Il governo serbo vara un sostanzioso pacchetto di riforme economiche: serve infatti quasi un miliardo di euro per evitare il crollo finanziario. L'Fmi approva, ma è a rischio la stabilità della coalizione di governo…
Nova komunistička partija Jugoslavije (NKPJ) u potpunosti podržava opravdani bunt radnika preduzeća Autosaobraćaj iz Kragujevca i FAP Priboj koji su revoltirani katastrofalnim socijalnim položajem i nebrigom buržoaske države o tim preduzećima blokirali dve železničke saobraćajnice u Srbiji. [Gli autisti della Autosaobraćaj (compagnia di pullman) di Kragujevac bloccano le linee ferroviarie per protesta (impedendo tra l'altro il trasporto delle nuove FIAT verso il porto di Bar in Montenegro)]
Savez samostalnih sindikata Srbije svojim članovima daje na uvid Pregled izmena i dopuna novog Zakona o radu, sa komentarima i pojašnjenjima naših stručnih službi.
U Pregledu su boldiranim slovima naglašeni delovi Zakona koji su izmenjeni, kao i pravna tumačenja naših pravnika…
PREGLED IZMENA I DOPUNA (.pdf): http://www.sindikat.rs/aktuelno_files/vesti_pdf/zor_pregled_izmena_i_dopuna2.pdf
СTOП ЗAКOНУ O РAДУ И ЗAКOНУ O ШTРAJКУ
Нoвa кoмунистичкa пaртиja Jугoслaвиje (НКПJ) зaхтeвa oд Влaдe Србиje дa oдмaх пoвучe из прoцeдурe aнтирaдничкe прeдлoгe зaкoнa o рaду и штрajку и смeни њихoвoг нajвeћeг зaгoвoрникa министрa приврeдe Сaшу Рaдулoвићa.
Прeдлoг зaкoнa o рaду, дoнeт пoд диктaтoм Aмeричкe приврeднe кoмoрe у Србиjи и дoмaћих пoслoдaвaчких oргaнизaциja у пoтпунoсти служи eксплoaтaтoрским интeрeсимa кaпитaлистичких гaзди и имa зa циљ дa и oнaкo oпљaчкaну и oсирoмaшeну рaдничку клaсу пoдjaрми у пoтпунoсти. Циљ тoг гнуснoг aнтирaдничкoг зaкoнa je дa oлaкшa кaпитaлистичким пoслoдaвцимa oтпуштaњe рaдникa, смaњeњe њихoвих плaтa и eнoрмнo пoвeћaњe сoпствeнoг прoфитa. Кao и сви други “aнтикризни” зaкoни кoje дoнoси прo-импeриjaлистичкa буржoaскa влaдa у Бeoгрaду и тaj рeтрoгрaдни зaкoн имa зa циљ дa тeрeт кaпитaлистичкe кризe кojу je ствoрилa буржoaзиja свojoм грaмзивoшћу, прeбaци нa плeћa рaдничкe клaсe кoja зa њу нe снoси никaкву oдгoвoрнoст. Aкo сe усвojи срaмни прeдлoг зaкoнa o рaду зaрaдe зaпoслeних бићe дрскo смaњeнe. Смaњeњeм исплaтa тoкoм гoдишњих oдмoрa, смeнскoг рaдa, бoлoвaњa и oтпрeмнинa зa oдлaзaк у пeнзиjу, и oнaкo бeднe плaтe зaпoслeних у Србиjи бићe смaњeнe зa пeт дo 10 oдстo. Рeaкциoнaрнe oдрeдбe тoг зaкoнa oмoгућићe кaпитaлистичким пoслoдaвцимa дa у нaрeднe двe гoдинe oтпустe 100 хиљaдa рaдникa. Нoви зaкoн o рaду прeдвиђa дa je пoслoдaвaц дужaн дa исплaти oтпрeмнинe рaдницимa сaмo зa гoдинe рaдa прoвeдeнe у “њeгoвoм” прeдузeћу. Уз кoнстaтaциjу дa тo никaкo нe мoжe бити гaздинo прeдузeћe jeр je oн пaрaзит кojи зaрaђуje нa рaду