Moins de sept mois après son ouverture en janvier 2016, l’usine Geox de Vranje était déjà en grève. Le fabriquant italien de chaussures avait décidé de s’asseoir sur tous ses engagements pris avec le gouvernement serbe, qui a pourtant largement financé cette installation. Descente dans les enfers de la mondialisation...
Stvarni troškovi proizvodnje cipela
Nedavna pobuna radnica i radnika u Geoxu ukazala je javnosti na loše radne i materijalne uslove u toj fabrici. Iako poboljšanja postoje, najnoviji izveštaji pokazuju da i dalje postoji dosta nedostataka kao i njihovu uslovljenost tržišnim mehanizmima u industriji obuće.
Kampanja „Abiti Puliti“ i inicijativa „Change your shoes“ su objavile izveštaj o načinu funkcionisanja proizvodnih lanaca u industriji obuće. Ovo istraživanje je zasnovano na uvidima u strategije proizvodnje tri svetski poznata brenda u proizvodnji obuće: Todsa, Geoxa i Prade. Izveštaj pruža detaljan uvid u funkcionisanje lanca proizvodnje i snabdevanja luksuznih brendova, na čijem se jednom kraju nalaze marketinški rafinirano upakovani i skupi proizvodi, a na drugom kraju, skriveni od očiju javnosti, degradirajući uslovi rada u kojima je, širom sveta, primorana da radi sve jeftinija radna snaga.
Neumoljiva trka za uvećanjem profita konstantno menja globalne proizvodne putanje, gde mobilnost kapitala, strategije outsourcing-a i prilagođavanje međunarodnog i nacionalnog zakonodavstva, omogućavaju konstantno snižavanje troškova proizvodnje – relokacijom u područja jeftine radne snage – što posledično znači degradiranje radnih uslova na globalnom nivou, sve nesigurnije radno mesto i sve niže plate. Ogroman prihod1 koji beleže ove kompanije direktno je vezan za nove tržišne uslove i povlašćen položaj „velikih imena“ u proizvodnom lancu. Prihodi generisani sve većim disbalansom između troškova proizvodnje i finalne cene proizvoda se ne raspoređuju ravnomerno svim akterima proizvodnje.
Relokacija proizvodnje u Evropu
Izmeštanje proizvodnje u područja jeftine radne snage uglavnom u Aziji uslovilo je pad cene rada na globalnom nivou. Tako smo danas svedoci i procesa povratka proizvodnje u zemlje porekla brendova ili premeštanje proizvodnje u zemlje Istočne Evrope.2
Devastiran privredni sistem zemalja Istočne Evrope učinio je cenu rada nižom nego u pojedinim azijskim zemljama. Pored toga, vlade ovih zemalja se takmiče u privlačenju stranih investitora ili formiranjem tzv „Slobodnih zona“ sa specijalnim uslovima poslovanja ili obezbeđivanjem niza pogodnosti kao što je dodatno finansiranje subvencijama, besplatna infrastruktura, oslobađanje od uvoznih i izvoznih dažbina, poreske olakšice itd. Dodatnu pogodnost za poslovanje u Istočnoj Evropi olakšava i primena OTP-a (Outward Processing Trade) posebnog carinskog sistema koji omogućava kompanijama da van Evropske Unije izvoze sirovine, a da nazad uvoze poluproizvode ili gotove proizvode plaćajući porez samo na vrednost dodate obrade. Na ovaj način kompanijama je omogućeno da šire mrežu kooperanata bez velikih dodatnih troškova.
Tods dobavljače danas nalazi u italijanskim pokrajinama s jeftinom radnom snagom. Trenutna politika Prade je vraćanje proizvodnje u Evropu, u Italiju – a pre svega u zemlje Istočne Evrope. Svi Geoxovi glavni dobavljači su van Italije, uglavnom u Aziji i nekoliko u zemljama Istočne Evrope.
