3) P. Vukčević: O nekim aspektima, idejama i problemima samoupravljanja ("Naša Jugoslavija", 2013. godine)
POVODOM DANA SAMOUPRAVLJAČA – O SAMOUPRAVLJANJU, OD TEORIJE POKRETA DO PRAKSE
SRP: SAMOUPRAVLJANJE – RADNIČKA PERSPEKTIVA
Radničko samoupravljanje, engleski „worker self-management“ ili francuski „autogestion“, oblik je radničkog odlučivanja u poduzećima po svim važnim pitanjima rada i upravljanja. Javlja se u povijesti na više strana svijeta: u španjolskom građanskom ratu, u Jugoslaviji, u Argentini, Francuskoj, SAD i drugdje – nastao najčešće kao pokret radnika u spašavanju tvornica nakon stečaja ili likvidacije. Prvu teoretsku podlogu radničkog samoupravljanja kao mogućnost izradio je francuski filozof-anarhist Pierre Joseph Proudhon u prvoj polovini 19. stoljeća, a prihvatile su je revolucionarne sindikalne organizacije.
Socijalistička inačica radničkog samoupravljanja, kojeg poznajemo na jugoslavenskom geografskom prostoru kao društveni i privredni model, je socijalističko radničko samoupravljanje u Jugoslaviji, uspostavljeno intencijom KPJ, a odlučeno u Narodnoj Skupštini FNRJ dana 27. 6. 1950. kao „Osnovni zakon o upravljanju u državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, popularno nazvan „Zakon o radničkom samoupravljanju“, čemu je prethodilo formiranje prvog Radničkog savjeta 29. 12. 1949. u tvornici cementa „Prvoborac“ u Solinu, kao početak procesa predaje poduzeća na upravljanje radnicima i odvajanje države od privrede, u skladu s idejnim smjernicama Tita te teoretskim i praktičkim razradama Edvarda Kardelja i drugih – kasnije i uz veliki doprinos teoriji i praksi znanstvenika Branka Horvata.
Tih dana Tito je izjavio: „Formiranje prvog Radničkog savjeta u tvornici ‘Prvoborac’ u Splinu označio je početak nove etape u razvoju našeg društva i borbe za ostvarenje neposredne vlasti radničke klase.“
Ideja o samostalnom putu u slobodni socijalizam stvaranjem Radničkih savjeta, poticano parolom „Tvornice radnicima – zemlja seljacima“, stvarani su uvjeti za oslobađanje od iznimnog sovjetskog utjecaja i otklona od etatističko-administrativnog modela socijalizma. Naročito je sazrela u vrijeme IB-a, vođena od strane nekih utjecajnih komunističkih lidera koji su smatrali da je samoupravna ideja provedena još u ratnom vremenu osnivanjem Narodnooslobodilačkih odbora (NOO). Radničkim savjetima je provedeno uvođenje radnika u neposredno upravljanje industrijom, čime su se stvorile pretpostavke za provedbu Marxove ideje o odumiranju države dolaskom proletarijata na vlast. Samoupravljanjem i decentralizacijom, Radnički savjeti su imali široke ovlasti u upravljanju donoseći najvažnije odluke u radu poduzeća, zaključke o poslovanju, postavljanju i smjenjivanju Upravnih odbora i druge. Međutim, Radničkim savjetima se često negirala uloga u rukovođenju privredom pa su samoupravljanje i decentralizacija imale funkciju razgraditi i omekšati okoštali administrativni sustav socijalizma. Uvođenje samoupravljanja nije naišlo na jednodušnu podršku lokalnih partijskih organa koji su Radničkim savjetima davali samo savjetodavnu ulogu u poduzećima, problematizirali ulogu sindikata te strahovali od gubitka dijela vlastite moći pa namjera odvajanja države od privrede, uvođenjem samoupravljanja, nikada nije provedena u potpunosti.
Nakon privrede, provedene su reforme i u lokalnoj samoupravi u duhu samoupravljanja pa su, zakonom iz 1952. godine, Narodni odbori dobili ovlasti koje su u neposrednom interesu lokalne zajednice, na tragu Marxovog teoretskog stava o komunama – dakle komunalni, socijalni i kulturni razvitak komunalne zajednice.
Veliku prekretnicu i značaj u razvoju samoupravljanja imao je VI. kongres KPJ, održan od 2. 9. do 7. 9. 1952., po pitanju uloge partije u uvjetima samoupravljanja, koji je okarakteriziran kao prijelomni događaj u razvitku socijalističkih društvenih odnosa, te je odbačena uloga Partije kao neposrednog operativnog rukovoditelja i naredbodavca u državnom i društvenom životu, već da postane avangarda radničke klase i da svojim utjecajem izbori svoje stavove.
Vladajuća struktura KPJ bila je opsjednuta razbijanjem birokracije pa je u izmjenama Ustavnog zakona, donesenog 13. januara 1953., uvela „tri D“ – debirokratizacija, demokratizacija, decentralizacija – te dvodomnu Narodnu skupštinu sa Saveznim izvršnim vijećem (SIV) i Vijećem proizvođača, kojeg su činili predstavnici Radničkih savjeta, a čime je institucionalizirana Marxova diktatura proletarijata.
