["Psicologia delle masse e fascismo 'light' in Italia": un articolo di
Jasna Tkalec]
http://komunist.free.fr/arhiva/feb2005/tkalec.html
Arhiva : : Februar 2005.
Psihologija masa i fašizam light u Italiji
Promijeniti sve da se ne promijeni ništa
U davnim tridesetim godinama minulog vijeka neseretni je psihijatar
Wilchelm Reich (umro umno poremećen u zatvoru najslobodnije države
svijeta, SAD-a) napisao veoma zanimljivu knjižicu, koja je savršeno
objašanjavala uspon i uspjeh nacifašizma u masama. Knjiga se zvala
"Masovna psihologija fašizma".
A kako je s tim stvarima danas, kad se sve izmijenilo? Kako je rekao
Lampedusa, u čuvenom romanu i kasnije u Viscontijevom filmu "Gepard":
sve se promijenilo, da se ne bi izmijenilo ništa... Bilo je to tako na
Siciliji, zaostalom i izoliranom otoku, kojim su surovim feudalnim
apsolutizmom vladali Burboni i njihovi namjesnici, sve dok nije došao
Garibaldi i njegove "crvene košulje". Garibaldinac Nino Bixio, usprkos
očekivanjima naprednih, krvavo je ugušio pobunu seljaka protiv
sicijalnske aristokracije i zemljoposjednika i na svaku granu maslinika
objesio po jednog "prostaka"...
Na čelo zemlje došli su pijemontezi, odnosno dinastija Savoja, ali se
za sirotinju ništa nije izmijenilo. Ujedinjenjem Italije južnjačka
bijeda ostala je to sve do dana danšnjeg... Prezirana, zaostala,
divlja, krvavo iskorištavana i najsurovije kažnjavana za najmanji
neposluh...
U dvadesetogodišnjoj vladavini fašizma, koliko je trajao Mussolinijev
režim, malobrojni su bili uvjereni fašisti, psi režima, s nožem u
zubima, crnom košuljom, pendrekom i ricinusovim uljem.
A ipak ti su malobrojni fašisti sa svojim operetskim "Maršem na Rim" i
manje operetskim batinanjem uništili jake i veoma brojne socijalističke
organizacije na sjeveru zemlje, razbili zadrugarski pokret, potrošačke
zadruge, organizacije socijalističke omladine, pošto su prebili i
pobacali kroz prozore i s balkona gradonačelnike manjih i većih gradova
i na smrt pretukli njihove advokate, zapalili Društvene domove od Trsta
do Bologne i Rima, a socijalističke agitatore napojili ricinusom. Broj
onih što su tukli i palili bio je neznatan, ali kako je napisao Nenni:
"Fašizam je pobijedio ne zbog terora malobrojnih, već zbog konformizma
većine, koja je pristala uz režim i trajno se prilagodila fašizmu."
Baš o tome govori poznato Moravijino djelo "Konformist", pretočeno u
istoimeni film Bernarda Bertolluccija. Prihvaćajući iz konformizma
fašistički režim protagonist priče odlazi u Pariz i glumeći da je
opozicionar uvlači se u intelektualne krugove talijanske političke
emigracije u Francuskoj. Tamo, srdačno prihvaćen u krugovima
antifašista, priprema umorstvo svog pokrovitelja i nekadašnjeg
profesora na Univerzitetu... Uvaženog naučnika i njegovu mladu ženu
fašisti zvjerski ubiju na putu u šumi.
No šta vrijedi pisati knjige i pravite filmove, ako priblesavo
čovječanstvo stalno, kao nedotupavi đak, pravi iste pogreške?
Režim umjesto partija i vođa masa
Svakako situacija u kojoj se našao svijet nakon pada Berlinskog zida
ide tome na ruku. Kad se srušila takozvana "gvozdena zavjesa"
oslobodivši "okova totalitarizma" milione i otvorivši "put na istok"
svjetskom kapitalu, evropska - smjesta reformirana - ljevica previdjela
je dramu, koja će se dogoditi... Kapitaliizam, lišen opasnog rivala,
potpuno je pobjesnio. To bješnjenje zapanjilo je one koji su živjeli na
pravoj, odnosno "pobjedničkoj" strani, na zapadu i sjeveru zemaljske
kule. Oni su, budući da su komunisti i njihove masovne partije nestali
sa političke pozornice, očekivali od kapitalizma lojalno ponašanje. Ali
vuk ostaje vuk i hrani se jaganjcima...
