Danas i jučer: ostajemo antifašisti
1. Jasna Tkalec: Danas i jučer: ostajemo antifašisti
2. O potrebi stvaranja Antifašističkog fronta
=== 1 ===
http://komunist.free.fr/arhiva/jun2004/tkalec.html
Arhiva : : Jun 2004.
Danas i jučer: ostajemo antifašisti
"Vrijednosti antifašističke borbe i partizanskog rata danas su
potrebniji nego ikad" piše Giorgio Bocca u časopisu Ernesto. Giorgio
Bocca je poznati novinar, partizanski borac i antifašist Italije.
Danas kao star čovjek, on navodi: "gledajući današnju Italiju ne mogu,
a da ne budem jako velik pesimist". To isto možemo reći svi mi, iako i
ne možemo gledati današnju Jugoslaviju, jer nje više nema, a ono što je
nastalo umjesto nje, najbolje je i ne gledati.
Ipak, sada kad je sve prošlo i iza nas, treba kazati da su vrijednosti,
ma da danas namerno pogažene, umanjene, ublaćene ili poreknute i
smućene, vrijednosti koje je iznjedrila anftifašistička i partizanska
borba na Balkanu kao i širom Evrope, jedine istinski nove vrednosti za
afirmaciju kojih se treba boriti, jučer kao i danas. Danas kao i sutra.
Bocca piše: "Revizionizam je uvijek bio pretekst da se napada svaki
istinski demokratski pokret, svaki napredni pokret i da se zadržava
status quo". U antifašističkoj borbi jugoslavenskih naroda prvi put se
javila nova demokracija, prvi put se pokazalo, da oni koji imaju moć (i
novac) nisu uvijek u pravu. Prvi put u svojoj historiji ti su narodi,
uz Tita, hodali uspravno. Prvi put u historiji nisu puzali, nisu bili
pretorijanci Evrope, niti borci na strani ovog ili onog velikog
imperijalnog i imperijalističkog interesa. Prvi put u historiji bili su
svoji i bili su zajedno i zato su predstavljali neku snagu, zato su
mogli kazati Staljinu ne i graditi socijalizam po vlastitoj mjeri i na
vlastiti način. Za jugoslavenske narode on je bio socijalizam sa
ljudskim licem, možda isuviiše ljudskim, jer su jugoslavenski narodi
isuviše popuštali sebi i svojim slabostima, ali ovdje ne ćemo o tome.
Možda treba upravo 22. juna, na dan napada na Sovjetski Savez, sjetiti
se, da je ta zemlja, koje također više nema, dala svoj obol u rušenju
nacifašizma, kao ni jedna druga zemlja na svijetu. Za slom nacifašizma
u tadašnjem Sovjetskom Savezu poginulo je više od 20 miliona ljudi.
Sovjetski izvori kažu 28 miliona, iako su tu ubrojane i indirekne žrtve
rata, žrtve fašističkog zločina i pustošenja. Niko kao sovjeti nije
pravio od tijela vlastitih vojnika bedem, preko kojeg hitlerovci nisu
mogli prijeći.
U porobljenoj i pregaženoj kraljevini Jugoslaviji digli su se u svim
njenim dijelovima, pod vodstvom KP Jugoslavije, njeni najbolji sinovi,
da dadu hrabar i neslomljiv otpor ogromno nadmoćnoj neprijateljskoj
sili. I danas, mnogo godina nakon nestanka i sloma socijalističke
Jugoslavije, njen herojski otpor nacifašizmu izaziva još uvijek
divljenje u Evropi.
Ali i mržnju. Nije slučajno baš Njemačka bila jedan od autora
munjevitog priznanja secesionističkih republika i u građanskom ratu,
koji je slijedio nakon eksplozije zemlje, nije slučajno baš Njemačka
stalno vatreno navijala za nekadašnje saveznike u novom, tobože
demokratskom ruhu.