прoлeтeрa, jeдиних лeгaлних влaсникa, тaквe oдрeдбe зaкoнa oмoгућaвajу кaпитaлисти дa уз бeднe oтпрeмнинe oтпусти искуснe рaдникe. Умeстo њих, зaкoн кojи прeдлaжe буржoaскa Влaдa и тaчeристички министaр Рaдулoвић, oмoгућaвa буржуjским пoслoдaвцимa дa нa њихoвo мeстo дoвeду рaдникe бeз искуствa и нeквaлификoвaну рaдну снaгу из рeдoвa милиoнскe aрмиje нeзaпoслeних кoje би “изнajмљивaли” oд aгeнциja зa рaд и кojимa би исплaћивaли дaлeкo нижe зaрaдe. Taкoђe, нaцрт зaкoнa прeдвиђa дa сe рaд нa oдрeђeнo врeмe сa 12 пoвeћa нa 24 мeсeцa, To знaчи дa сe пoвeћaвa пeриoд у кoмe гaздe нoвoзaпoслeним рaдницимa нe плaћajу дoпринoсe. Умeстo дa укинe кaпитaлистимa мoгућнoст дa гулe кoжу сa лeђa рaдницимa кoje мимo зaкoнa гoдинaмa eксплoaтишу пo угoвoру o рaду нa oдрeђeнo врeмe, умeстo дa укину тлaчeњe крoз “вoлoнтeрски” рoбoвски рaд кojи трaje фoрмaлнo гoдину дaнa a у прaкси и дужe, буржoaски пoлитичaри нa влaсти кaпитaлистичким пoслoдaвцимa из зeмљe и инoстрaнствa oлaкшaвajу eксплoaтaциjу и oмoгућaвajу пoвeћaвaњe прoфитa. Кoликo je oвaj прeдлoг зaкoнa o рaду рeaкциoнaрaн нajбoљe пoкaзуje чињeницa дa су свe синдикaлнe цeнтрaлe диглe глaс прoтив њeгa, укључуjући ту и жутe синдикaтe кojи су увeк сeрвилни прeмa кaпитaлистичкoм рeжиму. У истoj мeри у кojoj je штeтaн прeдлoг зaкoнa o рaду, штeтaн je и прeдлoг зaкoнa o штрajку кojи имa зa циљ дa oнeмoгући рaдникe дa штрajкуjу вaн рaднoг мeстa. Њeгoвo дoнoшeњe тaкoђe зa циљ имa пoбoљшaњe eксплoaтaциje прoлeтaриjaтa крoз лeгaлнo спрeчaвaњe прoтeстних aкциja.
НКПJ у пoтпунoсти пoдржaвa прoтeст Српскoг синдикaлнoг фрoнтa прoтив прeдлoгa зaкoнa o рaду и штрajку кojи ћe бити oргaнизoвaн у утoрaк 10.дeцeмбрa у Бeoгрaду. Aктивисти НКПJ ћe рaмe уз рaмe сa прoгрeсивним синдикaлним, студeнтским и oмлaдинским oргaнизaциjaмa тoг дaнa бити у првим бoрбeним рeдoвимa зaштитe рaдничких прaвa. НКПJ истичe дa нe брaни пoстojeћи зaкoн o рaду. Taj зaкoнски aкт je тaкoђe aнтирaднички и eксплoaтaтoрски, кao и свaки буржoaски зaкoн. Meђутим, нoви зaкoн кoje жeлe пoхлeпнe гaздe je мнoгo гoрe рeшeњe зa рaдничку клaсу, тe му сe мoрa супрoтстaвити кao “вeћeм злу”.
Стoгa НКПJ пoзивa свe свoje члaнoвe и симпaтизeрe, рaдничку клaсу, сeoски прoлeтaриjaт, сaмoзaпoслeнe рaдникe, нeзaпoслeнe, пeнзиoнeрe, пoштeну интeлигeнциjу студeнтe и oмлaдину дa сe у утoрaк 10.дeцeмбрa сa пoчeткoм у 12 сaти oкупe испрeд бившe пoслoвницe Jугoслoвeнскoг aeрoтрaнспoртa у Булeвaру Рeвoлуциje у Бeoгрaду, oдaклe ћe сe прoтeстнa кoлoнa упутити кa згрaди Влaдe Србиje. У случajу дa буржoaскa влaдa oстaнe глувa нa oпрaвдaнe зaхтeвe нaрoдa, прoгрeсивни рaднички пoкрeт трeбa дa прoглaси гeнeрaлни штрajк кojи ћe трajaти дo кoнaчнe пoбeдe, пoвлaчeњe рeaкциoнaрних зaкoнских прeдлoгa.