Proizvodni lanac i njegova hijerarhija
Delegiranje pojedinih delova proizvodnog procesa trećim licima nije ništa novo u načinu poslovanja velikih kompanija, ono što je novo u današnje vreme je postojanje kompanija koje više ne poseduju sopstvene fabrike – kompletna proizvodnja pod etiketom brenda outsorsovana.
Fragmentacija procesa proizvodnje uslovila je da se retko kad ceo proizvodni proces odvija u okviru jedne fabrike (fully in-house production chain). Redak primer je Tods koji visoko rangirane modele cipela kompletno proizvodi u svojim objektima i Geox koji poseduje fabriku u Srbiji u kojoj ima zatvoren proces proizvodnje za niže i srednje rangirane modele cipela (u ovoj fabrici se proizvodi samo 3% od ukupne proizvodnje kompanije Geox).
Potpuno eksternalizovan proizvodni proces (fully external production chain) je mnogo češća praksa. U tom slučaju su druge fabrike zadužene za kompletnu proizvodnju cipela. Iako se ugovor o snabdevanju potpisuje samo s jednim izvođačem u praksi najčešće postoji sistem u koji je uključeno mnogo različitih firmi. Ponekad je proizvodni proces mešavina oba (mixed chain shoe production) gde se najčešće sklapanje gotovog proizvoda dešava direktno u fabrikama kompanije, dok se delovi pribavljaju od podizvođača.
S obzirom na dominantnu poziciju koju veliki brendovi imaju na tržištu, veliki broj fabrika koje nemaju mogućnosti da plasiraju svoje proizvode spreman je da se angažuje kao njihov podizvođač. Velike kompanije su u poziciji da u potpunosti diktiraju uslove proizvodnje, što često znači da kooperanti bivaju prinuđeni da sklapaju nepovoljne ugovore. Prema nekim izveštajima cene koju su plaćali brendovi kooperantima nisu bile dovoljne za pokrivanje osnovnih troškova proizvodnje što je vodilo ka bankrotu malih fabrika i gubljenju radnih mesta.3 Veoma kratki rokovi isporuke i veoma niske cene, uslovljavaju delegiranje pojedinih delova proizvodnje niže pozicioniranim kompanijama, s lošijim uslovima rada i nižim zaradama. Fragmentacija procesa proizvodnje omogućava lakšu ekspoloataciju radnika, a ona je sve veća što se više krećemo od centrala brendova ka periferiji radnog procesa.
Izveštaj navodi primere u kojima su zbog pritisaka kompanija pojedini kooperanti prinuđeni da rade u sivoj zoni, što dovodi do sve nesigurnijih radnih uslova za radnike: rad od kuće ili plaćanje na crno. Iako formalno kompanije sklapaju ugovor najčešće samo s vodećim dobavljačem, kontrolu kvaliteta proizvodnje vrše u celom lancu, nezainteresovani za uslove u kojima se proizvodnja obavlja. Izveštaj, takođe, beleži i prakse kašnjenja u plaćanju kooperanata koje su se završavale neisplaćivanjem zarada radnicima na različitim nivoima proizvodnog lanca. U ovakvim uslovima sindikalno delovanje, ako nije u potpunosti onemogućeno onda je u velikoj meri otežano.
Poslovanje Geoxa u Srbiji
Deo istraživanja koji se odnosi na poslovanje kompanije Geox u Srbiji potvrđuje validnost medijskih natpisa o brojnim neregularnostima i kršenju radnih prava u okviru ove fabrike.
Izveštaj nas podseća da je Geoxova fabrika u Vranju otvorena januara 2016. godine uz subvencije vlade Republike Srbije u vrednosti od jedanaest miliona evra, na osnovu kojih je fabrika bila u obavezi da zaposli 1250 ljudi koji će primati platu u iznosu minimalne zarade plus 20%. Međutim, sve do septembra 2016. godine Geox je većini radnika i radnica uplaćivao minimalac, a na platnim listićima često nije bio evidentiran (ni plaćen) prekovremeni rad. Pored toga, radnici su prijavili neregularne ugovore o radu, neregularna otpuštanja, verbalno maltretiranje i nedostatak adekvatnih radnih uslova i zaštite na radu.
