Nell'articolo che di seguito riproduciamo, pubblicato dal quotidiano belgradese Politika, esperti linguisti delle repubbliche jugoslave, oltre ad esprimere soddisfazione per questa notizia, rilevano alcuni fatti politici, economici ed editoriali. Si presume che queste pressioni potrebbero avere il fine politico di orientare le repubbliche ex-federate a mantenere una maggiore collaborazione reciproca. Un'altra ragione sarebbe di carattere commerciale e consisterebbe nel fatto che molte imprese straniere, attive nell'ambito dell'editoria e dei media, diventate proprietarie di media locali desiderano adesso allargare i bacini di vendita...
(a cura di DK e AM)
Američke diplomate o srpsko-hrvatskom jeziku
Sa gledišta parlamenta SAD, reč je prvenstveno o uštedi novca jer oni ne žele da plaćaju četiri prevodioca, smatra profesor Ljubiša Rajić
Američka administracija izrazila je zabrinutost zbog prakse da se bošnjački, hrvatski, i srpski tretiraju kao različiti jezici. Glavni inspektorat američkog državnog sekretara je nedavno poslao interni dokument Odseku za ljudske resurse i Institutu za službu spoljnih poslova pod naslovom „Balkanska jezička problematika”, gde se posle posete američkih ambasada u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, BiH, došlo do zaključka da su jezici koji se govore u tim zemljama bazično lingvistički isti.
Reč je o „dijalektima jednog jezika”, navedeno je u dokumentu u kome inspektori sugerišu da bi bilo dobro kada bi takav stav bio prihvaćen jer bi to doprinelo uštedi na obuci službenika, prenosi Tanjug.
Podsetimo, kada je hrvatski lingvista Snježana Kordić u knjizi „Jezik i nacionalizam”, koja je objavljena prošle godine, napisala da svi narodi u regionu – Hrvati, Srbi, Crnogorci o Bošnjaci govore istim jezikom, i da je pravo na jezik na prostoru bivših jugoslovenskih republika postalo opravdanje za ekstremni nacionalizam, njena knjiga je izazvala burne reakcije i negodovanje među hrvatskim intelektualcima.
„U lingvistici je definisano da se radi o istom jeziku ako je najmanje 81 odsto osnovnog rečničkog blaga zajedničko, a Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci kad govore standardnim jezikom imaju 100 odsto zajedničko osnovno rečničko blago”, navodi Snježana Kordić.
Američke diplomate su utvrdile da „uprkos novim imenima, ove regionalne varijante ostaju lingvistički bazično iste s neznatnim varijacijama, uključujući korišćenje ćirilice u srpskom”. Primećujući da je reč o varijacijama koje se mogu prebroditi kratkotrajnom vežbom konverzacije, sugerisan je zaključak da je „nepotrebno da službenik koje je već obučen za, na primer, hrvatski jezik, ako iz Zagreba ode u Sarajevo, mora da prođe ceo kurs bošnjačkog kao da je reč o novom jeziku”.
Prema tom dokumentu, „bošnjački, hrvatski, srpsko-hrvatski i srpski jezik trebalo bi tretirati kao jedinstven jezik u cilju utvrđivanja podobnosti za plaćanje podsticanja za učenje jezika”.
Zaključeno je, naime, i da svi američki univerziteti sa dobro uhodanim programima slovenskih jezika, uključujući Harvard i UKLA, pomenute dijalekte tretiraju kao jedan jezik.
Upitan za komentar, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Ljubiša Rajić smatra da je, lingvistički gledano, ovde reč o jednom jeziku, koji se pravno definiše na četiri različita jezika.
– Nema potrebe za njihovim prevođenjem jer se samo minimalan broj reči razlikuje: arhaizmi koji se ne koriste, kao i dva dodatna slova u crnogorskom jeziku, koje koristi deo političke i intelektualne elite, ali ne i narod. Sa gledišta američkog parlamenta, reč je prvenstveno o uštedi novca jer oni ne žele da plaćaju četiri prevodioca. Kad je reč o Evropskoj uniji, pored 23 jezika, ne treba im još četiri. Verovatno se tom logikom vodi i američko Ministarstvo spoljnih poslova – kaže profesor Rajić.
On pretpostavlja da ovde postoji i politički cilj kako bi se bivše jugoslovenske republike, preko zajedničkog jezika, „pogurale” ka međusobnoj saradnji.