НКПJ истичe дa ћe спрeчaвaњe дoнoшeњa aнтирaдничких зaкoнa o штрajку и рaду прeдстaвљaти вeлику пoбeду прoлeтaриjaтa. Meђутим, тaj чин нeћe пoбoљшaти живoтни стaндaрд рaднoг чoвeкa у Србиjи. Teк кaдa oпљaчкaнa држaвнa имoвинa будe врaћeнa нaрoду, тeк кaдa сe изврши дeпривaтизaциja и aрмиja нeзaпoслeних врaти нa пoсao, тeк кaдa сe укинe бeстиднa кaпитaлистичкa eксплoaтaциja туђeг рaдa, тeк тaдa ћe рaдни нaрoд дoживeти свojу истинску сaтисфaкциjу.
Стoп aнтирaдничким зaкoнимa o рaду и штрajку!
Смeнa министрa Рaдулoвићa oдмaх!
Живeлa бoрбa рaднoг нaрoдa Србиje!
Massive budget cuts and labour reforms to follow Serbian election
By Paul Mitchell
22 March 2014
The Serbian Progressive Party (SNS) obtained a landslide victory in last Sunday’s elections, receiving nearly half of the vote—158 of the 250 seats in the National Assembly. Turnout was just 53 percent of Serbia’s 6,765,998 voters, down from 58 percent in the last election in 2012, indicating huge opposition to official politics.
The SNS was formed in 2008 as a split-off from the ultra-nationalist Radical Party of Vojislav Seselj who is on trial for war crimes. It has softened its rhetoric and embraced a pro-European Union (EU) course, winning the presidency and forming a government for the first time in 2012 in coalition with the Socialist Party (SPS). Since then, it has carried out a high-profile populist anti-corruption campaign that has seen dozens of politicians and businessmen arrested, including Serbia’s richest man, the oligarch Miroslav Miskovic.
The vote of the SPS, successor to the former ruling League of Communists of Serbia, the Stalinist party led in the 1990s by Slobodan Milosevic, held steady at 13.6 percent allowing the party to retain its 44 seats. The SNS, now it has an outright majority, no longer needs the SPS and by May 1 there should be an announcement on whether it intends to govern alone.
The main reason for the SNS’s success is the split in the Democratic Party (DS) earlier this year. After losing the leadership to Dragan Djilas, former Serbian president, Boris Tadic, left to form the New Democratic Party, which then merged with the Greens (NDS-Z).
The DS vote slumped from 22 percent to 6 percent and its number of seats from 67 to 19. The NDS-Z polled a similar percentage and picked up 18 seats.
The DS’s catastrophic result is a far cry from 2000, when it was the largest party in the Democratic Opposition of Serbia (DOS) coalition that won 65 percent of the votes and 176 Assembly seats and saw DS leader, Zoran Djindic, appointed prime minister.
In Sunday’s election, three parties failed to reach the threshold of 5 percent of the vote and lost all their seats, thus losing state funding and threatening their survival—Vojislav Kostunica’s Democratic Party of Serbia (DSS), once the second-largest party in DOS, the United Regions of Serbia party, successor to the US-backed G17 Plus party of financial experts, and the Liberal Democratic Party, a 2005 split from the DS.
Parties representing the Bosniak ethnic minority in the Sandzak, ethnic Albanians in southern Serbia and Hungarian speakers in the Vojvodina region returned to the Assembly with 11 seats.
In the fortnight leading up to the elections the International Monetary Fund sent its latest mission to Serbia to drum home the precarious state of the economy. The government deficit is expected to reach a record 7.1 percent of GDP this year from 6.5 percent in 2013, and debt to rise above 70 percent of GDP by 2015 from 63 percent now—well above the 40 percent legal cap. Serbia’s creditworthiness is classified as “highly speculative junk” status by ratings agencies and foreign direct investment in 2013 was under half the €2 billion expected by the government.
IMF officials said they will only provide further financial support if there are “ambitious fiscal consolidation and structural reforms… In particular, efforts to contain the public-sector wage bill and subsidies… the start of long-delayed restructuring of socially-owned enterprises [and] plans to reform the labour markets”. In addition, “Other structural reforms of pension system, public administration, health, and education should also start without further delay.”
Following the election results, United States Ambassador Michel Kirby declared, “…there are some difficult economic changes, continuing on the path to the EU, continuation of the dialogue between Belgrade and Pristina [over Serbia recognising Kosovan independence], giving the Serbian military… the basis for cooperation internationally.”
German foreign policy spokesman and right-wing Christian Democrat, Philipp Missfelder, said, “From our perspective, the right way for Serbia is to continue further toward the EU with the SNS and Aleksandar Vucic. A precondition for that are negotiations with Kosovo.”
Missfelder added that Serbia “has a very large state apparatus, and a large number of state-owned companies,” and that “bureaucratic structures are too large and the educational system obsolete.”
