[Questo testo in lingua italiana si puo' leggere alla URL:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/files/CONVEGNOTRIESTE
Vladimir Kapuralin (Partito Socialista Operaio, Pola):
"La situazione economica e sociale nelle repubbliche ex-jugoslave
oggi. Il caso croato"]
Sastanak Italijanske Kordinacije za Jugoslaviju
Kontovel, kod Trsta, 16. novembra 2002.
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/files/sh_16_11.html
Referat Kapularin Vladimira (SRP - Socijalisticka Radnicka Partija
Hrvatske -, Pula):
Socijalna i Ekonomska Situacija u Bivsim
Jugoslovenskim Republikama - slucaj HRVATSKE
Avnojska Jugoslavija je u desetljecima nakon zavrsetka
II svetskog rata nesebicnim zalaganjem cjelokupnog
stanovnistva uspijela obnovit porusenu zemlju i
izgraditi ratom opustosenu privredu.Prema analizama
inozemnih strucnjaka i institucija bila je dulje vreme u
samom svjetskom vrhu po intenzitetu razvoja.
Brodogradnja je bila na trecem mijestu u svijetu, a
gradjevinska i industrijska poduzeca na
medjunarodnim su natjecajima dobivala realizaciju
velikih investiciskih projekata. Zemlja je napredovala i
na podrucju znanosti i kulture, a samoupravni
socijalizam uz visoki stupanj zaposlenosti, socijalne
sigurnosti i ostalih civilizacijskih dostignuca,
omogucavao je zivot dostojan covjeka. Zaokruzenju
civilizacijskih vrijednosti doprinosila je nezavisna i
nesvrstana vanjska politika, koja je uz snaznu i tada
dobro opremljenu armiju omogucavala istinski
suverenitet tipa "svoj na svome" i garantirala
gradjanima sigurnost, slobodu i neovisnost od vanjskih
subjekata.
Sve je to bilo postignuto uz vanjski dug koji je bio
sveden na 18-ak milijardi $, ili nesto iznad 800$ po
stanovniku.
Iako nije bilo visestranacja, a pripadnika tadasnje
partije bilo je oko 10% stanovnistva, velika vecina
gradjana
bila je lojalna toj i takvoj zemlji i vidila u njoj
perspektivu za sebe i svoju porodicu.
Dio gradjana koji je hteo postici vise otisao je u
inozemstvo iz ekonomskih razloga, ne prekidajuci
veze sa domovinom, ali treba naglasiti, da je otisao i
dio ljudi cija je ideologija porazena u II svjetskom ratu.
Njima su se u inozemstvu pridruzivali i pripadnici
poslijeratne generacije protivnika samoupravnog
socijalistickog poretka, te su zajedno planirali i
provodili neprijateljsku teroristicku djelatnost protiv
Jugoslavije, cesto logisticki poduprti od zemalja u koje
su emigrirali.
Krajem 80-tih i pocetkom 90-tih u Evropi dolazi do
tektonskih politickih procesa koje iz temelja mijenjaju
politicku situaciju. Padom Berlinskog zida, centri
svjetske kapitalisticke moci uobliceni u Svjetskoj
banci, Medjunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj
trgovackoj organizaciji predvodjeni sedmoricom
najrazvijenijih zemalja svijeta uz logisticku potporu
SAD i NATO krecu nezadrzivo prema ostvarenju
davno zacrtanog cilja, rusenju socijalistickih
drustvenih uredjenja u srednjoj i istocnoj Eropi, radi
ostvarivanja globalne dominacije. Na tom putu nasla
se i Jugoslavija.
U procesu dirigiranom izvana, a sprovedenom iznutra
dolazi do flagrantne secesije Slovenije i Hrvatske, a
zatim po principu eho efekta, Bosne i Hercegovine i
Makedonije. Pri tome treba naglasiti da centrima
svijetske moci nije bio primarni cilj rusenje
Jugoslavije nego samoupravnog socijalistickog
poretka, sto nije bilo moguce bez rusenja drzave. Taj
postupak je bio olaksan time sto su nacionalisticki i
desni subjekti koji su se pojavili na javnoj sceni uspjeli
uvjeriti gradjane da u kapitalizmu nece izgubiti nista
od postojecih prava, te da ce k tome dodati nove
vrijednosti.