– Još jedan razlog, komercijalne prirode, vidim i u tome što su stranci postali vlasnici medija i žele veće tržište. Ako bi se knjige, novine i časopisi prodavali na većem tržištu, dobija se nekoliko miliona potencijalnih čitalaca više – kaže Rajić.
M. Sretenović
------------------------------------------
Hrvatski jezik je službeni u EU
Dokument američkog Stejt departmenta nije uznemirio Hrvate
Od našeg stalnog dopisnika
Zagreb – Tvrdnje da su hrvatski i srpski jezik u stvari jedan jezik u Hrvatskoj se od njenog osamostaljenja dočekuju s osetljivošću. Ovaj put, kada je u javnost „procurio” dokument iz američkog Stejt departmenta u kojem njegov funkcioner Harold Gejsel pre dve godine izražava zabrinutost što se hrvatski, srpski i bošnjački tretiraju kao tri jezika, a u stvari su „dijalekti jednog jezika”, takvog uzbuđenja u Hrvatskoj nije bilo, ili barem ne još.
Ovu temu, naime, domaća javnost i struka već su imali nedavno, kada se digla poprilična prašina pošto je objavljeno strahovanje da će Evropska unija „radi štednje” na sličan način kako se to sada čita u spomenutom američkom dokumentu rešiti upotrebu hrvatskog jezika u njenim organima i službama. Čak je bilo predloga u Briselu da će se u službenoj upotrebi u EU „ponovo uvesti” termin hrvatskosrpski (i obrnuto), ali se na kraju sve završilo povoljno za hrvatska očekivanja i jezična euforija je splasnula.
Krajem oktobra protekle godine doneta je odluka da će hrvatski biti jedan od službenih jezika EU, čime je potvrđen princip da jezik svake zemlje koja se priključuje Uniji postaje i jedan od njenih službenih jezika. Verovatno i zato ova upravo otkrivena razmišljanja Amerikanaca na tu temu u Hrvatskoj nisu izazvala dosadašnja uzbuđenja.
I pored čvrste i službene opredeljenosti da se tu radi o dva različita jezika, u Hrvatskoj ima i istaknutih intelektualaca i lingvista koji smatraju da se ipak radi o jednom jeziku. Poznate su u tom smislu, na primer, izjave pisaca Igora Mandića i Pere Kvesića, a kao bomba odjeknula je prošle godine knjiga „Jezik i nacionalizam” lingviste Snježane Kordić koja godinama predaje na nemačkim univerzitetima.
Zanimljivo je da je oštri protivnik njenog dokazivanja da se tu zaista radi o jednom jeziku s različitim oblicima upravo njena profesorka koja joj je na Filozofskom fakultetu u Osijeku predavala hrvatsku književnost, Sanda Ham, inače autor Školske gramatike hrvatskog jezika i koautor Hrvatskog školskog pravopisa s profesorima Babićem i Mogušem. Ona je duboko uverena, kao i većina hrvatskih lingvista, da su hrvatski i srpski dva različita jezika, a tezu svoje učenice Kordić ocenjuje kao „romantičarsku i nenaučnu”.
Radoje Arsenić
------------------------------------------------
Sprovođenje, provodba, implementacija
Od našeg stalnog dopisnika
Sarajevo – Bez obzira kako ga imenujemo to je lingvistički jedan jezik, kaže Senahid Halilović, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i autor pravopisa bosanskog jezika, kao i koautor gramatike i rečnika bosanskog jezika.
„Umesto jednog standardnog, danas postoje četiri zaokružena standardna jezika”, objašnjava Halilović i ponavlja da se radi o jezicima (srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski) koji su iznikli na temelju jednog jugoslovenskog jezika, na istoj dijalekatskoj podlozi.
„Lingvistički gledano jedan jezik, sociolingvistički gledano imamo četiri standardna jugoslovenska jezika, potpuno ravnopravna”, precizira on i napominje da nam, uprkos određenim „pregonjenjima”, prevodilac ne treba. Bosna i Hercegovina će, sugeriše Halilović, kada postane članica EU „na trpezu jezika, pored srpskog i hrvatskog, prineti još i bosanski jezik”, tako da će ona imati „tri službena jezika”.
Hanka Vajzović, redovni profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, takođe, smatra da je reč o jednom jeziku.