Uvođenje samoupravljanja i privrednih promjena mijenjalo je i samu Komunističku partiju koja postaje masovnija i prelazi u Savez komunista Jugoslavije (SKJ), a Narodni front u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ).
Historičari samoupavnog socijalizma dijele ga na tri, zapravo četiri, razdoblja:
0. Nulto razdoblje od 1945. – 1950. – predsamoupravno razdoblje (samoupravljanje prije samoupravljanja) naziva se administrativni socijalizam
1. Prvo razdoblje od 1951. – 1965. – nazivamo administrativno-samoupravni socijalizam; donošenjem „Osnovnog zakona o upravljanju privrednim poduzećima“ 1950. te podignut na ustavnu razinu 1953., što je bio pokušaj vodstva Jugoslavije nakon sukoba sa Staljinom da ima svoju originalnu viziju društva
2. Drugo razdoblje od 1965. – 1971. – slijedi nakon privredne reforme 1965., kojeg nazivamo tržišno-samoupravni socijalizam, a Ustavom iz 1963. raširio se na saveznoj i republičkim razinama; ostvaruje koncept samoupravljanja izvan privrede i na sve društvene djelatnosti
3. Treće razdoblje od 1971. – 1990.-ih – vrhunac samoupravnog koncepta društva bile su promjene Ustava SFRJ iz 1974. i Zakonom o udruženom radu 1976.; od tada samoupravljanje postaje model upravljanja cijelim društvom – sve dotadašnje radne organizacije preoblikovane su u „Organizacije udruženog rada“ (OUR) koje se udružuju u „Složene organizacije udruženog rada“ (SOUR), a ostale postaju samoupravne kao Udružene samoupravne interesne zajednice (USIZ).
Kako je takav model društva kompleksan, brzo se širio, ali i počeo urušavati prema 90-ima te s toga nema točnu definiciju, možda „pravci razvoja u demokratizaciju i pluralizam“ po knjizi E. Kardelja (Komunist iz 1978.) „Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja“.
U ovom periodu, jugoslavenski ekonomski sistem imao je jedinstvenu specifičnost:samoupravni sporazum (kao pravno obvezujući ugovor između samoupravnih organizacija u društvenom sektoru) i društveni dogovor (kojim su regulirani međusobni odnosi između OUR-a, SIZ-ova, saveznih i republičkih sekretarijata, sindikata i privrednih komora).
Ta tri razdoblja personificiraju tri ličnosti koje su im dale teoretsku podlogu, iako se ne mogu svesti samo na njih: Boris Kidrič, kao tvorac administrativno-samoupravnog modela, Vladimir Bakarić, kao nositelj tržišnog socijalizma, i Edvard Kardelj, koji je pokušao tržišni zamijeniti normativnim, a turbulentne osamdesete obilježile su beskonačne rasprave između „dohodaša“ i „profitaša“.
Ostatke samoupravljanja, nakon raspada Jugoslavije, vidimo još neko vrijeme u Sloveniji, a nekima su trebala desetljeća da uklone sve tragove tog sistema.
Zašto se danas, nakon toliko godina, bavimo iskustvima jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja?
Prije svega, jer je to jedinstveni primjer u svijetu, prvi put u povijesti da se radnika i radničku klasu Ustavom i zakonom podiglo na pijedestal vlasti i vlasnika, čime im je bilo garantirano pravo na vlasništvo, upravljanje nad sredstvima za proizvodnju i rezultatima rada! Time je u potpunosti bespredmetna bilo kakva usporedba položaja radnika-samoupravljača i najamne radničke klase u ostatku svijeta.
Nadalje, jer je ostvarena potpuna emancipacija čovjeka-radnika i radničke klase od tutorstva, terora i okova države, kapitala i vlasnika. Ujedno, to je i borba protiv revizije svega postojećeg koja mora biti ne samo antifašistička, nego i antikolonijalna i antiimperijalistička, jer je sve to već sadržano upravo u borbi za samoupravni socijalizam.
Polazeći od programskih načela SRP-a, koji svoja utemeljenja nalazi u izvornom marksizmu te dugoročno, programski zagovara upravo socijalizam samoupravnog tipa, smatramo da samoupravljanje nije otpisano, a još manje da je sahranjeno, već upravo obratno: što je veći pritisak kapitala za revizijom radnička prava, to će biti i sve snažniji otpor radničke klase. Želimo također naglasiti da je SRP obavezan uporno ukazivati na činjenicu da se radnici u današnjoj kapitalističkoj Hrvatskoj, usprkos potpunoj društvenoj degradaciji, nerado pozivaju na prošlost koja je bila daleko humanija i u kojoj su bili značajna društvena grupacija, ali su im sjećanja blokirana agresivnim ispiranjem mozga, kako od strane ideologije nacionalizma i neoliberalizma, tako i uz jaku dozu antikomunizma koja dolazi iz vjerskih krugova, koji kao da su došli na svoje: „Raj se ipak nalazi s onu stranu života i svaki dobar antikomunista dobit će od Crkve ulaznicu za Raj nakon smrti.“
Konkretnije rečeno, radnička klasa je deklasirana zbog klero-nacionalizma, nezaposlenosti, ekonomskog, socijalnog i političkog kaosa i oštre restrikcije radničkih prava. Izgubila je tradiciju borbe i vlastiti politički i klasni identitet, klasnu svijest i radničku solidarnost . Uskrsla im je prošlost, ustali su mrtvi bogovi, uplovili su u divlji, primitivni i retrogradni kapitalizam, nesvjesni da su kao najbrojnija društvena grupacija, jedinstvom i radničkom solidarnošću, koja im daje neslućenu snagu i moć, sposobni mijenjati ove nehumane, nepodnošljive i diskriminirajuće društvene odnose.