U ekonomskom smislu rusenje Jugoslavije znacilo je
prestanak postojanja zajednickog trzista sa
desetljecima utvrdjenim i prilagodjenim tokovima
proizvoda i ostalih dobara, uz slobodnu cirkulaciju
ljudi i ideja. Za Hrvatsku je to znacilo preko noci
gubitak trzista za preko 54% svojih proizvoda koje je
prije secesije razmijenjivala na tom domacem trzistu, a
da nije pronadjen substitut za to trziste.
Oruzani sukobi koji su uslijedili nakon secesije imali
su za posledicu i fizicko unistavanje privredne
infrastrukture, a logicna poslijedica bila je i prestanak
frekvencije domacih i stranih gostiju sto je dovelo do
gasenja vrlo zive turisticke djelatnosti.
To je izazvalo prvi veliki val nezaposlenosti i pad
zivotnog standarda. Slijedeci se sastojao u prestanku
socijalistickog nacina privredjivanja i raspodjele i
uvodjenje kapitalistickog u njegovom najgorem obliku
- prvobitnoj akumulaciji kapitala.
Oslabljena preduzeca nisu se mogla ravnopravno nositi
sa razvijenim kapitalistickim subjektima u trzisnoj
utakmici. Novopeceni vlasnici koji su do vlasnistva
dosli na osnovu podobnosti nisu imali interesa, znanja
ni volje za razvoj proizvodnje, vec su cesto koristili
supstancu koja im je poklonjena.
Slijedeci se korak sastojao u stihijskoj rasprodaji
strancima svega sto vrijedi, a to je za posljedicu imalo
nova otpustanja radnika i daljnji pad zivotnog
standarda jer je strane investitore zanimalo iskljucivo
nase trziste i imovina, a ne razvoj. Tako je 94%
financijskog potencitala preslo u vlasnistvo stranih
banaka. Ostala je samo Narodna Banka Hrvatske koja
je emisiona banka. Prodane su telekomunikacije, dio
novinskih kuca, vrijedni i atraktivni turisticki objekti,
mnogi industrijski pogoni. Za rasprodaju je jos ostala
farmaceutska industrija, energetika, osiguravajuca
kuca i poljoprivredno zemljiste.
Rasprodajuci svakim danom sve vrednije privredne
objekte, tzv.obiteljsko srebro, preskupa i rastrosna
drzava pokusava doci do novca za svoje alimentiranje,
ali pokazalo se da to nije dovoljno, pa je paralelno
rastao i vanjski dug, koji sada vec iznosi oko
14.000.000.000$, sto cini preko 3.000$ po stanovniku.
Iznosi preko 60% BDP, a za otplatu kamata potrebno
je godisnje 1.000.000.000$
Ranjiva kakva je, Hrvatska je postala mnogima
dostupna destinacija za rijesavanje dotrajale,
prevazidjene i za zdravlje stetne industrijske i vojne
opreme. Zatim poligon za besplatnu vojnu obuku na
kopnu, moru i zraku.
U proteklih 12 godina, Hrvatska je nazadovala u
svakom pogledu i na svim podrucjima ljudske
dijelatnosti. Racuna se da je izgubila oko 700 000
radnih mjesta a nezaposlenost se krece oko 400 000.
Najveca je u Evropi i iznosi preko 20% radno
sposobnog stanovnistva.
Usporedbe radi, godinu dana prije dolaska Hitlera na
vlast, nezaposlenost je u Njemackoj iznosila 1/5
radnosposobnog stanovnistva. Jedan od Hrvatskih
specifikuma je da veliki dio radnika za svoj rad ne
biva placen od nekoliko mjeseci pa i do preko godine
dana. Ta kategorija gradjana brojala je u jednom
trenutku 150.000 ljudi.