„Svakako da je reč o jednom jeziku ako ga merimo stepenom istovetnosti, odnosno razlika, ili mogućnostima sporazumevanja”, objašnjava ona i dodaje da je pitanje procesa standardizacije nešto drugo. Na pitanje treba li nam prevodilac, Vajzovićeva odgovara da je, u najmanju ruku, „glupo” da se prevodimo, jer i nije, kaže, „reč o prevođenju”, nego „o adaptaciji” koja se, praktično, svodi „na komične situacije”. Navodi primer službenih glasnika u kojima je na hrvatskom „provodba zakona”, na srpskom „sprovođenje”, a na bošnjačkom „ona fina, iskonska, domaća, autentična reč – implementacija”.
„Važno je da nađemo razliku i to je odavno naš problem” – ocenjuje Vajzovićeva i napominje da se radi o „zasebnim procesima standardizacije” koja je po njenom mišljenju „vrlo tendenciozno urađena” i da se „jezičke razlike izmišljaju na sve tri strane, jer važno je da se udaljimo”.
Kad su u pitanju jezici naroda u BiH, naša sagovornica ističe da prevođenje dolazi u obzir samo ukoliko se radi o engleskom jeziku, na primer. „Kad se nešto prevede sa engleskog onda definitivno nema reči o prevođenju, nego samo o adaptaciji teksta, usklađivanju sa onim što je pretežno u bogatstvu sinonimije koja je po svojoj prirodi relativna”.
Duška Stanišić
| |
Domaći jezikoslovci uvjeravaju ljude da država i nacija ne može postojati ako nema zaseban jezik sa zasebnim imenom. Kad bi bilo tako, ne bi postojala čak ni američka država i nacija, ne bi postojala švicarska nacija i država, ni kanadska, argentinska... Ako je najmanje 81 posto osnovnog rječničkog blaga zajedničko, radi se o istom jeziku. | |
| 15 august 2010 | |
Snježana Kordić, lingvistica iz Osijeka, u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam [1] piše o tome da se u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori govori istim jezikom. Naime, Kordić je u intervjuu zaSlobodnu Bosnu kazala da se spomenuti narodi međusobno razumiju i da govore jednim jezikom. Lingvistica napominje kako je u lingvistici definirano da se radi o istom jeziku ako je najmanje 81 posto osnovnog rječničkog blaga zajedničko. "A Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci, kad govore standardnim jezikom, imaju 100 posto zajedničko osnovno rječničko blago", kazala je Kordić. Prije nekoliko godina Kordić je bila optužena da "potkopava temelje hrvatske države" zbog svojih radova i stajališta o jeziku. Ona kaže da je do toga došlo jer "domaći jezikoslovci uvjeravaju ljude da država i nacija ne može postojati ako nema zaseban jezik sa zasebnim imenom". "To je, naravno, besmislica jer inače ne bi postojala čak ni američka država i nacija, ne bi postojala švicarska nacija i država, ni kanadska, argentinska...", smatra Kordić. lingvistički dokazi o postojanju zajedničkog jezika ne ugrožavaju postojanje zasebne države"Čovjek stvarno mora biti potpuno neuk, da ne kažem slijep, pa da misli da lingvistički dokazi o postojanju zajedničkog standardnog jezika ugrožavaju postojanje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore kao četiri zasebne države, ili da ugrožavaju postojanje četiriju nacija", smatra Kordić. Kordić u svojoj knjizi navodi kako se radi o standardnom jeziku koji je policentričan, odnosno da nekoliko nacija govori istim jezikom pa on ima nekoliko centara. "Sve četiri varijante su ravnopravne, nije jedna od njih nekakav ‘pravi’ jezik, a druga ‘varijacija’ tog jezika. Policentrični su svi svjetski jezici, a i brojni drugi. Razlike između njihovih varijanti su često veće nego u našem slučaju", smatra. jezična netolerancija je politički prihvatljiva maska za netoleranciju prema drugoj nacijiLingvistica naglašava da pojedinci koji razdraženo reagiraju na neke riječi koje prepoznaju kao znak druge nacije izražavaju jezičnu netoleranciju. Ona se slaže s tim da je jezična netolerancija često politički prihvatljiva maska za netoleranciju prema drugoj naciji. "Ta maska se koristi jer je u današnjim društvima politički prihvatljivije govoriti o jezičnoj čistoći nego govoriti direktno o neprijateljstvu prema drugoj naciji", kazala je. "Tipično je da mislimo kako nacionalizam postoji uvijek samo kod drugih, a naš nacionalizam predočavamo kao ’patriotizam’, koristan i neophodan", kazala je Kordić. Kordić smatra da su naši lektori postali cenzuristi. "Ono što čine domaći lektori, to nije posao lektora, nego cenzora. Ni u kojem slučaju lektori u inozemstvu ne vrše odstrel riječi navedenih na nekakvim listama nepodobnosti, a upravo to čine domaći lektori", smatra Kordić. |
"Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore jedan te isti jezik"
Njemačke novine „Frankfurter Rundschau“ se u svom online izdanju od utorka, 18. januara, osvrću na jezike koji su nastali u zemljama stvorenim nakon raspada bivše Jugoslavije.