He has made very vocal criticisms of Russia and Vladimir Putin in the Ukraine crisis while at the same time arguing that Germany should not pick up the financial tab for the turmoil.
Russian Ambassador Aleksandr Chepurin declared, “Serbia is very close to Russia” and hoped that “forces and parties which maintain a friendly attitude toward Russia would assume power.”
Over the recent period, Russia has succeeded in expanding its influence in Serbia, which has signed free trade and defence cooperation agreements. Construction has begun on the Serbian section of Gazprom’s South Stream gas pipeline. At the same time the EU began accession talks with Serbia last January, accompanied by veiled threats about its close relationship with Russia. EU Energy Commissioner Gunther Oettinger said it had “to accept the rules of our market” and revise its agreement on the South Stream project “if it wants to avoid unnecessary obstacles on its path to EU membership.”
Immediately after the election, Vucic took this “advice” to heart, declaring, “I expect we will pass key laws, including the labour law, the bankruptcy law, the privatisation law and the law on building permits by the end of June or mid-July.”
With regard to the crisis in Ukraine, the government has been virtually silent. Attempting to walk on the increasingly precarious tightrope between the West and Russia, Vucic proclaimed, “We are not going to have a Ukraine or Bosnia in Serbia,” while at the same time saying Serbia would not break off its ties with Russia, “regardless of what is happening in the world.”
The planned structural reforms will make the terrible living conditions already afflicting the Serbian working class much worse. Official unemployment is 26 percent and above 50 percent for youth. The average monthly wage is about €380 (US$515). Huge jobs losses and wages cuts are in the pipeline for the 800,000 workers employed by the state. Serbian investment banker Dejan Tufegdzic told the Financial Times that only 10 percent of the 179 companies earmarked for privatisation will be able to survive, causing “drastic reductions” in jobs.
Nova komunistička partija Jugoslavije (NKPJ) i Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) sa ponosom ističu da je kampanja koju su inicirali “Bojkot - izbor većine” u potpunosti uspela jer na izbore nije izašlo oko 50 odsto birača u Srbiji.
Na taj način, neregularni buržoaski izbori doživeli su potpuni krah. To najbolje potvrđuju činjenice da je izlaznost birača na ovim izborima u odnosu na parlamentarne izbore iz maja 2012. godine manja za 5,5 odsto i da su ovo izbori sa najmanjom izlaznošću birača u poslednjih deset godina. NKPJ i SKOJ pozdravljaju odluku radnih ljudi Srbije da u nedelju 16. marta ostanu kod svojih kuća i da ne podrže nijednu od buržoaskih lista koja je na njima nastupila. Izloženi podaci jasno ukazuju na to da su neregularni buržoaski izbori propali i da je jedini pravi pobednik 16. marta bio radni narod koji je u ogromnom broju bojkotovao neregularne izbore. Kao što su NKPJ i SKOJ nagovestili, na izborima i u toku izbornog procesa uočene su brojne nepravilnosti. Vladajuće opcije, a naročito Srpska napredna stranka, bile su favorizovane u državnim medijima, kampanja u kojoj su stranke trebalo da predstave svoje programe bila je besramno kratka, pred same izbore zapošljavani su stranački kadrovi i deljeni bonusi u nekim javnim preduzećima kako bi se povećalo glasačko telo a na sam dan izbora zabeleženi su i primeri kupovine glasova.
Da će izbori biti neregularni bilo je jasno znatno pre održavanja istih, i na to su sve vreme kroz svoju bojkot kampanju ukazivali NKPJ i SKOJ. Izborni proces je bio čak i sa stanovišta buržoaskog ustava neregularan, tj. neustavan, jer diskriminatorski izborni zakon ne omogućava slobodno i svima dostupno političko organizovanje, a pogotovo ne komunistima jedinoj antisistemskoj političkoj opciji u našem društvu protiv kojih je u prvom redu taj zakon i uprt. Potom treba istaći da je postojao ogroman pritisak zapadnog imperijalizma kroz podršku pobedničkoj stranci, što se najbolje manifestuje izjavama funkcionera nekih zemalja Evropske unije koji su SNS nazvali „proevroskom“ što u suštini znači proimperijalističkom strankom.