Procjena je da je prilikom oruzaniog sukoba i nakon
njega minirano, poruseno ili popaljeno oko 50.000
kuca i gospodarskih objekata. Cijela naselja zbrisana su
sa lica zemlje. Protjerano je oko 250.000 gradjana
srpske nacionalnosti. Kompletni prijedeli ostali su
pusti. Lika koja cini oko 10% povrsine Hrvatske
sudjeluje sa 1% u ukupnoj populaciji. Procjena je
takodjer da je 100.000 mladih napustilo Hrvatsku
pocetkom 90-tih prvenstveno da bi izbjegli biti
uvuceni u rat kojega nijesu zeljeli niti smatrali svojim,
istovremeno rjesavajuci i vlastitu egzistenciju, za koju
kod kuce nisu imali perspektive. Nerealno je ocekivati
da ce se ti mladi ljudi u naponu produktivne snage u
dogledno vrijeme vratiti kuci.
Prema podacima iz 1998. gradjani su u prosjeku mogli
potrositi 25kn/dan sto je bilo manje od 4$. Potrosnja
od 5$/dan u svjetu se smatra granicom siromastva.
Zivotne prilike ustanovile su u Istri i Primorju, dakle u
predjelima koji su relativno blizu Italije, specificnu
socijalnu kategoriju, a to su zene razlicite zivotne dobi,
razlicitih profesija, cesto i vrlo obrazovane, mnoge i
narusenog zdravlja, koje su formulu za svoje i
prezivljavanje svojih obitelji pokusale naci sluzeci
stariju gospodu preko granice, obavljajuci mahom
najponizavajuce poslove. Pretpostavlja se da je tih zena
oko 10-tak hiljada.
Potrebno je dodat da su na taj nacin zaradjivale i nase
majke izmedju dva sv. rata u krajevima okupiranim od
Italije stime da su one radile u mijestu stanovanja, a
ove o kojima je danas rijec moraju to ciniti odvojene
od svojih obitelji.
Sve te pojave ostavile su u vecoj ili manjoj mijeri
neizbjezne tragove u emotivnoj sferi zivota svakog
pojedinca. Tako se kod ljudi izmjenjuju osjecaji
razocarenja, apatije, bijesa, nemoci, gadjenja, srdjbe,
rezignacije, bespomoci, sto utice na opce stanje
zdravlja ljudi, a u krajnjoj konsekvenciji i zivotnog
vjeka gradjana koji je u Hrvatskoj u proteklih 12
godina smanjen.
Hrvatska je deindustrijalizirana, investicija skoro da i
nema, ako izuzmemo gradnju cesta i crkvi.
Zdravstvena zastita je reducirana i dostupna onima
koji je mogu platiti. Skolstvo je takodje osiromaseno,
poseban je problem falsificiranje povjesti i njeno
prilagodjavanje nacionalistickim potrebama, sto moze
imati dalekosjezne posljedice, na oblikovanje stavova
mlade generacije, sto se ocituje u primjetnom
prihvacanju ustaske ikonografije.
Ono sto narocito zabrinjava je porast sredstava
ovisnosti kod mladih kao odgovor na izostanak zivotne
perspektive, a cijem sirenju doprinosi korumpiranost
niza institucija. Crkva ofanzivno nastupa i prisutna je
u svim podrucjima drustva, pocevsi od decjih vrtica.
Pravosudni sistem je blokiran sveprisutnom
korupcijom i nacionalistickom pragmom, te je
potpuno zakazao u slucajevima koji tretiraju zlocine
pocinjene na hrvatskoj strani za vrijeme oruzanih
sukoba i poslije njih.
Posebno neozbiljnu i za Hrvatsku vrlo rizicnu igru
vodi aktuelna vlada sa medjunarodnim institucijama,
posebno sa medjunarodnim sudom u Den Haagu.
