PATRIOT (Banja Luka)

Bivsa predsjednica RS Biljana Plavsic,
zajedno sa svojim domacim i inostranim
politickim istomisljenicima, udahnula novi
zivot Haskom tribunalu za ratne zlocine:


Instrument protiv pravde i pomirenja

Zlocini se jesu dogodili i nesumnjivo je
da pocinioce treba kazniti, ali Plavsiceva u
citiranom dokumentu ide i dalje od
toga i tvrdi ono sto je za tuzilastvo
Haskog tribunala kljucno: da je
zlocine naredjivao i podsticao najuzi
drzavni vrh. To ne samoda nije tacno
vec je moguce dokazati suprotno.
Otuda se Plavsickin potpis na
citiranom dokumentu, koji ce, apsolutno
smo uvjereni, Del Ponteova koristiti kao
pisani dokaz u svim buducim procesima
protiv srpskih optuzenika, ne moze
shvatiti nikako drugacije nego kao
frustrirajuca osveta i nastavak
zapocetog obracuna sa politickim
protivnicima unutar RS

pise: Zoran Zuza


"Priznanje Biljane Plavsic salje
kljucnu poruku o istinskom zlocinackom
karakteru poduhvata u koji je ona bila
ukljucena, kao i o legitimnosti
Haskog tribunala i njegove funkcije",
rekao je svjedoceci u zavrsnoj
raspravi u procesu protiv bivse
predsjednice RS Aleks Borejn, nekadasnji
predsjednik juznoafricke komisije za
istinu i pomirenje. Cini se da upravo
ova recenica definise sustinu i
ciljeve pravno-politicke obmane koja se
pred ocima cijelog svijeta desila protekle
sedmice u sudnici Haskog tribunala za
ratne zlocine. Priznanjem krivice, ali
i teskim optuzbama na racun drugih
srpskih lidera, udruzenih u, kako vele
tuzioci Tribunala, zlocinacki
poduhvat, Plavsiceva je okoncala svoju
politicku misiju srpskog insajdera,
zapocetu jos s proljeca 1997. godine,
kada se u portugalskom gradu Sintri
srela sa svojim odrazom u ogledalu -
tadasnjim americkim drzavnim sekretarom
Medlin Olbrajt. Njih dvije, svaka iz
svojih razloga, ali obje vodjene
mrznjom, inatom i strajne u svojim
politickim ciljevima, udahnuce novi zivot
Haskom tribunalu, ciji je kredibilitet
bio poljuljan cak i u Savjetu
bezbjednosti UN-a, instituciji
koja ga je na insistiranje Olbrajtove
i njoj slicnih lobista i osnovala
davne 1993. godine. Olbrajtova ce, bas
kao i glavni tuzilac Karla del Ponte,
treci vazan lik u ovoj politickoj
predstavi, priznanje Plavsiceve bestidno
iskoristiti kako bi svojoj prljavoj
raboti dala legitimitet i ispunila
osnovnu fukciju Tribunala: njegova
namjena nije da donese pravdu i pomirenje
u drzave bivse Jugoslavije vec da
falsifikuje istoriju i pronadje krivce
za ratove, stradanja i patnje naroda na
ovim prostorima. Kad to ucini, ispunice
svoju "istorijsku misiju" i prestati
da postoji, a van domasaja pravde, jer
i to je cilj, ostace, izmeðu ostalih,
stvarni vinovnici rata i osnivaci ovog
Tribunala. Priznanje Plavsiceve
vjerovatno je i zauvijek iskljucilo
mogucnost da se pred bilo kakvim sudom
pojavi, na primjer, americki
diplomata Voren Cimerman, covjek koji
je Aliju Izetbegovica nagovorio da
povuce potpis sa mirovnog plana Zozea
Kutiljera.