U svom pomahnitalom samozaljubljenom „slavljeničkom“ žaru povodom „najveće izborne pobede do sad“, Aleksandar Vučić i SNS se služe lažima. Jedini njihov problem je taj što radni narod Srbije nema „kratko pamćenje“ i ne naseda buržoaskim pro-imperijalističkim smicalicama. Naime, SNS ističe da je reč o „najvećoj izbornoj pobedi u poslednjih 25 godina parlamentarne istorije u Srbiji“. To je notorna neistina. Pobednička opcija 90-tih godina prošlog veka je u dva ili više navrata imala mnogo ubedljivije pobede na izborima nego SNS danas. To naravno nije bitno ali je argument da Vučićevi i Nikolićevi naprednjaci lažu kad zinu. Takođe SNS je „zaboravila“ da se nije obistinilo njihovo obećanje da će osvojiti više od 50 odsto glasova na izborima, to jest više „nego svi ostali zajedno“. Pokazalo se da u tome nisu uspeli i da su i u tom segmentu pokušali da obmanu građane Srbije. Buržoaski mediji i marketinške agencije naklonjene SNS arlauču kako je SNS na izborima imao podršku od „skoro 50 odsto“. I to je velika laž, jer je za SNS glasalo nešto manje od 25 odsto građana sa biračkim pravom u Srbiji, što je daleko od bilo kakve „apsolutne pobede“. Dakle, politiku SNS podržava izrazita manjina građana Srbije, tek njih jedna četvrtina. Razlog zbog koga je SNS na ovim izborima dobila najveći broj glasova je veoma jednostavan. Najveći broj glasača SNS ne glasaju za tu stranku, već glasaju protiv pro-imperijalističke opcije potekle iz pučističkog DOS-a iz 2000. godine predvođene Demokratskom strankom. Ta grozomorna građanska antinarodna opcija je opljačkala, rasprodala, zadužila i unazadila našu zemlju u periodu od 2000 do 2012. godine. Glasači SNS naivno veruju da je ta stranka „drugačija i bolja“ od DOS-ovskih pljačkaša i glasovi koje daju su glasovi „protiv DOS-a i DS“ a ne „za SNS“. Glasači SNS su definitivno u zabludi, jer ta stranka nije „drugačija i bolja“ od stranaka iz nekadašnjeg DOS-a, predvođenih DS već je isto tako loša i pogubna za interese radnog naroda i naše zemlje. Formalna predaja južne srpske pokrajine Kosova i Metohije u ruke zapadnog imeprijalizma i pro-imperijalističkog marionetskog režima u Prištini i nastavak retrogradne politike priključenja imperijalističkoj tamnici naroda Evropskoj uniji je to već pokazao, što je, između ostalog, uzrokovalo i veću apstinenciju birača u Srbiji od one u 2012.godini. Na nju je u velikoj meri uticao i nastavak politike zaduživanja i prodaje nacionalnih resursa, poput Jugoslovenskog aeortransporta. Razlozi za otrežnjenje preostalih glasača SNS će nastupiti vrlo brzo. Lihvari imperijalističke finansijske organizacije MMF-a, a njih SNS bespogovorno sluša, su već istakli zahteve da se plate i penzije smanje, da se počne sa otpuštanjem zaposlenih u javnim preduzećima u Srbiji. Nakon izbora SNS će svojim zapadnim imperijalističkim nalogodavcima izaći u susret novim pokušajem usvajanja predloga zakona o radu i drugih antiradničkih zakona. Sve će to dovesti do otrežnjenja ljudi koji glasaju za SNS, te će se broj birača te pro-imperijalističke vladajuće stranke rapidno smanjivati.
Iako kaže da su njeni izborni rezultati dobri, razloga za slavlje nema ni koalicija oko Socijalističke partije Srbije. SPS je 90-tih godina, pre nego što je promenila svoj politički kurs, osvajala mnogo više od 14 odsto glasova koliko ima danas. Tako da se sa pravom može reći da je SPS osvojila samo 14 odsto glasova jer je zbog svoje pro-imperijalističke, anti-patriotske, anti-radničke politike vođene u prethodnom periodu kolaboracije sa građanskim strankama, prvo sa Demokratskom strankom a potom i sa Srpskom naprednom strankom izgubila bar toliko ako ne i više glasova koje je osvojila, jer je dobar deo radničke klase odbacio njenu „pragmatičnu“, odnosno potpuno retrogradnu politiku i odazvao se pozivu NKPJ i SKOJ-a da ne izađe na glasanje. Dakle, SPS ima samo razloga za brigu jer ako i dalje nastavi sa politikom kakvu je vodila otkako je Ivica Dačić došao na mesto predsednika te partije broj birača, koji dolaze uglavnom iz radničkih i seljačkih sredina će se neumitno smanjivati a nikako rasti. Takođe, SPS će ako u budućnosti ne želi da i dalje slabi i bude igračka u rukama građanskih stranaka morati da uvažava mišljenje i stavove autentičnih predstavnika radničke klase, a to su NKPJ i SKOJ. U suprotnom, borba za dostizanje cenzusa će za SPS predstavljati“ nemoguću misiju“.