Budući da nije više bilo protuteže ni opasnog neprijatelja, koji bi ga
mogao napasti, kasni se kapitalizam prepustio dotad susprezanim
neumjerenostima i devijacijama, bez zadrške. Pobjednički marš
imperijalizma više ništa nije moglo obuzdati. Više nije postojala
prijetnja, nekad realna na evropskom Zapadu, koja se čini smiješnom
današnjim vlastodršcima, da bi se široke narodne mase, koje su još bile
čvrsto vezane za političke partije i njihove ideologije, ako ih previše
nagaze, mogle okrenuti i odustavši od opreznog pristajanja uz sistem,
učiniti skok, koji bi značio njegovo radikalno odbacivanje.
Kako je danas van pameti i sama pomisao na takvo što, kasni je
kapitalizam mogao bez straha pokazati svoje istinsko lice. A ono je kao
i uvijek light fašizam, a drugačije i ne može da bude , jer to je u
samoj prirodi vlasti, naročito vlasti, koja počiva na svemoći kapitala.
Prvi i najbolji primjer za to stanje stvari u Evropi i svijetu jeste
Italija Silvija Berluconija.
Fašizam je režim, a šta je režim? To je vremensko-prostorni zatvoreni
krug u kojem su moralna pravila donedavno općeprihvaćena, sada
poništena i pogažena, a sama logika okrenuta naglavačke. U takvom
naopakom sistemu izgleda logično, dubokoumno i mudro sve ono što je
nelogično, apsurdno i glupo, ali budući da se to opsesivno i neprestano
ponavlja, postaje uobičajeno i normalno.
Šta je normalno? – pitao se Lav Tolstoj i s njim teoretičar
književnosti Viktor Šklovski. Normalan je onaj, odgovara Tolstoj, koji
u jednom vremenu najbolje usvoji i saživi se sa svim postavkama,
predodžbama i predubeđenjima toga vremena... A onda to vrijeme mine i
ono što je bilo normalno postaje apsurdno, zastarjelo i smiješno...
Nešto kao staromodne haljine – dobre jedino za maskaradu.
Italija, najtradicionalnija zemlja u Evropi, a stalno opsjednuta
modernitetom i ovoga je puta kao i 1922. pojurila u prve redove, poput
ambicioznog đačiča.
Da bi se sve što se događa u toj zemlji shvatilo treba znati šta je
dvadesetgodišnji fašistički režim značio za Talijane. Za osvještene on
je značio apsolutno zlo, ukidanje demokracije, nasilje, rasne zakone,
imperijalističke ratove, ratnu katastrofu, koja se s njemačkom
okupacijom i savezničkim bombardiranjem pretvorila u općenarodnu
tragediju te krvavi partizanski i ustvari građanski rat.
Ali za mase koje su ga živjele i proživjele tokom dvadeset godina
fašizam je značio i uobičajeni način mišljenja, koji je ostavio duboke
tragove. Za siromašne seljake, koji su umirali od malarije na
zapuštenom jugu, on je značio isušivanje močvara, kakvu-takvu agrarnu
reformu, uvođenje osmosatnog radnog dana i pojavu državnih instutcija
za brigu o djeci i materinstvu te nekakvu obrazovnu i zdravstvenu
politiku... Značio je i slavu pobjede u ratovima u Africi,
samozadovoljnu sliku jednog naroda i jedne monarhije, koja je napokon u
vlastitim očima stekla dignitet i opila se nacionalnim ponosom. Pobjeda
u borbi za žito, pobjeda u borbi protiv boleština, masovno preseljenje
težaka bezemljaša sa sjevera u isušene močvare centra Italije, na
takozvani Agro Romano, gušenje svake "subverzije", odnosno opozicije,
izgradnja novih gradova u slavu rimskih legija, sa zvučnim imenima
Littoria, Sabaudia, Latina, rast industrije i opće zaposlenosti, koja
je proizvodila za vojsku, opijali su mase. Društvo je država, a ona je
u prvom redu kasarna i stadion i narod je zadovoljan. Bavi se svojim
poslom, dok ga gladijatori zabavljaju, po starom prokušanom receptu
rimskog imperija.
Revizionizam
A danas? Danas jasno nije više moguće tako. Ali se zato počinje
slikanjem fašizma kao dobroćudnog paternalizma. Berlusconi tvrdi da
fašizam uopće nije bio tako dramatičan moment u historiji Italije kako
to govori ljevica, jer su opozicionari jednostavno konfinirani, to jest
poslati na plaćene ferije na Lipare ili Poncu i Kikladske otoke, sve
sama krasna mjestašca, današnje skupe vrhuške najeksluzivnijeg turizma.