Zato i tražimo sve ono što bi nam moglo poslužiti u suočavanju i prevladavanju problema kapitalizma 21. stoljeća, a ti su rezultati daleko u korist samoupravljanja, što priznaju i oni koji rješenja ne vide u nekakvom socijalizmu 21. stoljeća. Dakle, ovime ne dovodimo u pitanje aktualnost socijalističkog samoupravljanja koje je postojalo jučer, a postojat će i ubuduće, jer je sve aktualnija društvena alternativa „socijalizam ili barbarstvo“, zapravo alternativa „socijalizam ili fašizam“ ili čak „civilizacija ili barbarizam“, pa je poznata krilatica danas jednako aktualna kao u vremenu kad ju je izrekla slavna revolucionarka Rosa Luxemburg.
Upravo krize koje stalno generira kapitalizam, nesposoban da razriješi osnovne proturječnosti društva, iniciraju proces obratno proporcionalan radničkih pravi i stanja društva: što je kriza kapitalizma izrazitija – to su i radnička prava manja!
Dakle, sve se lomi preko leđa radnika – smanjivanjem radničkih prava, pogoršavanjem općih uvjeta rada, produljenjem radnog vremena, neplaćanje prekovremenih sati, zapošljavanje na određeno vrijeme, nesigurnost rada, plaća i drugog – što je u Hrvatskoj naročito izraženo. Ako se uzme u obzir da su prava samoupravljača u svoje vrijeme daleko nadilazila prosjek prava njihovih evropskih kolega, ovih dana, po zadnjem izvještaju EU, stanje prava radnika u Hrvatskoj je krajnje poražavajuće, jer je na samom začelju, pa je gotovo nevjerojatno da u nas nitko apsolutno ne reagira: ni radnici, ni sindikati, ni poslodavci, ni država – opijeni već spomenutim opijatima.
Zato je poruka radnicima: samoupravljanje je jedina radnička perspektiva, okupljajte se oko tog barjaka, jer kapitalisti ne mogu bez radnika, radnici mogu bez kapitalista – dokazali samoupravljanjem!
Split, 26. 06. 2018.
SRP Gradska organizacija Split
OBLICI OSTVARIVANJA SAMOUPRAVLJANJA U ORGANIZACIJAMA UDRUŽENOG RADA
iz Doktorske disertacije „Ostvarivanje samoupravljanja u privrednim organizacijama Splitske regije” (empirijska istraživanja u vremenu od 1984. do 1989. godine)
Samoupravljanje radnika osobnim izjašnjavanjem
Samoupravljanje je specifičan oblik socijalističke demokracije (koja je po svom biću masovna i neposredna), a kao bitnu komponentu sadrži individualno i neposredno učešće ljudi u donošenju odluka o društvenim poslovima. Nužno se izražava i kao samoupravljanje osobnim izjašnjavanjem kao oblikom odlučivanja i vršenja samoupravnih prava, obaveza i odgovornosti, u kojem radnik individualno izražava svoju volju i poduzima druge radnje samoupravljanja. Neposrednost upravljanja, prema tome, nije samo političko-pravna, već također i pravno načelo. Ono ima ustavnu prirodu, budući da ga Ustav SFRJ (i ustavi socijalističkih republika i autonomnih pokrajina) definiraju i izričito i posredno.
Radnje samoupravljanja osobnim izjašnjavanjem se mogu poduzimati u različitim oblicima i na različite načine, ali se uvijek vrše povezano s radnjama drugih radnika i ravnopravno s njima. Oblici osobnog izjašnjavanja u organizaciji udruženog rada predstavljaju najvažniji segment neposrednog demokratskog procesa socijalističkog samoupravljanja zato što organizacija udruženog rada mora biti organizirana tako „da radni ljudi u svakom djelu procesa rada i u svakom djelu organizacije odlučuje o pitanjima svoga rada“, (ustav SFRJ, član 89). Radnik u organizaciji udruženog rada odlučuje o svim svojim društveno –ekonomskim pitanjima, svom statusnom položaju, poslovanju i upravljanju organizacijom udruženog rada i u tome je ravnopravan s drugim radnicima, bez obzira na posao koji obavlja i funkciju koju vrši u međusobnoj podjeli rada. U organizacijama udruženog rada, radnici su obavezni odlučivanje organizirati tako da svaki radnik može ravnopravno učestvovati u povezivanju i usklađivanju različitih interesa, kontrolirati provođenje odluka i zaštitu svojih prava.
Samoupravno odlučivanje radnika u OUR-a zborom radnika
Sa socio-ekonomskog i političkog stanovišta, zbor radnika je skup (za)interesiranih radnika organiziranih u cilju usklađivanja interesa kroz diskusiju, temeljem ustava, ZUR-u i drugim zakonima, reguliran statutom i samoupravnim opštim aktom.