Uostalom, zašto i ne bi? Svi oponenti socijalizma u tom su trenutku
poželjeli naplatiti stare račune. Koliko je to Njemačkoj uspjelo ostaje
pitanje, jer je kapital, koji je poplavio secesionističke i
nesecesionističke republike nekadašnje Jugoslavije, multinacionalan i
teško ga je definirati samo njemačkim ili samo talijanskim. Pristaše
pak poraženih fašističkih ideologija ostvarili su vlastite ciljeve
bolje nego u fašizmu. Etnički su očistili svoje atare i ostali uglavnom
nacionalno čisti. To je urađeno u Hrvatskoj – Tuđman je pobio manje
Srba od Pavelića, ali ih je istjerao više. Isto je to učinjeno i po
Bosni, iz Srpske su istjerani Muslimani i uglavnom Hrvati, iz
Hercegovine Srbi i Muslimani itd. Strane vojske, strani namjesnici i
evropski nadglednici nadgledavaju i nadziru poslove bijednih i ludih
balkanskih naroda, kojima, istini za volju, i nije više do međusobnog
neprijateljstva i ratovanja. Posvemašnja pauperizacija, strašno
osiromašenje, materijalno i duhovno, depresija, nostalgija, kao i teška
životna borba su na dnevnom redu za velike većine nekada bezbrižnih
jugoslavenskih samoupravljača. Ali ko ne zna sobom upravljati, njime će
upravljati drugi - kaže stara mudrost. Pa eto i upravljaju. I dok mase,
što su ostale bez zaposlenja, a često bez kuće, stana, roda i naroda,
misle kako da spoje jutro s večeri i početak sa krajem mjeseca
malobrojna se šačica gavana, ratnih profitera, gangstera i specijalista
za bankovno razbojništvo i šverc neizmjerno bogati, privatizira,
prodaje i preprodaje nekad javno i opće dobro. I to još nije najgore
zlo, piše talijanski novinar Enrico Vigna. "Najgore je što ti ljudi ne
odlučuju sami, kako će uređivati svoje poslove, kako birati parlament,
kako urediti školstvo ili zdravstvo. " O tome su u svim dijelovima
bivše Jugoslavije već poodavna odlučili drugi. Sada se samo njihove
odluke manje ili više brzo ili manje ili više vjerno sprovode.
A to kako se sprovode ne garantira ništa onima koji nemaju i nisu, a
daje sve mogućnosti onima koji imaju i jesu – šta? Bogati, razumije se.
Jer siromaštvo je po novom kodeksu vrijednosti, sramota. Što misle
bijedne i često gladne i mizerijom pritisnute mase, to nikoga ne
zanima, najmanje moćnike i nove gospodare svijeta. Uostalom mase i nisu
tu da misle, nego da slušaju i gledaju – koga? Televiziju, razumije se,
a ona im jasno govori, kako da glasaju, kako da misle i ko su gospodari
svijetu, koji su, razumije se, demokrati i slobodoljupci...
I u ime te demokracije i slobode pušta se da svoje prljave neistine
bljuju i četnici i ustaše i svi njihovi sinovi i unuci i njihova
jednako nakazna i jednako lažljiva duhovna djeca i posinci.
A sve to u ime nacionalne ideje i ideje nacionalnog pomirenja. "To su
sramne stvari", negoduje Giorgio Bocca, "i ostaće kao ljaga na javnosti
i novinarima, što su to dopustili". Naravno, Bocca govori o Italiji,
ali vrijedi za sve jugoslavenske, a izgleda i evropske zemlje. "To je
napad na zdrav razum, ali i na uobičajen osjećaj pristojnosti, ovo što
rade unuci nacifašista!" piše Bocca a i mi se s njim slažemo. Ali teren
je već odavno bio pripremljen za ovu navalu, a pripremili su ga, ajme,
sami bavši komunistički rukovodioci, kojekakvim sumnjivim izjavama,
kojima su ustvari navodili vodu na mlin nacifašista.
