http://komunist.free.fr/arhiva/maj2005/tkalec.html
Arhiva : : Maj 2005.
Kusur ničega
U Italiji je upravo iziao film o junakinji neuspjele revolucije u
Napulju krajem devedesetih godina osamnaestog stoljeća: Elenori
Pimental i o porazu te revolucije, koja je trebala slijediti onu
francusku, ali je uguena u sramoti, izdaji i krvi. Eleonora Pimental,
koja je sa suborcima pisala ustav slobodne republike, sramno izdane i
uguene u krvi, bila jedna od prvih ena novinara. Nakon propasti
napolitanskog pokuaja i nakon poraza, očekujući smaknuće, upitana da
li se plai, odgovora: "Čega? A ta nam uopće, nakon revolucije ostaje
- kusur ničega!"
I ovog sumornog proljeća, kad se sunce najzad probija poslije
martovskih dana najhladnijih u poslednjih pedeset godina, kako tvrde
meterolozi, kad jedna nakaradna Evropa slavi ezdesetgodinjicu
pobjede nad faizmom sa mnogim postfaistima u evropskim vladama, kad
na Balkanu i u bivoj Jugoslaviji u nekim od njenih zemalja
krvosljednica nema crvene zastave ni za lijek, a na javnim
manifestacijama divljaju budale u ustakim ili četničkim uniformama,
kad se na primjer u Italiji svaki dan baca ogromna količina hrane,
koju trite nije konzumiralo, a nemoguće ju je sačuvati te tako u
smeće odlaze dobra u vrijednosti od pola miliona Eura, dok istovremeno
800 miliona ljudi na svijetu umire od siromatva i gladi, ta
preostaje revolucionarima, to su izgubili i revoluciju i pobjedu? Kao
i prije dvije stotine godina onima u Napulju - kusur ničega!
O ljepotoma Evrope i svijeta moglo bi se jo nadugačko pričati. Kao na
primjer o rascarinjenju zanimanja kao to je prostitucija, pa upravo
bestseler sezone predstavlja dnevnik jedne djevojke, koja se bavi tim
poslom. Autorica opisuje kako radi preko agencije, koja joj uzima
trećinu zarade. A ona to smatra sasvim korektnim, jer joj agencija
nalazi klijente, nudeće na svojim web stranicama njene slike u smjelim
pozama, plaća sobe u hotelu za "slatke susrete" i garantira uslugu
zatite. Nakon susreta s klijentom ova vrsta radnice mora nazvati
poslodavca agenciju, a ukoliko to ne učini na lice mjesta dolazi
smjesta privatna sluba sigurnosti (body gardi) i ukoliko je ne nađu,
uključuje se odmah i policija, koja je naravno u dosluhu sa rečenom
agencijom.
Zanimanje kao i svako drugo, samo s neto vie rizika, izgleda da je
tako uvrteno u suvremeni moral. Uostalom, priča o Japankama koje
imitiraju američke crnkinje i mulatkinje u odjevanju i minkanju te se
bave kojekakvim zanimanjima od prodavačice do sekretarice, a kad
poele neto iznimno: skupu potpisanu haljinu, Pradinu tanu ili
cipele ili pak putovanje u Evropu ili neto bolji stan, povremeno
preko agencija zadovoljavaju biznismene u njihovim seksualnim i
ostalim prohtjevima, nije novina sezone. To je već stara i poznata
priča. I Ruskinje su krenule istim putem, ali o njima bi trebalo vie
i na drugom mjestu. Zasad navodimo samo knjigu Oksane Robskaje:
Avenija rubalja, zbog koje su, kau, u Moskvi mnogi pocrvenili...
E, otila je u nepovrat ona Moskva u kojoj su Oksane sa knjigama pod
mikom jurile na Rab-fak: na radnički fakultet i sve do jedne eljele
postati ininjeri, tehnolozi, doktorke, avijatičari.