Zbor radnika je oblik organizacije kroz koji radnici neposredno odlučuju, iniciraju, raspravljaju, a u cilju donošenja odluka u OUR-a. Svojom pozicijom zbor radnika sadržajno određuje dio modela totalnog samoupravnog odlučivanja.
Zbor radnika odlučuje, inicira, raspravlja, predlaže, daje mišljenje o procesima i ciljevima posebnog i zajedničkog interesa radnika OUR-a. Polazeći od zakonskih regulativa, radnici na zborovima „razmatraju opća pitanja rada i razvoja organizacije, raspravljaju o izvještajima organa upravljanja i obavljaju druge poslove upravljanja…“,(Zakon o referendumu i drugim oblicima odlučivanja osobnim izjašnjavanjem SR Hrvatske, „Narodne novine“ SRH 21, 1977.). Drugu grupu poslova predstavlja odlučivanje o pojedinim pitanjima u skladu s pravnim aktima, a treću kontrola „nad radom delegacija i delegata izabranih delegatska tijela društveno-političkih zajednica“, (isti navedeni dokument).
Obavezna nadležnost zbora radnika određuje se zakonom i samoupravnim općim aktom, shodno pravu na samoupravljanje, gdje se polazi od toga da zbor radnika definitivno odlučuje o pitanjima iz nadležnosti radničkog savjeta, zatim kada se zbog malog broja radnika radnički savjet u OUR-a ne osniva. Djelokrug rada zbora se tada povećava. Ako radnički savjet postoji, zbor konačno odlučuje o pitanjima koja su mu zakonom i samoupravnim općim aktom određena kao isključiva nadležnost.
Ukoliko je to moguće, odnosno ako to dozvoljavaju dislokacija kapaciteta, poslovi i tehnologija, zbor se organizira (predsjednik, predsjedništvo) jedinstveno za cjelinu OUR-a, u suprotnom se održava po dijelovima radnog procesa – radnim cjelinama unutar organizacije rada, smjenama, odvojenim većim grupama radnika.
Radnici na zboru određene jedinice ili djela organizacije mogu „donositi odluke o raspodjeli sredstava za lične dohotke i o korištenju sredstava zajedničke potrošnje koje ostvare zajedničkim radom“, (ZUR-a član 471, od 1976. godine).
Odlučivanje na zboru bez kvoruma, odnosno odlučivanje bez većine svih radnika, (stav 2. član 464. ZUR-a i član 439), a ne prisutnih može se poništiti.
Da bi radnici na zboru radnika ostvarili koncept samoupravnog organiziranja moraju biti ispunjene osnovne pretpostavke:
- da radnici imaju stvarnu mogućnost učestvovanja u procesu odlučivanja;
- da su motivirani za učestvovanje u tom procesu;
- da su osposobljeni za ravnopravno učestvovanje u procesu odlučivanja.
Zbor radnika se često može pretvoriti u formalnost posredstvom kojim poslovodni organi, stručne službe i radnički savjet nameću svoje stavove. Također ponekad može postati i mjesto za pritisak jedne grupe radnika protiv većine, što onemogućava donošenje bilo kakve racionalne odluke.
Funkcije zbora radnika se bolje ostvaruju u OUR-a u kojima se pored stručnih službi, organa upravljanja i poslovodnih organa u pripremu rada zbora aktivno uključuju i organizacije i organi saveza sindikata, posebno kroz organiziranje prethodne rasprave o pitanjima o kojima se odluke donose na zboru radnika i na taj način utječu na aktivno uključivanje radnika u kreiranju samoupravnih odluka.
Samoupravno odlučivanje radnika u OUR-a referendumom
Jedno od bitnih pitanja ostvarivanje samoupravljanja u sferi rada i izgradnje demokratskih društveno-ekonomskih odnosa uopće jeste pitanje oblika odlučivanja u OUR-a i drugim oblicima samoupravnog organiziranja udruženog rada i sredstava. Prijedlog, zahtjev, ocjena, kritika, ispoljeno mišljenje ili stav i drugi manifestacijski oblici i izražavanje mišljenja, uključivši i protestne akte kojima samoupravljači ispoljavaju svoj odnos naprama određenim pitanjima svojega života i rada, dobivaju djelatnu snagu tek oblikovanjem u samoupravnu odluku, kojom se reguliraju ciljevi procesa i ti isti procesi rada i ti isti ciljevi i procesi raspodjele rezultata rada, kao i sama raspodjela.
Samoupravna odluka je, ustvari, sredstvo (mehanizam), instrument buduće samoupravne akcije pa je zbog toga nužan, ali ne i dovoljan uvjet da se željena akcija stvarno i izvede.
(Dr. Zoran Vidaković: „Samostalno odlučivanje o raspodjeli dohotka je koncentriran izraz i osnovni rezultat prethodnog razvoja materijalnih i društvenih snaga socijalizma“; „Uređenje odnosa u poduzećima samoupravnim normama“, Institut društvenih nauka, Beograd, 1961., str. 23;
Dr. Stipe Šuvar: „ukoliko ga, međutim sagledavamo u sferi racionalnog ponašanja, onda se samoupravljanje javlja kao kolektivno autonomno odlučivanje“; „Samoupravljanje i druge alternative“, Centar za aktualni politički studij, Zagreb, 1970., str. 65)
Radnici udruženi u OUR-a kao nosioci funkcije upravljanja vrše je tako što u pravilu samoupravljanje ostvaruju neposredno, to jest ostvaruju svoja samoupravna prava neposrednim izjašnjavanjem vlastite volje u formiranju kolektivne odluke i referendumom.
