http://www.artel.co.yu/sr/izbor/jugoslavija/2004-11-03.html
Srpski i(li) maternji jezik
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnih škola - Nikšic
Spisak profesora srednjih škola u Nikšicu, koji su, zbog otpora
preimenovanju srpskog jezika ostali bez posla, kao i onih koji se dalje
opiru pa ce ovih dana i oni dobiti otkaze. Svi oni nijesu primile
plate, neki od 1, neki od 15, a neki od 20. septembra 2004. godine.
Gimazija "Stojan Cerivic":
1. Svetozar Cirakovic - otkaz
2. Radovan Colakovic - otkaz
3. Vesna Todorovic - otkaz
4. Dragana Todorovic - otkaz
5. Boris Jovanovic - otkaz
6. Vladenka Kovacevic - otkaz
7. Nebojša Đilas - pred otkazom
8. Marija Laltovic - pred otkazom
9. Dragomir Ninkovic - pred otkazom
10. Ivanka Antovic - pred otkazom
11. Miodrag Todorovic - pred otkazom
12. Dušan Kilibarda - pred otkazom
13. Radenko Krulanovic - pred otkazom
14. Miomir Kovacevic - pred otkazom
15. Radosav Đurkovic (pripravnik)
16. Ranko Zecevic (pripravnik)
JU Elektro-metalurška škola
1. Veselin Matovic - otkaz
2. Radmila Mitric-Matovic - pred otkazom
3. Milojko Pušica - pred otkazom
4. Veselin Kandic- pred otkazom
5. Ratko Škuletic - pred otkazom
JU Ekonomso-ugostiteljska škola
1. Stanka Nikcevic - otkaz
2. Lidija Mijuškovic - pred otkazom
3. Rada Radovic - pred otkazom
4. Ljubica Jovovic - pred otkazom
5. Milosava Nikolic - pred otkazom
JU Mašinsko-metalska škola
1. Milanaka Đurdevac - otkaz
U Nikšicu, 11. oktobra 2004.
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnihškola - Nikšic
za, Veselin Matovic 067 880 452
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnih škola - Nikšic
MINISTRASTVU PROSVJETE I NAUKE REPUBLIKE CRNE GORE
Ministru g. Slobodanu Backovicu
Kao NVU ciji je osnovni cilj "briga o zaštiti i ocuvanje srpskog jezika
i književnosti, kako u nastavnim planovima i programima osnovinih i
srednjih škola, tako i u javnoj komunikaciji" (clan 4 našeg Statuta), i
cijih je 9 clanova ostalo bez posla casno se suprostavljajuci gaženju
Ustava RCG kao i naucnih i pedagoških principa u našim školama, nudimo
Vam konkretan predlog za razrješenje problema oko Vašeg preimenovanja
nastavnog predmeta srpski jezik i književnost u novim nastavnim
planovima i programima, a koji, evo više od mjesec dana, potresa Crnu
Goru, prijeteci da preraste u gradanski komflikt sa nesagledivim
posljedicama.
Naime, pošto mi smatramo da je ovo prevashodno strucno, tj.
sociolingvisticko, a ne politicko pitanje, a hocemo da vjerujemo da mu
i Vi pristupate na slican nacin, buduci da u svim Vašim javnim
istupanjima uporno naglašavate kao želite u RCG "školu bez politike i
komflikta". Zar onda nije logicno da pitanje imena ovog nastavnog
predmeta prevashodno i rješavaju lingvisticki strucnjaci?
Dakle, predložite 8-10 priznatih lingvista (nivo - profesori
univerziteta i akademici), a mi cemo isto toliko i na istom nivou. Neka
se ti ljudi sastanu, neka rasprave ovo pitanje, pa ako rezultat te
rasprave opravda Vaše rješenje, onda cemo se mi povuci, priznati našu
krivicu i mirno prihvatiti kazne koje ste nam odredili. U suprotnom,
dakle, ako rasprava pokaže neopravdanost Vašeg rješenja, onda ste Vi
dužni:
- da odluku o preimenovanju nastavnog predmeta srpski jezik i
književnost odmah suspendujete;
- da poništite sve otkaze profesorima iz nikšickih srednjih škola i
nadoknadite im uskracene plate i
- da, kao odgovoran covjek, podnesete ostavku.
Nakon ove rasprave, bez obzira na njen ishod, potrebno je pokrenuti
akciju za postizanje opštedruštvenog konsenzusa po pitanju službenog
jezika u RCG što ce, kao u svim uredenim državama, rezultirati i
odgovarajucim ustavnim rješenjem. Do tada, privremeno suspendujte sve
aktivnosti oko implementacije sporne odluke u našim školama i time
demonstrirajte Vašu tolerantnost i opredijeljenost za naucno i
beskomfliktno rješavanje svih društvenih problema, o cemu cesto
govorite.
Molimo Vas da cim prije odgovorite prihvatate li ili ne ovaj naš
predlog. Mislimo da su za to dovoljna 3 dana.
Ukoliko ga prihvatite, smatramo da bi optimalni rok za održavanje
predloženog simpzijuma bio 20 dana, troškove bi snosilo Vaše
Ministarstvo, buduci da se radi o problemu od opšteg društvenog
interesa i koji ste Vi sami inicirali, a mi bismo istog dana obustavili
sve naše proteste.
Ukoliko ne prihvatite ovaj naš predlog, onda, naravno, necete moci
skinuti sa sebe odgovornost za direktno uvodenje politike u škole,
štaviše, ugradnju stranackih stavova i opredjeljenja u nastvne planove
i programe, tj. najgori oblik zloupotrebe škole i djece zarad
dnevnopoliticih interesa!
Napominjemo da smo mi o svim dešavanjima oko preimenovanja jezika
upoznali domacu i svjetsku strucnu i najširu javnost, pa cemo tako
uciniti i sa ovim predlogom.
U Nikšicu, 11. oktobra 2004.
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnih škola - Nikšic
za, Veselin Matovic
* prof. dr Marko Durutovic
ATAK NA OBESMRCENI JEZIK
Povod za pricu koja slijedi kod svakog razumnog covjeka izaziva mucninu
i zapitanost: Je li moguce da u Crnoj Gori na pocetku 21. vijeka
postoje tako mali duhovi jeftinog umovanja koji otvoreno i pecobrazno
traže da se preimenuje jezik kojim su Crnogorci govorili od iskona i
nazivali ga srpskim? Jeste da je u pitanju lakrdija i banalnost prvoga
reda, ali je prijeteca, zlokoban nagovještaj, jer je postala dio
državne politike, samim tim i opasna. Zato ne smijemo cutati jer na to
nemamo pravo. Moramo se suociti sa onim što uistinu jeste. Naša velika
nevolja je u tome što još uvijek ne možemo da uvidimo dovoljno raspone
te davolske rabote, njenu dubinu i posledice, vec samo neke pojavne
oblike na koje mnogi pozvani i nepozvani i ne obracaju pažnju. Problem
je još veci što živimo u jednom kulturnom, duhovnom i politickom
ambijentu, u jednoj sumornoj stvarnosti u kojoj je sve moguce, u kojoj
se bezumne laži proglašavaju za istine, tovari neznanja deklarišu kao
znanje i gdje se uporno i beskrupolozno velike i svete stvari
izvrgavaju sprdnji.
Zahtjev za preimenovanje srpskog jezika u tzv. maternji jezik, što bi
kasnije dovelo do crnogorskog službenog jezika, samo je dio programa
ciji su ciljevi, zadaci i pravci djelovanja isplanirani u nekim
centrima moci skriveno od javnosti i daleko od zdrave pameti. Ali ono
što se ne može sakriti i što je odavno citljivo jesu sredstva kojima se
taj projekat ostvaruje: falsifikati, laži, prevare, obmane neupucenih i
lakovjernih... Za ostvarenje ovog programa pronadeni su i ljudi za koje
su ovakva sredstva rada imanentna njihovom bicu. To su uglavnom oni
novokomponovani velikocrnogorci koji svojim cjelokupnim djelovanjem,
bez trunke moralne odgovornosti, ilustruju neprirodno ponašanje ljudi
spremnih da se povinuju tudoj volji i za pristojnu apanažu realizuju
pravila jedne naopake i bezumne igre.
Samo, ta družina velikocrnogorskih arlekina izgubila je iz vida jednu
''sitnicu'': da svojim djelovanjem potkopava iskonske temelje Crne Gore
direktno ucestvujuci u njenom duhovnom razaranju, nezapamcenom
pomjeranju vrijednosti i enormnom gomilanju kolicine besmisla.
Ipak, da bi stvari bile jasnije, valja priznati da je Crna Gora u
zadnjih desetak godina postala zemlja cuda, tragikomicno pozorište
apsurda u kojem je mnogima omoguceno da biraju kostime, scenografiju i
da igraju ulogu kakvu traži jedna šokantna, nelogicna i po mnogo cemu
apsurdna stvarnost. Posmatramo, nažalost, scenu na kojoj igraju
raznorazni komedijanti, lakrdijaši, klovnovi koje ne može ukrotiti ni
zakon, ni moral, ni religija.
Te kategorije za njih ne postoje. I dok god aktuelna vlast bude
podržavala i proizvodila falsifikatore istorije, tradicije, kulture i
duhovnosti; dok god se vašarske družine budu promovisale u crkve, a
politicke organizacije u naucne istitucije uspostavljace se jedan
sistem lažnih vrijednosti u kojem ce prava Crna Gora polako nestati. I
vec nestaje. Premrežena je surogatima. Po njoj vršljaju lažni popovi,
lažni akademici, lažni rodoljubi, lažni reformatori, lažni uzori, lažni
lingvisti. Od nje se lagano stvara kulturni i duhovni rezervat,
izolacija, samodovoljnost i svakovrsna inferiornost. I tako do ponora.
U tom poduhvatu posebno su aktivni pojedinci udvornickog duha, moralne
niskosti i idiotske sebicnosti. U svom politickom sljepilu, a i tjerani
necuvenom mržnjom koja iz njih izvire prema svemu što je srpsko i
beskrajnom licnom sujetom, beskrupulozno nasrcu na srpske nacionalne
vrijednosti. To je taj bezumni anticivilizacijski, antiistorijski i
šovinisticki projekat. Na našu opštu sramotu.
U svemu tome najsramniju ulogu imaju oni nesrecnici koji se sa lakocom
odricu svoje vjere, crkve, jezika, nacionalnog identiteta, medu kojima
glavnu rijec imaju donedavni veliki Srbi, a sada dukljanski prvoborci,
novokomponovani velikocrnogorski vampiri koji svoje moralno survavanje
obrazlažu ''zabludama'' i ''nekadašnjim zarobljenicima srpske
mitomanije''.
Ustvari, oni su pristali na te uloge iz cistog koristoljublja, a ne iz
ubjedenja. Inace, poznat je fenomen tih malih, labilnih ljudi,
prelivoda, dok rade za vlast i djeluju u okviru vlasti ponašaju se kao
mocni, a u stvari su komicni, i skoro po pravilu budu na kraju odbaceni
od svojih zaštitnika, izolovani i prezreni.
Nema sumnje, antisrpstvo u Crnoj Gori postalo je profesija, vrlo unosno
zanimanje. Vještiji i bezobzirniji za kratko vrijeme osigurali su visok
standard, zavidan publicitet i javni uticaj. Ideolozi i glavni
propagatori antisrpstva da bi se ucvrstili kao mocan faktor u javnom
mnjenju u Crnoj Gori odabrali su jedini put kojim pokušavaju da
pobijede istinu - krivotvorenje istine, pravo na javnu upotrebu laži.
Uz blagoslov režima.
S tim ciljem su i osnovali lažnu crkvu (crnogorsku) i lažnu akademiju
(dukljansku). Još im samo nedostaje jezik. I smisliše: prvo maternji a
potom bi došao crnogorski .
Da bi se laž o tzv. ''crnogorskom jeziku'' primila ko istina njeni
protogonisti, ljudi sa zavidnom kolekcijom maski, sacekali su trenutak
da se slavodobitno ukljuce u crnogorsku lakrdijašku predstavu nazvanu
''povratak Crne Gore sebi'' (Citaj: Rasrbljavanje Crne Gore) odmah su
napravili prvi korak - oslobodili su se stida a u ovoj i ovakvoj Crnoj
Gori mnogi koji se najmanje stide postali su vrlo uspješni. Umijece
bestidnika i jeste u tome da svoj prevarantski agažman prikažu kao cin
za narodno dobro.