Drsko prkoseci pokusajima medjunarodne zajednice da
procesuira pocinjene zlocine, sto Hrvatska uporno
izbjegava uciniti, podilazeci pritom retrogradnoj
nacionalistickoj desnici, dovodeci zemlju na rub
sankcija i medjunarodne izolacije.
Postavlja se pitanje koja su moguca rjesenja u takvoj
naocigled bezizlaznoj situaciji.
Ako podjemo od realne konstatacije da hrvatska
privreda nema u ovom trenutku proizvoda koje moze
ponuditi visoko sofisticiranom zapadnom trzistu, ali
ima proizvoda koje moze ponuditi trzistu koje se
nalazi istocno od nje, onda treba bez frustracija tu
mogucnost prihvatiti. To znaci da treba uspostaviti
vise vrsta integracijskih
veza najpre na juznoslavenskom prostoru, a zatim i
sire gdje je nekad bila prisutna, sto po procjenama dr.
Branka Horvata cini prostor od 150 miljuna potrosaca.
Medju vanjskim i domacim ekonomskim krugovima
taj prostor se jos naziva i Balkanska Unija.
Da bi to bilo moguce ostvariti, potrebno je trenutno
obustaviti daljnju rasprodaju i time razaranje domace
ekonomije. Gdje je god moguce, potrebno je oteto
vlasnistvo vratiti radnicima na upravljanje i stvoriti
uvjete za obnovu drustvenog vlasnistva i
samoupravljanja. Potrebno je ponovno poraditi na
obnovi vlastitog razvoja koristeci vlastitu pamet i
raspolozivi ljudski potencijal.
Taj proces u svakom slucaju nije lagan, ali ga svaki
izgubljeni trenutak cini tezim. U nedostatku kapitala
moze se poceti sa boljim koristenjem poljoprivrednih
potencijala koje imamo jer se tu rezultati ubiru vec
nakon godine dana, a isto vrijedi i za turisticku
djelatnost, naravno onaj dio koji jos nije rasprodan.
[Isti tekst na talijanskom jeziku:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/files/CONVEGNOTRIESTE
]
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/files/CONVEGNOTRIESTE
Vladimir Kapuralin (Partito Socialista Operaio, Pola):
"La situazione economica e sociale nelle repubbliche ex-jugoslave
oggi. Il caso croato"]
Sastanak Italijanske Kordinacije za Jugoslaviju
Kontovel, kod Trsta, 16. novembra 2002.
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/files/sh_16_11.html
Referat Kapularin Vladimira (SRP - Socijalisticka Radnicka Partija
Hrvatske -, Pula):
Socijalna i Ekonomska Situacija u Bivsim
Jugoslovenskim Republikama - slucaj HRVATSKE
Avnojska Jugoslavija je u desetljecima nakon zavrsetka
II svetskog rata nesebicnim zalaganjem cjelokupnog
stanovnistva uspijela obnovit porusenu zemlju i
izgraditi ratom opustosenu privredu.Prema analizama
inozemnih strucnjaka i institucija bila je dulje vreme u
samom svjetskom vrhu po intenzitetu razvoja.
Brodogradnja je bila na trecem mijestu u svijetu, a
gradjevinska i industrijska poduzeca na
medjunarodnim su natjecajima dobivala realizaciju
velikih investiciskih projekata. Zemlja je napredovala i
na podrucju znanosti i kulture, a samoupravni
socijalizam uz visoki stupanj zaposlenosti, socijalne
sigurnosti i ostalih civilizacijskih dostignuca,
omogucavao je zivot dostojan covjeka. Zaokruzenju
civilizacijskih vrijednosti doprinosila je nezavisna i
nesvrstana vanjska politika, koja je uz snaznu i tada
dobro opremljenu armiju omogucavala istinski
suverenitet tipa "svoj na svome" i garantirala
gradjanima sigurnost, slobodu i neovisnost od vanjskih
subjekata.
Sve je to bilo postignuto uz vanjski dug koji je bio
sveden na 18-ak milijardi $, ili nesto iznad 800$ po
stanovniku.