Referendum u OUR-a je oblik izjašnjavanja radnika o jednom pitanju od zajedničkog interesa putem pismenog tajnog glasanja „za“ ili „protiv“ i predstavlja u praksi najčešće primjenjivan oblik izjašnjavanja radnika koji se koristi kad se odlučuje o najznačajnijim pitanjima vezanim za društveni i materijalni položaj radnika u OUR-a. Dakle, zbog svog dubokog demokratskog karaktera s jedne strane i zbog praktično-proceduralnih razloga s druge strane, referendum je u OUR-a postao oblik odlučivanja o odnosima koji proizlaze iz samoupravnih prava.
Zakonom o udruženom radu je utvrđeno o kojim pitanjima se odluke donose referendumom, ali je ostavljena i mogućnost da radnici utvrde i druga pitanja o kojima će odlučivati –najčešće se radi o samoupravnom aktu o radnim odnosima, organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka. Dakle, referendumom se odlučuje o strategijskim pravcima razvoja i pitanjima egzistencije OUR-a i obezbjeđenju samoupravnih prava radnika.
Način na koji radnici u OUR-a samoupravno odlučuju referendumom uređuju se statutom ili posebnim samoupravnim općim aktom OUR-a, u skladu sa zakonom.
Kad je riječ o nadležnostima referenduma, onda se njihova strukturalnost klasificira u tri osnovne grupe:
- vršenje prava samoorganiziranja radnika;
- odlučivanje o uređivanju međusobnih odnosa u organizaciji udruženog rada samoupravnim općim aktom;
- donošenje odluka o uređivanju određenih ekonomskih odnosa u organizaciji udruženog rada.
Pitanja o kojima se mora odlučivati referendumom određuje se zakonom, samoupravnim sporazumom i statutom i to na dva načina:
- neposrednim navođenjem pitanja o kojima je nužno organizirati referendum;
- preciziranjem situacije o kojima je, bez obzira na predmet odlučivanja, nadležni organ obavezan raspisati referendum.
Da bi se osigurala puna neposredna samoupravna demokracija, prema zakonu o referendumu nitko ne smije sprječavati pristupanje glasanju, niti od radnika glasača tražiti da se izjasni o tome kako je glasao, ili, ako nije glasao, zašto je tako postupio. Radnik–glasač ne može biti pozvan na odgovornost zbog toga što nije izašao na referendum.
Ukoliko smatra da je bilo nepravilnosti „materijalne povrede zakona“ u provođenju referenduma od strane biračkih odbora, radnik ima pravo i samoupravnu odgovornost podnijeti prigovor komisiji, ali ako se prigovor tiče rada komisije, prigovor se podnosi organu koji je raspisao referendum. Ukoliko se dokaže opravdanost sadržaja prigovora iz kojega proizlazi da su uočene nepravilnosti utjecale na rezultate referenduma na određenom glasačkom mjestu, organ koji je raspisao referendum dužan je poništiti rezultate glasanja na tom glasačkom mjestu i odrediti vrijeme novog glasanja. Ako se radi o nepravilnostima koje su mogle utjecati na ukupan rezultat referenduma, organ koji je raspisao referendum dužan ga je poništiti u cjelini. Organ koji je raspisao referendum određuje vrijeme održavanja novog.
Referendumska samoupravna praksa-poteškoće
- u praksi su uočena velika zakašnjenja u donošenju odluka i dug, neracionalan period trajanja javnih rasprava o samoupravnim aktima o kojima se radnici izjašnjavaju na referendumu; zakašnjenja u donošenju odluka znatno usporavaju proces samoupravnog odlučivanja, a istovremeno se često ne postižu željeni efekti ni u poboljšanju ponuđenog rješenja, ni u poboljšanju informiranja;
- u samoupravnim aktima nije podrobnije razrađen postupak provođenja prethodne rasprave;
- nije jasno definirana politička uloga sindikalne organizacije u prethodnom raspravljanju;
- zbog neorganizirane rasprave, javlja se nezainteresiranost i nedisciplina i uzdržanost od glasanja
Najčešće nisu prihvaćani na referendumima:
- samoupravni opći akti o raspodjeli sredstava za osobne dohotke i zajedničku potrošnju;
- samoupravni sporazumi o stjecanju dohotka i raspodjeli sredstava za osobne dohotke i zajedničku potrošnju;
- pravilnik o organizaciji sistematizacije poslova i radnih zadataka.
- ne prihvaćanje samoupravnih sporazuma o udruživanju u radnu, odnosno složenu organizaciju udruženog rada.
Uzroci neefikasnosti rada referenduma :
- svođenje referenduma na puku formalnost u izjašnjavanju radnih ljudi o pitanjima, odlukama i aktima koji su već doneseni, nametnuti od strane poslovodnih organa i stručnih službi pa i samog radničkog savjeta ili faktora izvan organizacije udruženog rada;
- pojava preglasavanja, nadglasavanja kao i davanja većeg značaja interesima radnika pojedinih organizacionih dijelova;
- neuvažavanje primjedaba, prijedloga i sugestija radnika;
- nedostatak pozitivne društveno-političke klime, odnosno neaktivnosti društveno–političkih organizacija..