I smisliše: Valjalo bi za ovaj poduhvat objasniti narodu u Crnoj Gori
da njegov jezik odnosno jezik njegovih predaka ne bi više trebalo zvati
srpski vec maternji. Ime bez imena. A to što se od pamtivijeka zvao
srpski je obicna zabluda i neznanje. Kakva istorija i kakva
lingvistika? KAkav Vuk i kakav Njegoš? Trice i kucine.
Istinu o postojanju tzv. ''crnogorskog jezika'' trebalo je i dokazati.
A kako dokazati nešto što je besmisleno, što ne postoji na
ligvinstickoj mapi svijeta? Ko ce stati iza tako epohalnog otkrica?
Jeste da je Crna Gora dala velika lingvisticka imena, ali ovdje se radi
o specijalnoj ligvistici, nepoznatoj u ligvinstickim naucnim krugovima.
Ali Crna Gora i za ovakvu nauku ima kadrove, domacu pamet, samozvane
akademike i samozvane lingviste koji smisliše da bi trebalo skovati
neki novi jezik.
Suocivši se sa gomilom sprdnje koju im (po narudžbi) prirediše njihovi
jezicki strucnjaci, ljudi iz vrha vlasti riješiše da ovaj problem
prenesu sa kao bajagi lingvisticke ravni na politicku ravan gdje su
mogucnosti za manipulaciju naroda velike. Za tu vrstu posla, nema
sumnje, imamo vrhunske majstore. I smisliše jednostavniji put -
preimenovanje jezika. Umjesto srpski neka za sada bude maternji. I
digoše taj avetluk na državni nivo.
Crnogorska politicka vrhuška vrlo uspješno koristi nacine oglašavanja:
ispred sebe isturi maskote, poslušnike koji jedva cekaju priliku da
ojacaju svoju bijednu poziciju taoca, pa ako podvala uspije, ili se
makar nagovijesti mogucnost uspjeha, oglasice se oni koji vode glavnu
rijec. Za njima tada krecu poslušnici, kameleonska svita bezrezernih
podanika režimu, pri cemu prednjace oni koji su najbolje obavješteni o
onome što ne znaju, spremni da u svakom tenutku tumace cinjenice kako
to odgovara naruciocima pokazujuci i ovom prilikom još jedan dokaz da
se radi o profesionalnim braniocima režima, svaštarima cije udvorništvo
doseže do stepena lakejstva. Njih previše ne interesuje hoce li neko
odmah povjerovati u njihovu pricu (prevaru), ali je znacajno da ima
dosta onih koji ce sa pažnjom slušati njihove ''argumente''.
Mišljenja lingvistickih strucnjaka, istaknutih univerzitetskih
nastavnika, publicista, pisaca, književnih istoricara i kriticara,
kulturnih radnika i drugih ljudi od znacaja i ugleda su podudarna: da
se radi o prvorazrednoj prevari naroda. Upozoravaju kreatore crnogorske
politike da ako upravljaju Crnom Gorom ne smiju da razgraduju ono što
su vjekovima stvarali Crnogorci. Sve što je napisano, osvijetljeno,
izmišljeno, ostvareno od strane ljudi koji su obilježili epohe naše
sveukupne istorije, viševjekovno nasljede pokoljenja - sve je to
uradeno na srpskom jeziku. Najumniji Crnogorci, pisci i duhovnici,
majstori u ljepotama jezika i dalekosežnosti misli su jemstvo da je
jezik kojim su obesmrtili svoje misli i sam obesmrcen, da je riznica
naše mudrosti minulih vjekova i nikad se ne može zvati drukcije sem
srpski. Je li casno ime obesmrcenog jezika mijenjati necim što ne
postoji, necim što su smislile usijane glave plitke pameti i kratkog
pamcenja.
Eto šta namjeravaju da ucine. Okomili su se na Crnu Goru, na njenu
istoriju, kulturu, duhovnost..., na njene najumnije glave. To je
zlocin, destrukcija kakvu nije zapamtila evropska civilizacija. Cilj te
destrukcije, to agresivno, neznaveno i primitivno crnogorcenje je,
valjda je svima jasno, uporno traganje za nekom drugom i drukcijom
Crnom Gorom od one kakvu pamti istorija i zato su se besprizorno
okomili na njena dva temeljna stuba: Srpsku pravoslavnu crkvu, odnosno
Mitropoliju crnogorsko-primorsku i srpski jezik. Teško je gledati,
citati i slušati toliku kolicinu besmisla i sramote koju svakodnevno
prireduju ljudi neokomunistickog uma i raspojasanog ponašanja.
Otimati jednom narodu jezik, zahtijevati njegovo preimenovanje znaci za
taj narod gubitak onoga što je najdragocjenije. To mogu tražiti samo
oni koji su izgubili dušu i spasenje, koji se predstavljaju i u
nemoralu kao graditelji i zaštitnici morala, u rušenju viševjekovnih
vrijednosti kao graditelji novih vrijednosti. Odreci se imena svog
jezika za pojedince znaci ucvrstiti se u vulgarnoj politickoj
podobnosti, kusati iz režimskog kotla i biti do kraja vjeran onima koji
su i omogucili takva nepocinstva. Ta kameleonska družina dobro zna da
njihovim glavama i njihovim daljim sudbinama drugi raspolažu (zato su
im i odani do perverzije) i da im služe za svakovrsnu upotrebu, a ono
što jedni o drugima misle spada u domen psihopatalogije.
Ljudi koji su spremni da iz bilo kojih razloga ime svoga jezika dovedu
u pitanje osuduju se na to da ponište svoju ljudsku suštinu, da se
priklone jednoj stvarnosti koja poprima neprirodan i zastrašujuci ton.
Oni pristaju na život bez istine, pravde, rodoljuba. Jesu li se ikad
zapitali kakav moralni teret ostavljaju potomstvu. Jedno je nesumljivo:
Taj zahtjev je izraz dnevnih politickih mjerila, glas iz jedne
obezlicene mase, zahtjev ljudi koji pokušavaju, kako neko rece ''da
istoriji podmetnu novu'', jer ih istorijsko pamcenje Crne Gore progoni
kao mora pa su poodavno odlucili da je izigraju, promijene,
preoblikuju, lakovjerne i neupucene prevare.
Treba se suprotstaviti svima koji nas nagovaraju, savjetuju, a bojim se
i prisiljavaju da zažmurimo i prihvatimo ono što je suprotno zdravoj
ljudskoj pameti, logici, moralu i dostojanstvu, što unižava ljudsku
licnost Na kraju: Ako uspiju da ostvare svoju namjeru znajte da ce to
biti trijumf besmisla i bešcašca. To bi ostalo u istoriji (ne) morala
ovoga vremena i ovoga pokoljenja. Apsurd ce biti veci što cemo mi biti
krivci jer nijesmo umjeli ili htjeli da odbranimo ono najvrednije i
najsvetije što su nam vjekovi ostavili u naslede. To bi bila velika
sramota, za neke buduce hronicare zahvalna tema o jednom narodu koji na
kraju viševjekovnog puta posrnu, izgubi ime pod pritiskom jednog
vulgarnog politickog projekta. Uskratimo hronicarima takvu priliku.
Imamo još vremena.
Rijec na Tribini za odbranu srpskog jezika održane u Plužinama
5. oktobra 2004.
* U Nikšicu je, u organizaciji Aktiva profesora i nastavnika srpskog
jezika i književnosti srednjih i osnovnih škola iz Nikšica, a povodom
aktuelnih dešavanja u vezi sa preimenovanjem srpskog jezika, 30.
septembra održano predavanje pod nazivom " Slovo o jeziku " na kojem je
u prepunoj Sali 18. septembar govorio uvaženi lingvista prof. dr Miloš
Kovacevic
SA NESTANKOM SRPSKOG JEZIKA NESTACE I IDENTITET SRBA U CRNOJ GORI
Miloš Kovacevic je doktor lingvistickih nauka i redovni profesor
savremenog srpskog jezika, stilistike i opšte književnosti. Predavao je
na Filološkom fakultetu u Beogradu, Filozofskim fakultetima u Nišu,
Banja Luci, Srpskom Sarajevu, Petrinji, Nikšicu, Novom Sadu, Rurskom
univerzitetu. Objavio je više od 250 naucnih i strucnih radova i 16
udžbenika za osnovne i srednje škole, kao i veci broj knjiga, medu
kojima i 4 o sudbini srpskog jezika
U svom izlaganju prof. dr Miloš Kovacevic je istakao da su knjige koje
je napisao o sudbini srpskog jezika, motivisane našim nesrecama,
odnosno dešavanjima u vezi sa jezikom u poslednjih 150 godina, kojima
smo i mi doprinijeli, jer, kaže dr Kovacevic, prema svom jeziku,
odnosno prema sebi samima, nikad se nismo pokazali toliko loše, kao u
poslednjem desetljecu. Sadašnje stanje srpskog jezika u Crnoj Gori
najbolje ilustruje jedan letak koji je ovih dana uputila Gradanska
partija u cijem sadržaju se Ivu Andricu pripisuju rijeci da crnogorski
narod postoji, a takode i crnogorski jezik, a tu recenicu je izgovorio
Vladimir Bakaric 1978. god. na CK. Ipak, da bi nam sadašnje stanje
postalo jasnije mora se znati geneza dešavanja, jer je u njoj kljuc
današnjih problema srpskog jezika u srpskim i nesrpskim zemljama,
smatra prof. dr Kovacevic. Slijede izvodi iz njegovog izlaganja:
Smijace nam se sva ucena Evropa ako se budemo dijelili po vjerama
Svaki jezik da bi postao jezik, mora uzeti za osnovicu ili narodni
govor ili neke pisane spise. Srbi su medu vecinom svjetskih naroda
uzeli neki od narodnih govora. Vuk je izabrao istocno-hercegovacko
novoštokavsko narjecje i to iz više razloga - zato što je
najrasprostranjenije, zato što su u njemu spjevane sve srpske narodne
pjesme, zato što je to narjecje podudarno i sa prvom pisanom
dubrovackom književnošcu i što je najcistije. Sve su to razlozi zbog
kojih je Vuk iz tih razlicitih govora izabrao ijekavski kao
najprimjereniji književnom jeziku. Istocno-hercegovacko narjecje on
nije bio namjenio onima koji ga danas koriste kao književni jezik. Vuk
je rekao: Ja pravim književni jezik za sve Srbe. Sve i Svuda, kako je i
naslovio jedan tekst, objavljen 1849, a napisan 1836. odnosno, odnosno
kako Vuk kaže - za Srbe triju zakona: za Srbe grckog, rimskog i turskog
zakona - pravoslavce, katolike i muslimane. Ako bismo ih imenovali
narodima koji su nastali iz stopedesetogodišnjeg hoda Vukovog jezika,
onda je to jezik koji je Vuk napravio za Srbe koji se danas zovu Srbi,
Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci. Vuk je bio ubijeden da je uspio. Za
njegovog života samo se jedan covjek pobunio protiv toga. Bio je to
Bogoslav Sulek - znameniti ceški lingvista, koji je živio u Hrvatskoj i
odgovorio je na Vukov tekst "Srbi Svi i Svuda". U tom odgovoru Sulek
iznosi stanovište u kojem se ne slaže sa Vukom i u kojem zagovara
mišljenje da Srbi ne bi trebalo da se odreduju samo na osnovu jezika,
po pripadnosti tom jeziku - ne na osnovu govornog, nego na osnovu
književnog jezika i stoga bi rješenje bilo da se oni Srbi koji su se
opredijelili za štokavicu zovu srbohrvatima. Vuk odgovara Suleku:
"Rekao sam što sam rekao - Srba nema drugijeh osim štokavaca, a
štokavci i Srbi su isto. Kad bismo prihvatili da se dijelimo po
vjerama, smijala bi nam se sva ucena Evropa. Zamislite, koliko bi
Nijemaca razlicitih vjera bilo, kad se ne bi odredivali prema jeziku
nego prema vjeri." I Vuk zatim navodi 5 vjera koje su Nijemci imali u
to doba. Vuk je umro s ubjedenjem da je srpski jezik ostavio svim
Srbima. Pet mjeseci nakon Vukove smrti Vatroslav Jagic, koga su Srbi
inace slavili kao jednog od najvecih vukovaca, objavio je tekst "Hrvati
i dubrovacka književnost" u kome kaže: Srbi i Hrvati jesu jedan narod
po svemu osim po vjeri. Jezik im je isti, jer su oba ova naroda
prihvatili štokavski za književni". Gaj je izabrao za osnovicu Vukov
jezik, što i Jagic cak priznaje - Vukov srpski knjizevni jezik.
Dubrovacka književnost je napisana tim jezikom. Jagic kaze: Dubrovacka
književnost nije samo srpska, nego i hrvatska. Najbolje bi bilo da se
Srbi i Hrvati ujedine u imenu i da se svi zovu Srbohrvati, a Vukov
jezik - srpskohrvatski.