Danas, kad nas je ta voda potopila, možemo samo dodati, da još nismo
zaboravili da plivamo i nemamo nikakve namjere dopustiti, da nas
potpope. Uprkos mraka, uprkos nedaća, slobodaraski se glas čuje na sve
strane. Onih koji nisu zaboravili borbu za istinu i slobodu, za
istinsku slobodu naroda, a ne laži multinacionalnih kompanija i
uživalaca bogatih prebendi, kojim su im stranci i vjerske organizacije
platile poslušnost, još uvijek ima i u bivšoj Jugoslaviji i po Evropi,
koliko god hoćeš. Uostalom, na posljednjim izborima za Evropsku
Zajednicu, komunisti su dobili u Italiji (podijeljeni u dvije partije)
oko 10 % glasova, a prosječno u Evropi, oko 5%, što i nije tako malo.
U situaciji koja je objektivno teška to se mora cijeniti.
Pa iako je zbunjenost oko navodne demokracije i slobode i novih
vrijednosti, koje bijedne balkanske narode uče strani tutori velika,
doći će dan kad će se ćuti glas antifašista i istinski naprednih ljudi.
Jer, borba još uvijek traje. A da završim, opet ću se poslužiti
riječima Giorgia Bocce: "Osudu nasilja od strane ‘Rifondazione
comunista’ smatram kolosalnom greškom. Od kada postoji borba za vlast
postoji i nasilje. Kad su to u historiji duboke strukture vlasti
promijenjene na miran način? Nasilje je uvijek postojalo, ono je dio
ljudske povijesti. Kad ne bi bilo nasilja kroz hiljade godina gazde bi
uvijek bile iste i niko im se ne bi protivio".
Ukoliko se složimo s elementarnom postavkom, da onaj ko ima vlast ima i
legalan aparat sile, što znači policiju i vojsku, onda da se vlast
sruši, što treba činiti? Snovi nisu dovoljni.
Ne slažem se se tezom o vječnom nenasilju. Druga je stvar kazati da u
ovoj situaciji ljevici najviše odgovara demokratska borba, jer u
situaciji apsolutne nadmoći kapitala bolje je ne ulaziti u sukob u
kojem bi se sigurno kapital pokazao nadmoćnim i pobijedio bi. Ali ne
može se isključiti silu kao sredstvo borbe i odbrane naroda tvrdi
Bocca. "Što se tiče mirenja sa fašističkim idejama s njima se nikada
nećemo, ne želimo i ne možemo pomiriti, a sa fašistima i postfašistima
kao ljudima, u civilnom ophođenju, pomirili smo smo se odmah pošto je
rat završen" - piše Bocca. A antifašisti jesmo i ostajemo, kažemo mi,
jugoslavenski komunisti, bilo Jugoslavije ili ne, bilo te partije ili
ne.
Jasna Tkalec
=== 2 ===
http://komunist.free.fr/arhiva/avg2004/aff.html
Arhiva : : Avgust 2004.
O potrebi stvaranja Antifašističkog fronta
Iako su fašistički, rasistički, antisemitski i nacional-šovinistički
ispadi u Srbiji sve češći, buržoaski režim se trudi da takve pojave
minimizira smatrajući da priznavanje tako nečeg može da bude kočnica
"ulasku u Evropu". Naši buržoaski političari se teše činjenicom da je
rasističkih i ksenofobičnih ispada još uvek mnogo više u Zapadnoj
Evropi nego kod nas. Što se naša zemlja bude više približavala tamnici
naroda koja se naziva Evropska unija, fašističkih, antisemitskih i
nacional-šovinističkih ispada će nažalost biti sve više iz prostog
razloga što klica tog nacističkog zla leži u osnovi i protivrečnostima
kapitalističkog sistema.