Očajno loš rezultat dve pro-imperijalističke građanske kolone, oličene u Demokratskoj stranci i Novoj demokratskoj stranci, ne treba uopšte da začuđuje jer je većina biračkog tela u potpunosti „pročitala“ pljačkaški, podanički, anti-narodni i retrogradni pristup tih opcija, i NKPJ i SKOJ ne mogu da požele ništa lepše od toga da te dve reakcionarne buržoaske stranke nastave da tonu još dublje.
NKPJ i SKOJ izražavaju veliko zadovoljstvo što su tri do sada parlamentarne buržoaske pro-imperijalističke formacije ostale bez tog statusa. Ono što je dobra vest za radni narod je to što parlamentarnu govornicu više neće moći da koriste Ujedinjeni regioni Srbije na čelu sa Mlađanom Dinkičem, koji je najodgovorniji za retrogradni neoliberalni kapitalistički model, pljačkašku privatizaciju i masovna otpuštanja radnika i uništenje bankarskog sektora naše zemlje. Ista sudbina, odnosno ostanak bez poslaničkih mandata je zadesila i Liberalno demokratsku partiju, na čelu sa Čedomirom Jovanovićem, jednog od najgrozomornijih zastupnika ideje reakcionarnog anti-narodnog globalizma, koja je služila interesima zapadnog imperijalizma isto tako efikasno kao i URS. Radosnu vest za radni narod predstavlja i ispadanje iz parlamenta Demokratske stranke Srbije na čelu sa Vojislavom Koštunicom, koji je bio predvodnik na izborima 2000. godine zločinačkog kontrarevolucionarnog pučističkog DOS-a i njegov predsednički kandidat po nalogu zapadnog imperijalizma. Tom imperijalizmu koji ga je i doveo na vlast, Koštunica i njegova stranka su verno služili u čitavom periodu dok su bili u vladi. „Nacionalna“ građanska buržoazija oličena u DSS-u koja se zalaže za potpuno besmisleni koncept „neutralnosti“ prema zapadnom i svakom drugom imperijalizmu je podjednako neprijatelj interesa radnog naroda Srbije kao i globalistička buržoaska građanska opcija.
NKPJ i SKOJ pozdravljaju to što su i ovi izbori dokazali da antikomunistička, ravnogorska, klerikalna, monarhistička i šovinistička Srbija nema i nikada nije ni imala značajnu podršku naroda i neće biti predstavljena u parlamentu preko klerikalno zatucanog pokreta Dveri, i nekih drugih bednih ultradesničarsko nacional-šovinističkih grupacija iz istog buržoaskog tabora.
Takođe pozdravljamo i to što lista reakcionarnog bivšeg ministra privrede Saše Radulovića, koja je i pored znatnog novca uloženog u reklamnu kampanju, kao i činjenice da je na njenom čelu bivši funkcioner vlade koji se promovisao u javnosti kao njen član i miljenik zapadnog imeprijalizma osvojila svega beznačajnih 2 odsto glasova, to jest podržali su je samo reakcionarni libertarijanci, anarho-kapitalisti i u Čedomira Jovanovića razočarani LDP-ovci.
NKPJ i SKOJ poručuju da bojkot nije merilo apatičnosti naroda u Srbiji kako su to neki buržoaski političari i „eksperti“ želeli da prikažu. Naprotiv, masovan bojkot izbora pokazatelj je da u srpskom društvu postoji veliki naboj i želja za promenama, ali onim suštinskim, tj. sistemskim, a ne lažnim buržoaskim „reformama“ koje samo pospešuju eksploataciju radničke klase.
S obzirom da su izbori za Skupštinu Srbije zbog uspešne bojkot kampanje faktički propali, da je dokazano da su neregularni i da buržoaske pro-imperijalističke partije zastupljene u parlamentu vode anti-radničku i anti-narodnu politiku, NKPJ i SKOJ neće dati podršku novoj vladi koja će biti stvorena i žestoko će istupati protiv svih njenih reakcionarnih poteza. Sa druge strane, NKPJ i SKOJ smatraju da buržoaske pro-imperijalističke partije koje ostanu u opoziciji će biti isto tako pogubne po interese radnog naroda i države i da nisu alternativa vlasti, te će žestoko nastupati i protiv njihove reakcionarne politike.