Samoupravno odlučivanje radnika putem delegata u organizaciji udruženog rada
U udruženom radu i društvenom životu uopće postoje konkretne situacije i brojna pitanja o kojima osobno izjašnjavanje nije moguće provesti, to jest nije moguće odlučivanje osobnim izjašnjavanjem, pa su potrebni i drugi demokratski organi, oblici i instrumenti utjecaja i odlučivanja radnika i u okviru i na nivou organizacija udruženog rada, a također i na nivou društveno-političke zajednice. Ostvarivanje takvog oblika odlučivanja se vrši delegatskim sistemom, jer je to najpogodniji oblik spajanja pojedinačnog sa zajedničkim i općedruštvenim interesima. Delegatski sistem je sistem neposrednog odlučivanja radnika, ali u takvim oblicima koji omogućavaju stalno međusobno demokratsko usklađivanje interesa s drugim radnicima i organizacijama i demokratsko donošenje odluka u odgovarajućim delegatskim tijelima. Delegatskim sistemom, odnosno odlučivanjem putem delegata u organima upravljanja u organizacijama udruženog rada, izražavaju se i usklađuju neposredni pojedinačni i zajednički interesi radnika i njihove stvarne radne i životne potrebe, ali i interesi društvene zajednice kao cjeline, to jest društveni interesi.
Odlučivanje putem delegacija i delegata, kao novi vid samoupravnog odlučivanja radnika u sferi rada, javlja se donošenjem Ustava SFRJ 1974. godine. Ustav utvrđuje da, u cilju izgradnje društva kao slobodne zajednice proizvođača, radnička klasa i svi radni ljudi razvijaju socijalističku samoupravnu demokraciju kao poseban oblik diktature proletarijata i to osigurava i odlučivanje radnih ljudi u ostvarivanju vlasti i upravljanju drugim društvenim poslovima u osnovnim samoupravnim organizacijama i zajednicama delegacija i delegata u organima upravljanja samoupravnih organizacija i zajednica, kao i putem delegacija i delegata u skupštinama društveno-političkih zajednica i drugim organima samoupravljanja.
Određujući položaj radnih ljudi u društveno-političkom sistemu, ustav utvrđuje da „radni ljudi ostvaruju vlast i upravljanje drugim društvenim poslovima odlučivanjem na zborovima, referendumima i drugim oblicima ličnog izjašnjavanja u osnovnim organizacijama udruženog rada i mjesnim zajednicama, samoupravnim interesnim zajednicama i drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama, putem delegata u organima upravljanja tih organizacija i zajednica, putem delegacije i delegata u skupštinama društveno–političkih zajednica.“, (Ustav SFRJ, član 89, „Prosvjeta“, Beograd,1974., str. 29). Karakterizirajući način ostvarivanja samoupravljanja u organizacijama udruženog rada utvrđuje se „samoupravljanje u osnovnoj i drugim organizacijama udruženog rada radnik ravnopravno i u odnosima uzajamne odgovornosti s drugim radnicima u organizaciji ostvaruje odlučivanjem… putem delegata u radničkim savjetima koje zajedno s drugim radnicima u organizaciji bira i opoziva.“, (Ustav SFRJ, član 98, „Prosvjeta“, Beograd, str. 30).
Samo konkretnim ostvarivanjem svoga prava, to jest ostvarivanjem samoupravljanja od organizacije udruženog rada i mjesne zajednice do društvene zajednice u cjelini, radnici i svi radni ljudi razvijaju socijalističku samoupravnu demokraciju. Nužan i sastavni dio te demokracije također je i odlučivanje radnih ljudi u ostvarivanju vlasti i upravljanju drugim društvenim poslovima u organizacijama udruženog rada i drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama osobnim izjašnjavanjem i putem delegacija i delegata. Osnova tog jedinstvenog sistema samoupravljanja i vlasti čini samoupravna demokracija.
Bit delegatskog sistema je u tome da radnici putem svojih delegata u radničkim savjetima, slobodno i ravnopravno odlučuju o svim pitanjima upravljanja radom i društvenom reprodukcijom unutar organizacije udruženog rada, ali isto tako putem delegacija i delegata u skupštinama društveno-političkih zajednica odlučuju o pitanjima koja se odnose na zajedničke interese i potrebe udruženog rada i radnih ljudi. Nužnost delegatskog sistema temelji se na činjenici da u nizu konkretnih situacija nije moguće odlučivanje osobnim izjašnjavanjem, tako da su prijeko potrebni i drugi demokratski organi. Najznačajniji oblik takvog delegatskog odlučivanja jeste radnički savjet, kao i slični samoupravni organi na svim razinama samoupravnog odlučivanja.
doc. dr. političkih znanosti Pavle Vukčević
Piše: doc. dr. sc. Pavle Vukčević - Udruženje "Naša Jugoslavija"
Nema sumnje da se bitne protivrječnosti suvremenog svijeta, latentne i manifestne, ukrštaju prije svega na razini izbora za ovaj ili onaj tip temeljnog društvenog odnosa, za vladajuću ulogu ove ili one klase o pojedinim tipovima društvenog odnosa. Na toj razini, dakle, razini temeljnog društvenog odnosa, socijalističko samoupravljanje kao teorijska vizija i kao konkretna historijska praksa ima svoju specifičnu historijsku težinu i jasnu dinstikciju prema tipu buržoaskog odnosa građanskih društava, kao i tipu etatističko-birokratskog puta socijalizma. Dosadašnja iskustva razvoja socijalističkih društava potvrdila su spoznaju da osnovno pitanje historijskog procesa socijalizma nije isključivo pitanje političke vlasti, već i pitanje karaktera proizvodnje, proizvodnih odnosa, raspodjele, razmjene i potrošnje, znači karaktera ukupnih društvenih odnosa.