Vratimo se na aktuelnu situaciju kod nas kada je u pitanju ovaj problem
koji prema buržoaskim glasnogovornicima u "ovom trenutku nije
prevelik". Svi smo svesni, gotovo svakodnevnih natpisa u dnevnoj štampi
o rasističkim napadima, najčešće na Rome ali je bilo i slučajeva da
budu napadnuti i stranci i pripadnici nacionalnih manjina. Poznat je
slučaj od prošle godine kada je banda naci-skinsa napala jednog
Beograđanina noževima dok je pokušavao da od njih odbrani svoju
crnoputu ženu. Širom Srbije neretko se napadaju i Jevrejski verski
objekti a ponekad su na meti i objekti drugih verskih zajednica.
Neonacistička formacija Blood&Honour Serbia (koja okuplja srpske
naci-skinse) se hvali da je svoj poslednji koncert, održan valjda u
nekom vojvođanskom selu čak uspela i da prijavi policiji i da je svirka
bila odobrena. Ilustracije radi, treba reći da se na B&H koncertima
zighajlira, skandira Hitleru a nacističke zastave su obavezna
ikonografija. Svakom iskrenom antifašisti je zaista čudno da neko može
odobriti takav jedan koncert, u zemlji u kojoj su pre šezdeset godina
nacisti ubijali po sto naših građana za jednog ubijenog nacistu, ali se
nažalost, ako je verovati hvalisanju pripadnika B&H po Internetu, to
ipak desilo. Inače skraćenica B&H je engleska verzija motoa zloglasnih
esesovskih jedinica (na nemačkom skraćeno SS) koja je glasila "Krv i
Čast". Kao "šlag na tortu" dolazi podatak da je sve više inicijativa
koje traže ukidanje abortusa a klero-fašistički krugovi iz dana u dan
sve više dižu svoj glas, verovatno osokoljeni time što je buržoaska
vlast svojevremeno dozvolila da se u zemlju vrate posmrtni ostaci
vladike Nikolaja Velimirovića osvedočenog antisemite i pristalice
teorije o "arijevskoj rasi", a koga je Crkva proglasila za sveca iz
samo njenim velikodostojnicima znanih razloga.
Zbog čega je potrebno stvaranje odbrambenog fronta?
Ima više razloga a prioritetna su tri.
Prvi je taj da buržoaska država neće učiniti ništa na zaustavljanju
fašističkih formacija pod firmom "slobode govora". Nigde u
"demokratskom svetu – svetu parlamentarne demokratije" ekstremno
desničarske partije nisu zabranjene. Zašto? Možda zato što krupna
buržozija sitnosopstveništvu sklon fašistički šljam čuva kao rezervni
odred u slučaju stvaranja određenih uslova koji bi mogli dovesti do
proleterske revolucije (tako nešto je već viđeno u Italiji 1922. i
Nemačkoj 1933. godine).
Drugi razlog je taj što je borba protiv fašizma osnova borbe za
ujedinjenje radničke klase i protiv deljenja proletera po rasnoj i
nacionalnoj osnovi.
Treći razlog za stvaranje Antifašističkog fronta je taj što su
revolucionarni levičari, prvenstveno komunisti, podjednako na udaru
fašističkih jurišnih grupa kao i Romi, Jevreji, stranci i ostale
ugrožene kategorije stanovništva.
Antifašistički front (AFF) bi trebalo da bude odbrambena organizacija
koja bi se mogla adekvatno suprotstaviti fašističkom nasilju. Takve
formacije postoje svugde u svetu pa bi nešto slično trebalo
organizovati i kod nas. Predvodnici AFF bi trebalo da budu
revolucionarni levičari, kod nas u Srbiji komunisti kao
najorganizovaniji odred radničke klase, seljaštva i poštene
inteligencije, koji mogu da osmisle i usmere aktivnosti ovakve jedne
formacije. Tu sektaštvu mesta nema i u AFF bi bilo prostora za
pripadnike svih levičarskih partija i asocijacija. Za sad je situacija
kod nas na tom planu veoma loša jer svaka revolucionarna levičarska
organizacija radi sama za sebe. Sve prisutnije divljanje fašističkih
uličnih hordi na ukazuje da treba ići putem akcionog jedinstva. Jer
ujedinjeni pobeđujemo a razjedinjeni propadamo!