Ipak te perle, što ih bacaju sa svih šest (tri državna i tri privatna)
berlusconijevih TV kanala njegovi istomišlljenici i pripuzi, nisu još
same po sebi toliko opasne. Daleko je gora zatvorenost sistema,
navođenje publike da se bavi glupostima i samom sobom i da sa treskom
zatvori prozore prema istinskim svjetskim zbivanjima i problemima kako
talijanskog društva i Evropske Zajednice, tako i svijeta.
Nije da o tim problemima ne govore i vijesti i mnogi specijalizirani
komentari. Ali govore onako i onoliko kako to režimu i njegovom
protagonisti Silviju Berlusconiju odgovara. Kreveljenje na TV kanalima
je dopušteno, izrugivanje i imitiranje premijera je uobičajeni ispušni
ventil. Ono što nije dozvoljeno jeste ozbiljna i duboka sociološka
analiza situacije u kojoj se danas nalaze Italija, Evropa i svijet.
Radikalizam je prepušten Radikalnoj partiji, a ona je izravni eksponent
politike SAD-a u Italiji i Evropi, jer su talijanski radikali –
transverzalni.
Ljevičarima na televiziju pristup nije zabranjen, ali za njih
jednostavno nema vremena, osim za po koju rečenicu u debatama, jer
čitavo TV vrijeme do kraja pokrivaju sve gluplji i sve ništavniji
programi, u kojima se ne događa ništa osim igara za maloumne. Pošast na
svim kanalima jeste poplava svuda sličnih ili jednakih kvizova, lišenih
obrazovnog cilja, jer nisu usmjereni na sticanje znanja već
predstavljaju vid igre ne sreću. A sve to se čini s namjerom da potpuno
zaokupi i anestezira gledaoce.
Uz to treba dodati ogromne zarade na reklamama, jer sve televizije i
javne i privatne, žive od propagandnih poruka koje, da bi došle na
ekran, moraju proći kroz agenciju Publitalija, a ova je opet vlasništvo
Silvija Berlusconija. I tako u Italiji Berlusconi i njegovi drže svu
medijsku tj. informativnu, ekonomsku i političku vlast. Preostaje još
ona sudska – koja im se opire, ali kako se čini, ni ona neće dugo.
Namjerno se zaboravlja i prenebegava činjenica, da bi suvremena
demokracija trebala počivati na jednakosti u pristupu javnim
institucijama, zaštiti prava manjina, na podjeli vlasti, na uvažavanju
pluralizma, na otvorenosti.
Belusconi i njegov model ponovo su uspostavili autarhičnu zatvorenost,
koja ne dopušta protivljenje, jer po vlastitom shvaćanju predstavlja
najbolji od mogućih svjetova.
Umjesto pendreka – ekran
Kod toliko ogromnog monopola nad sredstvima informiranja i uz toliko
opčinjavanje masa u suvremenoj Italiji političko ubojstvo je potpuno
nepotrebno. Ono predstavlja prevaziđenu, zastarjelu metodu – metodu
prošlog vijeka. Mase su zaokupljene gledanjem Big Bruthera ili Otoka
slavnih, zabavama i zabavljačima, koji ih opijaju svakidašnjim
trivijalnostima, golotinjom, plesanjem, pjevanjem i ljubakanjima i tako
u beskraj, dok potpuno ne otupi svaka forma osporavanja i svaka želja
za ozbiljnim razgovorom i istinskom kritikom i kontestacijom. Cijeli
dan se prikazuje kako obični ljudi ili slavne ličnosti provode vrijeme
u banalnim zanimacijama, kako se svađaju, pare, ljube ili tuku u kući
iz koje nema izlaza ili na usamljenom otoku.
Taj usamljeni otok i ta zatvorena kuća u kojoj milioni gledaju
ishitrene trivijalnosti, istinska su metafora današnje Italije i
svijeta te stanja svijesti, koje prevladava.
U Italiji je Berlusconijev režim baš zbog toga zasnovan na širokom,
gotovo plebiscitarnom pristajanju masa, kao i na jednoobraznom načinu
mišljenja. I evo nas opet u jednoumlju, ali onom sufliranom od
kapitalizma, i to onog kasnog. A šta dalje?
Treba odmah objasniti: stvarnost je danas mnogo manje dramatična od
prvog i pravog fašizma, ali baš zato čini sve forme osporavanja,
različitog mišljenja i neslaganja daleko bezopasnijim i beznačajnijim
nego nekad.
Režimu više nisu potrebni ricinus i pendreci da bi stvarao i održavao
opće pristajanje i odobravanje. Dovoljan je pristup i monopol nad
sredstvima informiranja - u prvom redu nad televizijom. Pendrek je
zamijenjen televizijskim ekranom.