Za gradenje sopstvenog filoloskog programa Hrvati koriste srpsku neslogu
Ovaj Jagicev predlog nikada ne bi uspio, da nije došlo do nekih sitnih
razmirica izmedu Stojana Novakovica i Đure Danicica. Postoje dokumenta
koja govore da je Štrosmajer iskoristio svadu izmedu ta dva srpska
velikana i ponudio dvostruku platu Đuri Danicicu da prede za tajnika
novoosnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. On 1867. g.
prelazi za sekretara i prva usluga za datu platu bila je ta koja nas je
ovdje okupila - da se jezik nazove ne srpski, nego hrvatski ili srpski.
Od novopokrenutog rjecnika, koji je raden od 1876. do 1976. g, u 23
toma Danicic je uradio prva dva sa imenom Rjecnik hrvatskog ili srpskog
jezika. Prvi koji je na sve ovo reagovao bio je veliki srpski pjesnik
Laza Kostic, koji se nalazio na Cetinju i bio urednik "Glasa
Crnogorca". On šalje poslanicu Đuri Danicicu i kaže: "Nismo te poslali
u Zagreb da praviš Hrvatima od srpskog hrvatski jezik. Sposobni su oni
da ni od cega naprave nešto, i od Srba Hrvate, a kamoli da nece od
srpskog hrvatski jezik."
Buduci iskoriscen od Hrvata, Đura Danicic se vraca u Beograd, posao
koji su mu namijenili on je odradio. Vrativši se u Beograd Danicic
ostavlja zapis - pismo Milicevicu: "Sve što sam radio u Zagrebu treba
da zaboravi srpska istorija." Nažalost, Srbi bi to lako zaboravili, ali
Hrvati nijesu nikad, jer to je bila ona osnova na kojoj su Hrvati
poceli da grade svoj filološki program. Srbi u Srbiji, Crnoj Gori, BiH
nijesu htjeli da cuju za srpskohrvatski jezik. Jagic, zvani patrijarh
slavistike, ušao je u clanstvo austro-ugarske delegacije kada je
Austro-Ugarska okupirala BiH 1878. g. Kalaju je prvi cilj bio da BiH
izoluje i od hrvatskih i od srpskih interesa. Austro-Ugarska je željela
da u BiH stvori poseban narod i poseban jezik. Tako je Kalaj zamislio
ideju po kojoj ce u Bosni živjeti Bosanci, a njihov jezik bi se zvao
bosanski.
Podsjeca li vas to na nešto sto se dešava danas?
I Kalaj je tražio uporište i potporu za vlastiti projekat (nije bio kao
današnji politicari koji misle da mogu da mijenjaju i nauku i naucne
istine) u vrhunskim naucnicima, jer je znao da nece dobiti odobrenje od
becke delegacije ukoliko potpiše ne stave neki od vrhunskih slavista.
Ponudio je najvecem Dubrovcaninu svih vremena Milanu Rešetaru da dokaže
da se govori BiH ne podudaraju sa govorima u Crnoj Gori i Srbiji,
odnosno Hrvatskoj, kako bi se iz te razlike onda mogao izvesti poseban
jezik - bosanski. Rešetar je tu ponudu odbio i rekao da u BiH govor
nije ništa lošiji od srpskog u Srbiji, nego je cak i bolji nego srpski
govor u Srbiji. Ali, Rešetarev zet Vatroslav Jagic iskoristio je prvu
pruženu priliku za provodenje vlastitog programa. On je znao da
Kalajeva ideja nece naici na prijem u Bosni, ni medu Srbima, ni medu
Hrvatima. Znao je i to da su srpske crkvene opštine u to doba uporno
upisivale u dnevnike umjesto bosanski - srpski jezik i izdavale diplome
sa nazivima srpski jezik, mimo odluke austrougarskih vlasti. Znali su i
Kalaj i Jagic da ce Srbi popustiti jednog dana, ukoliko im se ponudi
neko kompromisno rješenje - ako ne srpski, a onda bar srpskohrvatski. I
zaista 1896. g. u Becu Jagic podnosi izvještaj u kojem kaže da se u
Bosni mora priznati da postoji bosanski jezik, iako zna da u tom
trenutku od bosanskog nema ništa. Srbi u Beogradu i u Sarajevu i Hrvati
u Zagrebu prave demonstracije. Jagic, nakon tri godine, iznosi kao
jedino rješenje srpskohrvatski jezik. Ne pominjuci više srpski jezik,
što je osnovni problem koji nas i danas okupilja, Srbi izmedu bosanskog
i srpskohrvatskog prihvataju srpskohrvatski. Nastupa, zatim Jovan
Skerlic, ideja jugoslovenstva i srpskohrvatski se prihvata na svim
prostorima, bar deklarativno. Sve do 1954. g. to prihvatanje i jeste
deklarativno, a onda dolazi znameniti Novosadski dogovor na kome se i
po popisu svih znamenitih srpskih lingvista i knjizevnika srpski jezik
ukida i zamjenjuje imenom srpskohrvatski jezik. Ali, Hrvati koji su od
1864. g. do 1954. g. dakle punih 90 godina, vodili bitku za
srpskohrvatski jezik, istog dana kada se u Zagreb vratila delegacija iz
Novog Sada obznanjuju: Od danas pocinje bitka za hrvatski! Hrvatski
jezik nije postojao sve dok nije imenovan srpskohrvatski, odnosno kad
su Hrvati uspjeli da srpski jezik preimenuju u srpskohrvatski. O tom
zajednickom imenu pisao je i Skender Kulenovic 1957. g.: "Srbi su lud
narod, jer su prihvatili da srpskohrvatski pišu bez crtice. Zna se šta
znace složenice u srpskom jeziku. Hrvati su nasamarili Srbe, jer
srpskohrvatski može znaciti jedino hrvatski jezik sa srpskim nijansama.
Novo znacenje nosi druga rijec. Taj naziv -srpsko-hrvatski - Hrvatima
je otvorio put do hrvatskog jezika. Hrvati su odustali od rjecnika,
pravopisa, a glavna pobuna je pocela 1967.g. sa Deklaracijom o
hrvatskom jeziku. Nijedan narod nema pravo da mijenja ustaljeni naziv
jezika
Došle su 90.te godine i sa njima su svi narodi bivše Jugoslavije
krenuli da se odricu srpskohrvatskog jezika u korist novih naziva
jezika. Hrvatski Sabor je srpskohrvatski preimenovao u hrvatski. U
Hrvatskoj je napravljen veliki broj rjecnika, razlikovnih rjecnika
izmedu srpskog i hrvatskog jezika. Srbizmima su proglašavane sve
nakaradne rijeci, sve što je trebalo iskarikirati. I muslimani su
uradili ono što im je predodredio Kalaj 100 godina prije: prvo su
ukinuli veliko M u imenu svoje nacije i proglasili se Bošnjacima, ali
jezik nijesu htjeli da nazovu bošnjackim nego bosanskim. Od toponima
Bosna, može se izvesti da je stanovnik Bosne ili Bošnjak ili Bosanac.
Oni su uspjeli na dva nacina - uzeli su da je Bošnjak ime naroda, a
bosanski da je naziv jezika. Danas nijedan Srbin ili Hrvat ne može reci
da je Bosanac, jer on pripada bošnjackoj naciji i govori bosanskim
jezikom. Bosna je dobila status koji je imala za vrijeme Kalaja. Sa
Bosnom su se i u Crnoj Gori širili glasovi kako svaka republika ima
pravo na svoj jezik. Pozivanja Hrvata, Muslimana i ovih koji su htjeli
crnogorski jezik podvodi se pod pravo da svaki narod može da svoj jezik
zove po svom nahodenju, znaci, kojim hoce imenom.
Ispitivanjem pitanja tog prava prihvatio se jedan Nijemac, koji je
glavni za odredenje statusa jezika u Haškom tribunalu. Njemu je
Evropska Unija dala u zadatak da ispita da li su jezici bivše
Jugoslavije jedan ili više jezika. Rijec je o Bernardu Grašelu, koji je
izvještaj - studiju o postjugoslovenskoj situaciji, posebno jezickoj
objavio u jednom casopisu. Njegov osnovni cilj je bio da ispita postoji
li zaista pravo svakog naroda da jezik kojim govori imenuje kako hoce,
koliko je to pravo zastupljeno do sada medu 4 hiljade jezika koji
postoje u svijetu. Prvo je prekontrolisao pravna dokumenta o ljudskim i
nacionalnim pravima Ujedinjenih nacija. Zakljucak je bio da ni u jednom
pravnom dokumentu ne postoji podatak o pravu Ujedinjenih nacija po kome
narod može da mijenja ustaljeno ime jezika. Zatim je ispitivao u
institucijama OEBS-a i Savjeta Evrope. I tu je zakljucak bio isti: Ni u
jednom dokumentu nema zapisano da je postojao slucaj, a kamoli da je
propisano pravo naroda da može mijenjati ustaljeno ime jezika. Odakle
onda, pita se Grašel, to pravo u ustima Ljudevita Jonkea, Dalibora
Brozovica, Dževada Jahica, Vojislava Nikcevica i dr. On nalazi da je to
pravo prvi put zapisano u jednom balkanskom dokumentu - u Deklaraciji o
položaju hrvatskog jezika koju su napravili hrvatski knjizevnici 1967.
g., a koju su Srbi i ostali prihvatili kao bogomdano pravo ne
provjeravajuci da li ono uopšte postoji. A da postoji, veli Grašel, zar
bi 3 pokušaja Amerikanaca da preimenuju engleski u americki jezik,
propala na Ustavnom sudu Amerike? Zar bi 4 pokušaja Austrijanaca da
njemacki preimenuju u austrijski propala takode na Ustavnom sudu, jer
nijesu imala uporišta ni u kakvom pravu?
Ali, na Balkanu važe ad hok prava. I to je zakljucak citave studije.
Postavlja se pitanje: Koji jezik ima pravo na status jezika?
Šta nauka i politika smatraju jezikom?
Posebnost crnogorskog jezika ne mogu ciniti glasovi
istocnohercegova-ckih govornih osobina
U istoriji lingvistike postoje 3 kriterijuma identiteta jezika, po
kojima se može zakljuciti da li dva jezika kada se medusobno porede,
cine razlicite jezike ili su oni jedan jezik. Prvi je strukturni
kriterijum po kome - ukoliko dva (entiteta) govora imaju istu
gramaticku strukturu oni pripadaju istom strukturnom tipu,
predstavljaju isti jezik. Ukoliko se desi da je jedan jezik nastao na
osnovu pisanih dokumenata, a drugi na osnovu govora, pa su vještackom
intervencijom izjednacena dva razlicita govora, onda je to slucaj kada
dva jezika, iako su ista prividno na površini, imaju razlicito
porijeklo, odnosno razlicita im je osnovica, oni se moraju smatrati bar
istorijski - genetski - razlicitim jezicima. Srpski, bosanski,
hrvatski, "crnogorski " jezik svi su nastali na osnovama novoštokavskog
istocnohercegovackog dijalekta, dakle svi imaju istu osnovicu i
strukturalno i genetski su isti jezici. Postoji i treci, najbitniji
kriterijum, a to je kriterijum razumljivosti - ukoliko se dva jezika
razlikuju toliko da su 90 % medusobno razumljivi, da nema
komunikativnog šuma, onda su ti govori - govori istog jezika, u pitanju
je isti jezik. Kod Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca razumljivost je
i viša od 90 %, a nerazumijevanje se može napraviti jedino u vicevima.
Ili da se krene onim putem kojim su pošli Hrvati, ali ih narod ne sluša
- prave nove rijeci, a nema Hrvata koji zna novi hrvatski. Ako se na
taj nacin pravi jezik, onda je taj jezik tek tako poseban, ne cini ga
posebnim ono što oni smatraju da je njegova posebnost. Da ne govorim o
nekima koji pokušavaju od necega što nikad nije bilo osnova - npr.
moram da ga pomenem, iako do tog crnogorskog jezika ne drži ni
crnogorska vlast - Vojislava Nikcevica, koji u svojoj gramatici
crnogorskog jezika kaže da se crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski
razlikuju po tome što crnogorski ima tri foneme više.
Zašto Vuk te foneme nije unio u knjizevni jezik?
Da bi jedan glas iz govornog jezika dobio status foneme on mora da ima
distinktivnu (razlikovnu) funkciju, mora imati prema sebi opozicije.
Vuk u Rjecniku iz 1818.g. i u Gramatici u prvoj fusnoti
objašnjava:"…Osim ovijeh glasova, koje sam unio kao glasove srpskog
književnog jezika kod Srba postoje još tri glasa koji ne mogu biti
glasovi književnog jezika."
