Prvi put od 1991. i proglašenja „suverene i samostalne“ Republike Hrvatske, studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta proglasili su svoju autonomnu i demokratsku Studentsku Republiku. Prvi put od 1971. i tzv. Hrvatskog proljeća, Hrvatskoj se dogodio studentski prosvjed. Sve je počelo naizgled spontano kao što sve revolucije počinju naizgled spontano: skupina od dvjestotinjak studenata  zagrebačkog Filozofskog fakulteta okupljenih u Nezavisnu inicijativu za pravo na besplatno obrazovanje, započela je 20. aprila, nedugo nakon Hrvatskog ulaska u NATO pakt (u čemu ima neke tajne veze), s prosvjedima, koji su zatim po domino efektu zahvatili i ostale fakultete diljem Lijepe naše. Zagreb, Zadar, pa Osijek, Rijeka i tako dalje… „Zahtijevamo ukidanje svih oblika naplaćivanja visokoga obrazovanja - preddiplomskog, diplomskog i postdiplomskog... Pozivamo na solidarnost sve studente i profesore, ali i ostale građane, jer opće i svima dostupno obrazovanje nije samo u interesu studenata, nego i budućnosti cijelog društva“, poručili su studenti hrvatskoj Vladi. Ako kažemo da je studentski prosvjed počeo naizgled spontano kao i sve revolucije, time ne želimo reći da je i ovaj studentski prosvjed već jedna Revolucija. Prosvjed hrvatskih studenta kao takav nije Revolucija, ali je sam po sebi revolucionaran. Naime, njegovi su zahtjevi revolucionarni. A da bi došlo do prave socijalne revolucije, mora se dogoditi narod, odnosno novi, ovaj put revolucionarni „maspok“, koji se zasad još nije dogodio.  Ali, sudeći po paroli koja se ovih dana mogla vidjeti na fakultetima „Studenti i radnici“, a koja neodoljivo podsjeća na nekadašnju sintagmu „Radnici, seljaci i poštena inteligencijo“, moglo bi se reći da ni Revolucija u pravom smislu te riječi nije isključena. Uostalom, studenti su oduvijek bili najsvjesniji sloj društva, a radnicima ionako nedostaje klasne svijesti. Političke avangarde nemamo, jer je „avangarda radničke klase“ odavno završila u povijesnoj ropotarnici, ali su zato tu studenti kao akademska avangarda koja može i hoće razbiti branu tradicionalno poznate „hrvatske šutnje“  i pokrenuti lavinu prosvjeda. Studenti su možda danas i jedina „klasa za sebe“ koja se ne bori samo za sebe, već i za interese cijelog društva. Studenti koji su pružili punu podršku najavljenim sindikalnim prosvjedima, spadaju u tu „poštenu inteligenciju“ koja se zna solidarizirati s onima kojima je najteže. Mogli bismo stvar do kraja izvesti na čistac i reći da su studenti danas u Hrvatskoj jedina ozbiljna snaga koja je preuzela stvar u svoje ruke. Radnici još nisu uspjeli „okupirati“ fabrike, dok su studenti već blokirali nastavu na mnogim fakultetima. Dok svi govore u rukavicama, studenti jedini otvoreno i bez uvijanja kažu: Smrt neoliberalizmu, sloboda narodu! Mnogi radnici još uvijek pristaju da ih se tretira kao robu, a studenti ispisuju na svojim transparentnima: „ZNANJE NIJE ROBA!“ U državi bez autentične ljevice, studenti se javljaju kao istinski predstavnici „poniženih i prezrenih“. U vrijeme predizborne kampanje za lokalne izbore koja sve više liči na hrvatsku inačicu Šojićevih dogodovština iz „Bele lađe“, studentska inicijativa postaje jedina alternativa.  

