http://www.regionalmagazin.com/pages/aktualni-broj-regionala/lijevo.php

REGIONAL - Istarski Magazin

broj 17

Piše: Vladimir Kapuralin

JE LI  ANTIFAŠIZAM GRADSKE I ŽUPANIJSKE VLASTI ISKREN?

U srijedu 3. siječnja ove godine navršilo se 60 godina od kada su radnici Pule izašli pred tadašnji elektromlin "Sansa" na Vodnjanskoj cesti odlučni da spriječe odvoženje strojeva u pulsku luku, odakle bi ovi bili prevezeni u Italiju. U namjeri su uspjeli, tog dana strojevi nisu odvezeni, ali tom je prilikom u sukobu s policijom troje radnika poginulo i to Mario Lussi i Antonio Salgari na poprištu sukoba, a Lino Mariani u bolnici od zadobivenih rana. Osim trojice poginulih ranjeno je još osam radnika među kojima i jedna žena.

Bio je to početak 1947., a u Puli je prema tadašnjim izvorima bilo već preko 4.500 nezaposlenih. Stanje se dodatno pogoršalo, kad je na mirovnoj konferenciji odlučeno, da će Pula pripasti Jugoslaviji. Uz znanje i dozvolu anglo-američke vojne uprave, počelo je odvlačenje strojeva i uređaja, te ostalog materijala i njihova otprema brodovima u Italiju. Time je kršen i međunarodni pravni akt poznat kao Devinski sporazum, postignut u talijanskom gradu Duinu između generala Morgana i generala Blaže Jovanovića. Englezi su se oslanjali na članak sporazuma koji je omogućavao premještanje strojeva unutar iste zone, a delegacija Pule ih je argumentirano ispravljala, da sporazum dozvoljava premještanje strojeva, samo u slučaju kad nisu više potrebni u gradu gdje se nalaze Protiv odnošenja strojeva protestirala je i Vojna Uprava Jugoslavenske Armije preko zajedničke ekonomske komisije. A upravo 3. januara na sam dan sukoba ispred mlina "Sansa" delegacija sastavljena od 20 Hrvata i Talijana, radnika i namještenika iz Pule, primljena je u Opatiji od komandanta Vojne Uprave J. A. generalmajora Vjenceslava Holjevca, kojemu su predali predstavku i izrazili ogorčenje radnika i građana Pule, zbog odvoženja strojeva i materijala u Italiju. Odlučnost radnika i građana, da svojim životima štite strojeve, može iz današnjeg kuta gledanja, s ovih prostora izgledati apsurdna i emotivna, ali u to vrijeme i za ondašnje prilike bila je to vrlo logična i racionalna odluka.

Ti ljudi su bili svjesni činjenice, da samo rad na tim strojevima može omogućit egzistenciju njima i njihovim obiteljima i ako sutra tih strojeva ne bude, nema druge alternative. Nema ni caritasa, ni zavoda, a kruh se još u ono vrijeme nije bacao, pa ni pronalazio u kantama za smeće. Sprječavajući odnošenje strojeva i materijala, radnici nisu narušili princip pravičnosti, znajući da su oni stvarni vlasnici tih strojeva, a nominalni vlasnici su do strojeva došli po osnovi izrabljivanja tuđeg rada. Sprovod poginulih radnika još jednom je potvrdio visoku svijest i zrelost antifašističke Pule. Pokopani su 5. januara na Mornaričkom groblju. Procjena je da u pogrebnoj povorci bilo preko 10.000 Puljana, odnosno da se tamo našlo sve što antifašistički misli. Iako na ulicama nije bilo niti jednog policajca koji su se povukli u kasarnu, već samo poneki vojnik, pogreb je protekao mirno i dostojanstveno, položeno je i 50 vijenaca. Vrlo je vjerojatno, da je to bilo možda najveće okupljanje radnika i građana Pule od sprovoda Prvomajskih žrtava, ubijenih kod Zlatnih vrata 1920. godine.
U čast ovom događaju elektromlin je ispravno nazvan 3. Januar. Na mjestu pogibije podignut je spomenik poginulim radnicima, a tri ulice u Puli imenovane su po trojici palih radnika - Linu Marianiju, Mariu Lussiju i Antoniu Salgariju.

Nakon secesije 1990. i povratka na vlast u Hrvatskoj kontrarevolucije, učinjene su ozbiljne nepravde prema tim događajima i akterima. Tako je elektromlinu 3. Januar promijenjeno ime. Oskrnavljen je spomenik poginulim radnicima, razbijena ploča s njihovim imenima i zvijezda petokraka, od pripadnika institucija sistema, a premješteno je i ime Lina Mariania s dotadašnje ulice na jednu sporednu. Ploča s imenima poginulih radnika obnovljena je nedugo nakon toga, ali ne i zvijezda petokraka, to je učinjeno tek lani u organizaciji Sindikata Istre i Kvarnera. Indikativno je, da se to sve događalo u Puli koja formalno još nikad nije bila u raljama HDZ-a.
Pri tome nije teško prepoznati da je današnji položaj radnika vrlo sličan onome iz opisanog vremena. I danas, odnosno 90-ih, je netko oduzeo strojeve i sve ostalo što su radni ljudi svojim radom stvarali desetljećima, dakle nešto što im je pripadalo. Razlika je u tome što ovaj puta to nije činila okupaciona Vojna uprava uz pomoć oružja i policije sastavljene od današnjim rječnikom rečeno reformiranih fašista. Već je to učinila nova vladajuća elita uz pomoć nacionalista i reformiranih ustaša. A umjesto da bi te vrijednosti bile odvezene brodovima, dovedeni su ovamo novi vlasnici, kojima je to predano, čime si je oligarhija omogućila korito za sebe i svoje potomke. Posebno je uočljiva razlika u nivou svijesti, radničke i ljudske solidarnosti.. Danas nema ni traga radničkoj solidarnosti, pa izolirani radnički protesti bivaju ugušeni poput razjedinjenih indijanskih plemena. Najsvježiji primjer su prošlogodišnji događaji u TDZ-u, kad se na Prvomajski apel za podršku odazvalo par stotina ljudi, a na porciju fažola u Maksimir je otišlo 30.000 ljudi

I ove je godine održana tradicionalna komemoracija uz polaganje vijenaca kod spomenika palim radnicima u organizaciji SAB-a i SIK-a, uz prisustvo rodbine poginulih, preživjelih učesnika događaja i pripadnika ljevice. Nije bilo predstavnika gradske ni županjske vlasti, što je za svaku osudu i ne služi im na čast, a imali su izuzetnu priliku da svoj ponekad vrlo glasni deklarativni antifašizam potvrde na primjer organiziranjem javne tribine na tu temu.