Zašto?
Zato što nije moguce prema rijeci koja pocinje sa nekim od ove tri
foneme ili je imaju u sebi, napraviti nijednu drugu rijec koja bi se
razlikovala prema tim glasovima. Pomenute foneme su varijante govornih
glasova, nemaju fonemu, niti distinktivnu funkciju. I sad se nade novi
Vuk koji kaže da crnogorski jezik treba da ima te 3 foneme. Medutim, ni
te foneme ne cine posebnost moguceg crnogorskog jezika, jer ti glasovi
postoje i u Trebinju, Bileci, Gacku, Nevesinju. Možda neko hoce da
polaže pravo na citav istocnohercegovacki teritorij ili ce cak tu
teritoriju proglasiti crnogorskom. A da li ce navedeni hercegovacki
gradovi prihvatiti da im neko oduzme ove glasove kao govornu osobinu i
proglasi ih svojim? Da bi se nešto proglasilo autohtonom osobinom, ono
zaista mora biti autohtono, nedjeljivo sa necim drugim.
Srpski jezik u Crnoj Gori danas
U Ustavu Crne Gore iz 1992. g.stoji da je u upotrebi srpski književni
jezik ijekavskog izgovora. Ukoliko bi se Srbi odrekli ijekavskog
izgovora onda bi se odrekli srpskog jezika, jer Vuk je 1845. g. odabrao
ijekavsko narjecje kao narjecje književnog jezika, a 1894. g. u besjedi
o njegovanju srpskog književnog jezika Stojan Novakovic u Kraljevskoj
akademiji kaže: "Od danas nije samo ijekavica srpski književni izgovor,
nego je to i ekavica. Ovim ne smatram da ijekavica nije primarni srpski
govor, nego da Srbima treba ekavica zato što plemena koja su na granici
Srbije i Bugarske trebaju da se opredijele da li ce se prikljuciti
Srbiji ili Bugarskoj (dio današnje južne Srbije i Makedonije). Lakše ce
se opredijeliti za Srbiju ako im damo ekavski, jer se tamo ne govori
nisam nego nesam. Ekavicu, dakle treba uvesti iz politickih razloga i
time se ne ništi primarni status ijekavice. Odricanje od nje znacilo bi
odricanje od svega onoga do 1894. g., odnosno davanja prava Hrvatima i
Muslimanima da kažu da njihov jezik pocinje s Vukom, a srpski ekavski
sa Novakovicem.
Problem današnjeg trenutka je na koji nacin da se u Crnoj Gori provede
ono što je zakonski provedeno u BiH i Hrvatskoj i postoje li uslovi za
to? U Ustavu Crne Gore piše da je službeni jezik srpski ijekavskog
izgovora. Znaci potrebno bi bilo dobiti dvotrecinsku vecinu, kao što su
Hrvati u Saboru postigli 1991. g. ili Muslimani u tzv. parlamentarnoj
Skupštini BiH. To u Crnoj Gori nije moguce. Zato se pokušava na drugi
nacin - uvodenjem opšteg naziva, umjesto konkretnog naziva, uvodi se
maternji.
Šta znaci maternji?
Maternji jezik je opšti naziv za prvousvojeni jezik.
O cemu se radi?
Nastoji se na osnovu opšteg imena koje ne može biti lingvisticko ime
jezika sprovesti nešto drugo. Ucenici ce se na kraju razreda
opredjeljivati za naziv predmeta koji ce biti upisan u dokumentu
umjesto maternjeg. Cilj je da se upisivanjem maternjeg u dnevnike
"zamaštraka" do svjedocanstava, a onda ce se upisivati ono što je cilj
onih koji žele da ovo sprovedu.
Na koji nacin je to moguce?
Moguce je kao u Sarajevu npr. izdavanjem diploma na kojima studenti
biraju ime jezika koji ce naknadno upisati - bosanski, hrvatski,
srpski. I ovdje je to izgleda moguce, ali nije isto. Ukoliko u BiH
izaberete bosanski ili hrvatski, iako se radi istorijski o istom
jeziku, norma je ucinila svoje i svaka država je propisala "pravila"
tog jezika. U Crnoj Gori nastoje da nametnu nešto slicno - da se
upisuje crnogorski ili srpski.
Šta je to? Srpski jezik ima gramatiku, pravopis.
A crnogorski? Da li je to ono što je propisao Vojislav Nikcevic? Da li
je to nova norma koja podrazumijeva nove glasove i pravila? Može li
neko ko je naucio normu (srpskog, hrvatskog, bosanskog) da pod tu normu
podvede nešto što se naziva crnogorskim? Ne može, osim ako iza svega
toga ne postoji jedna politicka ideja. A ta ideja je - sve što je
srpsko u Crnoj Gori proglasiti crnogorskim. Iza toga je citava igra, a
pocela je i prije uvodenja maternjeg jezika. Sjetimo se, kada je
stvorena Zajednica Srbije i Crne Gore, Jevrem Brkovic je izjavio: Ako
smo vec stvorili ovu nakaradnu zajednicu, onda je normalno da ima i
nakaradan jezik.On treba da se u Beogradu zove srpski, a u Podgorici
crnogorski, pa kad nestane zajednica zna se koji jezik ce gdje ostati.
Srpskohrvatski jezik nikad nije postojao, jedino na nivou politicke
odluke, a nije razlicit niti drugaciji od srpskog vukovskog ili Vukovog
jezika. To je samo preimenovani Vukov jezik. I ovi sadašnji pokušaji
imaju za cilj da se srpski na neki nacin preimenuje, bez obzira na
neuslovnost tog nauma. Veliki problem su zakonske regulative. Situacija
je takva da je Ministarstvo na ovaj nacin pustilo probni balon sa
jezikom - drugi u Crnoj Gori. Ali, to nije balon samo sa jezikom, vec
sa statusom nacije koja stoji iza tog jezika. Ako prode ovaj projekat
sa jezikom, nastavlja se dalje. Vlast u slicnim situacijama prvo
lokalizuje i sve svede samo na jedan objekat, pa i u Nikšicu je tako
uradeno - sve je svedeno na gimnaziju "Stojan Cerovic" i roditelje cija
djeca su daci ove ustanove. Vlast zatim sprovodi dalje korak po korak.
One koje je izolovala na razlicite nacine, pritiscima ili nudenjem
kojekakvih uslova kruni polako, dok se ne svedu na jedno do dvoje. Tada
se problem zaboravlja i on je riješen, jer više nema price o njemu.
Prica se banalizuje kroz medije, navode se argumenti koji to u stvari
nijesu, narod, kojem je i inace svega dosta, odustaje govoreci: "Nek
ide i to kad je sve". Ako do takve situacije dode onda nece biti
problem samo srpski jezik. Sa jezikom ce nestati kompletan srpski
kulturni prostor, odnosno identitet u Crnoj Gori. Zato se vlastima mora
postaviti pitanje poštovanja Ustava, a prica o jeziku na nacin da se
dvije neprimjerene stvari dovedu na isti nivo je veoma
prijemciva.Takvih situacija bice i u buduce mnogo. Ipak, nadam se da im
ovaj pokušaj sa jezikom nece uspjeti, jer nikome u svijetu do danas
nije pošlo za rukom da preimenuje bilo koji jezik. Pokušali su
Muslimani i Hrvati. Ipak, u Njemackoj gdje sam boravio jedno vrijeme
nema ni na jednom univerzitetu katedre ili odsjeka za ove jezike, nego
se tamo i dalje izucava srpskohrvatski. Možda jedino na nekom privatnom
fakultetu. Dakle, da zakljucim - ne može država u ime Ustava i nauke
sebi dozvoliti da ništi i Ustav i nauku da bi propagirala ideje koje
idu protiv toga. Sve ovo oko maternjeg jezika prestace onog trenutka
kada politicari shvate šta je njihov posao i da ne mogu biti naucnici,
da ne mogu govoriti u ime nauke vec je moraju slušati. Ako joj se ne
povinuju bice izopšteni iz nje ili ce predstavljati smijuriju za citav
svijet. Nadam se da ova vlast nece uspjeti nikoga da ubijedi u nešto
što nije ni naucno ni ustavno. NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog
jezika i književnosti srednjih i osnovnih škola - Nikšic
* SAOPŠTENjE ZA JAVNOST
Protesti zbog preimenovanja srpskog jezika u Crnoj Gori postaju sve
brojniji. Juce su održane protestne šetnje gradana u Nikšicu, Podgorici
i Pljevljima. Medutim, stižu i neki novi otkazi za profesore nikšickih
škola. Juce je još jedan profesor dobio otkaz, tako da je trenutno u
Nikšicu 10 profesora ostalo bez posla, a narednih dana ce još njih 16.
Svi oni su ostali bez plata i bez ikakvih sredstava za egzistenciju.
Aktiv apeluje na sve dobre ljude da nam pomognu!
Naš žiro racun je:
55800-675-6-8430 Euromarket banka,
sa naznakom: za pomoc profesorima koji su ostali bez posla.
Naš devizni žiro racun je:
57A: 400 8769390 00
EUROMARKET BANKA AD PODGORICA
SWIFT code: EUMBCS22
59: NVU Aktiv srpskog jezika i književnosti
222300-06-512-0000112.6
Nikšic, VI crnogorske T-10
U Nikšicu, 12. oktobra 2004.
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnih škola - Nikšic
za, Veselin Matovic
http://www.njegos.org/forum/viewtopic.php?p=790#790
Zahvaljujuci ljubaznosti naših prijatelja sa Njegoš.org-a, imamo cast
da prenesemo saopštenja Aktiva profesora i nastavnika srpskog jezika i
književnosti osnovnih i srednjih škola iz Nikšica. Saopštenja u celini
mogu se procitati ovde.
U Srbiji se, na žalost, nedovoljno pažnje posvecuje cinjenici da srpski
jezik u Crnoj Gori, svom istorijskom izvorištu, zahvaljujuci istrajnoj
histeriji dukljansko-duvanskih "reformista" iz tamošnjih režimskih
struktura - gubi pravo na postojanje. Naime, sve je pocelo kada je
grupa od devet profesora i nastavnika srpskog jezika odbila da prihvati
odluku režima o preimenovanju srpskog jezika u predmet pod nazivom
"maternji jezik". Svi su zbog toga izgubili posao. U protestu im se
pridružilo još devetnaest nikšickih profesora, a zatim i brojni
profesori i studenti Filozofskog fakulteta u Nikšicu, ali i nastavnici,
profesori, ucenici i studenti iz gradova širom Crne Gore.
Umesto blagovremenog i tacnog informisanja gradana Srbije o ovom
životno znacajnom i važnom nacionalnom pitanju, ovdašnji mediji, po
starom obicaju (podjednako državni i "nezavisni", ako i postoji razlika
medu njima), uredno izveštavaju o aktivnostima, recimo, Dedeiceve
grupice rašcinjenih sveštenika (koje, pritom, neki od njih nazivaju
nekakvom Crnogorskom pravoslavnom crkvom - ?!). Uostalom, nije nikakva
tajna da se i crnogorski, i vojvodanski, i srbijanski separatisti
medusobno odlicno slažu i prilicno uspešno saraduju.
Sa druge strane, SNP "Svetozar Miletic", poucen slicnim iskustvima i
bezbrojnim primerima "zla domacega" koje i nama u Srpskoj Vojvodini
odrice pravo na postojanje, odlicno razume znacaj borbe za ocuvanje
srpskog jezika i pamcenja u Crnoj Gori, koju su pokrenuli profesori iz
Nikšica i ostalih gradova. Ti hrabri ljudi mogu da racunaju na našu
bratsku i nesebicnu podršku i pomoc, a pozivamo i ostale nacionalno
odgovorne organizacije da nam se pridruže.
Finansijska pomoc Aktivu profesora srpskog jezika iz Nikšica, može se
uputiti na sledeci žiro racun: 55800-675-6-8430 kod Euromarket banke,
filijala Nikšic (Crna Gora) sa naznakom - "za pomoc profesorima koji
ostaju bez posla".
Za kraj, valja podsetiti na reci Mileticevog saborca, Mihaila
Polit-Desancica, napisane 1870. u listu Jovana Subotica "Narod",
povodom cuvene bune u Boki. U clanku kojim se vojvodanski Srbi pozivaju
da, moralno i materijalno, pomognu sunarodnicima iz Boke,
Polit-Desancic kaže: "Te priloge neka ne smatraju naša braca u Boki
kako kakav dar, nego kao našu zahvalnost za ono što srpstvu obraz
osvetlaše, što pokazaše svetu: da Srbin živi, da je junak."