Eto tako napreduje light fašizam u Italiji i svugdje drugdje. A fašizam
light kao i light hrana izaziva bulimiju, stalnu glad i stalnu potrebu
za sve većom količinom jela, odnosno za sve većom količinom TV i
telematske zabave đubretarskog tipa i sadržaja.
Davna je istina, koju je već iskušala Catarina Medici, kraljica
Francuske, u osam vjerskih ratova s hugenotima: zabranom se ne postiže
ništa, zlo se tako ne može iskorjeniti.Štaviše, ono se uvećava, dok ga
dopuštanje i tolerancija umanjuje. Ranije su istu paradogmu već bili
pokazali vjerski progoni i Bartolomejska noć. Grozan pokolj nije smirio
ni preplašio reformirane – štaviše oni su gordo podigli glave i s
pjesmom bogu istine ponosno se penjali na gubilišta.
Što su više palili hugenote, više su se punile protestantske bogomolje
i sve je više rastao broj onih što su pristajali uz Reformaciju i pod
prijetnjom užeta i vatre. Kad je zavladala vjerska tolerancija i pošto
je potpisan Nantski edikt, protestantska je crkva u Francuskoj izgubila
bitku.
U Italiji danas ne progone opoziciju nasiljem, već je guše
ograničavanjem i zatvaranjem za nju medijskog prostora te opijanjem
masa trivijalnopšću ponuđenih TV sadržaja i ordinarnim
glupostima.Utapnje u banalnosti i uspavljivanje kritičkog duha pokazalo
se dosad vrlo uspješnom metodom.
Kako je dvadesetih godina rekao njemački dramaturg Erwin Piscator, da
bi se fašizam doveo na političku pozornicu trebalo je prethodno cijeli
svijet pretvoriti u golemu instituciju za imbecile.
A da bi se to postiglo treba se vješto služiti mas-medijima.
Opčinjenost ekranom
Danas se stvaranje konsenzusa javnosti ne postiže propagandom nego
stvaranjem ugode TV-gledalaca.Za vrijeme tako zvanih totalitarizama
uloga radija bila je sasvim drugačija i vrlo važna.
No radio se danas smatra za "teško" sredstvo: potrebna mu je politička
propaganda i zvučni slogani, koji se neprestano ponavljaju, jer je
poruka verbalna. TV slike, i slike s ekrana uopće, kao na primjer one u
kinu, djeluju drugačije i drugačije se koriste. Njihova je moć da
potpuno zaokupe pažnju i opčine gledaoca daleko veća.
Narodni su vođe nekad govorili na dupke punim trgovima pred masama koje
su pljeskale, a radio je prenosio njihove govore. Danas je sve to
izišlo iz mode. Mase drži i opčinjava mali ekran s malo misli i to
plitkih. I ovdje caruje minimalizam. Njihova glavna zabava su reality
show i Veliki brat, koji ih odvodi od grube svakidašnjice i njezinih
problema i navodi na neprestani dijalog s ničim. Društvo je zabavljeno
površnom psihologijom ličnosti i introspekcijom, a politička analiza
postala je sasvim demodirana. Tako je direktni televizijski prijenos
dobio vrijednost grčke "agore", zajedničkog društvenog prostora. A on
je preplavljen neizmjernom glupošću psihološke iznutrice tako zvanih
"malih ljudi". Tako je javno postalo privatno. Televizija ne nudi
prozor u svijet, već pogled u privatnost kroz ključanicu. Banalno i
bezsadržajno krčmi se kao zanimljivo i važno te predstavlja jedini
ponuđeni sadržaj i duhovnu hranu masa.
Dokle će tako? Ne zna se, iako se počinje primjećivati izvjestan zamor.
Jer kad se ugase "svijetla pozornice" ostaje stvarnost, mizernija nego
ikada. I krajnje razgolićena kao i djevojke na TV ekranima.
Najgore je što zasad tome nema ozbiljne alternative: jedini postojeći
drugačiji put jeste onaj što ga je pokazala Amerika na nedavnim
izborima. Put kojim je još jednom izabran Bush. A on znači povratak na
vječne vrijednosti desnice: Bog, Domovina, Porodica, vjerski
integralizam i izvoz sopstvene civilizacije oružanom silom. U to ime
propagira se i koncept da je rat neophodan, jer je isti nezamjenjiv vid
borbe jedine istinske kulture i civilizacije protiv terorizma. Zar će
Italija, Evropa i svijet na tome ostati i opstati?