Iako nije bilo visestranacja, a pripadnika tadasnje
partije bilo je oko 10% stanovnistva, velika vecina
gradjana
bila je lojalna toj i takvoj zemlji i vidila u njoj
perspektivu za sebe i svoju porodicu.
Dio gradjana koji je hteo postici vise otisao je u
inozemstvo iz ekonomskih razloga, ne prekidajuci
veze sa domovinom, ali treba naglasiti, da je otisao i
dio ljudi cija je ideologija porazena u II svjetskom ratu.
Njima su se u inozemstvu pridruzivali i pripadnici
poslijeratne generacije protivnika samoupravnog
socijalistickog poretka, te su zajedno planirali i
provodili neprijateljsku teroristicku djelatnost protiv
Jugoslavije, cesto logisticki poduprti od zemalja u koje
su emigrirali.
Krajem 80-tih i pocetkom 90-tih u Evropi dolazi do
tektonskih politickih procesa koje iz temelja mijenjaju
politicku situaciju. Padom Berlinskog zida, centri
svjetske kapitalisticke moci uobliceni u Svjetskoj
banci, Medjunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj
trgovackoj organizaciji predvodjeni sedmoricom
najrazvijenijih zemalja svijeta uz logisticku potporu
SAD i NATO krecu nezadrzivo prema ostvarenju
davno zacrtanog cilja, rusenju socijalistickih
drustvenih uredjenja u srednjoj i istocnoj Eropi, radi
ostvarivanja globalne dominacije. Na tom putu nasla
se i Jugoslavija.
U procesu dirigiranom izvana, a sprovedenom iznutra
dolazi do flagrantne secesije Slovenije i Hrvatske, a
zatim po principu eho efekta, Bosne i Hercegovine i
Makedonije. Pri tome treba naglasiti da centrima
svijetske moci nije bio primarni cilj rusenje
Jugoslavije nego samoupravnog socijalistickog
poretka, sto nije bilo moguce bez rusenja drzave. Taj
postupak je bio olaksan time sto su nacionalisticki i
desni subjekti koji su se pojavili na javnoj sceni uspjeli
uvjeriti gradjane da u kapitalizmu nece izgubiti nista
od postojecih prava, te da ce k tome dodati nove
vrijednosti.
U ekonomskom smislu rusenje Jugoslavije znacilo je
prestanak postojanja zajednickog trzista sa
desetljecima utvrdjenim i prilagodjenim tokovima
proizvoda i ostalih dobara, uz slobodnu cirkulaciju
ljudi i ideja. Za Hrvatsku je to znacilo preko noci
gubitak trzista za preko 54% svojih proizvoda koje je
prije secesije razmijenjivala na tom domacem trzistu, a
da nije pronadjen substitut za to trziste.
Oruzani sukobi koji su uslijedili nakon secesije imali
su za posledicu i fizicko unistavanje privredne
infrastrukture, a logicna poslijedica bila je i prestanak
frekvencije domacih i stranih gostiju sto je dovelo do
gasenja vrlo zive turisticke djelatnosti.
To je izazvalo prvi veliki val nezaposlenosti i pad
zivotnog standarda. Slijedeci se sastojao u prestanku
socijalistickog nacina privredjivanja i raspodjele i
uvodjenje kapitalistickog u njegovom najgorem obliku
- prvobitnoj akumulaciji kapitala.
Oslabljena preduzeca nisu se mogla ravnopravno nositi
sa razvijenim kapitalistickim subjektima u trzisnoj
utakmici. Novopeceni vlasnici koji su do vlasnistva
dosli na osnovu podobnosti nisu imali interesa, znanja
ni volje za razvoj proizvodnje, vec su cesto koristili
supstancu koja im je poklonjena.