Ključno pitanje historijskog procesa socijalizma je: da li konkretni političko-ekonomski sustav, socijalizam, ostvaruje dugoročne interese radničke klase, njenu vodeću ulogu na osnovama oslobađanja rada i društva slobodne asocijacije prizvođača ili se taj političko-ekonomski sistem javlja u funkciji otuđenja od radničke klase u etatističko-birokratskoj funkciji države kao vladavine nad radničkom klasom? Povijesna praksa socijalizma neumitno daje pravo tvrdnji da je, s jedne strane, prisutan deklarativni projekt o socijalizmu kao oslobađajućem društvu (oslobođenje čovjeka), a s druge strane stvarnost, manifestirana u formi monopolizirane vlasti s neodgovornom vladavinom pojedinaca i grupa, manipuliranom teorijom, pokretom i praksom reduciranja čovjeka (a ne njegovog oslobađanja), na manipulativnu jedinku, kontroliranim javnim mnijenjem, nametnutim izborima, „propagandnim terorom", strahom, jačanjem partijsko-državnih monopola i etatizacijom cjelokupne sfere individualnog i društvenog života. Sve navedeno nužno nameće potrebu kritičke eksplikacije ideje i stvarnosti socijalizma XXI. stoljeća.
Pristup različitim teorijama o mogućnosti i sudbini socijalizma
Zajedničke karakteristike navedenih teorija:
• nesuvremene - jer potcjenjuju sve veću opasnost od sebičnosti i usamljenosti čovjeka i dezintegracije društva koje tehnička sredina izaziva svojim nehumanim stranama.
S toga je razumljivo što suvremeni društveni procesi u globalnom smislu stvaraju socijalističku historiju svijeta. Socijalizam nije samo jedan od osnovnih historijskih alternativa društveno- ekonomskoj i idejno-moralnoj stagnaciji koju neminovno proizvodi kapitalizam, već i alternativa koju u osnovi objektivno rađa proces socijalističkog samoupravljanja, podruštvljavanje i oslobađanje rada koji stvara uvjete, novoj, višoj ljudskoj civilizaciji.
Ideja samoupravljanja nastala je u moderno doba, zajedno s idejom socijalizma i ostaje historijski neodvojiva od problematike socijalizma. Ideja o sudjelovanju radnika ili društvenih grupa u upravljanju ili najšire u samoupravljanju, historijski gledano, stara je koliko i radnički pokret. Zato se može tvrditi da je ideja o samoupravljanju bila pratilac (u ovom ili onom obliku) socijalističke misli od njenog nastanka. Samoupravljanje, kao izraz sam po sebi, znači da se oni na koje se odnosi ili oni koji ga primjenjuju, nalaze u položaju da sami sobom upravljaju umjesto da su potčinjeni zapovjestima nekoga drugoga ili pravilima (zakonima) koje taj drugi donosi, a da ih ne pita ili bez njihovog učešća, odnosno suglasnosti. Kaže se za čovjeka da je autonoman (samoupravan), ako je prije svega u moralnom smislu nekorumpiran, sposoban i odlučan da slijedi svoj razum i etiku i da samostalno iznosi svoja mišljenja, zauzima stavove i određuje svoje ponašanje onoliko koliko zavisi od njegove volje, a ne od vanjske prisile. Pretpostavka je, naravno, da je čovjek zreo i razuman, pa da će takva biti i mišljenja, koja će iznositi, odnosno ponašanja koja će ispoljavati. Za ličnost za koju kažemo da je autonomna, pretpostavljamo i da je, ne samo pravno i poslovno sposobna nego i politički, ljudski, pa i ekonomski samostalna, tj. da ne ovisi od nekoga drugoga, da se može smatrati samostalnim čovjekom – da je slobodan.
Samoupravljanje u jednom najopćijem smislu predstavlja sinonim za neposrednu demokraciju, za demokratsko i neposredno učešće u usmjeravanju, odlučivanju o poslovima užih i širih teritorijalnih, radnih, profesionalnih interesnih zajednica - odnosi se na zajednicu življenja ili rada, kao i na druge zajednice, dobrovoljna udruženja i organizacije. Položaj radnika, proizvođača, tehničara i inžinjera svih vrsta u modernoj industriji objektivno je takav da rad na traci ili u birokratskoj mašineriji osakaćuje čovjekovu ličnost. Nije se modernizacijom izmjenio onaj položaj za koji se nekada govorilo da je čovjek obični šrafić - „dodatak mašini“. Zato će se permanentno postavljati problem, da se promjeni takav položaj radnika. Pa će ideja samoupravljanja biti uvijek nanovo pokretana.
