moguce
kao internacionalizovani grad-drzava, uz garancije, moguce kao
nezavisna
republika.
Srpski i hrvatski nacionalisti bili bi politicki razoruzani i nestali
bi
u sirim zajednicama za cije su se pripadnistvo borili, drustvima koja
su
sada prosla kroz tranziciju ka demokratiji ili su dobrano na tom putu.
Nacionalisticke i integristicke snage unutar novog muslimanskog
identiteta bi prezivjele, kao dio zajednice kojom dominira
tradicionalno
kosmopolitsko Sarajevo. S druge strane, muslimanske integristicke
snage
u Albaniji i na Kosovu mogle bi ojacati i dobiti nove ambicije.
Ovo sigurno nije rjesenje koje je zeljela medjunarodna zajednica, kao
ni
prezivjele liberalne snage unutar danasnje Bosne i Hercegovine. To se
izjednacava sa porazom ovih snaga.
Medjutim, to je poraz politicke prevare sa sumornom buducnoscu.
Demokratske vrijednosti mogle bi bolje prosperirati ako se Bosna i
Hercegovina jos jednom podijeli. Realizam zahtjeva da se o ovome
raspravlja.
Vilijam PFAF
Uprkos milijardama dolara BiH je neuspjesna drzava
Bosna i Hercegovina je podijeljena na srpsku republiku koja cini 49
odsto teritorije i nelagodnu hrvatsko-muslimansku federaciju koja
zauzima 51 odsto. Formirana je centralna vlada ciji su clanovi bili iz
sve tri grupe, sa skromnim ovlascenjima pod nadzorom UN a potom NATO.
Taj nadzor bio je u politickom smislu kukavicki i nije se uspjelo u
hvatanju ratnih zlocinaca niti u pruzanju energicne podrske reformama.
Uprkos milijardama medjunarodne pomoci, nova drzava nije bila
uspjesna.
Zivotni standard je nizak, ekonomija slabasna, nivo nezaposlenosti 60
odsto. To je pojacalo emigraciju mladih, mobilnih i talentovanih. Iz
zemlje je otisla njena buducnost.
http://www.pcnen.cg.yu/novi/drugi/07.htm