Slijedeci se korak sastojao u stihijskoj rasprodaji
strancima svega sto vrijedi, a to je za posljedicu imalo
nova otpustanja radnika i daljnji pad zivotnog
standarda jer je strane investitore zanimalo iskljucivo
nase trziste i imovina, a ne razvoj. Tako je 94%
financijskog potencitala preslo u vlasnistvo stranih
banaka. Ostala je samo Narodna Banka Hrvatske koja
je emisiona banka. Prodane su telekomunikacije, dio
novinskih kuca, vrijedni i atraktivni turisticki objekti,
mnogi industrijski pogoni. Za rasprodaju je jos ostala
farmaceutska industrija, energetika, osiguravajuca
kuca i poljoprivredno zemljiste.
Rasprodajuci svakim danom sve vrednije privredne
objekte, tzv.obiteljsko srebro, preskupa i rastrosna
drzava pokusava doci do novca za svoje alimentiranje,
ali pokazalo se da to nije dovoljno, pa je paralelno
rastao i vanjski dug, koji sada vec iznosi oko
14.000.000.000$, sto cini preko 3.000$ po stanovniku.
Iznosi preko 60% BDP, a za otplatu kamata potrebno
je godisnje 1.000.000.000$
Ranjiva kakva je, Hrvatska je postala mnogima
dostupna destinacija za rijesavanje dotrajale,
prevazidjene i za zdravlje stetne industrijske i vojne
opreme. Zatim poligon za besplatnu vojnu obuku na
kopnu, moru i zraku.
U proteklih 12 godina, Hrvatska je nazadovala u
svakom pogledu i na svim podrucjima ljudske
dijelatnosti. Racuna se da je izgubila oko 700 000
radnih mjesta a nezaposlenost se krece oko 400 000.
Najveca je u Evropi i iznosi preko 20% radno
sposobnog stanovnistva.
Usporedbe radi, godinu dana prije dolaska Hitlera na
vlast, nezaposlenost je u Njemackoj iznosila 1/5
radnosposobnog stanovnistva. Jedan od Hrvatskih
specifikuma je da veliki dio radnika za svoj rad ne
biva placen od nekoliko mjeseci pa i do preko godine
dana. Ta kategorija gradjana brojala je u jednom
trenutku 150.000 ljudi.
Procjena je da je prilikom oruzaniog sukoba i nakon
njega minirano, poruseno ili popaljeno oko 50.000
kuca i gospodarskih objekata. Cijela naselja zbrisana su
sa lica zemlje. Protjerano je oko 250.000 gradjana
srpske nacionalnosti. Kompletni prijedeli ostali su
pusti. Lika koja cini oko 10% povrsine Hrvatske
sudjeluje sa 1% u ukupnoj populaciji. Procjena je
takodjer da je 100.000 mladih napustilo Hrvatsku
pocetkom 90-tih prvenstveno da bi izbjegli biti
uvuceni u rat kojega nijesu zeljeli niti smatrali svojim,
istovremeno rjesavajuci i vlastitu egzistenciju, za koju
kod kuce nisu imali perspektive. Nerealno je ocekivati
da ce se ti mladi ljudi u naponu produktivne snage u
dogledno vrijeme vratiti kuci.
Prema podacima iz 1998. gradjani su u prosjeku mogli
potrositi 25kn/dan sto je bilo manje od 4$. Potrosnja
od 5$/dan u svjetu se smatra granicom siromastva.
Zivotne prilike ustanovile su u Istri i Primorju, dakle u
predjelima koji su relativno blizu Italije, specificnu
socijalnu kategoriju, a to su zene razlicite zivotne dobi,
razlicitih profesija, cesto i vrlo obrazovane, mnoge i
narusenog zdravlja, koje su formulu za svoje i
prezivljavanje svojih obitelji pokusale naci sluzeci
stariju gospodu preko granice, obavljajuci mahom
najponizavajuce poslove. Pretpostavlja se da je tih zena
oko 10-tak hiljada.
Potrebno je dodat da su na taj nacin zaradjivale i nase
majke izmedju dva sv. rata u krajevima okupiranim od
Italije stime da su one radile u mijestu stanovanja, a
ove o kojima je danas rijec moraju to ciniti odvojene
od svojih obitelji.