Spartak
1. Jasna Tkalec: Danas i jučer: ostajemo antifašisti
2. O potrebi stvaranja Antifašističkog fronta
=== 1 ===
http://komunist.free.fr/arhiva/jun2004/tkalec.html
Arhiva : : Jun 2004.
Danas i jučer: ostajemo antifašisti
"Vrijednosti antifašističke borbe i partizanskog rata danas su
potrebniji nego ikad" piše Giorgio Bocca u časopisu Ernesto. Giorgio
Bocca je poznati novinar, partizanski borac i antifašist Italije.
Danas kao star čovjek, on navodi: "gledajući današnju Italiju ne mogu,
a da ne budem jako velik pesimist". To isto možemo reći svi mi, iako i
ne možemo gledati današnju Jugoslaviju, jer nje više nema, a ono što je
nastalo umjesto nje, najbolje je i ne gledati.
Ipak, sada kad je sve prošlo i iza nas, treba kazati da su vrijednosti,
ma da danas namerno pogažene, umanjene, ublaćene ili poreknute i
smućene, vrijednosti koje je iznjedrila anftifašistička i partizanska
borba na Balkanu kao i širom Evrope, jedine istinski nove vrednosti za
afirmaciju kojih se treba boriti, jučer kao i danas. Danas kao i sutra.
Bocca piše: "Revizionizam je uvijek bio pretekst da se napada svaki
istinski demokratski pokret, svaki napredni pokret i da se zadržava
status quo". U antifašističkoj borbi jugoslavenskih naroda prvi put se
javila nova demokracija, prvi put se pokazalo, da oni koji imaju moć (i
novac) nisu uvijek u pravu. Prvi put u svojoj historiji ti su narodi,
uz Tita, hodali uspravno. Prvi put u historiji nisu puzali, nisu bili
pretorijanci Evrope, niti borci na strani ovog ili onog velikog
imperijalnog i imperijalističkog interesa. Prvi put u historiji bili su
svoji i bili su zajedno i zato su predstavljali neku snagu, zato su
mogli kazati Staljinu ne i graditi socijalizam po vlastitoj mjeri i na
vlastiti način. Za jugoslavenske narode on je bio socijalizam sa
ljudskim licem, možda isuviiše ljudskim, jer su jugoslavenski narodi
isuviše popuštali sebi i svojim slabostima, ali ovdje ne ćemo o tome.
Možda treba upravo 22. juna, na dan napada na Sovjetski Savez, sjetiti
se, da je ta zemlja, koje također više nema, dala svoj obol u rušenju
nacifašizma, kao ni jedna druga zemlja na svijetu. Za slom nacifašizma
u tadašnjem Sovjetskom Savezu poginulo je više od 20 miliona ljudi.
Sovjetski izvori kažu 28 miliona, iako su tu ubrojane i indirekne žrtve
rata, žrtve fašističkog zločina i pustošenja. Niko kao sovjeti nije
pravio od tijela vlastitih vojnika bedem, preko kojeg hitlerovci nisu
mogli prijeći.
U porobljenoj i pregaženoj kraljevini Jugoslaviji digli su se u svim
njenim dijelovima, pod vodstvom KP Jugoslavije, njeni najbolji sinovi,
da dadu hrabar i neslomljiv otpor ogromno nadmoćnoj neprijateljskoj
sili. I danas, mnogo godina nakon nestanka i sloma socijalističke
Jugoslavije, njen herojski otpor nacifašizmu izaziva još uvijek
divljenje u Evropi.
Ali i mržnju. Nije slučajno baš Njemačka bila jedan od autora
munjevitog priznanja secesionističkih republika i u građanskom ratu,
koji je slijedio nakon eksplozije zemlje, nije slučajno baš Njemačka
stalno vatreno navijala za nekadašnje saveznike u novom, tobože
demokratskom ruhu.