Propaganda o marioneti

Mozete li zamisliti kakvu je
zbunjenost, pa i paniku meðu akterima
ovog procesa, u kome su i pitanja i
odgovori bili izrezirani, izazvala
rijec marioneta, neoprezno izgovorena u
sudnici u kontekstu odnosa
Olbrajtove i Plavsiceve. "Beogradska
propaganda", nije se dala zbuniti
Olbrajtova, sigurna da joj niko u toj
prostoriji nece postaviti pitanje kako
je moguce da je nekoliko godina
"blisko saraðivala" sa Plavsicevom
znajuci da je optuzena za ratne zlocine.
Pitanje nije postavljeno, ali je
odgovor svakako dala Karla del Ponte,
tacno definisuci put i konacnu sudbinu
svake marionete: "Priznanje krivice
Biljane Plavsic nije nas iznenadilo.
To je bio nastavak njenog novog puta,
kojim je posla 1995. godine, odmah
poslije potpisivanja Dejtonskog
sporazuma. To, medjutim, nikako ne umanjuje
odgovornost za njeno ucesce u najgorim
zlocinima protiv covjecnosti."
Del Ponteova je svoju ulogu u ovoj
besramnoj meðunarodnoj predstavi maestralno
odigrala. Njen zadatak bio je da odglumi
strogocu i predlozi sto je moguce
vecu kaznu za 72-godisnju politicarku,
kojoj su, zbog brojnih "olaksavajucih
okolnosti" politicke naravi, na usluzi
stajale i sudije i tuzioci. Trebalo je
takoðe da strasna Karla uvjeri
javnost da je Plavsiceva odbila da
saraðuje, odnosno direktno
svjedoci u procesima protiv Slobodana
Milosevica i Momcila Krajisnika, cime
bi njeno priznanje bilo predstavljeno
ne kao izdaja pokreta koji je
predstavljala i ciljeva koje je do
1996. godine zagovarala vec kao
zrtvovanje kako bi s njenog naroda
bila skinuta kolektivna krivica. "Ja
jos nisam uspjela da je uvjerim da uðe u
posljednju fazu preuzimanja svoje
odgovornosti tako sto bi se pojavila kao
svjedok na drugim suðenjima", istakla
je Del Ponteova, zatrazivsi da
se Plavsiceva kazni kaznom ne manjom
od 15 i ne vecom od 25 godina zatvora.

Najznacajniji saradnik Tribunala

No, pravu istinu o ulozi Plavsiceve otkrice
njen advokat Robert Pavic ocjenom da njeno
priznanje krivice i izjava koju je proslog
utorka procitala pred Haskim tribunalom
predstavljaju "najznacajniji moguci oblik
saradnje". Kako drugacije nazvati dokument
naslovljen kao "cinjenicne osnove za
potvrdno izjasnjavanje o krivici",
koji je od 14. septembra do proslog
ponedjeljka bio pod pecatom. Kada je
otpecacen i objelodanjen, bilo je jasno
sta je Plavsiceva uradila i zbog cega
su njeni advokati 2. oktobra veoma lako
s tuzilastvom sklopili sporazum po kojem
su povucene sve tacke optuznice (i ona
za genocid i saucesnistvo u genocidu) osim
one koja se odnosi na progon na rasnoj i
vjerskoj osnovi, za koju je bivsa
predsjednica RS priznala krivicu. U
dokumentu koji sadrzi 22 tacke, a koji
su osim Plavsiceve potpisali i njeni
advokati Robert Pavic i Judjin O'
Saliven, na sraman nacin nastoji se
skinuti veci dio odgovornosti sa
Biljane Plavsic, a pripisati Slobodanu
Milosevicu, Radovanu Karadzicu, Momcilu
Krajisniku i generalu Ratku Mladicu.
"Osnovni cilj SDS-a i voðstva bosanskih
Srba bio je da svi Srbi u bivsoj
Jugoslaviji ostanu u zajednickoj
drzavi.
Jedan od nacina za ostvarenje toga
cilja bio je razdvajanje etnickih
grupa u BiH. Do oktobra 1991. voðstvo
bosanskih Srba, ukljucujuci i gospoðu
Plavsic, bilo je svjesno i namjeravalo je
da u razdvajanje etnickih zajednica ukljuci
trajno uklanjanje odreðenih etnickih grupa,
bilo sporazumom bilo silom, a osim toga
bilo je svjesno da ce svako prisilno
uklanjanje nesrpskog stanovnistva sa
teritorija na koje su Srbi polagali
pravo ukljuciti i diskriminatorsku
politiku progona. Namjera da se
etnicke zajednice razdvoje silom, koja
je ukljucivala i spoznaju da ce prisilno
trajno uklanjanje nesrba sa teritorija
na koje su Srbi polagali pravo ukljucivati
diskriminatorsku kampanju progona
dalje ce se pominjati kao 'cilj
prisilnog razdvajanja etnickih grupa'",
navodi se u dokumentu i nastavlja: "U
kreiranju i sprovoðenju ciljeva
prisilnog razdvajanja etnickih grupa
ucestvovali su mnogi pojedinci, ukljucujuci
Slobodana Milosevica, Radovana
Karadzica, Momcila Krajisnika i
Ratka Mladica. Meðu tim pojedincima
postojale su razlike kako u njihovoj
spoznaji detalja koji su se odnosili
na utvrðivanje i sprovoðenje tog cilja
tako i u njihovoj ulozi u njegovom
osmisljavanju i sprovoðenju. Gospoða
Plavsic je prihvatila i podrzala cilj
prisilnog razdvajanja etnickih grupa i
doprinijela njegovom ostvarenju. Ona
nije ucestvovala u utvrðivanju i
planiranju tog cilja zajedno s
Milosevicem, Karadzicem, Krajisnikom i
drugim i imala je manje znacajnu
ulogu u njegovom sprovoðenju u odnosu
na Karadzica, Krajisnika i druge."

