Odluka donijeta krajem januara obuhvata sledećih 13 kompanija (ili djelove njihove imovine): Institut Dr Simo Milošević, AD Montecargo, Montenegroerlajnz, Budvansku rivijeru, HTP Ulcinjska rivijera, Institut crne metalurgije Nikšić, Poliex AD Berane, Pošte Crne Gore, Novi du-vanski kombinat, fabriku oružja Montenegro defence industry, hotel Park u Bijeloj, fabrički krug nekadašnjeg Gornjeg Ibra u centru Rožaja i, konačno, ,,sve aktivnosti na definisanju budućih odnosa između Vlade i kompanije A2A u vezi sa ugovorom o dokapitalizaciji i djelimičnoj privatizaciji EPCG".

Odluku je, na prijedlog Tenderske komisije (njen predsjednik je Branko Vujović) usvojio Savjet za privatizaciju i kapitalne investicije (predsjednik Savjeta je premijer Milo Đukanović).

,,Cijenjeno je da bi objavljivanje ovih informacija izazvalo štetne po-sljedice za bezbjednost i interese Crne Gore, koje su od većeg značaja od interesa javnosti da zna tu informaciju. Imajući to u vidu, podaci sadržani u tenderskoj dokumentaciji i ponudama označavaju se tajnim podatkom sa stepenom tajnosti povjerljivo", navodi se u Odluci koju je potpisao sekretar Savjeta Aleksandar Tičić. Usvojeni dokument predviđa da će pristup podacima koji su označeni kao tajni imati samo članovi Tenderske komisije i Savjeta za privatizaciju ,,kada im je to potrebno u vršenju njihovih poslova i zadataka".

Prema zvaničnoj interpretaciji, ideja o uvođenju tajnosti u proces privatizacije stigla je iz Tenderske komisije, odnosno od njenog predsjednika. Branko Vujović objašnjava kako je prijedlog posljedica zahtjeva zainteresovanih partnera. Oni su, navodno, tražili da se zaštite njihovi komercijalni i finansijski podaci, pošto bi im to, kaže Vujović, ,,moglo nanijeti štetu".

Teško je zamisliti način na koji bi objavljivanje ,,komercijalnih i finansijskih podataka" iz nekog privatizacionog postupka moglo naškoditi Dojče Telekomu, Telenoru, Helenik Petroleumu, Iberostar Grupi, ili nekoj od stranih banaka iz Mađarske, Austrije, Francuske koje ovdje imaju svoje filijale. Ozbiljne kompanije, u ozbiljnim državama, imaju obavezu javnog objavljivanja podataka koje Vujović & company žele sakriti. Njihovu reputaciju može narušiti pokušaj da se nešto sakrije.

Nije li Njujorška berza kaznila Dojče Telekom zato što njihova akvizicija u Podgorici (Telekom CG) nije imala usvojen završni račun? Kao što je i Ministarstvo finansija SAD istoj kompaniji razrezalo skoro 100 miliona dolara kazne zbog koruptivnih radnji tokom privatizacije Telekoma. Za to vrijeme nadležni u Podgorici su bespogovorno izvršavali naređenja onih koju su u korupciju bili umiješani.

Otkud priča o šteti usljed objavljivanja poslovnih podataka? Odgovor bi bio mnogo lakši kada bi saznali ko se sve skrivao iza razno raznih of-šor firmi koje su dolazile ovdje da kroz proces privatizacije operu novac ili uzmu kredite zalažući friško privatizovane nekretnine – i pobjegnu odakle su i došli.

Velikodušno, Vujović u Vijestima insistira da će članovi skupštinske Komisije za kontrolu privatizacije moći da vide ,,sva dokumenta", ali će morati ,,poštovati oznaku povjerljivosti". To znači da ono što vide neće smjeti da podijele sa bilo kim. Ako iko, onda zna Branko Vujović: javnosti do danas nijesu prezentovana sva dokumenta nijedne crnogorske privatizacije. Iako njih ne čuva veo državne tajne, već samo lični interes aktera.

Uostalom, predsjednik Tenderske komisije nije stvarni autor ideje o uvođenju službene i državne tajne u proces privatizacije. Kao što ni Tičić nije adresa sa koje je stigla konačna odluka o tom pitanju.

Proces je započeo premijer. „Nećemo gušiti slobodu medija", širokogrud je bio krajem 2011. „Ali ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte...". Potom je Đukanović pomenuo nekoliko investitora koje mediji, navodno, pokušavaju otjerati iz Crne Gore (iako su, izuzev jednog koji je bankrotirao, svi pomenuti i danas tu). Među pomenutima, iz nekog razloga, nijesu bila lica s potjernica: Taskin Šinavatra, Sergej Polanski, Oleg Deripaska, Muhamed Dahlan, Darko Šarić, Safet Kalić, Naser Keljmendi, niti vlasnici Timora, Akora, MMNS-a, CEAC-a i mnoštva drugih, manjih i većih of-šor kompanija koje su Crnu Goru ojadile za desetine i stotine miliona eura.

Iz opozicionih partija i NVO koje prate proces privatizacije konstatuju da usvojenom Odlukom nije ostavljena mogućnost da neko – parlament, recimo – ima pravo provjeriti zakonitost postupanja članova Tenderske komisije, Savjeta i Vlade.

Privatizacionim vlastima bi, dakle, trebalo vjerovati na riječ. Da li je to moguće?