Medijski pritisak, do kojeg je došlo nakon što su neke od radnica odlučile da javno progovore o lošim radnim uslovima u ovoj fabrici, je donekle urodio plodom. Plate u Geoxusu povećane, prekovremeni rad je sveden u zakonske okvire i trenutno postoje dva sindikata registrovana u okviru fabrike.
Međutim, radnici i dalje izveštavaju o brojnim neregularnostima o kojima je „Campagna Abiti Puliti“ obavestila kompaniju 13. februara ove godine. Do objavljivanja izveštaja kompanija Geox se nije zvanično izjasnila po pitanju trenutnog stanja u fabrici.4 Izveštaj nas takođe upozorava da, čak i ako je plata porasla za ugovorom predviđenih 20% više od minimalca (prema poslednjem izveštaju radnika najniža plata u Geoxu iznosi oko 29.000 dinara), ona i dalje nije dovoljna za pokrivanje osnovnih životnih potreba, ako se uzme u obzir iznos prosečne potrošačke korpe za tročlanu porodicu u Srbiji, koja iznosi oko 65.000 dinara mesečno.
Pritisak koji brendovi vrše nad ostalim akterima proizvodnog lanca očitava se i u strahu da se o uslovima poslovanja, proizvodnji i radnim uslovima govori javno. Podizvođači strahuju od gubitka ugovora s kompanijama, dok se radnici boje gubitka posla.
Dugačka lista zahteva spram kompanija, vlada država EU i Evropskog Parlamenta, kojom se završava izveštaj, na neki način potcrtava da su globalni proizvodni lanci dizajnirani da podstiču trku do dna u urušavanju radnih prava gde god se radnici nalazili. Izveštaj skreće pažnju na važnost uloge obaveštenih potrošača, nezavisnih medija i međunarodnih mreža solidarnosti, koji uz delovanje sindikata treba da vrše pritisak na kompanije da bi se one ponašale odgovorno i u skladu sa nacionalnim zakonima, međunarodnim konvencijama i Rukovodećim načelima Ujedinjenih nacija o biznisu i ljudskim pravima.
- Prema izveštaju Tods je u u 2016. godini ostvario prihod od 1.004 miliona evra, Prada 3.548 miliona evra , a Geox 900 miliona
- Termini koji se koristi za označavanje ovog procesa je reshoring. Ili back-reshoring – povratak u zemlje porekla, i near-reshoring – premeštanje u zemlje Istočne Evrope.
- Fabrika obuće Parlanti iz mesta Monsumano Terme (Toskana), koja je proizvodila i svoje robne marke istovremeno radila kao podizvođač za Pradu, zatvorena je 2014. godine, a sa njom je nestalo i 38 radnih mesta. Po mišljenju predstavnika sindikata jedan od razloga za propast firme su bile preniske nabavne cene koje je plaćala Prada, koje nisu pokrivale čak ni troškove proizvodnje, već su bile od njih niže za tri evra po paru cipela. Kompanija negira ove tvrdnje.
- Prethodno pismo „Campagna Abiti Puliti“ poslala je Geoxu decembra 2016. godine. U originalnom izveštaju moguće je pročitati odgovor koji je tada kompanija poslala.
SLUČAJ AGROKOR POKAZATELJ JE NUŽNOSTI REFORME DRŽAVE I DRUŠTVA
Bivši Društveni pravobranilac samoupravljanja
komentira slučaj „AGROKOR“
Kako ne želim nikakve pridjeve, ponovit ću riječi koje sam izgovorio 2000. godine na sastanku predstavnika vanparlamentarnih partija na temu „Primjedbe na izborni Zakon“, s čime se složio i prisutni Gabelica, a one su: „Nikom ne dozvoljavam da ovu zemlju voli više od mene, kao niti sebi da je volim više od iskrenog hrvatskog rodoljuba.“
Sve što se događa u „Agrokoru“ već je ranije viđeno
Kad sagledavamo slučaj „Agrokor“, moramo odmah konstatirati da u tom slučaju nema ništa, baš ništa novo, a da nam se u Hrvatskoj već nije dogodilo. Da, nema ništa novo, samo nam se čini da je ovaj slučaj veći od onih ranijih, što i nije točno. Točno je jedino to – na propadanje privrede žmirilo se 27 godina i sad „car se drma, car je gol“. Suzio se u Hrvatskoj krug onoga što je ostalo od bivšeg sistema da se može pošto-poto prodati, a gotovo ništa novo u ovih 27 godina nije stvoreno. Stoga dolazi u opasnost daljnje preživljavanje vladajuće oligarhije, ali u opasnosti je i „raspad čitavog sistema“. Otuda se rješavanju slučaja “Agrokor” prilazi na poseban način u odnosu na npr. slučaj „Pevec“i drugih.
