https://www.gazeta.ru/politics/2021/11/23_a_14235991.shtml?updated

Prije 30 godina počela je nestajati s političke karte svijeta Jugoslavija, mlađa sestra SSSR-a u socijalističkom lageru. Hrvatska je u tom procesu odigrala važnu ulogu, ali i danas u ovoj zemlji postoje političari nostalgični za vremenima socijalizma i skeptični prema članstvu Hrvatske u EU i NATO-u. Lider Socijalističke radničke partije Hrvatske, Kristofor Štokić, u intervjuu za Gazeta.ru govorio je o izgledima za preporod Jugoslavije, problemima Hrvatske u EU i NATO-u, antiruskoj propagandi, ljubavi prema filmu „Brat 2“ i borbi protiv imperijalizma.

Gazeta.ru: Raspad Jugoslavije počeo je prije 30 godina. Kako se danas u Hrvatskoj tretira ovo povijesno razdoblje?

Kristofor Štokić:  Svih ovih godina u hrvatskim medijima kruži antijugoslavenska i antisocijalistička propaganda. Snažno se pokušava izbrisati svako kolektivno sjećanje na razdoblje socijalizma kako bi se osujetila svaka moguća alternativa kapitalizmu, budući da statistika potonjem ne ide u prilog.

Jesu li balkanski komunisti nostalgični za Jugoslavijom?

Uvriježeno je mišljenje da su komunisti jugonostalgičari, ali stavovi se mijenjaju ovisno o generacijama.
Starije generacije komunista koji su živjeli u Jugoslaviji vjerojatno imaju nostalgiju za „boljim vremenima“, ali prevladava tuga i žalost kako je sve završilo, od izdaje vrha Saveza komunista Jugoslavije do bratoubilačkih ratova.
Kod mlađih generacija komunista primjetna je zainteresiranost za razdoblje Jugoslavije koje je i dalje tabu tema u društvu i koje je medijski sotonizirano posljednjih trideset godina.
Povratka na staro nema, ali to ne znači da trebamo zaboraviti dobre ili ignorirati loše stvari iz prošlosti. Sama romantika i nostalgija za minulim vremenima nas neće dovesti nigdje i emocije mogu biti i uteg u djelovanju u današnjim uvjetima borbe za pravednije društvo odn. borbe za socijalizam. Poznavanje prošlosti pomaže nam razumjeti sadašnjost. Naš sadašnji zadatak je borba za socijalizam u budućnosti.

Je li po Vašem mišljenju nemoguće ponovno stvoriti Jugoslaviju u bilo kakvom obliku?

Jugoslavija je nastala kao rezultat realnih historijskih težnji naroda za ujedinjenjem u zajedničku državu. Ova ideja imala je vrlo snažnu podršku balkanskih naroda, dok se danas smatra nemogućom i apsolutno odbojnom.
U postojećem društvenom uređenju i uz prisutnost NATO-a, iluzorna je bilo kakva obnova Jugoslavije. Zato vrhunski prioritet svih naroda na jugoslavenskom prostoru mora biti mir i oslobađanje od utjecaja imperijalista da se stvore uvjeti za suradnju i prijateljske odnose u budućnosti. Rani socijalisti poput Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića već su zagovarali Balkansku federaciju i sasvim je moguće da će se onog trenutka kada narodi koji žive na ovim prostorima budu i nacionalno i ekonomski oslobođeni, ponovno ući u ravnopravnu zajednicu slobodnih naroda. Da li će se ta zajednica zvati Jugoslavija ili bilo kako drugačije – ostaje nam da nagađamo.

Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić nedavno je kritizirao srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića jer je modernu Srbiju predstavio kao „nasljednicu Jugoslavije“. Tko je od balkanskih lidera sposoban dovesti do jedinstva i zajedničkog razumijevanja zajedničkih problema regije?