Informativna služba SNP "Svetozar Miletic"
Srpski i(li) maternji jezik
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnih škola - Nikšic
Spisak profesora srednjih škola u Nikšicu, koji su, zbog otpora
preimenovanju srpskog jezika ostali bez posla, kao i onih koji se dalje
opiru pa ce ovih dana i oni dobiti otkaze. Svi oni nijesu primile
plate, neki od 1, neki od 15, a neki od 20. septembra 2004. godine.
Gimazija "Stojan Cerivic":
1. Svetozar Cirakovic - otkaz
2. Radovan Colakovic - otkaz
3. Vesna Todorovic - otkaz
4. Dragana Todorovic - otkaz
5. Boris Jovanovic - otkaz
6. Vladenka Kovacevic - otkaz
7. Nebojša Đilas - pred otkazom
8. Marija Laltovic - pred otkazom
9. Dragomir Ninkovic - pred otkazom
10. Ivanka Antovic - pred otkazom
11. Miodrag Todorovic - pred otkazom
12. Dušan Kilibarda - pred otkazom
13. Radenko Krulanovic - pred otkazom
14. Miomir Kovacevic - pred otkazom
15. Radosav Đurkovic (pripravnik)
16. Ranko Zecevic (pripravnik)
JU Elektro-metalurška škola
1. Veselin Matovic - otkaz
2. Radmila Mitric-Matovic - pred otkazom
3. Milojko Pušica - pred otkazom
4. Veselin Kandic- pred otkazom
5. Ratko Škuletic - pred otkazom
JU Ekonomso-ugostiteljska škola
1. Stanka Nikcevic - otkaz
2. Lidija Mijuškovic - pred otkazom
3. Rada Radovic - pred otkazom
4. Ljubica Jovovic - pred otkazom
5. Milosava Nikolic - pred otkazom
JU Mašinsko-metalska škola
1. Milanaka Đurdevac - otkaz
U Nikšicu, 11. oktobra 2004.
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnihškola - Nikšic
za, Veselin Matovic 067 880 452
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnih škola - Nikšic
MINISTRASTVU PROSVJETE I NAUKE REPUBLIKE CRNE GORE
Ministru g. Slobodanu Backovicu
Kao NVU ciji je osnovni cilj "briga o zaštiti i ocuvanje srpskog jezika
i književnosti, kako u nastavnim planovima i programima osnovinih i
srednjih škola, tako i u javnoj komunikaciji" (clan 4 našeg Statuta), i
cijih je 9 clanova ostalo bez posla casno se suprostavljajuci gaženju
Ustava RCG kao i naucnih i pedagoških principa u našim školama, nudimo
Vam konkretan predlog za razrješenje problema oko Vašeg preimenovanja
nastavnog predmeta srpski jezik i književnost u novim nastavnim
planovima i programima, a koji, evo više od mjesec dana, potresa Crnu
Goru, prijeteci da preraste u gradanski komflikt sa nesagledivim
posljedicama.
Naime, pošto mi smatramo da je ovo prevashodno strucno, tj.
sociolingvisticko, a ne politicko pitanje, a hocemo da vjerujemo da mu
i Vi pristupate na slican nacin, buduci da u svim Vašim javnim
istupanjima uporno naglašavate kao želite u RCG "školu bez politike i
komflikta". Zar onda nije logicno da pitanje imena ovog nastavnog
predmeta prevashodno i rješavaju lingvisticki strucnjaci?
Dakle, predložite 8-10 priznatih lingvista (nivo - profesori
univerziteta i akademici), a mi cemo isto toliko i na istom nivou. Neka
se ti ljudi sastanu, neka rasprave ovo pitanje, pa ako rezultat te
rasprave opravda Vaše rješenje, onda cemo se mi povuci, priznati našu
krivicu i mirno prihvatiti kazne koje ste nam odredili. U suprotnom,
dakle, ako rasprava pokaže neopravdanost Vašeg rješenja, onda ste Vi
dužni:
- da odluku o preimenovanju nastavnog predmeta srpski jezik i
književnost odmah suspendujete;
- da poništite sve otkaze profesorima iz nikšickih srednjih škola i
nadoknadite im uskracene plate i
- da, kao odgovoran covjek, podnesete ostavku.
Nakon ove rasprave, bez obzira na njen ishod, potrebno je pokrenuti
akciju za postizanje opštedruštvenog konsenzusa po pitanju službenog
jezika u RCG što ce, kao u svim uredenim državama, rezultirati i
odgovarajucim ustavnim rješenjem. Do tada, privremeno suspendujte sve
aktivnosti oko implementacije sporne odluke u našim školama i time
demonstrirajte Vašu tolerantnost i opredijeljenost za naucno i
beskomfliktno rješavanje svih društvenih problema, o cemu cesto
govorite.
Molimo Vas da cim prije odgovorite prihvatate li ili ne ovaj naš
predlog. Mislimo da su za to dovoljna 3 dana.
Ukoliko ga prihvatite, smatramo da bi optimalni rok za održavanje
predloženog simpzijuma bio 20 dana, troškove bi snosilo Vaše
Ministarstvo, buduci da se radi o problemu od opšteg društvenog
interesa i koji ste Vi sami inicirali, a mi bismo istog dana obustavili
sve naše proteste.
Ukoliko ne prihvatite ovaj naš predlog, onda, naravno, necete moci
skinuti sa sebe odgovornost za direktno uvodenje politike u škole,
štaviše, ugradnju stranackih stavova i opredjeljenja u nastvne planove
i programe, tj. najgori oblik zloupotrebe škole i djece zarad
dnevnopoliticih interesa!
Napominjemo da smo mi o svim dešavanjima oko preimenovanja jezika
upoznali domacu i svjetsku strucnu i najširu javnost, pa cemo tako
uciniti i sa ovim predlogom.
U Nikšicu, 11. oktobra 2004.
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnih škola - Nikšic
za, Veselin Matovic
* prof. dr Marko Durutovic
ATAK NA OBESMRCENI JEZIK
Povod za pricu koja slijedi kod svakog razumnog covjeka izaziva mucninu
i zapitanost: Je li moguce da u Crnoj Gori na pocetku 21. vijeka
postoje tako mali duhovi jeftinog umovanja koji otvoreno i pecobrazno
traže da se preimenuje jezik kojim su Crnogorci govorili od iskona i
nazivali ga srpskim? Jeste da je u pitanju lakrdija i banalnost prvoga
reda, ali je prijeteca, zlokoban nagovještaj, jer je postala dio
državne politike, samim tim i opasna. Zato ne smijemo cutati jer na to
nemamo pravo. Moramo se suociti sa onim što uistinu jeste. Naša velika
nevolja je u tome što još uvijek ne možemo da uvidimo dovoljno raspone
te davolske rabote, njenu dubinu i posledice, vec samo neke pojavne
oblike na koje mnogi pozvani i nepozvani i ne obracaju pažnju. Problem
je još veci što živimo u jednom kulturnom, duhovnom i politickom
ambijentu, u jednoj sumornoj stvarnosti u kojoj je sve moguce, u kojoj
se bezumne laži proglašavaju za istine, tovari neznanja deklarišu kao
znanje i gdje se uporno i beskrupolozno velike i svete stvari
izvrgavaju sprdnji.
Zahtjev za preimenovanje srpskog jezika u tzv. maternji jezik, što bi
kasnije dovelo do crnogorskog službenog jezika, samo je dio programa
ciji su ciljevi, zadaci i pravci djelovanja isplanirani u nekim
centrima moci skriveno od javnosti i daleko od zdrave pameti. Ali ono
što se ne može sakriti i što je odavno citljivo jesu sredstva kojima se
taj projekat ostvaruje: falsifikati, laži, prevare, obmane neupucenih i
lakovjernih... Za ostvarenje ovog programa pronadeni su i ljudi za koje
su ovakva sredstva rada imanentna njihovom bicu. To su uglavnom oni
novokomponovani velikocrnogorci koji svojim cjelokupnim djelovanjem,
bez trunke moralne odgovornosti, ilustruju neprirodno ponašanje ljudi
spremnih da se povinuju tudoj volji i za pristojnu apanažu realizuju
pravila jedne naopake i bezumne igre.
Samo, ta družina velikocrnogorskih arlekina izgubila je iz vida jednu
''sitnicu'': da svojim djelovanjem potkopava iskonske temelje Crne Gore
direktno ucestvujuci u njenom duhovnom razaranju, nezapamcenom
pomjeranju vrijednosti i enormnom gomilanju kolicine besmisla.
Ipak, da bi stvari bile jasnije, valja priznati da je Crna Gora u
zadnjih desetak godina postala zemlja cuda, tragikomicno pozorište
apsurda u kojem je mnogima omoguceno da biraju kostime, scenografiju i
da igraju ulogu kakvu traži jedna šokantna, nelogicna i po mnogo cemu
apsurdna stvarnost. Posmatramo, nažalost, scenu na kojoj igraju
raznorazni komedijanti, lakrdijaši, klovnovi koje ne može ukrotiti ni
zakon, ni moral, ni religija.
Te kategorije za njih ne postoje. I dok god aktuelna vlast bude
podržavala i proizvodila falsifikatore istorije, tradicije, kulture i
duhovnosti; dok god se vašarske družine budu promovisale u crkve, a
politicke organizacije u naucne istitucije uspostavljace se jedan
sistem lažnih vrijednosti u kojem ce prava Crna Gora polako nestati. I
vec nestaje. Premrežena je surogatima. Po njoj vršljaju lažni popovi,
lažni akademici, lažni rodoljubi, lažni reformatori, lažni uzori, lažni
lingvisti. Od nje se lagano stvara kulturni i duhovni rezervat,
izolacija, samodovoljnost i svakovrsna inferiornost. I tako do ponora.
U tom poduhvatu posebno su aktivni pojedinci udvornickog duha, moralne
niskosti i idiotske sebicnosti. U svom politickom sljepilu, a i tjerani
necuvenom mržnjom koja iz njih izvire prema svemu što je srpsko i
beskrajnom licnom sujetom, beskrupulozno nasrcu na srpske nacionalne
vrijednosti. To je taj bezumni anticivilizacijski, antiistorijski i
šovinisticki projekat. Na našu opštu sramotu.
U svemu tome najsramniju ulogu imaju oni nesrecnici koji se sa lakocom
odricu svoje vjere, crkve, jezika, nacionalnog identiteta, medu kojima
glavnu rijec imaju donedavni veliki Srbi, a sada dukljanski prvoborci,
novokomponovani velikocrnogorski vampiri koji svoje moralno survavanje
obrazlažu ''zabludama'' i ''nekadašnjim zarobljenicima srpske
mitomanije''.
Ustvari, oni su pristali na te uloge iz cistog koristoljublja, a ne iz
ubjedenja. Inace, poznat je fenomen tih malih, labilnih ljudi,
prelivoda, dok rade za vlast i djeluju u okviru vlasti ponašaju se kao
mocni, a u stvari su komicni, i skoro po pravilu budu na kraju odbaceni
od svojih zaštitnika, izolovani i prezreni.
Nema sumnje, antisrpstvo u Crnoj Gori postalo je profesija, vrlo unosno
zanimanje. Vještiji i bezobzirniji za kratko vrijeme osigurali su visok
standard, zavidan publicitet i javni uticaj. Ideolozi i glavni
propagatori antisrpstva da bi se ucvrstili kao mocan faktor u javnom
mnjenju u Crnoj Gori odabrali su jedini put kojim pokušavaju da
pobijede istinu - krivotvorenje istine, pravo na javnu upotrebu laži.
Uz blagoslov režima.
S tim ciljem su i osnovali lažnu crkvu (crnogorsku) i lažnu akademiju
(dukljansku). Još im samo nedostaje jezik. I smisliše: prvo maternji a
potom bi došao crnogorski .
Da bi se laž o tzv. ''crnogorskom jeziku'' primila ko istina njeni
protogonisti, ljudi sa zavidnom kolekcijom maski, sacekali su trenutak
da se slavodobitno ukljuce u crnogorsku lakrdijašku predstavu nazvanu
''povratak Crne Gore sebi'' (Citaj: Rasrbljavanje Crne Gore) odmah su
napravili prvi korak - oslobodili su se stida a u ovoj i ovakvoj Crnoj
Gori mnogi koji se najmanje stide postali su vrlo uspješni. Umijece
bestidnika i jeste u tome da svoj prevarantski agažman prikažu kao cin
za narodno dobro.
I smisliše: Valjalo bi za ovaj poduhvat objasniti narodu u Crnoj Gori
da njegov jezik odnosno jezik njegovih predaka ne bi više trebalo zvati
srpski vec maternji. Ime bez imena. A to što se od pamtivijeka zvao
srpski je obicna zabluda i neznanje. Kakva istorija i kakva
lingvistika? KAkav Vuk i kakav Njegoš? Trice i kucine.