Ni mlada Staljinova ena Nadeda Alilujeva nije bila različita. Sa
torbom knjiga, bez minke i jednostavno odjevena, pjeke dolazeći do
sveučilita, slijedila je sa drugaricama predavanja na kemijskom
odjelu Tehnolokog fakulteta. Tragedija porodice Alilujevih,
Lenjinovih jataka i Staljinovih prijatelja, koji su nakon Nadedinog
samoubojstva svi odreda bili poslani u logore i dugogodinja
izgnanstva, tragičan kraj njegovih sinova: jednog u ratu (jer Staljin
nije htio traiti zamjenu za zarobljenog sina i kazao je: moj sin kao
i drugi sinovi) i mlađeg, Nadedinog sina, koji je nakon XX Kongresa
bio poslan u provinciju, gdje se propio i zavrio, kao u Jesenjinov
pjesmi, uboden noem u kafanskoj tuči, tragedija je jedne velike
revolucije, koja je trebala izmijeniti lice svijeta i dijelom je to i
uspjela, ali je konačno potonula u blatu izdaje i odricanja vlastitog
puta. ta je od svega ostalo revolucionarima - kusur ničega...
ta da se kae u dane kad svijet i Evropa slave ezdesetgodinjicu
pobjede nad faizmom propagirajući najbesramnije mistifikacije i
netočnosti o antifaističkoj borbi, uporno prećutkujući sovjetsku
rtvu i golemu cifru od dvadeset miliona poginulih, koju su ljudi
SSSR-a podnijeli za pobjedu nad nacifaizmom. U Italiji novine i TV
kanali govore o ispravkama koje će biti unesene u udbenike historije,
jer antifaistički pokret, naročito jak na sjeveru zemlje, nisu vele
vodili komunisti i socijalisti, već izgleda katolici, monarhisti i
popovi, a "dječaci iz Saloa", najgori crnokouljai do kraja vjerni
nacistima, to su ostali uz bok Mussolinija i njegovih ministara i
oficira (koji su bili usput budi rečeno bili plaćeni suhim zlatom i
koji su u sukobima s partiizanima počinili masu zvjerstava) slave se
danas kao ljudi koji su konsekvento ostali vjerni zakletvi, to su je
dali... Istovremeno je lijep zalogaj dobila i iredenta s
ustanovljavanjem 11. februara (dana potpisivanja mirovnog ugovora
1945. u Parizu!) kao dravnog dana alosti posvećenog rtvama
zloglasnih fojbi, mjesta zločina Titovih partizana. Prema najnovijim
tvrdnjama u fojbe krake jame u Istri -titovci su pobacali gotovo
stotinu hiljada nevinih rtava, samo zato to su bili Talijani, a
kasnije je iz Istre i Rijeke otjerano (a nikako nije optiralo) ognjem
i mačem 300 hiljada talijanskih dravljana. U filmu koje su prikazale
talijanska, slovenska i hrvatska televizija glavnu ulogu
partizana-krvnika, silovatelja, ubice djece i gotovo pedofila igra
poznati glumac iz serije koju na svim prostorima Jugoslavije gledaju s
nostalgijom "Bolji ivot" - Dragan Bilogrlić, a katoličkog popa koji
spaava djecu iz doma, kojeg su zapalili partizani, igra talijanski
glumac Leo Gulotta, jedan od osnivača Rifondazione Comunista
Novoosnovane komunističke partije Italije. I to je najljepe ni
spomenuta partija, Rifondazione comunista, a jo manje njeni lideri,
kao ni lideri DS (bive komunističke partije) nisu nali za shodno da
brane jugoslovenske partizane. Jedino je to učinio stari socijalist i
novinar Giorgio Bocca, koji je rekao da je ponovo pisati historiju
nakon ezdeset godina, uzimajući marginalne epizode kao sutinu
antifaizma, sramotan put koji će na kraju dovodi do trijumfa light
verzije faizma.
Uostalom, ukoliko novac, zarada, slava i uspjeh u poslu opravdava sve,
pa i igranje u spektaklima koji slue za izvitoperavanje činjenica,
falsificiranje historije i pretvaranje svijeta u golemu instituciju za
imbecile, zar se onda mogu osuđivati oni, koji u posvemanjoj
nestaici posla, odluče preko agencija prodavati vlastito tijelo? Ti
bar ne lau i ne slue prljanju heroja i zaglupljivanju masa, već uz
osobni rizik rade nezavidan posao, to se za spomenute omiljene glumce
ne bi moglo kazati. Ali glumci su samo glumci zna se topovsko
meso. Iza njih stoji cijela "operacija fojbe", političari, TV
urednici, reiseri i na kraju oni koji trijumfuju nakon ezdeset
godina jučeranji poraeni, a dananji pobjednici. Pobjeđenima i
opet ostaje samo kusur ničega...