Stipe Mesić napisao je knjigu pod nazivom „Kako sam rušio Jugoslaviju“, drugo izdanje je imalo naziv „Kako smo rušili Jugoslaviju“, a treće izdanje „Kako su rušili Jugoslaviju“, svojstveno njegovom makijavelističkom shvaćanju politike i političkoj karijeri. Svi današnji lideri na jugoslavenskom prostoru svjesni su ugleda i utjecaja koje je imala SFRJ, te se rado pozivaju na pozitivne tekovine bivše zajedničke države u međunarodnim odnosima, dok su kod kuće napravili sve da zatru sve što ima veze sa samoupravnim socijalizmom, sjećanjem na SFRJ, Tita i antifašizam. Trenutno su svi vodeći političari plod kontrarevolucije i razbijanja Jugoslavije te nisu u stanju rješavati probleme u svojim državama, a kamoli ponuditi nešto konstruktivno drugima.

Hrvatski predsjednik je u rujnu izjavio da Zagreb grad Suboticu na sjeveru Srbije može ubrojiti u “hrvatski svijet”. Gdje završava ovaj “svijet” i gdje počinje?

Trenutni predsjednik RH ima dosta kontroverznih izjava, a vrlo malo ovlasti.
Ova izjava je reakcija na pojam „Srpskog sveta“ koji se pojavio u krugovima nacionalističkih srpskih političara, a time je aludiralo na hrvatsku nacionalnu manjinu u Subotici.
Prepucavanje vodećih političara oko beznačajnih ili izmišljenih problema je jedino za što su sposobni. Svatko tko razmišlja zdravim razumom brzo će shvatiti da se nacionalistička retorika koristi za odvlačenje od problema ekonomske prirode u vlastitoj zemlji, a koje vladajuće elite izgleda nisu u stanju riješiti.

O članstvu Hrvatske u EU

U jednom od svojih intervjua rekli ste da je „Europa podijeljena na dva dijela: razvijene centre i nerazvijenu periferiju“. Gdje se nalazi Hrvatska u ovom koordinatnom sustavu?

Poznata je činjenica da unutar Europske unije postoje značajne razlike. Zajednička unija „slobodnih“ naroda koji trebaju manifestirati zajedništvo, slobodu kretanja, blagostanje, ljudska prava itd. ustvari je mrtvo slovo na papiru jer je dominacija jačih ekonomija nad slabijima.

Stoga je Europska unija prije svega unija kapitala.

Na tzv. slobodnom tržištu ekonomije manje razvijenih zemalja brzo pokleknu pred nadmoćnom stranom konkurencijom iz razvijenih zemalja. Od cijelog procesa profitiraju isključivo banke, multinacionalne kompanije i uvoznički lobiji usko povezani s političkim elitama slabije razvijenih zemalja. Stoga ne možemo pričati o suverenim državama jer ih trendovi globalnih financija guraju u dužničko ropstvo, od stanovništva, preko poduzeća do država čiji je dug postigao astronomski iznos. Europske elite stvaraju među građanima psihološku sliku da ništa nije izgrađeno prije Europske unije i da pomažu zemlji u “tranziciji” bez čije bi pomoći propala.

Kako ocjenjujete članstvo Hrvatske u EU? Ima li više koristi ili štete za društveno-ekonomski razvoj zemlje?

Ulazak u EU ukinuo je i ono malo suverenosti koje može imati mala država od 4 milijuna stanovnika te se sve radi u interesu moćnih članica EU-a. Uništena je industrija – posebno brodogradnja, poljoprivreda i cijelo gospodarstvo se svelo na životarenje od turizma.
Hrvatska definitivno spada u nerazvijene zemlje periferije, a u postojećim okvirima možemo očekivati samo „razvoj zaostalosti“ i društvenih problema koji su neminovna perspektiva.
Zemlje poput naše neće moći postići nikakav značajniji razvoj u postojećim okvirima ovakve Europske unije. Sama činjenica da je zemlja praktički deindustrijalizirana, a glavni prihod dolazi od turizma, je poražavajuća. Niti jedna ozbiljna zemlja ne bazira svoju ekonomiju na turizmu.
Ne vidim pozitivne promjene dok smo na periferiji EU.

Da li je bilo govora o takvim perspektivama prilikom pregovora o mogućem članstvu Hrvatske u EU?