 Kao što rekosmo, ovo jesu doista prvi ozbiljni studentski prosvjedi od '71., ali se ipak nipošto ne mogu poistovjetiti s Hrvatskim proljećem. Doduše, i ovo je svojevrsno „hrvatsko proljeće“, jer su studentski prosvjedi pali baš nekako u proljeće, ali to je i jedina sličnost: 1971. studenti su bili inspirirani nacionalističkom retorikom, a ove 2009. studenti prosvjeduju protiv komercijalizacije obrazovanja. Tada su studenti tražili više liberalizma, a danas traže manje neoliberalizma. I to je ključna razlika. Bilo je marginalnih studentskih prosvjeda u Hrvatskoj i nakon devedesetih, ali ovo su prvi masovniji prosvjedi nakon osamostaljenja koji zadiru u suštinu problema. Studenti su do sada uglavnom prosvjedovali zbog cijene hrane u menzi, ali sada prosvjeduju po prvi put protiv samog sistema. Između '71. i 2009. postoji još jedna bitna razlika: „hrvatsko proljeće“ izbacilo je na površinu nekoliko studentskih lidera, a ovi prosvjedi nisu iznjedrili ni jednog lidera, što je dobra stvar. Pred kamerama se svaki dan smjenjuju novi glasnogovornici, a u pozadini su studentski koordinatori. Nema novog Budiše ili novog Čička, ali je zato tu sveprisutni stari Čičak koji kaže da iza studentskih prosvjeda stoji uvijek ista grupa kojoj je cilj destabilizirati Hrvatsku: "To je ono što priželjkuju manipulatori iz sjene, asistentici s kozjim bradicama (aludira na asistenta s FF-a Matu Kapovića, op.) koji priželjkuju novu hrvatsku inačicu 'narančaste revolucije'. Svatko tko iole prati društvena događanja u nas vidjet će da se ista imena vrte oko potpisivanja peticije za NATO, poziva za prvosvibanjski prosvjed, ili pak studentskih nemira. Riječ je o organiziranoj grupi koja (zlo)upotrebljava studente radi postizanja vlastitih političkih ciljeva. Oni jednostavno žele destabilizirati Hrvatsku, a podjednako im smetaju i HDZ i SDP". Da, to kaže bivši lider studentskih prosvjeda '71., a danas aktualni potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, a mi mu odgovaramo:  oni koji prekapaju grobnice tzv. partizanskih zločina, ti žele destabilizirati Hrvatsku. Istina je, oni koji stoje iza studentskog prosvjeda, peticije protiv NATO-a i prvosvibanjskog prosvjeda, ti doista žele destabilizirati Hrvatsku, ali Tuđmanovu Hrvatsku koja je postala „lijepa naša“ samo za dvjestotinjak obitelji i Čičkovu Hrvatsku u kojoj se izjednačuje komunizam s fašizmom, te Milasovu Hrvatsku u kojoj kila mozga vrijedi 2 marke (naime, bliski Tuđmanov suradnik iz devedesetih Ivan Milas, inače povratnik gasterbajter, izjavio je jednom prilikom da na Zapadu kila mozga vrijedi 2 marke!). Takvu Hrvatsku žele destabilizirati organizatori i učesnici studentskih prosvjeda, a to naravno smeta tipovima poput Čička koji su onomad i robovali zbog takve Hrvatske. Činjenica da ovi studentski prosvjedi nisu iznjedrili prepoznatljive lidere, zbunila je i samu vlast. Ministar znanosti Dragan Primorac prvo se uopće nije oglašavao, a onda je poručio preko svoje PR službe da ne