Jasna Tkalec
Jasna Tkalec]
http://komunist.free.fr/arhiva/feb2005/tkalec.html
Arhiva : : Februar 2005.
Psihologija masa i fašizam light u Italiji
Promijeniti sve da se ne promijeni ništa
U davnim tridesetim godinama minulog vijeka neseretni je psihijatar
Wilchelm Reich (umro umno poremećen u zatvoru najslobodnije države
svijeta, SAD-a) napisao veoma zanimljivu knjižicu, koja je savršeno
objašanjavala uspon i uspjeh nacifašizma u masama. Knjiga se zvala
"Masovna psihologija fašizma".
A kako je s tim stvarima danas, kad se sve izmijenilo? Kako je rekao
Lampedusa, u čuvenom romanu i kasnije u Viscontijevom filmu "Gepard":
sve se promijenilo, da se ne bi izmijenilo ništa... Bilo je to tako na
Siciliji, zaostalom i izoliranom otoku, kojim su surovim feudalnim
apsolutizmom vladali Burboni i njihovi namjesnici, sve dok nije došao
Garibaldi i njegove "crvene košulje". Garibaldinac Nino Bixio, usprkos
očekivanjima naprednih, krvavo je ugušio pobunu seljaka protiv
sicijalnske aristokracije i zemljoposjednika i na svaku granu maslinika
objesio po jednog "prostaka"...
Na čelo zemlje došli su pijemontezi, odnosno dinastija Savoja, ali se
za sirotinju ništa nije izmijenilo. Ujedinjenjem Italije južnjačka
bijeda ostala je to sve do dana danšnjeg... Prezirana, zaostala,
divlja, krvavo iskorištavana i najsurovije kažnjavana za najmanji
neposluh...
U dvadesetogodišnjoj vladavini fašizma, koliko je trajao Mussolinijev
režim, malobrojni su bili uvjereni fašisti, psi režima, s nožem u
zubima, crnom košuljom, pendrekom i ricinusovim uljem.
A ipak ti su malobrojni fašisti sa svojim operetskim "Maršem na Rim" i
manje operetskim batinanjem uništili jake i veoma brojne socijalističke
organizacije na sjeveru zemlje, razbili zadrugarski pokret, potrošačke
zadruge, organizacije socijalističke omladine, pošto su prebili i
pobacali kroz prozore i s balkona gradonačelnike manjih i većih gradova
i na smrt pretukli njihove advokate, zapalili Društvene domove od Trsta
do Bologne i Rima, a socijalističke agitatore napojili ricinusom. Broj
onih što su tukli i palili bio je neznatan, ali kako je napisao Nenni:
"Fašizam je pobijedio ne zbog terora malobrojnih, već zbog konformizma
većine, koja je pristala uz režim i trajno se prilagodila fašizmu."
Baš o tome govori poznato Moravijino djelo "Konformist", pretočeno u
istoimeni film Bernarda Bertolluccija. Prihvaćajući iz konformizma
fašistički režim protagonist priče odlazi u Pariz i glumeći da je
opozicionar uvlači se u intelektualne krugove talijanske političke
emigracije u Francuskoj. Tamo, srdačno prihvaćen u krugovima
antifašista, priprema umorstvo svog pokrovitelja i nekadašnjeg
profesora na Univerzitetu... Uvaženog naučnika i njegovu mladu ženu
fašisti zvjerski ubiju na putu u šumi.
No šta vrijedi pisati knjige i pravite filmove, ako priblesavo
čovječanstvo stalno, kao nedotupavi đak, pravi iste pogreške?
Režim umjesto partija i vođa masa
Svakako situacija u kojoj se našao svijet nakon pada Berlinskog zida
ide tome na ruku. Kad se srušila takozvana "gvozdena zavjesa"
oslobodivši "okova totalitarizma" milione i otvorivši "put na istok"
svjetskom kapitalu, evropska - smjesta reformirana - ljevica previdjela
je dramu, koja će se dogoditi... Kapitaliizam, lišen opasnog rivala,
potpuno je pobjesnio. To bješnjenje zapanjilo je one koji su živjeli na
pravoj, odnosno "pobjedničkoj" strani, na zapadu i sjeveru zemaljske
kule. Oni su, budući da su komunisti i njihove masovne partije nestali
sa političke pozornice, očekivali od kapitalizma lojalno ponašanje. Ali
vuk ostaje vuk i hrani se jaganjcima...