Navodno prekrsen ustavni poredak

U dokumentu se naglasava da su
"dvojica najvaznijih voða bosanskih Srba"
Radovan Karadzic i Ratko Mladic cesto
odlazili u Beograd na konsultacije sa
Milosevicem, od koga su dobijali upute i
podrsku u ostvarenju gorecitiranih ciljeva.
Takoðe se navodi da je VRS dobijala
finansijsku i logisticku podrsku od
politickog i vojnog vrha iz Beograda.
U tekstu punom poluistina i
istorijskih falsifikata Plavsiceva i
njeni advokati pominju 14. i 15. oktobar
1991. godine, kada je Skupstina RBiH u
odsustvu i bez ucesca srpskih
poslanika usvojila Memorandum o stvaranju
suverene BiH, ali i naglasavaju da je
time "navodno prekrsen postojeci
ustavni i politicki poredak u BiH".
Citira se i Karadzicevo upozorenje
muslimanima da ce biti unisteni
ukoliko doðe do rata, ali se izostavlja
"cuvena" Izetbegoviceva recenica da
ce "zrtvovati mir za suverenu BiH".
Pominju se progoni i ubistva nesrpskog
stanovnistva, surovo i necovjecno
postupanje tokom napada na sela i
gradove, prisilno premjestanje i
deportacije, protivpravno pritvaranje
u zatocenickim objektima, unistavanje
kulturnih i vjerskih objekata, pljacke,
prisilan rad i koristenje zivih stitova...
Ovi zlocini jesu se dogodili i nesumnjivo
je da pocinioce treba kazniti, ali
Plavsiceva u citiranom dokumentu ide i
dalje od toga i tvrdi ono sto je za
tuzilastvo Haskog tribunala kljucno:
da je zlocine nareðivao i podsticao najuzi
drzavni vrh. To ne samo da nije tacno
vec je moguce dokazati suprotno - i
kroz ruke same Plavsiceve proslo je na
stotine dokumenta, naredbi i odluka u
kojima se od vojnih i policijskih snaga
RS izricito zahtijeva postovanje zenevskih
konvencija i trazi hapsenje i suðenje svima
koji su pocinili ratne zlocine i zlocine
protiv covjecnosti. Otuda se
Plavsickin potpis na citiranom dokumentu,
koji ce, apsolutno smo uvjereni, Del
Ponteova koristiti kao pisani dokaz u
svim buducim procesima protiv srpskih
optuzenika, ne moze shvatiti nikako
drugacije nego kao frustrirajuca osveta
i nastavak zapocetog obracuna
sa politickim protivnicima unutar RS.
"Vjerujem da vam je jasno da sam se ja
razisla s tim liderima - premda prekasno.
Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da
trazi odanost i podrsku naseg naroda. To
se cini izazivanjem straha, govorenjem
poluistina kako bi se ubijedio nas
narod da je svijet protiv nas. Ali,
plodovi njihovog rada, tog
rukovodstva, su jasni: grobovi,
izbjeglice, izolacija i ogorcenje prema
cijelom svijetu, koji nas je odbacio
upravo zbog tih lidera", reci ce Biljana
Plavsic, cija je slijepa mrznja hasku
sudnicu pretvorila u balkon Banskog dvora.