želi razgovarati s anonimusima. Kao da su ti anonimusi teroristi s kojima se ne pregovara (sic!). Njegov glasnogovornik proslavio se pak izjavom da „s dječurlijom nema što razgovarati“, dok je sam ministar izrazio sumnju da iza svega „stoji jedna politička opcija“. Političkoj oligarhiji koja funkcionira samo i isključivo na liderskoj osnovi („Država, to sam ja“, odnosno „Sanader, to je HDZ“ i sl.), neshvatljivo je da nema lidera studentskih prosvjeda. Budući da nema lidera, nameće se samo jedan zaključak: iza studentskog prosvjeda stoji neka „siva eminencija“ kojoj je cilj destabilizirati Hrvatsku. A ta „siva eminencija“ je uglavnom kod nas crvena eminencija: to je SDP kao najozbiljniji hadezeov suparnik na predstojećim lokalnim izborima. Međutim, studenti odbacuju svaku pomisao da bi iza njih stajala bilo koja politička opcija. Ma kakav SDP, kakvi bakrači! Iza nas stoji elementarno građansko pravo na otpor, poručuju gnjevni studenti. Nemali broj profesora je podržao studentske zahtjeve, čak kompletno vijeće odsjeka filozofije FF u Zagrebu. Ali, bilo je i onih koji su ostali suzdržani po onoj zagorskoj „ne bi se štel mešati“. Profesori koji pripadaju neoliberalnom taboru konstatirali su pak da studenti ne cijene znanje. Damir Ćavar, docent  na Sveučilištu u Zadru tvrdi da „studenti nisu spremni platiti za znanje, a spremni su, recimo, platiti kavu svaki dan". To je klasična zamjena teza: nisu studenti ti koji ne cijene znanje (jer da ga ne cijene ne bi studirali), već vlast koja znanje pretvara u robu. Država tobože želi „društvo znanja“, a komercijalizacijom ga onemogućava. Svesti cijenu školarine i svih popratnih troškova na cijenu kave, gorki je vic koji može ispričati samo netko s osebujnim smislom za humor. Uostalom, sljedeći podaci govore sami za sebe: ove je godine broj nezaposlenih u Hrvatskoj s fakultetom porastao za oko 9 posto u odnosu na lani, dok je u isto vrijeme broj nezaposlenih bez škole i s nezavršenom osnovnom školom pao za 1,6 posto. Što nam to govori? Pa to da kapitalu za vrijeme krize nije potrebna obrazovana radna snaga koja je skupa, već niže kvalificirana radna snaga koja je vice versi jeftinija. Račanova vlada je svojevremeno promovirala svoj program „s faksa na posao“, no kako danas stvari stoje, većina će s faksa na burzu. Studenti na burzu, a radnici s posla u grob, jer penziju neće ni dočekati. Eto, zato se bune studenti. Ako nemaju bogate roditelje, moraju imati sve petice u indeksu. Ako nemaju ni bogate roditelje ni sve petice, ne mogu studirati. Ako ipak žele studirati, moraju podići studentski kredit, koji će poslije završetka studija otplaćivati još deset godina. Kad otplate studentski kredit, čeka ih stambeni kredit koji će pak otplaćivati do penzije, koju možda zbog stresa neće ni dočekati. Prvo si rob, a onda te čeka grob, pa čovjek nije pametan, je li „bolje grob nego rob“, ili obrnuto. To je upravo smisao studentskih prosvjeda - raskrinkati besmisao neoliberalne globalizacije. 