Radni narod Srbije mora da dobije svoje autentične predstavnike u Narodnoj skupštini kako bi njegovi interesi mogli da se brane a njegov glas čuje. Da bi se to ostvarilo potrebno je da se stvori istinski ujedinjeni front radnog naroda, u kome bi se našli komunisti, progresivni sindikati, seoska sirotinja, studenti, omladina i poštena inteligencija. NKPJ i SKOJ će nastaviti svoja zalaganja za stvaranje takvog ujedinjenog fronta radnog naroda. Zastupljenost autentičnih radničkih predstavnika, komunista, u buržoaskom parlamentu je važna stavka. Kako je govorio drug Lenjin, komunisti buržoaski parlament treba da iskoriste kao govornicu za propagiranje svojih progresivnih ideja. Sa druge strane, istinsko oslobođenje radničke klase je moguće samo društvenom transformacijom, ukidanjem eksploatatorskog kapitalizma i izgradnjom socijalizma i komunističke perspektive.
NKPJ i SKOJ pozivaju sve radnike, seljake, studente, omladince i progresivnu inteligenciju da stupe u redove naše Partije, našeg omladinskog Saveza i Studentskog fronta (SF), jedine istinske progresivne studentske organizacije u Srbiji i da se pridruže borbi radničke klase protiv eksploatacije i imperijalizma!
Sekretarijat Nove komunističke partije Jugoslavije
Sekretarijat Saveza komunističke omladine Jugoslavije
Beograd,
17. mart 2014. godine
Serbian Parliament passes labour reforms
By Paul Mitchell
28 July 2014
Last year, the International Monetary Fund (IMF) made clear that if Serbia wanted a new, desperately needed financial agreement it had to undertake “ambitious fiscal consolidation” and impose “wide-ranging structural reforms.” Four long-delayed laws relating to labour, bankruptcy, privatisation and planning demanded by the World Bank had to be passed.
The IMF insisted the reforms were needed to deal with Serbia’s disastrous economic situation. The country is facing a third recession in five years. Official unemployment has risen to nearly 25 percent and is above 50 percent for youth while the average monthly wage remains extremely low at about €380 (US$515).
The country’s economic output (GDP) fell 1.7 percent in 2012 and is projected to grow only minimally in the next several years. The budget deficit at 8.7 percent of GDP is the highest in Europe and public debt is set to rise above 70 percent of GDP by 2015—well above the 40 percent legal cap. Interest rates are at 8.5 percent, while inflation is at a record low of 1.3 percent.
A new Progressive Party (SNS) government was installed in April after receiving a landslide victory. Prime Minister Aleksandar Vucic declared, “I expect we will pass key laws, including the labour law, the bankruptcy law, the privatisation law and the law on building permits by the end of June or mid-July.”
Talks began with the IMF on a three-year precautionary loan agreement to be finalised by the end of the year.
On July 18, the Serbian Parliament approved a new labour law, making it easier for employers to sack staff by reducing payments for statutory redundancy, sick leave and holidays and altering the duration of fixed-term contracts. Salaries and working hours will no longer have to be stipulated in employment contracts. There are also changes to the way collective agreements are operated. The pension law was also changed to increase the retirement age for women from 60 to 65.
Parliament is set to debate the privatisation and bankruptcy laws by the end of the month. The government plans to close down or privatise more than 550 state-owned companies by the end of 2016.
Following the vote in parliament, Vucic declared that “despite all the pressure and protests… Serbia has finally and actually started the process of economic reform” after being delayed for what seemed like “centuries”.
However, the reforms were not radical enough for Finance Minister Lazar Krstic who promptly resigned. Krstic, 29, a Yale University graduate and former McKinsey manager had wanted a minimum 20 percent cut in pensions, a 15 percent cut in public wages, 160,000 layoffs in the public sector over two years and a 30 percent increase in electricity prices.
Krstic’s replacement, Dusan Vujovic, a former World Bank economist who managed a $4 billion programme in Ukraine, said that while his predecessor’s approach would have had financial benefits they “may not always be politically and socially feasible.”
“I would like to broaden the policy consultation and coordination framework, and bring together key stakeholders representing different groups that will have to absorb the burden of reforms in the coming two to three years, or face bleak prospects in many years to come,” he said, before adding that he will still keep Krstic as an adviser.
The key stakeholders Vujovic referred to are the unions, who have called for “partnership and tripartite social dialogue” as “a prerequisite for democratisation of society, for integration of Serbia into European processes and for the least painful survival of the transition process” to a full market economy.
On the day the labour reforms were being debated, the unions held a protest outside parliament under the slogan “Against Vucic’s Reforms with All Our Might.”