Vladom i Savjetom za privatizaciju predsjedava Milo Đukanović, čovjek direktno infiltriran u makar tri velike privatizacione afere. Afera Telekom temelji se na tvrdnji administracije SAD (SEC – tamošnja komisija za kontrolu trgovine hartijama od vrijednosti) ,,da je Ana Kolarević primila mito u ime svog brata (Mila Đukanovića – prim. Monitora) u vezi sa kupovinom akcija Telekoma Crne Gore".

Temelji afere KAP udareni su u kafeu Grand u kome su Đukanović i Deripaska, dogovorili posao mimo propisanih tenderskih pravila. Koju godinu kasnije pravila su ponovo prekršena da bi se umjesto raskida ugovora na štetu stvarnih i fiktivnih Rusa (do danas je tajna ko stoji iza trećine vlasništva of-šor kompanije koja je kupila KAP) sklopio Ugovor o poravnanju koji su poreski obveznici pomogli sa nekoliko stotina miliona svog novca. Danas Crna Gora i Deripaska svoje račune izravnavaju na međunarodnoj arbitraži.

Konačno, afera Prva banka: tu je Vlada pod kontrolom Mila Đukanovića njegovom bratu Acu prodala kontrolni paket akcija tadašnje Nikšićke banke, kršeći procedure i pravila vezana za kvalifikovane vlasnike. Potom je i Milo Đukanović na krajnje netransparentan način postao suvlasnik banke. Kada je njihov menadžment doveo u opasnost novac klijenata i deponenata banke u pomoć je, sa 44 miliona eura priskočila Đukanovićeva Vlada. I taj novac je vraćen na krajnje problematičan način. Najvećim dijelom tek nakon što su Đukanović i Silvio Berluskoni, tadašnji premijer Italije, ugovorili rijetko viđen finansijski aranžman između države, A2A, EPCG i Prve banke. Danas, kada je – nakon petogodišnjeg partnerstva - vrijeme da se javnost upozna sa stvarnim efektima tog posla, Vlada poslove sa Italijanima stavlja na listu tajnih.

Potpis na spornu odluku Đukanovićevog Savjeta za privatizaciju stavio je Aleksandar Tičić, jedan od optuženih u aferi Košljun. Tičiću se sudi zbog optužbi da je, kao predsjednik Tenderske komisije za prodaju opštinskog zemljišta u Budvi, omogućio Vidu Rađenoviću i njegovim pomagačima (ili nalogodavcima) iz SO Budva da izvrše fiktivnu kupovinu zemljišta koje je kasnije preprodato po višestruko većoj cijeni.

Dokument kojim se predstojeće privatizacije proglašavaju tajnom predložio je Branko Vujović, čovjek kog će ekonomska misao pamtiti najviše po ugovoru koji je u julu 2009. potpisao sa zastupnicima MNSS (bivši vlasnici koji su Željezaru odvukli u stečaj): ,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji...", piše u Protokolu.

Vujović je i prvi crnogorski zvaničnik, uz Veselina Vukotića, kome se sudilo zbog nepoštovanja zakona u procesu privatizacije Jugopetrola. Nekada kotorskog – a danas podgoričkog. Vujović i Vukotić su, utvrdio je sud, kršili propise o privatizaciji ali su oslobođeni optužbi nakon što su njihove kolege iz Savjeta za privatizaciju posvjedočile da su u to bezakonje bili uključeni svi skupa. Iako je njihovo postupanje Crnu Goru koštalo 25 miliona njemačkih maraka, niko od nadležnih nije postavio pitanje odgovornosti Savjeta i Vlade za štetu. Umjesto toga, pokušavaju se sakriti buduća nepočinstva.

Hoćemo li zbilja, ostaviti koze da čuvaju kupus?

Al' se nekad dobro htjelo

Kakve su posledice nedostatka pravovremenih i objektivnih informacija na ekonomske performanse u jednoj zemlji, pita se dr Veselin Vukotić u radu Transparentnost u ekonomiji Crne Gore koji je objavio u junu 2001. godine. Poslovni partner premijera Đukanovića i suvlasnik UDG-ija tada je pisao kako "prljav novac neumitno proizvodi i prljavo društvo, prljave odnose među ljudima, povećanje stepena kriminalizacije i ugrožava ljudske slobode", objašnjavajući i najvažnije posljedice netransparentnosti:
- Potiskivanje konkurencije. Ukoliko je određeni broj ljudi i kompanija bliži izvoru informacija od drugih i ukoliko neprivilegovani uopšte nemaju dostup informacijama, tada se narušava energija koju proizvodi kompanija.
- Sakrivanje stvarne vlasničke strukture je takođe posledica netransparentnosti. Poslovanje pod tuđim imenom narušava primjenu zakona o kompaniji, odnosno proizvodi konflikt interesa u stvarnosti!
- Netransparentnost remeti ugled državne administracije i povjerenja u mjeri koju ona proizvodi u različitim oblastima, uključujući i mjere iz domena makroekonomske politike.
- Narušava se kvalitet poslovnih odluka, ukoliko postoji informacioni vakum.
- Netransparentna ekonomija stvara uslove za povećanje korupcije. Korupcija uvijek dovodi do nepredvidljive distribucije bogatstva, odnosno ona povećava pogrešnu alokaciju resursa u jednom društvu.
- Netransparentnost povećava zatvaranje društva, zatvaranje ekonomije i ekstra-rentu koju dobijaju oni koji su korisnici takvog zatvaranja.
- Netransparentnost je pogubna za strateške investitore, pogotovu za strane strateške partnere.
Rado bismo potpisali svaku od sedam teza profesora Vukotića. A da li bi i on to danas uradio?

Zoran RADULOVIĆ