A kakav je taj vrli novi svijet, svijet plastike i elektronike, koja
mladim generacijama obećava osim beskrajne slobode i demokracije i
zadovoljavanja smjesta i odmah, bez napora, svih elja i potreba jer
svemogući novi bog trite nudi sve to treba svakome uvijek po sve
nioj cijeni, garantira zadovoljenje svih prohtjeva i elja, svih
vrsti uivanja i svih interesa, govori i pojava na Bruxelleskom
tritu posebnog kilta (kompleta) namijenjenog liječnicima, ali ga
moe kupiti tko god to eli, za eutanaziju. U kompletu se nalazi sve
potrebno - od sredstava za spavanja do injekcija za usmrćivanje, jer
ovoj se operaciji ne pristupa 2005. onako kako smo to nedavno imali
prilike vidjeti u njemačkom filmu o posljednjim danima Adolfa Hitlera.
Od frau Goebels, koja estoro svoje djece uspava i zatim im u usta
gurne pilulu cijankalija, medicina je napravila velik put. To se danas
čini mnogo civiliziranije. U Belgiji je izgleda eutanazija dozvoljena,
pa ko voli nek izvoli. Naravno, trokove ovog kilta odnosno kompleta
lijekova ne pokriva socijalno osiguranje a oni i nisu toliko visoki.
Cijeli komplet stoji svega 60 Eura pa kako vam drago. A ta ostaje
poraenim i ostarjelim revolucionarima u tom drutvu trenutnog
zadovoljavanje svega to ti padne na um kusur ničega...
A ipak taj kusur ničega i nije tako mali i nije ga uvijek lako nositi
u ovim mutnim vremenima.
U tom se kusuru nalazi mnogo izuzetnih glava, mnogo heroja i mnogo
velikih ideja, koje će se opet jednom roditi kao ar ptica, iz
vlastitog pepela... Očuvati iskru svete vatre u nevremenu nije lako. U
starom su Rimu vestalinke, čuvarice vatre, smatrali svetim enama, a
njihovu slubu blisku bogovima. Ljudi, koji jo uvijek u dananjim
tekim i zbunjujućim vremenima, čuvaju svetu vatru i nose dalje ideju
o mogućnosti drugačijeg drutva, o jednom drugačijem svijetu i o
istinskoj slobodi, jednakosti i bratstvu također rade posao blizak
bogovima. Samo to su njihovi bogovi ljudi ljudi gordi, kako je
pjevao Gorki, koji vie neće puziti po blatu, nego smjelo raskrilivi
svoju ljudskost u najboljem smislu, teiti za ostvarenjem najviih
dometa ljudskog duha i njihovih najboljih i najplemenitih strasti.
Svi oni kojima je danas ostao kusur ničega znaju da u tom kusuru ima
velikih ljudi i događaja: jo tamo davno od pada Bastille i od dolaska
momaka iz Marseillesa, koji su pjevajući marseljezu istjerali kralja i
vicarsku gardu iz Tuillerija i kao armija odrpanaca odnijeli slavnu
pobjedu kod Valemyja nad kolovanim i zlatom plaćenim pruskim
generalima. Ima tu i dječaka poput Gavrocha i junaka parikih barikada
kroz cijelo devetnaesto stoljeće, sve tamo do parike komune 1871.
Kusur ničega bogat je herojima i tragedijama, znanim i neznanim
junacima. Imena američkih radnika na koje su pucali i koje su objesili
u Chicagu danas su zaboravljena, ali cijeli svijet slavi prvi maj.
Praznik rada slave i zemlje s najsvinjskijim reimima i doći će dan
kad će i na njihovim ulicama i trgovima vijoriti crvene zastave. A pod
tim je zastavama Crvena Armija marirala od Varave do Tihog okeana,
gdje je, kako govore riječi pjesme, zavrila svoj pobjedonosni pohod.
Pod tim je barjakom Tito digao na ustanak sve krajeve Juboslavije i
razbuktao pokret otpora najveći i najznačajniji u cijeloj Evropi.
Pokret otpora čiju su glavninu činili borci od 17 do 24 godine
starosti. Pobjedonosni odredi umrairali su u Beograd, Zagreb, čak i u
Trst. "Po umama i gorama nae zemlje ponosne idu čete partizana
slavu borbe pronose..."