Prioritet svake bivše Vlade RH, neovisno da li desnog ili lijevog centra, bio je pridruživanje naše zemlje EU i euroatlantske integracije. Prije referenduma gdje su se građani RH mogli izjasniti, vršena je snažna proeuropska propaganda u koje su se pristaše ulaska predstavljale kao obrazovani, mladi, kozmopolitski orijentirani ljudi poduzetničkog duha koji prihvaćaju slobodno tržište kao jedini put razvoja Hrvatske. Protivnici su uglavnom prezentirani kao ksenofobni desničari iz ruralnih krajeva koji nisu spremni na suživot u zajednici europskih država. Međutim, zbog medijske blokade izignoriran je stav antiimperijalističke ljevice, čija je kritika bila analiza tijeka kretanja od kontrarevolucije u našoj zemlji i u zemljama Istočne Europe, do potpunog gubitka suverenosti.
Mladi vide pozitivnu stvar u EU da mogu otići raditi u razvijenije zemlje te se dogodila velika emigracija radno sposobnog stanovništva.
Upravo je završen popis stanovništva pa će se vidjeti razmjeri demografskog sloma.

Istovremeno, Hrvatska još uvijek nije primljena u schengenski prostor. Znači li to da Bruxelles ne vjeruje Zagrebu?

Bruxelles koristi pristupanje Schengenu za utjecaj i pritisak na Hrvatsku u cilju ostvarivanja svojih interesa. Jedan od interesa je da Hrvatska odradi prljavi posao obrane razvijenih članica EU od migranata koji nije u skladu s humanošću i europskim normama.
Istovremeno, Bruxelles je prešutno poticao nasilje nad migrantima.
Tipičan primjer dvostrukog morala. EU je zdušno radila na destabilizaciji Bliskog istoka, podupirala i naoružavala raznorazne islamističko-fundamentalističke „demokratske opozicije“ u npr. Siriji s ciljem svrgavanja predsjednika Asada, koji smeta geostrateškim interesima EU/SAD . Kada su migranti pristizali u Njemačku, kancelarka Merkel je izjavila „dobro došli“ i „uspjet ćemo“. Međutim, to je bilo prije nekoliko godina, a migranti i dalje pristižu, kao što možemo vidjeti sada i na granici Bjelorusije i Poljske gdje je očita sva pokvarenost i zloba briselskih birokrata koji sada napadaju Bjelorusiju jer propušta migrante prema tvrđavi EU. Zato su im potrebne rubne zemlje EU da čuvaju granice, ako je potrebno i bodljikavim žicama i nasiljem.

Što je sa Zelenim planom EU? Podržavaju li hrvatski komunisti Zeleni plan EU?

Svi bi trebali sudjelovati u zaštiti okoliša radi budućih generacija. Vjerujem da to mišljenje dijele i ostali komunisti u Hrvatskoj i, općenito, svaki ozbiljan čovjek.
„European green deal“ naizgled zvuči kao vrlo progresivna agenda kada ne bi u isto vrijeme bila takva kakva je i cijela EU – Europa dvostrukih standarda. Većina multinacionalnih kompanija iz dominantnih ekonomija s područja EU preselili su svoje pogone na istok, tako da se radi o birokratskoj floskuli u kojoj se građanima zemalja EU želi stvoriti privid o ekološkoj brizi, dok te iste kompanije, na drugim dijelovima planeta, zarad profita i dalje nemilosrdno eksploatiraju jeftinu radnu snagu i uništavaju okoliš.
Spomenuvši zeleni plan EU, možemo reći i par riječi i o „Europskim zelenima“, koji su međunarodna organizacija zelenih stranaka iz EU, a čiji je politički angažman okrenut održivom i ekološki prihvatljivom razvoju, ljudskim pravima, identitetskim politika itd. Njemački zeleni (Die Grünen) naravno igraju važnu ulogu i uživaju nemalu podršku u Njemačkoj. Zastrašujuća je činjenica da se upravo iz takvih krugova uporno podgrijava agresivna retorika protiv Rusije i Kine, zemljama o kojima se u europskoj štampi može čitati uglavnom u negativnom kontekstu.
Stoga ne iznenađuje da je bivši ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, prilikom kandidature Annalene Baerbock za kancelarku, najavio potrebu za zaoštrenim dijalogom s Rusijom. Navedena stranka opravdano nosi naziv Kriegstreiber (njem. ratni huškači) te podgrijava antirusku i antikinesku retoriku u zemlji koja nema nikakvo ni historijsko pa tako ni moralno pravo za dijeljenjem lekcija. Pod krinkom političke korektnosti, ljudskih prava i borbe za očuvanje okoliša, dosljedno predvode medijski rat protiv Rusije i Kine.