Uostalom, zašto i ne bi? Svi oponenti socijalizma u tom su trenutku
poželjeli naplatiti stare račune. Koliko je to Njemačkoj uspjelo ostaje
pitanje, jer je kapital, koji je poplavio secesionističke i
nesecesionističke republike nekadašnje Jugoslavije, multinacionalan i
teško ga je definirati samo njemačkim ili samo talijanskim. Pristaše
pak poraženih fašističkih ideologija ostvarili su vlastite ciljeve
bolje nego u fašizmu. Etnički su očistili svoje atare i ostali uglavnom
nacionalno čisti. To je urađeno u Hrvatskoj – Tuđman je pobio manje
Srba od Pavelića, ali ih je istjerao više. Isto je to učinjeno i po
Bosni, iz Srpske su istjerani Muslimani i uglavnom Hrvati, iz
Hercegovine Srbi i Muslimani itd. Strane vojske, strani namjesnici i
evropski nadglednici nadgledavaju i nadziru poslove bijednih i ludih
balkanskih naroda, kojima, istini za volju, i nije više do međusobnog
neprijateljstva i ratovanja. Posvemašnja pauperizacija, strašno
osiromašenje, materijalno i duhovno, depresija, nostalgija, kao i teška
životna borba su na dnevnom redu za velike većine nekada bezbrižnih
jugoslavenskih samoupravljača. Ali ko ne zna sobom upravljati, njime će
upravljati drugi - kaže stara mudrost. Pa eto i upravljaju. I dok mase,
što su ostale bez zaposlenja, a često bez kuće, stana, roda i naroda,
misle kako da spoje jutro s večeri i početak sa krajem mjeseca
malobrojna se šačica gavana, ratnih profitera, gangstera i specijalista
za bankovno razbojništvo i šverc neizmjerno bogati, privatizira,
prodaje i preprodaje nekad javno i opće dobro. I to još nije najgore
zlo, piše talijanski novinar Enrico Vigna. "Najgore je što ti ljudi ne
odlučuju sami, kako će uređivati svoje poslove, kako birati parlament,
kako urediti školstvo ili zdravstvo. " O tome su u svim dijelovima
bivše Jugoslavije već poodavna odlučili drugi. Sada se samo njihove
odluke manje ili više brzo ili manje ili više vjerno sprovode.
A to kako se sprovode ne garantira ništa onima koji nemaju i nisu, a
daje sve mogućnosti onima koji imaju i jesu – šta? Bogati, razumije se.
Jer siromaštvo je po novom kodeksu vrijednosti, sramota. Što misle
bijedne i često gladne i mizerijom pritisnute mase, to nikoga ne
zanima, najmanje moćnike i nove gospodare svijeta. Uostalom mase i nisu
tu da misle, nego da slušaju i gledaju – koga? Televiziju, razumije se,
a ona im jasno govori, kako da glasaju, kako da misle i ko su gospodari
svijetu, koji su, razumije se, demokrati i slobodoljupci...
I u ime te demokracije i slobode pušta se da svoje prljave neistine
bljuju i četnici i ustaše i svi njihovi sinovi i unuci i njihova
jednako nakazna i jednako lažljiva duhovna djeca i posinci.
A sve to u ime nacionalne ideje i ideje nacionalnog pomirenja. "To su
sramne stvari", negoduje Giorgio Bocca, "i ostaće kao ljaga na javnosti
i novinarima, što su to dopustili". Naravno, Bocca govori o Italiji,
ali vrijedi za sve jugoslavenske, a izgleda i evropske zemlje. "To je
napad na zdrav razum, ali i na uobičajen osjećaj pristojnosti, ovo što
rade unuci nacifašista!" piše Bocca a i mi se s njim slažemo. Ali teren
je već odavno bio pripremljen za ovu navalu, a pripremili su ga, ajme,
sami bavši komunistički rukovodioci, kojekakvim sumnjivim izjavama,
kojima su ustvari navodili vodu na mlin nacifašista.