Istinu o postojanju tzv. ''crnogorskog jezika'' trebalo je i dokazati.
A kako dokazati nešto što je besmisleno, što ne postoji na
ligvinstickoj mapi svijeta? Ko ce stati iza tako epohalnog otkrica?
Jeste da je Crna Gora dala velika lingvisticka imena, ali ovdje se radi
o specijalnoj ligvistici, nepoznatoj u ligvinstickim naucnim krugovima.
Ali Crna Gora i za ovakvu nauku ima kadrove, domacu pamet, samozvane
akademike i samozvane lingviste koji smisliše da bi trebalo skovati
neki novi jezik.
Suocivši se sa gomilom sprdnje koju im (po narudžbi) prirediše njihovi
jezicki strucnjaci, ljudi iz vrha vlasti riješiše da ovaj problem
prenesu sa kao bajagi lingvisticke ravni na politicku ravan gdje su
mogucnosti za manipulaciju naroda velike. Za tu vrstu posla, nema
sumnje, imamo vrhunske majstore. I smisliše jednostavniji put -
preimenovanje jezika. Umjesto srpski neka za sada bude maternji. I
digoše taj avetluk na državni nivo.
Crnogorska politicka vrhuška vrlo uspješno koristi nacine oglašavanja:
ispred sebe isturi maskote, poslušnike koji jedva cekaju priliku da
ojacaju svoju bijednu poziciju taoca, pa ako podvala uspije, ili se
makar nagovijesti mogucnost uspjeha, oglasice se oni koji vode glavnu
rijec. Za njima tada krecu poslušnici, kameleonska svita bezrezernih
podanika režimu, pri cemu prednjace oni koji su najbolje obavješteni o
onome što ne znaju, spremni da u svakom tenutku tumace cinjenice kako
to odgovara naruciocima pokazujuci i ovom prilikom još jedan dokaz da
se radi o profesionalnim braniocima režima, svaštarima cije udvorništvo
doseže do stepena lakejstva. Njih previše ne interesuje hoce li neko
odmah povjerovati u njihovu pricu (prevaru), ali je znacajno da ima
dosta onih koji ce sa pažnjom slušati njihove ''argumente''.
Mišljenja lingvistickih strucnjaka, istaknutih univerzitetskih
nastavnika, publicista, pisaca, književnih istoricara i kriticara,
kulturnih radnika i drugih ljudi od znacaja i ugleda su podudarna: da
se radi o prvorazrednoj prevari naroda. Upozoravaju kreatore crnogorske
politike da ako upravljaju Crnom Gorom ne smiju da razgraduju ono što
su vjekovima stvarali Crnogorci. Sve što je napisano, osvijetljeno,
izmišljeno, ostvareno od strane ljudi koji su obilježili epohe naše
sveukupne istorije, viševjekovno nasljede pokoljenja - sve je to
uradeno na srpskom jeziku. Najumniji Crnogorci, pisci i duhovnici,
majstori u ljepotama jezika i dalekosežnosti misli su jemstvo da je
jezik kojim su obesmrtili svoje misli i sam obesmrcen, da je riznica
naše mudrosti minulih vjekova i nikad se ne može zvati drukcije sem
srpski. Je li casno ime obesmrcenog jezika mijenjati necim što ne
postoji, necim što su smislile usijane glave plitke pameti i kratkog
pamcenja.
Eto šta namjeravaju da ucine. Okomili su se na Crnu Goru, na njenu
istoriju, kulturu, duhovnost..., na njene najumnije glave. To je
zlocin, destrukcija kakvu nije zapamtila evropska civilizacija. Cilj te
destrukcije, to agresivno, neznaveno i primitivno crnogorcenje je,
valjda je svima jasno, uporno traganje za nekom drugom i drukcijom
Crnom Gorom od one kakvu pamti istorija i zato su se besprizorno
okomili na njena dva temeljna stuba: Srpsku pravoslavnu crkvu, odnosno
Mitropoliju crnogorsko-primorsku i srpski jezik. Teško je gledati,
citati i slušati toliku kolicinu besmisla i sramote koju svakodnevno
prireduju ljudi neokomunistickog uma i raspojasanog ponašanja.
Otimati jednom narodu jezik, zahtijevati njegovo preimenovanje znaci za
taj narod gubitak onoga što je najdragocjenije. To mogu tražiti samo
oni koji su izgubili dušu i spasenje, koji se predstavljaju i u
nemoralu kao graditelji i zaštitnici morala, u rušenju viševjekovnih
vrijednosti kao graditelji novih vrijednosti. Odreci se imena svog
jezika za pojedince znaci ucvrstiti se u vulgarnoj politickoj
podobnosti, kusati iz režimskog kotla i biti do kraja vjeran onima koji
su i omogucili takva nepocinstva. Ta kameleonska družina dobro zna da
njihovim glavama i njihovim daljim sudbinama drugi raspolažu (zato su
im i odani do perverzije) i da im služe za svakovrsnu upotrebu, a ono
što jedni o drugima misle spada u domen psihopatalogije.
Ljudi koji su spremni da iz bilo kojih razloga ime svoga jezika dovedu
u pitanje osuduju se na to da ponište svoju ljudsku suštinu, da se
priklone jednoj stvarnosti koja poprima neprirodan i zastrašujuci ton.
Oni pristaju na život bez istine, pravde, rodoljuba. Jesu li se ikad
zapitali kakav moralni teret ostavljaju potomstvu. Jedno je nesumljivo:
Taj zahtjev je izraz dnevnih politickih mjerila, glas iz jedne
obezlicene mase, zahtjev ljudi koji pokušavaju, kako neko rece ''da
istoriji podmetnu novu'', jer ih istorijsko pamcenje Crne Gore progoni
kao mora pa su poodavno odlucili da je izigraju, promijene,
preoblikuju, lakovjerne i neupucene prevare.
Treba se suprotstaviti svima koji nas nagovaraju, savjetuju, a bojim se
i prisiljavaju da zažmurimo i prihvatimo ono što je suprotno zdravoj
ljudskoj pameti, logici, moralu i dostojanstvu, što unižava ljudsku
licnost Na kraju: Ako uspiju da ostvare svoju namjeru znajte da ce to
biti trijumf besmisla i bešcašca. To bi ostalo u istoriji (ne) morala
ovoga vremena i ovoga pokoljenja. Apsurd ce biti veci što cemo mi biti
krivci jer nijesmo umjeli ili htjeli da odbranimo ono najvrednije i
najsvetije što su nam vjekovi ostavili u naslede. To bi bila velika
sramota, za neke buduce hronicare zahvalna tema o jednom narodu koji na
kraju viševjekovnog puta posrnu, izgubi ime pod pritiskom jednog
vulgarnog politickog projekta. Uskratimo hronicarima takvu priliku.
Imamo još vremena.
Rijec na Tribini za odbranu srpskog jezika održane u Plužinama
5. oktobra 2004.
* U Nikšicu je, u organizaciji Aktiva profesora i nastavnika srpskog
jezika i književnosti srednjih i osnovnih škola iz Nikšica, a povodom
aktuelnih dešavanja u vezi sa preimenovanjem srpskog jezika, 30.
septembra održano predavanje pod nazivom " Slovo o jeziku " na kojem je
u prepunoj Sali 18. septembar govorio uvaženi lingvista prof. dr Miloš
Kovacevic
SA NESTANKOM SRPSKOG JEZIKA NESTACE I IDENTITET SRBA U CRNOJ GORI
Miloš Kovacevic je doktor lingvistickih nauka i redovni profesor
savremenog srpskog jezika, stilistike i opšte književnosti. Predavao je
na Filološkom fakultetu u Beogradu, Filozofskim fakultetima u Nišu,
Banja Luci, Srpskom Sarajevu, Petrinji, Nikšicu, Novom Sadu, Rurskom
univerzitetu. Objavio je više od 250 naucnih i strucnih radova i 16
udžbenika za osnovne i srednje škole, kao i veci broj knjiga, medu
kojima i 4 o sudbini srpskog jezika
U svom izlaganju prof. dr Miloš Kovacevic je istakao da su knjige koje
je napisao o sudbini srpskog jezika, motivisane našim nesrecama,
odnosno dešavanjima u vezi sa jezikom u poslednjih 150 godina, kojima
smo i mi doprinijeli, jer, kaže dr Kovacevic, prema svom jeziku,
odnosno prema sebi samima, nikad se nismo pokazali toliko loše, kao u
poslednjem desetljecu. Sadašnje stanje srpskog jezika u Crnoj Gori
najbolje ilustruje jedan letak koji je ovih dana uputila Gradanska
partija u cijem sadržaju se Ivu Andricu pripisuju rijeci da crnogorski
narod postoji, a takode i crnogorski jezik, a tu recenicu je izgovorio
Vladimir Bakaric 1978. god. na CK. Ipak, da bi nam sadašnje stanje
postalo jasnije mora se znati geneza dešavanja, jer je u njoj kljuc
današnjih problema srpskog jezika u srpskim i nesrpskim zemljama,
smatra prof. dr Kovacevic. Slijede izvodi iz njegovog izlaganja:
Smijace nam se sva ucena Evropa ako se budemo dijelili po vjerama
Svaki jezik da bi postao jezik, mora uzeti za osnovicu ili narodni
govor ili neke pisane spise. Srbi su medu vecinom svjetskih naroda
uzeli neki od narodnih govora. Vuk je izabrao istocno-hercegovacko
novoštokavsko narjecje i to iz više razloga - zato što je
najrasprostranjenije, zato što su u njemu spjevane sve srpske narodne
pjesme, zato što je to narjecje podudarno i sa prvom pisanom
dubrovackom književnošcu i što je najcistije. Sve su to razlozi zbog
kojih je Vuk iz tih razlicitih govora izabrao ijekavski kao
najprimjereniji književnom jeziku. Istocno-hercegovacko narjecje on
nije bio namjenio onima koji ga danas koriste kao književni jezik. Vuk
je rekao: Ja pravim književni jezik za sve Srbe. Sve i Svuda, kako je i
naslovio jedan tekst, objavljen 1849, a napisan 1836. odnosno, odnosno
kako Vuk kaže - za Srbe triju zakona: za Srbe grckog, rimskog i turskog
zakona - pravoslavce, katolike i muslimane. Ako bismo ih imenovali
narodima koji su nastali iz stopedesetogodišnjeg hoda Vukovog jezika,
onda je to jezik koji je Vuk napravio za Srbe koji se danas zovu Srbi,
Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci. Vuk je bio ubijeden da je uspio. Za
njegovog života samo se jedan covjek pobunio protiv toga. Bio je to
Bogoslav Sulek - znameniti ceški lingvista, koji je živio u Hrvatskoj i
odgovorio je na Vukov tekst "Srbi Svi i Svuda". U tom odgovoru Sulek
iznosi stanovište u kojem se ne slaže sa Vukom i u kojem zagovara
mišljenje da Srbi ne bi trebalo da se odreduju samo na osnovu jezika,
po pripadnosti tom jeziku - ne na osnovu govornog, nego na osnovu
književnog jezika i stoga bi rješenje bilo da se oni Srbi koji su se
opredijelili za štokavicu zovu srbohrvatima. Vuk odgovara Suleku:
"Rekao sam što sam rekao - Srba nema drugijeh osim štokavaca, a
štokavci i Srbi su isto. Kad bismo prihvatili da se dijelimo po
vjerama, smijala bi nam se sva ucena Evropa. Zamislite, koliko bi
Nijemaca razlicitih vjera bilo, kad se ne bi odredivali prema jeziku
nego prema vjeri." I Vuk zatim navodi 5 vjera koje su Nijemci imali u
to doba. Vuk je umro s ubjedenjem da je srpski jezik ostavio svim
Srbima. Pet mjeseci nakon Vukove smrti Vatroslav Jagic, koga su Srbi
inace slavili kao jednog od najvecih vukovaca, objavio je tekst "Hrvati
i dubrovacka književnost" u kome kaže: Srbi i Hrvati jesu jedan narod
po svemu osim po vjeri. Jezik im je isti, jer su oba ova naroda
prihvatili štokavski za književni". Gaj je izabrao za osnovicu Vukov
jezik, što i Jagic cak priznaje - Vukov srpski knjizevni jezik.
Dubrovacka književnost je napisana tim jezikom. Jagic kaze: Dubrovacka
književnost nije samo srpska, nego i hrvatska. Najbolje bi bilo da se
Srbi i Hrvati ujedine u imenu i da se svi zovu Srbohrvati, a Vukov
jezik - srpskohrvatski.