Kada već pričamo o Rusiji, u Hrvatskoj postoje spomenici Aleksandru Puškinu i Juriju Gagarinu. U ožujku 2017., u glavnom gradu Hrvatske otkrivena je bista Sergeja Jesenjina. Kakav je odnos Hrvata prema Rusiji i SSSR-u?

Dok vodeći političari uglavnom provode antirusku politiku i propagandu kako bi pokazali lojalnost Bruxellesu i Washingtonu, mislim da mnogi hrvatski građani poštuju Rusiju i njezina dostignuća u kulturi, sportu, znanosti i tehnologiji.
Rekao bih da je stav kritičara SSSR-a oblikovala antisocijalistička propaganda, koja nipodaštava sva dostignuća socijalizma i predstavlja ih kao mračni dio prošlosti. No, naravno, svatko tko uspoređuje prošlost i sadašnjost primijetit će da se istina razlikuje od službenog objašnjenja. Moj omiljeni ruski glumac Sergej Bodrov je u legendarnom filmu rekao: „U čemu je moć, brate? Moć je u istini!”.

Rusija podmiruje 60% potreba Hrvatske za plinom. Međutim, na Zapadu se sve više zahtjeva ograničenje ovisnosti EU-a o ruskoj opskrbi. Kako ocjenjujete ove izjave?

Pa ovo je tipičan primjer diktature Europske unije u kojoj će nominalno suverena država, poput Republike Hrvatske, raditi protiv svojih nacionalnih interesa i interesa svojih građana samo da bi demonstrirala svoju lojalnost Bruxellesu, pa prema tome i Washingtonu. SAD zna da bi kombinacija njemačkog „know how“ i ruskih sirovina faktički predstavljao kraj dominacije Amerike na europskom kontinentu. Stoga im je u interesu dizanje tenzija protiv Rusije.

Istovremeno se stječe dojam da zemlje bivšeg socijalističkog bloka apsolutno iskreno ne vole Moskvu. Mislite li da je to stvarno tako?

Neke periferne zemlje u EU žele se uz pomoć NATO-a koristiti kao „štit“ ili linija obrane od Rusije. U medijima ovih zemalja neprestano kruže antislavenski i antiruski osjećaji kako bi se spriječila svaka suradnja naših naroda u budućnosti.
Primjerice, bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svojedobno je promovirala ideju „pozicioniranja“ Hrvatske sa svojim prirodnim saveznicima, počevši od baltičkih država, preko Poljske, Ukrajine i Mađarske do Jadranskog mora. Plan, naravno, nije bila njezina ideja, nego strategija NATO-a o mogućim intervencijama i vojnim savezima kako bi se izvršio pritisak na Rusiju.

Hrvatska je članica NATO-a od 2009. godine. Treba li državi ovaj savez po vašem mišljenju?

Od osnutka Socijalističke radničke partije Hrvatske uvijek smo bili protiv pristupanja i članstva Hrvatske u NATO-u. 2009., u skladu s tadašnjim mogućnostima, skupljali smo potpise protiv ulaska u NATO. No, umjesto referenduma, Hrvatski sabor je izglasao pristupanje savezu.
Hrvatskoj ne treba NATO, ali NATO-u treba geostrateška pozicija Hrvatske, novac od članstva, tržište za prodaju oružja po NATO standardima i, naravno, topovsko meso. Stoga ćemo i dalje principijelno kritizirati agresivnu politiku EU/SAD i njene oružane sile krupnog kapitala te ćemo se zalagati za izlaz Hrvatske iz NATO pakta i za mir i suradnju među narodima.

Nikita Folomov
1. 12. 2021.
Gazeta.ru