Devedesetih godina propadala su poduzeća, primjera radi samo nekih, u Zagrebu: druga tvornica alatnih strojeva u Evropi, „Prvomajska“ s 5.5oo radnika; „Rade Končar“ s 1.100 inženjera, u odjelu razvoja imao je 32.000 radnika (26.000 u Hrvatskoj) i u to vrijeme bio 111. poduzeće u svijetu, a prodan je prošle godine kad je spao na 3.200 radnika; „Tvornica parnih kotlova“ s 4.000 radnika; tvornica „Bratstvo“ sa 7.500 radnika; „Tvornica autobusa Zagreb“ s 1.300; „Auto Dubrava“ s 800 radnika; „Auto Zastava“ s 550 radnika; „Tempo“ s 3.000 radnika; građevinska industrija u Zagrebu je desetkovana, a činila je 27% građevinske industrije bivše Jugoslavije; tvornica „Nikola Tesla“ imala je 7.500 radnika, od toga 500 inženjera u vlastitom razvoju, a bila je druga u svijetu po proizvodnji telefonskih centrala, ispred „Ericssona“. Prodana je konkurentskoj firmi, „Ericssonu“, koji ju je ciljano kupio, desetkovao i pretvorio u jedan od pogona, uzevši joj tržište Kine i bivših zemalja SSSR-a. Mahom su to bila proizvodna izvozna poduzeća koja su se ravnopravno nosila na međunarodnom tržištu.
Zagreb je bio prvi industrijski grad Jugoistočne Evrope i Male Azije. Sada je industrijska ropotarnica čiji gradonačelnik zna za gradnju WC-a i fontana pa nije čudo da nam je industrija pala na 6% u odnosu na 1989. godinu.
Da, 45 godina je narod Hrvatske stvarao, odricao se i, poput radišnih pčelica, stvorio od jedne od najzaostalijih zemalja svijeta, moćnu evropsku industrijsku zemlju s podjednako razvijenih i ostalih 12 grana privrede. Stvarao je narod to i stvorio u danas osuđenom komunističkom i prešućivanom socijalističkom sistemu.
I sam sam 1990. godine bio za višepartijski sistem računajući kako ćemo, uz nacionalni program i izradu i primjenu nacionalne strategije razvoja, stvoriti međusobno stranačko natjecanje u provedbi usvojenih programa te na osnovu postignutih međustranačkih rezultata birati stranke i pojedince na vlast. Mislio sam da ćemo u društvenim poduzećima zadržati postojeće kriterije za izbor rukovodstava (bilo je 6 kriterija, a za državne funkcije i sedma: moralno-politička podobnost). Plaće rukovodstava poduzeća ostaviti vezane za rezultate rada i dijeljenje iste sudbine s radnicima. U poduzećima i poduzećima od posebnog društvenog interesa zadržati postojeći kontrolni sistem koji je tada relativno dobro funkcionirao.
I ja sam bio za ekonomsku samostalnost republika. Čak sam 1979. godine kao delegat Privredne komore Hrvatske u Privrednoj komori Jugoslavije izrazio protivljenje za bespovratno izdvajanje za nerazvijena područja.