Za gradenje sopstvenog filoloskog programa Hrvati koriste srpsku neslogu
Ovaj Jagicev predlog nikada ne bi uspio, da nije došlo do nekih sitnih
razmirica izmedu Stojana Novakovica i Đure Danicica. Postoje dokumenta
koja govore da je Štrosmajer iskoristio svadu izmedu ta dva srpska
velikana i ponudio dvostruku platu Đuri Danicicu da prede za tajnika
novoosnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. On 1867. g.
prelazi za sekretara i prva usluga za datu platu bila je ta koja nas je
ovdje okupila - da se jezik nazove ne srpski, nego hrvatski ili srpski.
Od novopokrenutog rjecnika, koji je raden od 1876. do 1976. g, u 23
toma Danicic je uradio prva dva sa imenom Rjecnik hrvatskog ili srpskog
jezika. Prvi koji je na sve ovo reagovao bio je veliki srpski pjesnik
Laza Kostic, koji se nalazio na Cetinju i bio urednik "Glasa
Crnogorca". On šalje poslanicu Đuri Danicicu i kaže: "Nismo te poslali
u Zagreb da praviš Hrvatima od srpskog hrvatski jezik. Sposobni su oni
da ni od cega naprave nešto, i od Srba Hrvate, a kamoli da nece od
srpskog hrvatski jezik."
Buduci iskoriscen od Hrvata, Đura Danicic se vraca u Beograd, posao
koji su mu namijenili on je odradio. Vrativši se u Beograd Danicic
ostavlja zapis - pismo Milicevicu: "Sve što sam radio u Zagrebu treba
da zaboravi srpska istorija." Nažalost, Srbi bi to lako zaboravili, ali
Hrvati nijesu nikad, jer to je bila ona osnova na kojoj su Hrvati
poceli da grade svoj filološki program. Srbi u Srbiji, Crnoj Gori, BiH
nijesu htjeli da cuju za srpskohrvatski jezik. Jagic, zvani patrijarh
slavistike, ušao je u clanstvo austro-ugarske delegacije kada je
Austro-Ugarska okupirala BiH 1878. g. Kalaju je prvi cilj bio da BiH
izoluje i od hrvatskih i od srpskih interesa. Austro-Ugarska je željela
da u BiH stvori poseban narod i poseban jezik. Tako je Kalaj zamislio
ideju po kojoj ce u Bosni živjeti Bosanci, a njihov jezik bi se zvao
bosanski.
Podsjeca li vas to na nešto sto se dešava danas?
I Kalaj je tražio uporište i potporu za vlastiti projekat (nije bio kao
današnji politicari koji misle da mogu da mijenjaju i nauku i naucne
istine) u vrhunskim naucnicima, jer je znao da nece dobiti odobrenje od
becke delegacije ukoliko potpiše ne stave neki od vrhunskih slavista.
Ponudio je najvecem Dubrovcaninu svih vremena Milanu Rešetaru da dokaže
da se govori BiH ne podudaraju sa govorima u Crnoj Gori i Srbiji,
odnosno Hrvatskoj, kako bi se iz te razlike onda mogao izvesti poseban
jezik - bosanski. Rešetar je tu ponudu odbio i rekao da u BiH govor
nije ništa lošiji od srpskog u Srbiji, nego je cak i bolji nego srpski
govor u Srbiji. Ali, Rešetarev zet Vatroslav Jagic iskoristio je prvu
pruženu priliku za provodenje vlastitog programa. On je znao da
Kalajeva ideja nece naici na prijem u Bosni, ni medu Srbima, ni medu
Hrvatima. Znao je i to da su srpske crkvene opštine u to doba uporno
upisivale u dnevnike umjesto bosanski - srpski jezik i izdavale diplome
sa nazivima srpski jezik, mimo odluke austrougarskih vlasti. Znali su i
Kalaj i Jagic da ce Srbi popustiti jednog dana, ukoliko im se ponudi
neko kompromisno rješenje - ako ne srpski, a onda bar srpskohrvatski. I
zaista 1896. g. u Becu Jagic podnosi izvještaj u kojem kaže da se u
Bosni mora priznati da postoji bosanski jezik, iako zna da u tom
trenutku od bosanskog nema ništa. Srbi u Beogradu i u Sarajevu i Hrvati
u Zagrebu prave demonstracije. Jagic, nakon tri godine, iznosi kao
jedino rješenje srpskohrvatski jezik. Ne pominjuci više srpski jezik,
što je osnovni problem koji nas i danas okupilja, Srbi izmedu bosanskog
i srpskohrvatskog prihvataju srpskohrvatski. Nastupa, zatim Jovan
Skerlic, ideja jugoslovenstva i srpskohrvatski se prihvata na svim
prostorima, bar deklarativno. Sve do 1954. g. to prihvatanje i jeste
deklarativno, a onda dolazi znameniti Novosadski dogovor na kome se i
po popisu svih znamenitih srpskih lingvista i knjizevnika srpski jezik
ukida i zamjenjuje imenom srpskohrvatski jezik. Ali, Hrvati koji su od
1864. g. do 1954. g. dakle punih 90 godina, vodili bitku za
srpskohrvatski jezik, istog dana kada se u Zagreb vratila delegacija iz
Novog Sada obznanjuju: Od danas pocinje bitka za hrvatski! Hrvatski
jezik nije postojao sve dok nije imenovan srpskohrvatski, odnosno kad
su Hrvati uspjeli da srpski jezik preimenuju u srpskohrvatski. O tom
zajednickom imenu pisao je i Skender Kulenovic 1957. g.: "Srbi su lud
narod, jer su prihvatili da srpskohrvatski pišu bez crtice. Zna se šta
znace složenice u srpskom jeziku. Hrvati su nasamarili Srbe, jer
srpskohrvatski može znaciti jedino hrvatski jezik sa srpskim nijansama.
Novo znacenje nosi druga rijec. Taj naziv -srpsko-hrvatski - Hrvatima
je otvorio put do hrvatskog jezika. Hrvati su odustali od rjecnika,
pravopisa, a glavna pobuna je pocela 1967.g. sa Deklaracijom o
hrvatskom jeziku. Nijedan narod nema pravo da mijenja ustaljeni naziv
jezika
Došle su 90.te godine i sa njima su svi narodi bivše Jugoslavije
krenuli da se odricu srpskohrvatskog jezika u korist novih naziva
jezika. Hrvatski Sabor je srpskohrvatski preimenovao u hrvatski. U
Hrvatskoj je napravljen veliki broj rjecnika, razlikovnih rjecnika
izmedu srpskog i hrvatskog jezika. Srbizmima su proglašavane sve
nakaradne rijeci, sve što je trebalo iskarikirati. I muslimani su
uradili ono što im je predodredio Kalaj 100 godina prije: prvo su
ukinuli veliko M u imenu svoje nacije i proglasili se Bošnjacima, ali
jezik nijesu htjeli da nazovu bošnjackim nego bosanskim. Od toponima
Bosna, može se izvesti da je stanovnik Bosne ili Bošnjak ili Bosanac.
Oni su uspjeli na dva nacina - uzeli su da je Bošnjak ime naroda, a
bosanski da je naziv jezika. Danas nijedan Srbin ili Hrvat ne može reci
da je Bosanac, jer on pripada bošnjackoj naciji i govori bosanskim
jezikom. Bosna je dobila status koji je imala za vrijeme Kalaja. Sa
Bosnom su se i u Crnoj Gori širili glasovi kako svaka republika ima
pravo na svoj jezik. Pozivanja Hrvata, Muslimana i ovih koji su htjeli
crnogorski jezik podvodi se pod pravo da svaki narod može da svoj jezik
zove po svom nahodenju, znaci, kojim hoce imenom.
Ispitivanjem pitanja tog prava prihvatio se jedan Nijemac, koji je
glavni za odredenje statusa jezika u Haškom tribunalu. Njemu je
Evropska Unija dala u zadatak da ispita da li su jezici bivše
Jugoslavije jedan ili više jezika. Rijec je o Bernardu Grašelu, koji je
izvještaj - studiju o postjugoslovenskoj situaciji, posebno jezickoj
objavio u jednom casopisu. Njegov osnovni cilj je bio da ispita postoji
li zaista pravo svakog naroda da jezik kojim govori imenuje kako hoce,
koliko je to pravo zastupljeno do sada medu 4 hiljade jezika koji
postoje u svijetu. Prvo je prekontrolisao pravna dokumenta o ljudskim i
nacionalnim pravima Ujedinjenih nacija. Zakljucak je bio da ni u jednom
pravnom dokumentu ne postoji podatak o pravu Ujedinjenih nacija po kome
narod može da mijenja ustaljeno ime jezika. Zatim je ispitivao u
institucijama OEBS-a i Savjeta Evrope. I tu je zakljucak bio isti: Ni u
jednom dokumentu nema zapisano da je postojao slucaj, a kamoli da je
propisano pravo naroda da može mijenjati ustaljeno ime jezika. Odakle
onda, pita se Grašel, to pravo u ustima Ljudevita Jonkea, Dalibora
Brozovica, Dževada Jahica, Vojislava Nikcevica i dr. On nalazi da je to
pravo prvi put zapisano u jednom balkanskom dokumentu - u Deklaraciji o
položaju hrvatskog jezika koju su napravili hrvatski knjizevnici 1967.
g., a koju su Srbi i ostali prihvatili kao bogomdano pravo ne
provjeravajuci da li ono uopšte postoji. A da postoji, veli Grašel, zar
bi 3 pokušaja Amerikanaca da preimenuju engleski u americki jezik,
propala na Ustavnom sudu Amerike? Zar bi 4 pokušaja Austrijanaca da
njemacki preimenuju u austrijski propala takode na Ustavnom sudu, jer
nijesu imala uporišta ni u kakvom pravu?
Ali, na Balkanu važe ad hok prava. I to je zakljucak citave studije.
Postavlja se pitanje: Koji jezik ima pravo na status jezika?
Šta nauka i politika smatraju jezikom?
Posebnost crnogorskog jezika ne mogu ciniti glasovi
istocnohercegova-ckih govornih osobina
U istoriji lingvistike postoje 3 kriterijuma identiteta jezika, po
kojima se može zakljuciti da li dva jezika kada se medusobno porede,
cine razlicite jezike ili su oni jedan jezik. Prvi je strukturni
kriterijum po kome - ukoliko dva (entiteta) govora imaju istu
gramaticku strukturu oni pripadaju istom strukturnom tipu,
predstavljaju isti jezik. Ukoliko se desi da je jedan jezik nastao na
osnovu pisanih dokumenata, a drugi na osnovu govora, pa su vještackom
intervencijom izjednacena dva razlicita govora, onda je to slucaj kada
dva jezika, iako su ista prividno na površini, imaju razlicito
porijeklo, odnosno razlicita im je osnovica, oni se moraju smatrati bar
istorijski - genetski - razlicitim jezicima. Srpski, bosanski,
hrvatski, "crnogorski " jezik svi su nastali na osnovama novoštokavskog
istocnohercegovackog dijalekta, dakle svi imaju istu osnovicu i
strukturalno i genetski su isti jezici. Postoji i treci, najbitniji
kriterijum, a to je kriterijum razumljivosti - ukoliko se dva jezika
razlikuju toliko da su 90 % medusobno razumljivi, da nema
komunikativnog šuma, onda su ti govori - govori istog jezika, u pitanju
je isti jezik. Kod Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca razumljivost je
i viša od 90 %, a nerazumijevanje se može napraviti jedino u vicevima.
Ili da se krene onim putem kojim su pošli Hrvati, ali ih narod ne sluša
- prave nove rijeci, a nema Hrvata koji zna novi hrvatski. Ako se na
taj nacin pravi jezik, onda je taj jezik tek tako poseban, ne cini ga
posebnim ono što oni smatraju da je njegova posebnost. Da ne govorim o
nekima koji pokušavaju od necega što nikad nije bilo osnova - npr.
moram da ga pomenem, iako do tog crnogorskog jezika ne drži ni
crnogorska vlast - Vojislava Nikcevica, koji u svojoj gramatici
crnogorskog jezika kaže da se crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski
razlikuju po tome što crnogorski ima tri foneme više.
Zašto Vuk te foneme nije unio u knjizevni jezik?
Da bi jedan glas iz govornog jezika dobio status foneme on mora da ima
distinktivnu (razlikovnu) funkciju, mora imati prema sebi opozicije.
Vuk u Rjecniku iz 1818.g. i u Gramatici u prvoj fusnoti
objašnjava:"…Osim ovijeh glasova, koje sam unio kao glasove srpskog
književnog jezika kod Srba postoje još tri glasa koji ne mogu biti
glasovi književnog jezika."