Dodikova "istina"

Upravo to - pretvaranje sudnice u
politicku pozornicu za suðenje SDS-u,
najprije pokretu srpskog naroda, a
onda i politickoj stranci - bio je
cilj cijelog ovog zavrsnog procesa. Eto
razloga da pozornicom prodefiluju Medlin
Olbrajt, Karl Bilt i Robert Frovik,
likovi koji su, koristeci poziciju i
uticaj Biljane Plavsic, razbilijedinstvo
srpskog naroda u RS i sproveli
zacrtane politicke ciljeve. U
podsjecanje na to tuzno i nesretno
vrijeme, pravi kosmar, koji zaista umalo
nije doveo do meðusrpskih oruzanih sukoba,
uklopilo se i svjedocenje Milorada
Dodika, koji je, govoreci "istinu i
samo istinu", sukob Biljane Plavsic i
rukovodstva SDS-a vratio cak u 1992.
godinu?! Lider SNSD-a nije objasnio,
niti ga je ko pitao, kako je moguce da
se i on sam, kao poslanik u nekadasnjoj
Skupstini RBiH, pridruzio vecini
srpskih poslanika koje danas Haski
tribunal proglasava "pobunjenickom
grupom s ciljem stvaranja velike Srbije",
kako je moguce da je tokom cijelog rata
odrzavao poslovne i politicke veze sa
Milosevicem, koga sada nastoje da
proglase "glavnim pokretacem udruzenog
zlocinackog poduhvata", kako je
moguce da je bas na tu Biljanu Plavsic,
koja se tokom 1993. i 1994. godine
"stalno sukobljavala sa ostatkom
rukovodstva SDS-a", Radovan Karadzic prije
svog definitivnog povlaèenja iz javnog
zivota prenio dio predsjednickih
ovlastenja.

Ni pravde ni pomirenja

Koliko je tesko razumjeti postupke
Biljane Plavsic, svjedoci i cinjenica
da je ona, i pored toga sto je pristala
da postane oruðe u rukama Haskog
tribunala, duboko svjesna da je rijec
o politickom sudu koji nije ispunio i
vjerovatno nece ni ispuniti zacrtanu
misiju faktora pravde i pomirenja u
zemljama bivse Jugoslavije. "Uradite
sve sto je u vasoj moci da budete
pravicni prema svim stranama u ratu.
Cineci to, mozda cete biti u mogucnosti
da ostvarite misiju zbog koje ovaj sud
postoji", porucila je Plavsiceva sudijama,
tuziocima i istraziteljima Tribunala.
U ovu recenicu stalo je sve ono sto nije
pisalo u ulozi koju je bivsa predsjednica
RS odigrala na haskoj pozornici: bez
obzira na to sta je ko od optuzenika
priznao ili ce priznati u bliskoj
buducnosti, pravde i pomirenja na
ovim prostorima nece biti sve dok se
ne utvrdi odgovornost politickih i
vojnih lidera druge dvije strane u
sukobu, kao i meðunarodnih mesetara,
ratove i raspad bivse Jugoslavije.
Istoriju, meðutim, na ovim prostorima
jos uvijek diktiraju samo bjelosvjetski
mocnici. Plavsiceva je svoj dio
diktata izdeklamovala, za sta ce biti
adekvatno nagraðena ili kaznjena, u
zavisnosti iz koje ce se perspektive
gledati odluka sudija. Ono sto ne uðe
u istoriju koju zapisu pobjednici,
ostaje u pamcenju naroda, postaje prica
ili pjesma, a nakon nekog vremena legenda
i mit. Ne bi nas zacudilo kada bi
narodni pjevac u nekoj od tih legendi,
u koju su neki ucli za zivota,
umjesto prezimena Brankovic
upotrijebio prezime Plavsic.