Budući da nije više bilo protuteže ni opasnog neprijatelja, koji bi ga
mogao napasti, kasni se kapitalizam prepustio dotad susprezanim
neumjerenostima i devijacijama, bez zadrške. Pobjednički marš
imperijalizma više ništa nije moglo obuzdati. Više nije postojala
prijetnja, nekad realna na evropskom Zapadu, koja se čini smiješnom
današnjim vlastodršcima, da bi se široke narodne mase, koje su još bile
čvrsto vezane za političke partije i njihove ideologije, ako ih previše
nagaze, mogle okrenuti i odustavši od opreznog pristajanja uz sistem,
učiniti skok, koji bi značio njegovo radikalno odbacivanje.
Kako je danas van pameti i sama pomisao na takvo što, kasni je
kapitalizam mogao bez straha pokazati svoje istinsko lice. A ono je kao
i uvijek light fašizam, a drugačije i ne može da bude , jer to je u
samoj prirodi vlasti, naročito vlasti, koja počiva na svemoći kapitala.
Prvi i najbolji primjer za to stanje stvari u Evropi i svijetu jeste
Italija Silvija Berluconija.
Fašizam je režim, a šta je režim? To je vremensko-prostorni zatvoreni
krug u kojem su moralna pravila donedavno općeprihvaćena, sada
poništena i pogažena, a sama logika okrenuta naglavačke. U takvom
naopakom sistemu izgleda logično, dubokoumno i mudro sve ono što je
nelogično, apsurdno i glupo, ali budući da se to opsesivno i neprestano
ponavlja, postaje uobičajeno i normalno.
Šta je normalno? – pitao se Lav Tolstoj i s njim teoretičar
književnosti Viktor Šklovski. Normalan je onaj, odgovara Tolstoj, koji
u jednom vremenu najbolje usvoji i saživi se sa svim postavkama,
predodžbama i predubeđenjima toga vremena... A onda to vrijeme mine i
ono što je bilo normalno postaje apsurdno, zastarjelo i smiješno...
Nešto kao staromodne haljine – dobre jedino za maskaradu.
Italija, najtradicionalnija zemlja u Evropi, a stalno opsjednuta
modernitetom i ovoga je puta kao i 1922. pojurila u prve redove, poput
ambicioznog đačiča.
Da bi se sve što se događa u toj zemlji shvatilo treba znati šta je
dvadesetgodišnji fašistički režim značio za Talijane. Za osvještene on
je značio apsolutno zlo, ukidanje demokracije, nasilje, rasne zakone,
imperijalističke ratove, ratnu katastrofu, koja se s njemačkom
okupacijom i savezničkim bombardiranjem pretvorila u općenarodnu
tragediju te krvavi partizanski i ustvari građanski rat.
Ali za mase koje su ga živjele i proživjele tokom dvadeset godina
fašizam je značio i uobičajeni način mišljenja, koji je ostavio duboke
tragove. Za siromašne seljake, koji su umirali od malarije na
zapuštenom jugu, on je značio isušivanje močvara, kakvu-takvu agrarnu
reformu, uvođenje osmosatnog radnog dana i pojavu državnih instutcija
za brigu o djeci i materinstvu te nekakvu obrazovnu i zdravstvenu
politiku... Značio je i slavu pobjede u ratovima u Africi,
samozadovoljnu sliku jednog naroda i jedne monarhije, koja je napokon u
vlastitim očima stekla dignitet i opila se nacionalnim ponosom. Pobjeda
u borbi za žito, pobjeda u borbi protiv boleština, masovno preseljenje
težaka bezemljaša sa sjevera u isušene močvare centra Italije, na
takozvani Agro Romano, gušenje svake "subverzije", odnosno opozicije,
izgradnja novih gradova u slavu rimskih legija, sa zvučnim imenima
Littoria, Sabaudia, Latina, rast industrije i opće zaposlenosti, koja
je proizvodila za vojsku, opijali su mase. Društvo je država, a ona je
u prvom redu kasarna i stadion i narod je zadovoljan. Bavi se svojim
poslom, dok ga gladijatori zabavljaju, po starom prokušanom receptu
rimskog imperija.
Revizionizam
A danas? Danas jasno nije više moguće tako. Ali se zato počinje
slikanjem fašizma kao dobroćudnog paternalizma. Berlusconi tvrdi da
fašizam uopće nije bio tako dramatičan moment u historiji Italije kako
to govori ljevica, jer su opozicionari jednostavno konfinirani, to jest
poslati na plaćene ferije na Lipare ili Poncu i Kikladske otoke, sve
sama krasna mjestašca, današnje skupe vrhuške najeksluzivnijeg turizma.