Zašto?
Zato što nije moguce prema rijeci koja pocinje sa nekim od ove tri
foneme ili je imaju u sebi, napraviti nijednu drugu rijec koja bi se
razlikovala prema tim glasovima. Pomenute foneme su varijante govornih
glasova, nemaju fonemu, niti distinktivnu funkciju. I sad se nade novi
Vuk koji kaže da crnogorski jezik treba da ima te 3 foneme. Medutim, ni
te foneme ne cine posebnost moguceg crnogorskog jezika, jer ti glasovi
postoje i u Trebinju, Bileci, Gacku, Nevesinju. Možda neko hoce da
polaže pravo na citav istocnohercegovacki teritorij ili ce cak tu
teritoriju proglasiti crnogorskom. A da li ce navedeni hercegovacki
gradovi prihvatiti da im neko oduzme ove glasove kao govornu osobinu i
proglasi ih svojim? Da bi se nešto proglasilo autohtonom osobinom, ono
zaista mora biti autohtono, nedjeljivo sa necim drugim.
Srpski jezik u Crnoj Gori danas
U Ustavu Crne Gore iz 1992. g.stoji da je u upotrebi srpski književni
jezik ijekavskog izgovora. Ukoliko bi se Srbi odrekli ijekavskog
izgovora onda bi se odrekli srpskog jezika, jer Vuk je 1845. g. odabrao
ijekavsko narjecje kao narjecje književnog jezika, a 1894. g. u besjedi
o njegovanju srpskog književnog jezika Stojan Novakovic u Kraljevskoj
akademiji kaže: "Od danas nije samo ijekavica srpski književni izgovor,
nego je to i ekavica. Ovim ne smatram da ijekavica nije primarni srpski
govor, nego da Srbima treba ekavica zato što plemena koja su na granici
Srbije i Bugarske trebaju da se opredijele da li ce se prikljuciti
Srbiji ili Bugarskoj (dio današnje južne Srbije i Makedonije). Lakše ce
se opredijeliti za Srbiju ako im damo ekavski, jer se tamo ne govori
nisam nego nesam. Ekavicu, dakle treba uvesti iz politickih razloga i
time se ne ništi primarni status ijekavice. Odricanje od nje znacilo bi
odricanje od svega onoga do 1894. g., odnosno davanja prava Hrvatima i
Muslimanima da kažu da njihov jezik pocinje s Vukom, a srpski ekavski
sa Novakovicem.
Problem današnjeg trenutka je na koji nacin da se u Crnoj Gori provede
ono što je zakonski provedeno u BiH i Hrvatskoj i postoje li uslovi za
to? U Ustavu Crne Gore piše da je službeni jezik srpski ijekavskog
izgovora. Znaci potrebno bi bilo dobiti dvotrecinsku vecinu, kao što su
Hrvati u Saboru postigli 1991. g. ili Muslimani u tzv. parlamentarnoj
Skupštini BiH. To u Crnoj Gori nije moguce. Zato se pokušava na drugi
nacin - uvodenjem opšteg naziva, umjesto konkretnog naziva, uvodi se
maternji.
Šta znaci maternji?
Maternji jezik je opšti naziv za prvousvojeni jezik.
O cemu se radi?
Nastoji se na osnovu opšteg imena koje ne može biti lingvisticko ime
jezika sprovesti nešto drugo. Ucenici ce se na kraju razreda
opredjeljivati za naziv predmeta koji ce biti upisan u dokumentu
umjesto maternjeg. Cilj je da se upisivanjem maternjeg u dnevnike
"zamaštraka" do svjedocanstava, a onda ce se upisivati ono što je cilj
onih koji žele da ovo sprovedu.
Na koji nacin je to moguce?
Moguce je kao u Sarajevu npr. izdavanjem diploma na kojima studenti
biraju ime jezika koji ce naknadno upisati - bosanski, hrvatski,
srpski. I ovdje je to izgleda moguce, ali nije isto. Ukoliko u BiH
izaberete bosanski ili hrvatski, iako se radi istorijski o istom
jeziku, norma je ucinila svoje i svaka država je propisala "pravila"
tog jezika. U Crnoj Gori nastoje da nametnu nešto slicno - da se
upisuje crnogorski ili srpski.
Šta je to? Srpski jezik ima gramatiku, pravopis.
A crnogorski? Da li je to ono što je propisao Vojislav Nikcevic? Da li
je to nova norma koja podrazumijeva nove glasove i pravila? Može li
neko ko je naucio normu (srpskog, hrvatskog, bosanskog) da pod tu normu
podvede nešto što se naziva crnogorskim? Ne može, osim ako iza svega
toga ne postoji jedna politicka ideja. A ta ideja je - sve što je
srpsko u Crnoj Gori proglasiti crnogorskim. Iza toga je citava igra, a
pocela je i prije uvodenja maternjeg jezika. Sjetimo se, kada je
stvorena Zajednica Srbije i Crne Gore, Jevrem Brkovic je izjavio: Ako
smo vec stvorili ovu nakaradnu zajednicu, onda je normalno da ima i
nakaradan jezik.On treba da se u Beogradu zove srpski, a u Podgorici
crnogorski, pa kad nestane zajednica zna se koji jezik ce gdje ostati.
Srpskohrvatski jezik nikad nije postojao, jedino na nivou politicke
odluke, a nije razlicit niti drugaciji od srpskog vukovskog ili Vukovog
jezika. To je samo preimenovani Vukov jezik. I ovi sadašnji pokušaji
imaju za cilj da se srpski na neki nacin preimenuje, bez obzira na
neuslovnost tog nauma. Veliki problem su zakonske regulative. Situacija
je takva da je Ministarstvo na ovaj nacin pustilo probni balon sa
jezikom - drugi u Crnoj Gori. Ali, to nije balon samo sa jezikom, vec
sa statusom nacije koja stoji iza tog jezika. Ako prode ovaj projekat
sa jezikom, nastavlja se dalje. Vlast u slicnim situacijama prvo
lokalizuje i sve svede samo na jedan objekat, pa i u Nikšicu je tako
uradeno - sve je svedeno na gimnaziju "Stojan Cerovic" i roditelje cija
djeca su daci ove ustanove. Vlast zatim sprovodi dalje korak po korak.
One koje je izolovala na razlicite nacine, pritiscima ili nudenjem
kojekakvih uslova kruni polako, dok se ne svedu na jedno do dvoje. Tada
se problem zaboravlja i on je riješen, jer više nema price o njemu.
Prica se banalizuje kroz medije, navode se argumenti koji to u stvari
nijesu, narod, kojem je i inace svega dosta, odustaje govoreci: "Nek
ide i to kad je sve". Ako do takve situacije dode onda nece biti
problem samo srpski jezik. Sa jezikom ce nestati kompletan srpski
kulturni prostor, odnosno identitet u Crnoj Gori. Zato se vlastima mora
postaviti pitanje poštovanja Ustava, a prica o jeziku na nacin da se
dvije neprimjerene stvari dovedu na isti nivo je veoma
prijemciva.Takvih situacija bice i u buduce mnogo. Ipak, nadam se da im
ovaj pokušaj sa jezikom nece uspjeti, jer nikome u svijetu do danas
nije pošlo za rukom da preimenuje bilo koji jezik. Pokušali su
Muslimani i Hrvati. Ipak, u Njemackoj gdje sam boravio jedno vrijeme
nema ni na jednom univerzitetu katedre ili odsjeka za ove jezike, nego
se tamo i dalje izucava srpskohrvatski. Možda jedino na nekom privatnom
fakultetu. Dakle, da zakljucim - ne može država u ime Ustava i nauke
sebi dozvoliti da ništi i Ustav i nauku da bi propagirala ideje koje
idu protiv toga. Sve ovo oko maternjeg jezika prestace onog trenutka
kada politicari shvate šta je njihov posao i da ne mogu biti naucnici,
da ne mogu govoriti u ime nauke vec je moraju slušati. Ako joj se ne
povinuju bice izopšteni iz nje ili ce predstavljati smijuriju za citav
svijet. Nadam se da ova vlast nece uspjeti nikoga da ubijedi u nešto
što nije ni naucno ni ustavno. NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog
jezika i književnosti srednjih i osnovnih škola - Nikšic
* SAOPŠTENjE ZA JAVNOST
Protesti zbog preimenovanja srpskog jezika u Crnoj Gori postaju sve
brojniji. Juce su održane protestne šetnje gradana u Nikšicu, Podgorici
i Pljevljima. Medutim, stižu i neki novi otkazi za profesore nikšickih
škola. Juce je još jedan profesor dobio otkaz, tako da je trenutno u
Nikšicu 10 profesora ostalo bez posla, a narednih dana ce još njih 16.
Svi oni su ostali bez plata i bez ikakvih sredstava za egzistenciju.
Aktiv apeluje na sve dobre ljude da nam pomognu!
Naš žiro racun je:
55800-675-6-8430 Euromarket banka,
sa naznakom: za pomoc profesorima koji su ostali bez posla.
Naš devizni žiro racun je:
57A: 400 8769390 00
EUROMARKET BANKA AD PODGORICA
SWIFT code: EUMBCS22
59: NVU Aktiv srpskog jezika i književnosti
222300-06-512-0000112.6
Nikšic, VI crnogorske T-10
U Nikšicu, 12. oktobra 2004.
NVU Aktiv profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih
i osnovnih škola - Nikšic
za, Veselin Matovic
http://www.njegos.org/forum/viewtopic.php?p=790#790
Zahvaljujuci ljubaznosti naših prijatelja sa Njegoš.org-a, imamo cast
da prenesemo saopštenja Aktiva profesora i nastavnika srpskog jezika i
književnosti osnovnih i srednjih škola iz Nikšica. Saopštenja u celini
mogu se procitati ovde.
U Srbiji se, na žalost, nedovoljno pažnje posvecuje cinjenici da srpski
jezik u Crnoj Gori, svom istorijskom izvorištu, zahvaljujuci istrajnoj
histeriji dukljansko-duvanskih "reformista" iz tamošnjih režimskih
struktura - gubi pravo na postojanje. Naime, sve je pocelo kada je
grupa od devet profesora i nastavnika srpskog jezika odbila da prihvati
odluku režima o preimenovanju srpskog jezika u predmet pod nazivom
"maternji jezik". Svi su zbog toga izgubili posao. U protestu im se
pridružilo još devetnaest nikšickih profesora, a zatim i brojni
profesori i studenti Filozofskog fakulteta u Nikšicu, ali i nastavnici,
profesori, ucenici i studenti iz gradova širom Crne Gore.
Umesto blagovremenog i tacnog informisanja gradana Srbije o ovom
životno znacajnom i važnom nacionalnom pitanju, ovdašnji mediji, po
starom obicaju (podjednako državni i "nezavisni", ako i postoji razlika
medu njima), uredno izveštavaju o aktivnostima, recimo, Dedeiceve
grupice rašcinjenih sveštenika (koje, pritom, neki od njih nazivaju
nekakvom Crnogorskom pravoslavnom crkvom - ?!). Uostalom, nije nikakva
tajna da se i crnogorski, i vojvodanski, i srbijanski separatisti
medusobno odlicno slažu i prilicno uspešno saraduju.
Sa druge strane, SNP "Svetozar Miletic", poucen slicnim iskustvima i
bezbrojnim primerima "zla domacega" koje i nama u Srpskoj Vojvodini
odrice pravo na postojanje, odlicno razume znacaj borbe za ocuvanje
srpskog jezika i pamcenja u Crnoj Gori, koju su pokrenuli profesori iz
Nikšica i ostalih gradova. Ti hrabri ljudi mogu da racunaju na našu
bratsku i nesebicnu podršku i pomoc, a pozivamo i ostale nacionalno
odgovorne organizacije da nam se pridruže.
Finansijska pomoc Aktivu profesora srpskog jezika iz Nikšica, može se
uputiti na sledeci žiro racun: 55800-675-6-8430 kod Euromarket banke,
filijala Nikšic (Crna Gora) sa naznakom - "za pomoc profesorima koji
ostaju bez posla".
Za kraj, valja podsetiti na reci Mileticevog saborca, Mihaila
Polit-Desancica, napisane 1870. u listu Jovana Subotica "Narod",
povodom cuvene bune u Boki. U clanku kojim se vojvodanski Srbi pozivaju
da, moralno i materijalno, pomognu sunarodnicima iz Boke,
Polit-Desancic kaže: "Te priloge neka ne smatraju naša braca u Boki
kako kakav dar, nego kao našu zahvalnost za ono što srpstvu obraz
osvetlaše, što pokazaše svetu: da Srbin živi, da je junak."
Informativna služba SNP "Svetozar Miletic"