Pa ako je danas od tog mara ostao kusur ničega i taj je kusur velik i
jedno će ga drugo vrijeme i jedna druga generacija pretvoriti od
ničega ponovo u neto - veliko, slavno i sjajno. ivio Prvi maj!
Jasna Tkalec
Arhiva : : Maj 2005.
Kusur ničega
U Italiji je upravo iziao film o junakinji neuspjele revolucije u
Napulju krajem devedesetih godina osamnaestog stoljeća: Elenori
Pimental i o porazu te revolucije, koja je trebala slijediti onu
francusku, ali je uguena u sramoti, izdaji i krvi. Eleonora Pimental,
koja je sa suborcima pisala ustav slobodne republike, sramno izdane i
uguene u krvi, bila jedna od prvih ena novinara. Nakon propasti
napolitanskog pokuaja i nakon poraza, očekujući smaknuće, upitana da
li se plai, odgovora: "Čega? A ta nam uopće, nakon revolucije ostaje
- kusur ničega!"
I ovog sumornog proljeća, kad se sunce najzad probija poslije
martovskih dana najhladnijih u poslednjih pedeset godina, kako tvrde
meterolozi, kad jedna nakaradna Evropa slavi ezdesetgodinjicu
pobjede nad faizmom sa mnogim postfaistima u evropskim vladama, kad
na Balkanu i u bivoj Jugoslaviji u nekim od njenih zemalja
krvosljednica nema crvene zastave ni za lijek, a na javnim
manifestacijama divljaju budale u ustakim ili četničkim uniformama,
kad se na primjer u Italiji svaki dan baca ogromna količina hrane,
koju trite nije konzumiralo, a nemoguće ju je sačuvati te tako u
smeće odlaze dobra u vrijednosti od pola miliona Eura, dok istovremeno
800 miliona ljudi na svijetu umire od siromatva i gladi, ta
preostaje revolucionarima, to su izgubili i revoluciju i pobjedu? Kao
i prije dvije stotine godina onima u Napulju - kusur ničega!
O ljepotoma Evrope i svijeta moglo bi se jo nadugačko pričati. Kao na
primjer o rascarinjenju zanimanja kao to je prostitucija, pa upravo
bestseler sezone predstavlja dnevnik jedne djevojke, koja se bavi tim
poslom. Autorica opisuje kako radi preko agencije, koja joj uzima
trećinu zarade. A ona to smatra sasvim korektnim, jer joj agencija
nalazi klijente, nudeće na svojim web stranicama njene slike u smjelim
pozama, plaća sobe u hotelu za "slatke susrete" i garantira uslugu
zatite. Nakon susreta s klijentom ova vrsta radnice mora nazvati
poslodavca agenciju, a ukoliko to ne učini na lice mjesta dolazi
smjesta privatna sluba sigurnosti (body gardi) i ukoliko je ne nađu,
uključuje se odmah i policija, koja je naravno u dosluhu sa rečenom
agencijom.
Zanimanje kao i svako drugo, samo s neto vie rizika, izgleda da je
tako uvrteno u suvremeni moral. Uostalom, priča o Japankama koje
imitiraju američke crnkinje i mulatkinje u odjevanju i minkanju te se
bave kojekakvim zanimanjima od prodavačice do sekretarice, a kad
poele neto iznimno: skupu potpisanu haljinu, Pradinu tanu ili
cipele ili pak putovanje u Evropu ili neto bolji stan, povremeno
preko agencija zadovoljavaju biznismene u njihovim seksualnim i
ostalim prohtjevima, nije novina sezone. To je već stara i poznata
priča. I Ruskinje su krenule istim putem, ali o njima bi trebalo vie
i na drugom mjestu. Zasad navodimo samo knjigu Oksane Robskaje:
Avenija rubalja, zbog koje su, kau, u Moskvi mnogi pocrvenili...
E, otila je u nepovrat ona Moskva u kojoj su Oksane sa knjigama pod
mikom jurile na Rab-fak: na radnički fakultet i sve do jedne eljele
postati ininjeri, tehnolozi, doktorke, avijatičari.