Pod naslovom „Nema popusta za budale“, list prenosi mišljenje hrvatske lingvistkinje Snježane Kordić koja bespoštedno i pedantno pokazuje – kako piše magazin - ono što su zapravo uvijek svi znali: naime, Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore jednim te istim jezik.
„U Hrvatskoj se nakon raspada bivše Jugoslavije govori hrvatski, a u Srbiji srpski. Može li jedan jezik jednostavno nestati kao što to mogu neka država ili nacija? Ako je odgovor pozitivan, šta to znači? Da li odjednom svi govore različitim jezicima i više se međusobno ne razumiju, kao nakon propale gradnje Babilonskog tornja? Hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić pronašla je sada u jednoj knjizi jednostavan odgovor: Ne. I od tada se svađa cijela zemlja.
U Hrvatskoj se govori hrvatski, a u Srbiji srpski – dakle, opšta formula nakon raspada bivše Jugoslavije je glasila: sve lijepo razdvojiti. Jezički čistunci, koji su 20 godina narodu u novi hrvatski jezik ubacivali nove riječi, energično su reagirali. Knjiga je „smeće“, rekao je romanopisac Hrvoje Hitrec, predsjedavajući konzervativnog Hrvatskog kulturnog vijeća i to u najgledanijem terminu na televiziji.“
Liberalni listovi su sa zadovoljstvom iznosili sve apsurdnosti
„Frankfurter Rundschau“ navodi da je najtiražniji dnevni „Večernji list“ u Hrvatskoj s tim u vezi dopustio Sandri Ham, koautorici Hrvatskog školskog pravopisa, da na više od dvije stranice polemizira o toj – kako je u Hrvatskoj nazivaju - odmetnici.
List piše: „Nacionalisti su se našli u defanzivi. Hrabri izdavač Snježane Kordić, Nenad Popović se nije dao zbuniti. Vodeći hrvatski intelektualci kao što su dramatičar Slobodan Šnajder, pisac Miljenko Jergović i satiričar Boris Dežulović nagradili su do danas manje poznatu naučnicu aplauzom. Liberalna štampa je sa zadovoljstvom listala sve apsurdnosti koje su nastale iz teze da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski različiti jezici. Tako da je svaki Hrvat na svijet morao doći kao poliglota, jer je automatski vladao sa tri druga jezika. Jedan list je uočio da od 70 hrvatskih ambasadora u svijetu, samo jedan od njih na svojoj webstranici navodi da, pored engleskog ili francuskog, također govori i srpski. Za sve ostale to je nešto što se, čini se, podrazumjeva.“
Doprinos lingvistike u odbrani nacionalnih interesa je bio dobrodošao
List podsjeća da je lingvistkinja Snježana Kordić diplomirala u Zagrebu te da je karijeru nastavila u Njemačkoj.
„Frankfurter Rundschau“ piše: „Ona jasno i nepodmitljivo iznosi argumente da srpsko-hrvatski jezik i dalje postoji – neovisno od nacionalnih političara – i to kao „policentrični jezici“, kao što su njemački, engleski i francuski. Ono što njenu knjigu čini skandaloznom je to što bivšim protivnicima u ratu u njihovom boju za jezik ne daje nikakav popust na budalaštinu. Suparničke strane se, naime, nisu morale truditi 20 godina oko svojih argumenata: u strankama, izdavaštvima i redakcijama doprinos lingvistike u ideološkoj odbrani nacionalnih interesa je samo bio dobrodošao“, piše, pored ostalog. njemački list „Frankfurter Rundschau“.
Priredio: Senad Tanović
Odg. ured.: Mehmed Smajić
Da u Srbiji postoji centar za rasparčavanje srpskog jezika i da on, pod nazivom Odbor za standardizaciju srpskog jezika, deluje u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, to se vidi u knjizi Srpski jezik u normativnom ogledalu, koju su priredili Branislav Brborić, Jovan Vuksanović i Radojko Gačević, a objavila Beogradska knjiga (2006).