Mnoštvo problema s kojima će se samoupravljanje suočavati oduzima privlačnost ovakvim projektima. To su prije svega, nedostatak sistema motivacije koja pokazuje slabosti kao i kod svakog kolektivističkog poduhvata. Druga grupa problema odnosi se na miješanje šire političke zajednice, države, koja to miješanje, odnosno dominaciju lakše postiže pri bezličnom kolektivizmu nego pod uslovima kad se točno znaju subjekti prava svojine i kada su oni nosioci izvjesnih prava i obaveza. Pitanje proširene reprodukcije akumulacije jedno je od slabih strana ovog sistema. Svako odvajanje u te svrhe pogađa neposredne i dnevne interese radnika, a ulaganje u „budućnost“ može pri takvom sistemu, koji je u osnovi politički, biti prilično neizvjesno. Ako se samoupravljanje pruži organizacijama koje imaju prirodnim ili političkim, odnosno pravnim sredstvima uspostavljeni monopol, tada se samoupravna organizacija može javiti kao subjekt koji iskorištava ili, čak ucjenjuje čitavo društvo.
Ako samoupravljanje ostane samo na nivou poduzeća, tada njegovo političko okruženje prije ili kasnije uspostavlja svoju dominaciju. Ako se pokuša ostvariti utjecaj korporacija na političko predstavništvo, tada se umanjuje uloga građanina kao nezaobilaznog elementa demokracije. Uspostavljanje neke vrste ekonomskog, profesionalnog ili socijalnog predstavništva, nije ideja koju treba bez ispitivanja odbaciti u svjetlosti nedostataka sistema političkog predstavljanja. Ali i prenaglašavanje te uloge odvodi nas u korporativizam ili autoritarizam.
Menadžerstvo kao važan element moderne privrede i industrije podcjenjivano je u samoupravnoj teoriji i ustanovama. Nije shvaćeno da uspjesi velikih korporacija zahtjevaju hitna reagiranja veoma upućenih ili talentiranih i školovani menadžera koji moraju preuzimati rizik i biti motivirani ili profitom ili statusnim razlozima. Koliko menadžeri ograničavaju samoupravljače, s jedne strane, toliko, s druge strane, u praksi i jedne i druge mogu ograničavati sindikati. Neki teoretičari samoupravljanja smatraju da sindikat mora stalno igrati ulogu „oporbe u industriji“, u odnosu na menadžment.
Jedan od najačih činilaca motivacije samoupravljača bio bi da se oni učine akcionarima, dioničarima poduzeća u kojima rade. I to, međutim, ima i slabih strana, jer zašto radnik nebi ulagao u neko drugo poduzeće koje, po njegovoj ocjeni, ima više perspektive nego ono u kojem on radi i shvaća da se njime ne upravlja domaćinski. Sistem dioničarske svojine ne trpi takva organizacija koja bi bila nužna da se radnici učine dioničarima poduzeća u kojima rade. Kako bilo, baš u tome je jedna od najjačih motivacije (samoupravljača–akcionara) u eventualnim samoupravnim poduzećima. Time bi se promjenio isto tako neekonomski i nefunkcionalni sustav po kome svaki zaposleni ima potpuno isti glas kao i svaki drugi, mada se zna da čitava poduzeća žive od doprinosa nekolicine svojih članova, dok su ostali samo oni koji se lako mogu zamjeniti drugim, a da to posebno ne ošteti uspjeh poduzeća. Duh uravnilovke može u određenim uvjetima imati čak neko etičko opravdanje, ali on razara motivaciju, efikasnost privredne organizacije i privrede u cjelini.
Možda ni jedna sumnja ili prigovor protiv samoupravljanja nisu bila tako često isticana koliko oni da ako samoupravljači dobiju vlast da odlučuju o raspodjeli, a to znači i o svojim primanjima, oni se neće moći „suzdržati da pojedu i akumulaciju i osnovni kapital“. Ovaj se problem može riješiti određenim pravilima i uravnoteženjem prava i obaveza, mada ona ustvari pojačavaju birokratiju i tehnokratiju, kojih se ni jedno veliko i moderno poduzeće ne može ne samo osloboditi, nego ni lišiti njihovih usluga. Bilo je pokušaja da se samoupravljanje koncipira i eventualno ostvari kao integralni sistem tj. da se sva samoupravna poduzeća integriraju u jedan sistem koji bi se vjerovatno završavao jednim političkim ili ekonomskim parlamentom ili vijećem, nacionalnim radničkim savjetom. Ako bi se ostvarila, ovakva ideja bi neizbježno dovela do uvođenja jednog autoritarnog i potencijalno totalitarnog sistema. Isto tako, svaki samoupravni oblik mora biti poštovan, uvažavan i vrednovan kao jedna mogućnost, alternativa, a ne obaveza koja se ostvaruje kao uniformnost. Drugim riječima, samo u okvirima mješovite privrede i pluralističkog društva mogućno je da neko samoupravno poduzeće djeluje kao oaza ekonomske demokracije. U suprotnom se pretvara u beočug autoritarizma, u instument kojim se u političkim ciljevima čovjek kontrolira na mjestu na kome stiče sredstva za život.
Split, 05.03.2013. godine