Sve te pojave ostavile su u vecoj ili manjoj mijeri
neizbjezne tragove u emotivnoj sferi zivota svakog
pojedinca. Tako se kod ljudi izmjenjuju osjecaji
razocarenja, apatije, bijesa, nemoci, gadjenja, srdjbe,
rezignacije, bespomoci, sto utice na opce stanje
zdravlja ljudi, a u krajnjoj konsekvenciji i zivotnog
vjeka gradjana koji je u Hrvatskoj u proteklih 12
godina smanjen.
Hrvatska je deindustrijalizirana, investicija skoro da i
nema, ako izuzmemo gradnju cesta i crkvi.
Zdravstvena zastita je reducirana i dostupna onima
koji je mogu platiti. Skolstvo je takodje osiromaseno,
poseban je problem falsificiranje povjesti i njeno
prilagodjavanje nacionalistickim potrebama, sto moze
imati dalekosjezne posljedice, na oblikovanje stavova
mlade generacije, sto se ocituje u primjetnom
prihvacanju ustaske ikonografije.
Ono sto narocito zabrinjava je porast sredstava
ovisnosti kod mladih kao odgovor na izostanak zivotne
perspektive, a cijem sirenju doprinosi korumpiranost
niza institucija. Crkva ofanzivno nastupa i prisutna je
u svim podrucjima drustva, pocevsi od decjih vrtica.
Pravosudni sistem je blokiran sveprisutnom
korupcijom i nacionalistickom pragmom, te je
potpuno zakazao u slucajevima koji tretiraju zlocine
pocinjene na hrvatskoj strani za vrijeme oruzanih
sukoba i poslije njih.
Posebno neozbiljnu i za Hrvatsku vrlo rizicnu igru
vodi aktuelna vlada sa medjunarodnim institucijama,
posebno sa medjunarodnim sudom u Den Haagu.
Drsko prkoseci pokusajima medjunarodne zajednice da
procesuira pocinjene zlocine, sto Hrvatska uporno
izbjegava uciniti, podilazeci pritom retrogradnoj
nacionalistickoj desnici, dovodeci zemlju na rub
sankcija i medjunarodne izolacije.
Postavlja se pitanje koja su moguca rjesenja u takvoj
naocigled bezizlaznoj situaciji.
Ako podjemo od realne konstatacije da hrvatska
privreda nema u ovom trenutku proizvoda koje moze
ponuditi visoko sofisticiranom zapadnom trzistu, ali
ima proizvoda koje moze ponuditi trzistu koje se
nalazi istocno od nje, onda treba bez frustracija tu
mogucnost prihvatiti. To znaci da treba uspostaviti
vise vrsta integracijskih
veza najpre na juznoslavenskom prostoru, a zatim i
sire gdje je nekad bila prisutna, sto po procjenama dr.
Branka Horvata cini prostor od 150 miljuna potrosaca.
Medju vanjskim i domacim ekonomskim krugovima
taj prostor se jos naziva i Balkanska Unija.
Da bi to bilo moguce ostvariti, potrebno je trenutno
obustaviti daljnju rasprodaju i time razaranje domace
ekonomije. Gdje je god moguce, potrebno je oteto
vlasnistvo vratiti radnicima na upravljanje i stvoriti
uvjete za obnovu drustvenog vlasnistva i
samoupravljanja. Potrebno je ponovno poraditi na
obnovi vlastitog razvoja koristeci vlastitu pamet i
raspolozivi ljudski potencijal.
Taj proces u svakom slucaju nije lagan, ali ga svaki
izgubljeni trenutak cini tezim. U nedostatku kapitala
moze se poceti sa boljim koristenjem poljoprivrednih
potencijala koje imamo jer se tu rezultati ubiru vec
nakon godine dana, a isto vrijedi i za turisticku
djelatnost, naravno onaj dio koji jos nije rasprodan.
[Isti tekst na talijanskom jeziku:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/files/CONVEGNOTRIESTE
]