Ipak te perle, što ih bacaju sa svih šest (tri državna i tri privatna)
berlusconijevih TV kanala njegovi istomišlljenici i pripuzi, nisu još
same po sebi toliko opasne. Daleko je gora zatvorenost sistema,
navođenje publike da se bavi glupostima i samom sobom i da sa treskom
zatvori prozore prema istinskim svjetskim zbivanjima i problemima kako
talijanskog društva i Evropske Zajednice, tako i svijeta.
Nije da o tim problemima ne govore i vijesti i mnogi specijalizirani
komentari. Ali govore onako i onoliko kako to režimu i njegovom
protagonisti Silviju Berlusconiju odgovara. Kreveljenje na TV kanalima
je dopušteno, izrugivanje i imitiranje premijera je uobičajeni ispušni
ventil. Ono što nije dozvoljeno jeste ozbiljna i duboka sociološka
analiza situacije u kojoj se danas nalaze Italija, Evropa i svijet.
Radikalizam je prepušten Radikalnoj partiji, a ona je izravni eksponent
politike SAD-a u Italiji i Evropi, jer su talijanski radikali –
transverzalni.
Ljevičarima na televiziju pristup nije zabranjen, ali za njih
jednostavno nema vremena, osim za po koju rečenicu u debatama, jer
čitavo TV vrijeme do kraja pokrivaju sve gluplji i sve ništavniji
programi, u kojima se ne događa ništa osim igara za maloumne. Pošast na
svim kanalima jeste poplava svuda sličnih ili jednakih kvizova, lišenih
obrazovnog cilja, jer nisu usmjereni na sticanje znanja već
predstavljaju vid igre ne sreću. A sve to se čini s namjerom da potpuno
zaokupi i anestezira gledaoce.
Uz to treba dodati ogromne zarade na reklamama, jer sve televizije i
javne i privatne, žive od propagandnih poruka koje, da bi došle na
ekran, moraju proći kroz agenciju Publitalija, a ova je opet vlasništvo
Silvija Berlusconija. I tako u Italiji Berlusconi i njegovi drže svu
medijsku tj. informativnu, ekonomsku i političku vlast. Preostaje još
ona sudska – koja im se opire, ali kako se čini, ni ona neće dugo.
Namjerno se zaboravlja i prenebegava činjenica, da bi suvremena
demokracija trebala počivati na jednakosti u pristupu javnim
institucijama, zaštiti prava manjina, na podjeli vlasti, na uvažavanju
pluralizma, na otvorenosti.
Belusconi i njegov model ponovo su uspostavili autarhičnu zatvorenost,
koja ne dopušta protivljenje, jer po vlastitom shvaćanju predstavlja
najbolji od mogućih svjetova.
Umjesto pendreka – ekran
Kod toliko ogromnog monopola nad sredstvima informiranja i uz toliko
opčinjavanje masa u suvremenoj Italiji političko ubojstvo je potpuno
nepotrebno. Ono predstavlja prevaziđenu, zastarjelu metodu – metodu
prošlog vijeka. Mase su zaokupljene gledanjem Big Bruthera ili Otoka
slavnih, zabavama i zabavljačima, koji ih opijaju svakidašnjim
trivijalnostima, golotinjom, plesanjem, pjevanjem i ljubakanjima i tako
u beskraj, dok potpuno ne otupi svaka forma osporavanja i svaka želja
za ozbiljnim razgovorom i istinskom kritikom i kontestacijom. Cijeli
dan se prikazuje kako obični ljudi ili slavne ličnosti provode vrijeme
u banalnim zanimacijama, kako se svađaju, pare, ljube ili tuku u kući
iz koje nema izlaza ili na usamljenom otoku.
Taj usamljeni otok i ta zatvorena kuća u kojoj milioni gledaju
ishitrene trivijalnosti, istinska su metafora današnje Italije i
svijeta te stanja svijesti, koje prevladava.
U Italiji je Berlusconijev režim baš zbog toga zasnovan na širokom,
gotovo plebiscitarnom pristajanju masa, kao i na jednoobraznom načinu
mišljenja. I evo nas opet u jednoumlju, ali onom sufliranom od
kapitalizma, i to onog kasnog. A šta dalje?
Treba odmah objasniti: stvarnost je danas mnogo manje dramatična od
prvog i pravog fašizma, ali baš zato čini sve forme osporavanja,
različitog mišljenja i neslaganja daleko bezopasnijim i beznačajnijim
nego nekad.
Režimu više nisu potrebni ricinus i pendreci da bi stvarao i održavao
opće pristajanje i odobravanje. Dovoljan je pristup i monopol nad
sredstvima informiranja - u prvom redu nad televizijom. Pendrek je
zamijenjen televizijskim ekranom.