The heavily-orchestrated protest only underscored the lack of support for the unions and their hangers-on. The United Branch Trade Unions (UGS) executive secretary, Zlata Zec, had predicted a turnout of “more than 10,000” but all the reports put the participation at around 4,000.
At the protest, Alliance of Independent Unions of Serbia (SSSS) President Ljubisav Orbovic insisted the unions “are for reforms,” but cynically added that these should not come at the expense of the employees. The union bureaucrats are now channelling the widespread dissatisfaction into a petition to force a referendum on certain clauses in the reforms, particularly those relating to changes to collective agreements, which will sideline the unions and threaten their own privileges. Under the new law collective agreements will only apply to firms run by members of the Union of Employers, which covers only about 5 percent of the total number of employers.
The protest had the full support of the Serbian and regional pseudo-left groups, which concentrated their fire on the “neo-liberal agenda” of the government. The state capitalist Marks 21, which split from the International Socialist Tendency last year, admitted on its web site that for the unions “the strike is a negotiating tactic, with the goal of returning to the negotiating table,” but then make the absurd contradiction they are leading a “tepid but determined [!] fight.”
Marks21 claim it is impossible to build a movement independent of the trade unions because they are “massive organizations of the working class, the only ones in Serbia with the weight and membership capable of putting up coordinated struggle throughout the country.”
Elsewhere, Marks21 member Pavle Ilic covers for the bureaucracy, writing, “it would be short-sighted, and slightly conspiracy-theorist to state that the trade union leadership is frightened of releasing the spirit of mass mobilisation.” Ilic argues, “The fact of the matter is that they lack the know-how, the political will, and the structural flexibility of conducting a reasonable and effective political action that would include a large number of trade union members.”
Therefore, Ilic concludes, the first action of the Left Summit, a recently created “broad front” involving Marks21 and other pseudo-left groups, some smaller trade unions and various “citizen initiatives,” must be to use its “organisational skills and mobilisation capabilities” to reinvigorate the “rank and file.” Their pressure, Ilic asserts, will mean “the opportunities for the labour aristocracy to betray working class interests” will be “lesser and more limited.”
Skupštini Srbije je danas, po hitnom postupku, upućeno pet novih zakona, među kojima su i zakoni o stečaju i privatizaciji, od kojih zavisi sudbina radništva Srbije.
Oni prethodno, i skoro po pravilu u poslednje vreme, nisu prošli ozbilјnu javnu raspravu, niti su u njihovom donošenju učestvovali socijalni partneri.
Poslati su vladajućoj većini u parlamentu da ih usvoji, automatskim dizanjem ruku i bez sagledavanje njihove suštine i posledica, kao što su to činili i sa prethodnim zakonima o radu i PIO.
Naravno, i opet po pravilu - po hitnom postupku.
Da li se to Srbija nalazi u vanrednom stanju, a da mi građani Srbije o tome ne znamo ništa ili se nekom strašno žuri da ispuni data obećanja.
Donošenje zakona koja se tiču budućnosti ove zemlјe, bez poštovanja zakonskih procedura i isklјučivanja stručne javnosti iz svih procesa – sigurno ne donosi kvalitet i izaziva strah među građanima.
Novi zakon o privatizaciji na jasan i transparentan način omogućuje rasprodaju svega, pa i prirodnih bogatstava Srbije.
Neka naredna vlada će sigurno kritikovati ovakve poteze aktuelne vlasti, ali građani neće imati satisfakciju zbog toga, već će decenijama plaćati cenu tih grešaka.
Bez strategije izlaska zemlјe iz krize, bez ulaganja u nove fabrike i podsticanje domaćih proizvođača i preduzetnika, kao i selјaka – nema budućnosti za Srbiju.
Umesto toga, vlast nudi samo stezanje kaiša i restriktivne mere, kao i robovlasnički položaj radnika.
To je samo još jedan korak kako bi se omogućilo tajknuima za još malo profita.
Hoće li nam to doneti izlazak iz krize i bolјi život naše dece?
Informativna služba SSSS
Na sastanku su dogovorene zajedničke aktivnosti dve sindikalne centrale na saniranju tih posledica i na pokušaju da se, kroz zakonske metode i načine delovanja sindikata, ospore i stave van pravne snage doneti zakoni i druge mere ekonomske i socijalne politike koje sav teret krize i ’’reformi’’ svaljuju na leđa zaposlenih.
Planirane aktivnosti počeće početkom septembra, i trajaće sve dok se ne postignu željeni efekti.
Članovi oba reprezentativna sindikata, kao i šira javnost, biće na vreme obavešteni koje će konkretne aktivnosti i mere biti preduzete.