Podnaslov ove publikacije glasi: 50 odluka Odbora za standardizaciju srpskog jezika. Među odlukama ima i onih koje su korisne, kao i onih koje su irelevantne. U nekoj normalnoj istorijskoj situaciji, bavljenje jezičkim sitnicama, nedoumicama i finesama stvarno ima smisla. Ali, prve dve odluke ne tiču se sitnica i, za razliku od ostalih, od strateškog su značaja. One su pogubne jer poriču identitet i integritet srpskog jezika. Prvom odlukom legalizuje se novoproglašeni bošnjački jezik, uz već „priznati” – „hrvatski” jezik. Drugom odlukom ispoljen je negativni odnos prema srpskoj filološkoj tradiciji. Ove dve ključne odluke su u međusobnoj saglasnosti. Obe vode ka rasparčavanju srpskog jezika, a posledično, i ka rasparčavanju srpskog naroda.
Bosanski ili bošnjački
U prvoj odluci, koja je prihvaćena 13. februara 1998. pod naslovom Bošnjački ili bosanski jezik; sat ili čas; jevrejski, hebrejski (jezik) ili ivrit, indirektno je izvršeno priznavanje bošnjačkog jezika. Pošlo se od toga kao da takav jezik zaista postoji i samo mu treba odrediti pravo ime. Odbor za standardizaciju video je svoj zadatak samo u tome da odgovori na pitanje da li ga treba zvati bosanski ili bošnjački. Tako je jedno od kapitalnih pitanja za srpsku lingvistiku, koje se tiče identiteta i integriteta srpskoga jezika, dobilo isti tretman kao i pitanje da li treba pisati sat ili čas. Učinjeno je to u ime novoustanovljenog principa da je jezički standard isto što i nacionalni jezik.
Po ovom principu, koji važi samo za srpski jezik, implicitno je rečeno: koliko jezičkih standarda, toliko jezika. Čim bude utvrđen crnogorski jezički standard, i on će od ovog Odbora, iz istih kvaziprincipijelnih razloga, biti proglašen za poseban jezik.
Poznato je da i engleski jezik ima više standarda; da se britanski engleski razlikuje od američkog engleskog, kao i od australijskog engleskog. Ali u svim slučajevima to je uvek engleski jezik. Iskazujući slepu lojalnost Dejtonskom sporazumu, koji se i nije bavio pitanjima jezika, ali je bio potpisan, tobože, na četiri jezika: srpskom, hrvatskom, bošnjačkom i engleskom, srpski lingvisti se nisu potrudili da pokažu da je taj Sporazum pisan na samo dva jezika: na engleskom (u američkom jezičkom standardu) i na srpskom (u srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj verziji). Izraz bošnjački jezik do Dejtona postojao je samo tri ratne godine, a onda je taj izraz stekao isti status sa izrazom srpski jezik. I to tako što su ga srpski lingvisti eksplicitno podržali. Izraz hrvatski jezik s pravom se odnosi na čakavsko ili kajkavsko narečje; ali tim narečjima nije pisan Dejtonski sporazum. Pisan je u hrvatskoj standardnojezičkoj verziji srpskog jezika.
Dejtonski dokument nisu pisali lingvisti već političari. Ali prvu odluku Odbora za standardizaciju srpskog jezika pisali su oficijelno reprezentativni srpski lingvisti. I oni su standardnojezički izraz Hrvata i Muslimana stavili u isti rang sa srpskim narodnim i književnim jezikom.
Ako je jezik kojim nam se preko televizije obraća Rasim Ljajić bošnjački, a jezik kojim govori Ivana Dulić Marković – hrvatski, koji je onda srpski jezik? Jesu li Vuk i Šantić pisali bošnjačkim ili srpskim jezikom? Reprezentativni srpski lingvisti kao da nisu svesni šta ovakvim svojim odlukama priređuju svom jeziku i svom narodu. Posledice ovakve jezičke politike stvaraju haos. Na severu Bačke, na primer, mereno normalnim lingvističkim kriterijima, govore se dva jezika: srpski i mađarski. Ali naopakim lingvističkim odlukama daje se za pravo proizvoljnim političkim stavovima koji kažu da se tamo govori: mađarskim, srpskim, hrvatskim, bunjevačkim, crnogorskim, jugoslovenskim jezikom, a možda i nekako drugačije. Ne verujem da bi iko ozbiljan u naučnom svetu postupio ovako kao Odbor za standardizaciju srpskog jezika u svojoj pomenutoj odluci.