Eto tako napreduje light fašizam u Italiji i svugdje drugdje. A fašizam
light kao i light hrana izaziva bulimiju, stalnu glad i stalnu potrebu
za sve većom količinom jela, odnosno za sve većom količinom TV i
telematske zabave đubretarskog tipa i sadržaja.
Davna je istina, koju je već iskušala Catarina Medici, kraljica
Francuske, u osam vjerskih ratova s hugenotima: zabranom se ne postiže
ništa, zlo se tako ne može iskorjeniti.Štaviše, ono se uvećava, dok ga
dopuštanje i tolerancija umanjuje. Ranije su istu paradogmu već bili
pokazali vjerski progoni i Bartolomejska noć. Grozan pokolj nije smirio
ni preplašio reformirane – štaviše oni su gordo podigli glave i s
pjesmom bogu istine ponosno se penjali na gubilišta.
Što su više palili hugenote, više su se punile protestantske bogomolje
i sve je više rastao broj onih što su pristajali uz Reformaciju i pod
prijetnjom užeta i vatre. Kad je zavladala vjerska tolerancija i pošto
je potpisan Nantski edikt, protestantska je crkva u Francuskoj izgubila
bitku.
U Italiji danas ne progone opoziciju nasiljem, već je guše
ograničavanjem i zatvaranjem za nju medijskog prostora te opijanjem
masa trivijalnopšću ponuđenih TV sadržaja i ordinarnim
glupostima.Utapnje u banalnosti i uspavljivanje kritičkog duha pokazalo
se dosad vrlo uspješnom metodom.
Kako je dvadesetih godina rekao njemački dramaturg Erwin Piscator, da
bi se fašizam doveo na političku pozornicu trebalo je prethodno cijeli
svijet pretvoriti u golemu instituciju za imbecile.
A da bi se to postiglo treba se vješto služiti mas-medijima.
Opčinjenost ekranom
Danas se stvaranje konsenzusa javnosti ne postiže propagandom nego
stvaranjem ugode TV-gledalaca.Za vrijeme tako zvanih totalitarizama
uloga radija bila je sasvim drugačija i vrlo važna.
No radio se danas smatra za "teško" sredstvo: potrebna mu je politička
propaganda i zvučni slogani, koji se neprestano ponavljaju, jer je
poruka verbalna. TV slike, i slike s ekrana uopće, kao na primjer one u
kinu, djeluju drugačije i drugačije se koriste. Njihova je moć da
potpuno zaokupe pažnju i opčine gledaoca daleko veća.
Narodni su vođe nekad govorili na dupke punim trgovima pred masama koje
su pljeskale, a radio je prenosio njihove govore. Danas je sve to
izišlo iz mode. Mase drži i opčinjava mali ekran s malo misli i to
plitkih. I ovdje caruje minimalizam. Njihova glavna zabava su reality
show i Veliki brat, koji ih odvodi od grube svakidašnjice i njezinih
problema i navodi na neprestani dijalog s ničim. Društvo je zabavljeno
površnom psihologijom ličnosti i introspekcijom, a politička analiza
postala je sasvim demodirana. Tako je direktni televizijski prijenos
dobio vrijednost grčke "agore", zajedničkog društvenog prostora. A on
je preplavljen neizmjernom glupošću psihološke iznutrice tako zvanih
"malih ljudi". Tako je javno postalo privatno. Televizija ne nudi
prozor u svijet, već pogled u privatnost kroz ključanicu. Banalno i
bezsadržajno krčmi se kao zanimljivo i važno te predstavlja jedini
ponuđeni sadržaj i duhovnu hranu masa.
Dokle će tako? Ne zna se, iako se počinje primjećivati izvjestan zamor.
Jer kad se ugase "svijetla pozornice" ostaje stvarnost, mizernija nego
ikada. I krajnje razgolićena kao i djevojke na TV ekranima.
Najgore je što zasad tome nema ozbiljne alternative: jedini postojeći
drugačiji put jeste onaj što ga je pokazala Amerika na nedavnim
izborima. Put kojim je još jednom izabran Bush. A on znači povratak na
vječne vrijednosti desnice: Bog, Domovina, Porodica, vjerski
integralizam i izvoz sopstvene civilizacije oružanom silom. U to ime
propagira se i koncept da je rat neophodan, jer je isti nezamjenjiv vid
borbe jedine istinske kulture i civilizacije protiv terorizma. Zar će
Italija, Evropa i svijet na tome ostati i opstati?
Jasna Tkalec