Danas, kad nas je ta voda potopila, možemo samo dodati, da još nismo
zaboravili da plivamo i nemamo nikakve namjere dopustiti, da nas
potpope. Uprkos mraka, uprkos nedaća, slobodaraski se glas čuje na sve
strane. Onih koji nisu zaboravili borbu za istinu i slobodu, za
istinsku slobodu naroda, a ne laži multinacionalnih kompanija i
uživalaca bogatih prebendi, kojim su im stranci i vjerske organizacije
platile poslušnost, još uvijek ima i u bivšoj Jugoslaviji i po Evropi,
koliko god hoćeš. Uostalom, na posljednjim izborima za Evropsku
Zajednicu, komunisti su dobili u Italiji (podijeljeni u dvije partije)
oko 10 % glasova, a prosječno u Evropi, oko 5%, što i nije tako malo.
U situaciji koja je objektivno teška to se mora cijeniti.
Pa iako je zbunjenost oko navodne demokracije i slobode i novih
vrijednosti, koje bijedne balkanske narode uče strani tutori velika,
doći će dan kad će se ćuti glas antifašista i istinski naprednih ljudi.
Jer, borba još uvijek traje. A da završim, opet ću se poslužiti
riječima Giorgia Bocce: "Osudu nasilja od strane ‘Rifondazione
comunista’ smatram kolosalnom greškom. Od kada postoji borba za vlast
postoji i nasilje. Kad su to u historiji duboke strukture vlasti
promijenjene na miran način? Nasilje je uvijek postojalo, ono je dio
ljudske povijesti. Kad ne bi bilo nasilja kroz hiljade godina gazde bi
uvijek bile iste i niko im se ne bi protivio".
Ukoliko se složimo s elementarnom postavkom, da onaj ko ima vlast ima i
legalan aparat sile, što znači policiju i vojsku, onda da se vlast
sruši, što treba činiti? Snovi nisu dovoljni.
Ne slažem se se tezom o vječnom nenasilju. Druga je stvar kazati da u
ovoj situaciji ljevici najviše odgovara demokratska borba, jer u
situaciji apsolutne nadmoći kapitala bolje je ne ulaziti u sukob u
kojem bi se sigurno kapital pokazao nadmoćnim i pobijedio bi. Ali ne
može se isključiti silu kao sredstvo borbe i odbrane naroda tvrdi
Bocca. "Što se tiče mirenja sa fašističkim idejama s njima se nikada
nećemo, ne želimo i ne možemo pomiriti, a sa fašistima i postfašistima
kao ljudima, u civilnom ophođenju, pomirili smo smo se odmah pošto je
rat završen" - piše Bocca. A antifašisti jesmo i ostajemo, kažemo mi,
jugoslavenski komunisti, bilo Jugoslavije ili ne, bilo te partije ili
ne.
Jasna Tkalec
=== 2 ===
http://komunist.free.fr/arhiva/avg2004/aff.html
Arhiva : : Avgust 2004.
O potrebi stvaranja Antifašističkog fronta
Iako su fašistički, rasistički, antisemitski i nacional-šovinistički
ispadi u Srbiji sve češći, buržoaski režim se trudi da takve pojave
minimizira smatrajući da priznavanje tako nečeg može da bude kočnica
"ulasku u Evropu". Naši buržoaski političari se teše činjenicom da je
rasističkih i ksenofobičnih ispada još uvek mnogo više u Zapadnoj
Evropi nego kod nas. Što se naša zemlja bude više približavala tamnici
naroda koja se naziva Evropska unija, fašističkih, antisemitskih i
nacional-šovinističkih ispada će nažalost biti sve više iz prostog
razloga što klica tog nacističkog zla leži u osnovi i protivrečnostima
kapitalističkog sistema.