Zašto srpski lingvisti tako rade? Zato što tako radi idejni centar za rasparčavanje srpskog jezika u Zagrebu koji je srpskim lingvistima doturio ideju o standardizaciji kao vrhovnom jezičkom zakonu. Dovoljno je pogledati Novu deklaraciju Hrvatske akademije nauka i umjetnosti (od 23. veljače 2005), pa videti da su u njoj svi ovi jezici (tj. „hrvatski”, „bošnjački”, „crnogorski” i srpski) tretirani kao standardno posebni, a genetski „bliski” jezici. U ovoj Deklaraciji se samo ne pominje bunjevački, koji je već pominjan od nekih članova Odbora za standardizaciju srpskog jezika. Niko nije upitao: a gde su se izgubili jezici: slavonski, slovinski ili dalmatinski ili dubrovački? Na ideji o standardizaciji, kao osnovi za razlikovanje nacionalnih jezika, srpski lingvisti su odradili zadatak koji su dobili iz Zagreba. Zar onda nije tačno da SANU, u ovom jezičkom domenu, i dalje deluje kao puki ogranak HAZU?
Štosmajerovske ideje
Druga odluka Odbora za standardizaciju zove se U odbranu dostojanstva srpske jezičke nauke. Ona je doneta 11. avgusta 1998. To je polemički tekst kojim se reagovalo na pojavu dokumenta Slovo o srpskom jeziku, potpisanog imenima 14 srpskih filologa i književnika među kojima je i moje ime. Glavna ideja pokreta za obnovu srbistike i Slova o srpskom jeziku, jeste: da Srbi treba da se okanu štrosmajerovske (hrvatske) ideje jugoslovenstva i da se okanu jagićevske ideje serbokroatistike; da se vrate svojim slavističkim i srbističkim korenima, a pre svega stavovima glavnog reprezentanta srbistike Vuka Stefanovića Karadžića. Po ovoj filološkoj orijentaciji Srbi su objektivno, kao i drugi evropski narodi, određeni svojim jezikom i, kao i drugi evropski narodi, i Srbi su višekonfesionalan narod.
Na osnovu tih stavova, srpski jezik i srpski narod ne mogu se proizvoljno rasparčavati, kao što se po konfesionalnoj i regionalnoj osnovi ne rasparčavaju ni drugi evropski jezici i narodi.
Odbor za standardizaciju srpskog jezika je svojom prvom odlukom priznavao jezike koje srbistika ne bi mogla priznati kao posebne jezike. Svojom drugom odlukom, ovaj Odbor se pokazao revnosnim u zatiranju srpske filološke tradicije. Odbor je javnosti jasno poručio: Treba odbaciti slavističku i srpsku filološku tradiciju (srbistiku) iz prve polovine 19. veka, koju simbolizuje Vuk Karadžić. Dakle, treba odbaciti onakvu tradiciju kakvu u svojim nacionalnim filologijama, postojano čuvaju svi slovenski narodi. Nijedna od tih nacionalnih filologija nije dovela do toga da se njihovi nacionalni jezici rasparčaju na četiri i više jezika.
Otuda nijedan slovenski narod i nije doživeo sudbinu Srba u 20 veku: da se delovi istojezičnog naroda okrenu jedni protiv drugih. Po drugoj odluci ovog Akademijinog Odbora, ispada da se treba držati tradicije tvorca serbokroatistike Vatroslava Jagića iz druge polovine 19. veka koja je srpskom jeziku nametnula dvonacionalno ime. Ova tradicija je, takoreći do juče, govorila: da hrvatska narečja (čakavski i kajkavski) sa srpskim narečjem (štokavskim) čine jedan narodni jezik. Pa je zatim govorila da su četiri naroda: Srbi, Hrvati, Crnogorci i Muslimani stvorili isti narodni i književni jezik štokavski. Pa je, najzad, smislila da ta četiri naroda, od kojih su dva stvorena u Titovo vreme, imaju četiri posebna nacionalna jezika koji su svi štokavski.
Delujući „u ime dostojanstva srpske jezičke nauke”, Odbor je podržao rasparčavanje srpskog jezika. Njegov je glavni rezultat: da su se od nekada jednog srpskog jezika napravila bar četiri. Učinio je tačno ono što mu je projektovano u HAZU. Izraz srpski jezik, po njima, sada označava samo parče stvarnoga srpskog jezika: ono koje se dobija kada se od njega oduzmu „hrvatski”, „bošnjački” i „crnogorski”.