Nažalost, dobili smo državu baš takvu kakvu danas imamo, za razliku od Tomislava Jakića (Novosti, 19.kolovoza 2016.) koji kaže da se je baš htjelo takvu. Da, dobili smo državu pod vodstvom Franje Tuđmana, nametnutih povratnika i prebjeglih članova Saveza komunista u HDZ; državu takvu kakvu su tada oni htjeli i stvorili. Državu koju su predali u ruke 200 obitelji, a narod za to nisu pitali. Stoga ne krivimo narod.
Na parlamentarnim izborima 2000. godine narod je rekao NE takvoj vladavini i doveo SDP na vlast, stranku koja je 1990.godine jedva prešla izborni prag, a do 1990. godine, kao SKH, vladala Hrvatskom. Očekivao je narod drastične promjene, sprječavanje pljačke i uvođenje reda u zemlji. Nije shvatio da je upravo rukovodstvo SDP-a izdalo narod i partiju napustivši „samoupravni socijalizam“, vrativši zemlju u najtruliji i najnepošteniji oblik kapitalizma.
Nije narod shvatio da je transformirani SDP devedesetih godina napustio, uz poštene i istinske komuniste i socijaliste, i mahom stručni kadar, ne priključivši se niti jednoj vladajućoj stranci.
Imao je i „samoupravni socijalizam“ svojih „bisera“, poput Laze Vračarića, aferu „Zelenjak“, aferu s mjenicama Fikreta Abdića i dr. Koja je to zemlja bez popova i lopova? Imao je, ali je držao pod kontrolom, za razliku od sadašnjeg slučaja „Agrokor“koji je, uz neznanje pa i očito svjesno prešućivanje pojedinaca, izmakao svakoj kontroli i proizveo bitno veći dug od naslijeđenog duga cijele bivše Republike Hrvatske (dug je tada bio svega 2,4 milijarde eura, uz povrat 13,1 tone zlata pa je bitno niži).
Smjena rukovodnog kadra u privredi bila je loš potez
U tim devedesetim godinama vladavine, HDZ je masovno smjenjivao rukovodstva poduzeća čiji se kadar nije njemu priključio, a u nadzorne odbore postavljao svoje osoblje, ne poštujući pravilo sposobnosti, već isključivo podobnosti. Uz rješavanje nacionalnog pitanja Srba (po javnom istupu predsjednika Franje Tuđmana da će se ih svesti na 3 do 4% stanovništva), a potom i kraćim ratom s Muslimanima u BiH, dolazi do masovnog otpuštanja radnika po nacionalnoj osnovi, što u poduzećima čini remećenje proizvodnje pa je i to jedan od razloga „propasti“ nekih poduzeća.
Govorio je Ante Marković Franji Tuđmanu: “Franjo, imaš dosta poduzeća koja loše posluju pa tamo meći svoje ljude.“ Zanemarena je osnovna činjenica da, bez obzira na društveno-političko uređenje jedne zemlje, svako poduzeće ima piramidalni organizacijski ustroj. Malen je broj stručnjaka koji vodi i zna da vodi poduzeća, konzorcije, kombinate. Fakultet ako da od 1.000 završenih studenata 4 sposobna rukovodioca, smatra se uspješnim.
Pretvorba društvene imovine je konfiskacija
Komunisti za vrijeme svoje vladavine na ovim prostorima proveli su dvije revolucije.
Prva revolucija dogodila se dizanjem narodnog ustanka 1941. godine protiv okupatora i domaćih izdajica koja je, kroz partizansku borbu za oslobođenje, okončana 1945. godine i putem izbora dovela komuniste na vlast te je provedena konfiskacija i nacionalizacija.
Druga revolucija je mirno napuštanje komunističkog oblika vlasti i uspostava novog društvenog poretka predajom sredstava za proizvodnju Vijećima proizvođača 1952. godine, a ozakonjeno Ustavom 7. 4. 1963. godine kojim je FNRJ proglašena Socijalističkom Federativnom Jugoslavijom. Tim Ustavom je definirano da društveno samoupravljanje predstavlja osnovu za društveno-političko uređenje zemlje.