Vratimo se na aktuelnu situaciju kod nas kada je u pitanju ovaj problem
koji prema buržoaskim glasnogovornicima u "ovom trenutku nije
prevelik". Svi smo svesni, gotovo svakodnevnih natpisa u dnevnoj štampi
o rasističkim napadima, najčešće na Rome ali je bilo i slučajeva da
budu napadnuti i stranci i pripadnici nacionalnih manjina. Poznat je
slučaj od prošle godine kada je banda naci-skinsa napala jednog
Beograđanina noževima dok je pokušavao da od njih odbrani svoju
crnoputu ženu. Širom Srbije neretko se napadaju i Jevrejski verski
objekti a ponekad su na meti i objekti drugih verskih zajednica.
Neonacistička formacija Blood&Honour Serbia (koja okuplja srpske
naci-skinse) se hvali da je svoj poslednji koncert, održan valjda u
nekom vojvođanskom selu čak uspela i da prijavi policiji i da je svirka
bila odobrena. Ilustracije radi, treba reći da se na B&H koncertima
zighajlira, skandira Hitleru a nacističke zastave su obavezna
ikonografija. Svakom iskrenom antifašisti je zaista čudno da neko može
odobriti takav jedan koncert, u zemlji u kojoj su pre šezdeset godina
nacisti ubijali po sto naših građana za jednog ubijenog nacistu, ali se
nažalost, ako je verovati hvalisanju pripadnika B&H po Internetu, to
ipak desilo. Inače skraćenica B&H je engleska verzija motoa zloglasnih
esesovskih jedinica (na nemačkom skraćeno SS) koja je glasila "Krv i
Čast". Kao "šlag na tortu" dolazi podatak da je sve više inicijativa
koje traže ukidanje abortusa a klero-fašistički krugovi iz dana u dan
sve više dižu svoj glas, verovatno osokoljeni time što je buržoaska
vlast svojevremeno dozvolila da se u zemlju vrate posmrtni ostaci
vladike Nikolaja Velimirovića osvedočenog antisemite i pristalice
teorije o "arijevskoj rasi", a koga je Crkva proglasila za sveca iz
samo njenim velikodostojnicima znanih razloga.
Zbog čega je potrebno stvaranje odbrambenog fronta?
Ima više razloga a prioritetna su tri.
Prvi je taj da buržoaska država neće učiniti ništa na zaustavljanju
fašističkih formacija pod firmom "slobode govora". Nigde u
"demokratskom svetu – svetu parlamentarne demokratije" ekstremno
desničarske partije nisu zabranjene. Zašto? Možda zato što krupna
buržozija sitnosopstveništvu sklon fašistički šljam čuva kao rezervni
odred u slučaju stvaranja određenih uslova koji bi mogli dovesti do
proleterske revolucije (tako nešto je već viđeno u Italiji 1922. i
Nemačkoj 1933. godine).
Drugi razlog je taj što je borba protiv fašizma osnova borbe za
ujedinjenje radničke klase i protiv deljenja proletera po rasnoj i
nacionalnoj osnovi.
Treći razlog za stvaranje Antifašističkog fronta je taj što su
revolucionarni levičari, prvenstveno komunisti, podjednako na udaru
fašističkih jurišnih grupa kao i Romi, Jevreji, stranci i ostale
ugrožene kategorije stanovništva.
Antifašistički front (AFF) bi trebalo da bude odbrambena organizacija
koja bi se mogla adekvatno suprotstaviti fašističkom nasilju. Takve
formacije postoje svugde u svetu pa bi nešto slično trebalo
organizovati i kod nas. Predvodnici AFF bi trebalo da budu
revolucionarni levičari, kod nas u Srbiji komunisti kao
najorganizovaniji odred radničke klase, seljaštva i poštene
inteligencije, koji mogu da osmisle i usmere aktivnosti ovakve jedne
formacije. Tu sektaštvu mesta nema i u AFF bi bilo prostora za
pripadnike svih levičarskih partija i asocijacija. Za sad je situacija
kod nas na tom planu veoma loša jer svaka revolucionarna levičarska
organizacija radi sama za sebe. Sve prisutnije divljanje fašističkih
uličnih hordi na ukazuje da treba ići putem akcionog jedinstva. Jer
ujedinjeni pobeđujemo a razjedinjeni propadamo!
Spartak