Na jednoj strani studentski prosvjedi, a na drugoj suđenje optuženima za korupciju na pojedinima fakultetima. To da je znanje već odavno postalo roba, otkrila je upravo „akcija indeks“. Točno se znalo koliko košta koja ocjena i koja je cijena diplome. Koliko para, toliko muzike, odnosno znanja. Dobro, korupcija nije isto što i školarine, to su dva različita padeža: korupcija je nelegalni, a školarine legalni oblik pljačke, ali sve to samo ukazuje na činjenicu da se načelno u današnjem amerikaniziranom svijetu sve može kupiti. U Hrvatskoj se školarine kreću u rasponu od 750 do 1200 eura, dok je europski prosjek od 500 do 1000 eura. Branitelji neoliberalne paradigme tvrde da besplatnog obrazovanja nema više nigdje, da je to utopija iz prahistorijskih vremena. No ni to nije točno. „Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Grčka, Irska, Mađarska, Malta, Norveška, Poljska, Slovenija, Švedska, Škotska“, poredao je 14 država Jovica Lončar u časopisu Zarezu, uz komentar: „Ne, to nije redoslijed na prošlogodišnjoj Euroviziji. Nije niti ždrijebanja skupina za Euro 2012. Nije ni popis zemalja najteže pogođenih ekonomskom krizom. To je popis europskih država u kojoj se ne naplaćuju školarine“…Studente je podržao i predsjednik Stipe Mesić, poručivši „da kao pripadnik generacije koja je studirala besplatno razumije studentske zahtjeve i da ih načelno podržava“. No, kada je Rektorat donio odluku o deblokadi nastave, Mesić je donekle reterirao, s obrazloženjem da bi trebalo jasno razjasniti tko i pod kojim kriterijima može besplatno studirati, te da bi sa studentima svakako trebalo sjesti za stol i razgovarati. Međutim, sa studentima se još uvijek nije sjelo za stol niti se razgovaralo. Primorac je obećao da će država osigurati besplatno studiranje svima koji izvršavaju uredno bolonjske obaveze, ali studenti odgovaraju da je to puka demagogija, jer po Bolonji studirati i mogu jedino oni koji uredno izvršavaju svoje obaveze. Bilo kako bilo, Senat je ovih dana odlučio da se nastava zbog blokade na pojedinim fakultetima preseli na osam drugih lokacija. To je tako: kad ne znaš kako riješiti problem, onda ga zaobiđeš u širokom luku. Vidjet ćemo kako će se sve to na kraju završiti i tko će na kraju iz svega izvući deblji kraj. Studenti se vjerojatno neće moći izboriti za besplatno obrazovanje, ali će vlast pod pritiskom morati učiniti određene ustupke. Na jednom studentskom transparentu stoji natpis: „Kad se male ruke slože…“, a nastavak nam je poznat „…sve se može“. I doista, sve se može ako je sloge koje, doduše, uvijek nedostaje. No, kako god ovi prosvjedi završili, ostat će upamćeno da su „neki novi klinci“, prvi put od osamostaljenja Hrvatske, zauzeli vlast na fakultetima. I ne samo da su zauzeli vlast, nego su na fakultetima uveli i neposredno demokratsko odlučivanje. Naime, svaku večer u 20 sati na FF u Zagrebu u dvorani D3 održava se tzv. plenum na kojem mogu sudjelovati svi zainteresirani građani, osim medija. Zanimljivo je da su studenti vratili u politički žargon riječ „plenum“, davno zaboravljenu riječ koja starije generacije asocira na nekadašnje izvanredne sjednice CK KPJ (npr. Brionski plenum). Tako je državni tajnik za visoko obrazovanje Radovan Fuchs prije neki dan u emisiji „Otvoreno“, bahato i s visine dobacio asistentu na FF u Zagrebu Mati Kapoviću, kada je ovaj spomenuo odluke donijete na plenumu, otprilike da što oni žele – obnoviti Komunističku partiju Jugoslaviju. Studentski prosvjed '71. imao je „isključiv“ karakter, u tom smislu da su na sastanke mogli dolaziti isključivo članovi štrajkačkog odbora, dok ovaj prosvjed ima „uključiv“ karakter, jer svi studenti mogu sudjelovati na plenuma, te debatirati i odlučivati. Studenti su tako, pored plenuma, reafirmirali i Forum ili Agoru, davno zaboravljene oblike antičke demokracije. Prvi put od propasti samoupravnog socijalizma, studenti FF u Zagrebu odlučili su osnovati Studentsku  Republiku na samoupravnim principima. Podvig hvale vrijedan, nema što. Galilej bi rekao, a mi s njime: Eppur si muove – ipak se kreće! Studentima iz Hrvatske trebale bi se pridružiti i kolege iz Srbije. Pokret opora koji je nekad rušio „bandu crvenu“, nije mogao ni slutili što im spremaju neoliberalni žutokljunci. Stoga:  studenti svih zemalja Jugoistočne Evrope – ujedinite se!                  

Autor je urednik časopisa „Novi Plamen“, a članak je objavljen u beogradskom tjedniku „Pečat“