Otuda je pretvorba, u koju se ušlo nasilnim lomovima cjelokupne privrede bez referendumskog izjašnjavanja, neustavan čin koji možemo nazvati konfiskacijom imovine hrvatskog naroda, a ne nacionalizacijom. Od strane države konfiscirana je narodu cjelokupna imovina stečena u razdoblju od 1952. do 1990. godine.
U pretvorbu se ušlo u periodu kada je trebalo sve snage usmjeriti na obranu od agresije (princip ratovanja se zna – penzioneri u tvornice, radnici na ratište; tvornice se stavljaju u funkciju proizvodnje ratnih potreba).
Uz to, izlaskom iz sastava bivše države zanemarila se komplementarna povezanost cjelokupne privrede pa su mnoga poduzeća, kao sudionici zajedničkog finalnog proizvoda, jednostavno s proizvodnjom stala.
Slobodno tržište je zavaravanje privredno nepismenih
Otvaranjem poluzatvorenog tržišnog sustava u otvoreni sustav nije se osmislila zaštita vlastite proizvodnje, što je u nelojalnoj konkurenciji sa stranim kompanijama dovelo do propasti mnogih naših poduzeća i dobrim dijelom ovog stanja u kojem se nalazi država i društvo.
Proklamacija slobodnog tržišta je iluzija, kao što je i komunizam: radi koliko možeš – uzmi koliko trebaš, a u slobodnom tržištu: tko je jači taj slabijeg tlači.
To su jugoslavenski komunisti znali i kada su 1952. godine napuštali iluzionizam i na području bivše Jugoslavije uspostavili novi društveni poredak, „samoupravni socijalizam“. Zaštitili su oni tržišni jugoslavenski prostor. Taj društveni poredak je svoj kapital zadržao na svojim prostorima, a svih 13 grana privrede zaštitio od strane nelojalne tržišne konkurencije. Privredni procvat rezultirao je da je Jugoslavija već 1975. godine postala srednje razvijena zemlja Evrope, svrstavši se među zemlje s najbržim razvojem u svijetu, zemlja koju se tražilo da uđe u današnju Evropsku uniju, a nije – zato što je bila zemlja rada, a ne zemlja kapitala.
Tezu slobodnog tržišta provlače visoko produktivne zemlje radi lakšeg plasmana svoje robe. Njihovo tržište je zaštićeno već time što im je produktivnost bitno veća od nerazvijenih zemalja pa im je tržište zaštićeno i cijenom i kvalitetom, ali i na niz drugih načina.
Prisjetimo se da su SAD do 1966. godine potencirale tezu o slobodnom tržištu bez carina. Kada su ih Japanci preplavili elektroindustrijskom jeftinom i kvalitetnom robom, da bi spasili svoju elektroindustriju, uvedoše Amerikanci carinu na japansku robu.
Prisjetimo se samo propasti naše autoindustrije: „Tvornica autobusa Zagreb“proizvodila je autobuse; „Autodubrava“, proizvodnja i popravci kombi i osobnih vozila; „Zastava“, sklapanje talijanskog Fiata 2100. S kooperantima, zapošljavale su cca 10.000 radnika, a hranile 40.000 hrvatskih žitelja. Padom samoupravnog socijalizma, Njemačka nam je darovala masu polovnih autobusa, Francuska novih kombija. Šta se događa? Ciljano su zasitili naše tržište. Koje poduzeće će kupiti novi autobus kad ima polovni na dar? Stala je prodaja autobusa „TAZ“, potom se ugasila proizvodnja, a na njezinom prostoru nikao je „Kaufland“. Kada sam to komentirao 1998. godine, čak je tadašnji predsjednik izjavio: „Šta će nama tvornica autobusa? Mi smo premala zemlja za takvu proizvodnju.“
Mi, tada industrijska zemlja; Rumunjska tada daleko iza nas – sa svojom „Daciom“danas zapošljava 200.000 radnika.
Dok smo mi napustili planski razvoj zemlje i društva i zaštitu vlastitog tržišta, razvijene zemlje Evrope i svijeta izvršile su planiranu invaziju na naše nezaštićeno tržište sufinancirajući prodaju svojih proizvoda, a time i stvaranje nelojalne konkurencije. Primjera radi: „Lidl“ i „Kaufland“, za širenje na jugoistok Evrope, a time i na tržište Hrvatske, dobili su 900 miliona eura kredita s kamatama od 1% od Svjetske banke i EBRD-a (Večernji list, 16. ožujka 2017. godine, Mislav Šimatović). Ne branim Todorića, ali te tvrtke ušle su u tržišno natjecanje na naše otvoreno tržište s 9% konkurentne sposobnosti, ne računajući proizvodnu sposobnost, u odnosu na sve naše domaće tvrtke. Otuda je, između ostalog, uslijedio „pomor“ naših malih, nepovezanih proizvođača, prerađivača i prodavača. To su samo neki od razloga zašto tvrdim da ne smijemo imati slobodno otvoreno tržište, jer plasman vlastite proizvodnje nekog proizvoda naše zemlje na naše, a pogotovo na vanjsko tržište, ne ovisi o njegovoj cijeni, kvaliteti i tržišnoj konkurentnosti.
Banke i njihova uloga u društvu i „Agrokoru“
Morala nam je biti poznata uloga, a potom i sudbina stranih banaka u FNR Jugoslaviji, a potom i u SFRJ prije nego smo prodali svoje jer je i bankovni sustav u onom sistemu odigrao značajnu ulogu u njegovom tako brzom razvoju. Kada je Boris Kidrič davao ekspoze o prijedlogu Zakona o nacionalizaciji na Skupštini delegata SFRJ, dao je razlog zašto ide najprije u nacionalizaciju stranih banaka.
“Drugovi i drugarice, pa banke su već u drugoj godini rada u našoj zemlji iznijele sav svoj uloženi kapital i od tada rade s našim kapitalom i iznose ga van siromašeći našu zemlju.“
Primopredajom vlasti, HDZ je preuzeo moćnu privredu, banke u likvidnom stanju i socijalistički bankovni sistem. Pretvorbom i privatizacijom, dodjelom poduzeća podobnom, a ne stručnom osoblju i pljačkom, hrvatske banke su dovedene u postupak sanacije. Za sanaciju je, po jednoj izjavi na TV ministra Gorana Marića, utrošeno 82 milijarde kuna, a iste su prodane za jednogodišnju otplatu duga. Tako je Hrvatska ostala u većinskom vlasništvu samo „Poštanske banke“.
Zašto je Hrvatska dala u ruke stranim poduzećima (bankama) raspolaganje gotovo svim novčanim kapitalom i većim dijelom sredstava za proizvodnju pa i sirovina, tj. bogatstva zemlje, ostaje upitno. Zašto je prodan utjecaj na privredni razvoj Hrvatske? Zašto je od 1990. godine stao razvoj države i društva? Mislim da bi svakome trebalo biti jasno da s nama upravljaju drugi. Jer kako tumačiti bankovni kredit „Lidla“ i „Kauflanda“ po 1% i „Agrokora“ i njegovih 60 tvrtki + dobavljača koji za iste poslove dobivaju bankovne kredite po 10%? Koje oni to šanse imaju na otvorenoj tržišnoj utakmici kad se u ozbiljnim natječajima ide s 2% dobiti?
Od dana prodaje banaka, „izrabljivačke“ majke-banke od naših banki-kćeri iz Hrvatske godišnje iznose cca 17 milijardi kuna našeg kapitala, a tolika su približno naša godišnja zaduživanja. Te prodane banke nisu više u funkciji ciljeva našeg razvoja privrede(kojeg u 27 godina postojanja ove države nismo ni postavili, a kamoli definirali), već svojih zemalja, sa zadatkom da direktno utječu na njezino usporavanje. Prisjetimo se osporavanja kredita našim poduzećima „Rade Končar“ i „Gredelj“ za izradu zagrebačkih tramvaja s obrazloženjem da nisu za taj posao sigurni izvođači.