Ni mlada Staljinova ena Nadeda Alilujeva nije bila različita. Sa
torbom knjiga, bez minke i jednostavno odjevena, pjeke dolazeći do
sveučilita, slijedila je sa drugaricama predavanja na kemijskom
odjelu Tehnolokog fakulteta. Tragedija porodice Alilujevih,
Lenjinovih jataka i Staljinovih prijatelja, koji su nakon Nadedinog
samoubojstva svi odreda bili poslani u logore i dugogodinja
izgnanstva, tragičan kraj njegovih sinova: jednog u ratu (jer Staljin
nije htio traiti zamjenu za zarobljenog sina i kazao je: moj sin kao
i drugi sinovi) i mlađeg, Nadedinog sina, koji je nakon XX Kongresa
bio poslan u provinciju, gdje se propio i zavrio, kao u Jesenjinov
pjesmi, uboden noem u kafanskoj tuči, tragedija je jedne velike
revolucije, koja je trebala izmijeniti lice svijeta i dijelom je to i
uspjela, ali je konačno potonula u blatu izdaje i odricanja vlastitog
puta. ta je od svega ostalo revolucionarima - kusur ničega...
ta da se kae u dane kad svijet i Evropa slave ezdesetgodinjicu
pobjede nad faizmom propagirajući najbesramnije mistifikacije i
netočnosti o antifaističkoj borbi, uporno prećutkujući sovjetsku
rtvu i golemu cifru od dvadeset miliona poginulih, koju su ljudi
SSSR-a podnijeli za pobjedu nad nacifaizmom. U Italiji novine i TV
kanali govore o ispravkama koje će biti unesene u udbenike historije,
jer antifaistički pokret, naročito jak na sjeveru zemlje, nisu vele
vodili komunisti i socijalisti, već izgleda katolici, monarhisti i
popovi, a "dječaci iz Saloa", najgori crnokouljai do kraja vjerni
nacistima, to su ostali uz bok Mussolinija i njegovih ministara i
oficira (koji su bili usput budi rečeno bili plaćeni suhim zlatom i
koji su u sukobima s partiizanima počinili masu zvjerstava) slave se
danas kao ljudi koji su konsekvento ostali vjerni zakletvi, to su je
dali... Istovremeno je lijep zalogaj dobila i iredenta s
ustanovljavanjem 11. februara (dana potpisivanja mirovnog ugovora
1945. u Parizu!) kao dravnog dana alosti posvećenog rtvama
zloglasnih fojbi, mjesta zločina Titovih partizana. Prema najnovijim
tvrdnjama u fojbe krake jame u Istri -titovci su pobacali gotovo
stotinu hiljada nevinih rtava, samo zato to su bili Talijani, a
kasnije je iz Istre i Rijeke otjerano (a nikako nije optiralo) ognjem
i mačem 300 hiljada talijanskih dravljana. U filmu koje su prikazale
talijanska, slovenska i hrvatska televizija glavnu ulogu
partizana-krvnika, silovatelja, ubice djece i gotovo pedofila igra
poznati glumac iz serije koju na svim prostorima Jugoslavije gledaju s
nostalgijom "Bolji ivot" - Dragan Bilogrlić, a katoličkog popa koji
spaava djecu iz doma, kojeg su zapalili partizani, igra talijanski
glumac Leo Gulotta, jedan od osnivača Rifondazione Comunista
Novoosnovane komunističke partije Italije. I to je najljepe ni
spomenuta partija, Rifondazione comunista, a jo manje njeni lideri,
kao ni lideri DS (bive komunističke partije) nisu nali za shodno da
brane jugoslovenske partizane. Jedino je to učinio stari socijalist i
novinar Giorgio Bocca, koji je rekao da je ponovo pisati historiju
nakon ezdeset godina, uzimajući marginalne epizode kao sutinu
antifaizma, sramotan put koji će na kraju dovodi do trijumfa light
verzije faizma.
Uostalom, ukoliko novac, zarada, slava i uspjeh u poslu opravdava sve,
pa i igranje u spektaklima koji slue za izvitoperavanje činjenica,
falsificiranje historije i pretvaranje svijeta u golemu instituciju za
imbecile, zar se onda mogu osuđivati oni, koji u posvemanjoj
nestaici posla, odluče preko agencija prodavati vlastito tijelo? Ti
bar ne lau i ne slue prljanju heroja i zaglupljivanju masa, već uz
osobni rizik rade nezavidan posao, to se za spomenute omiljene glumce
ne bi moglo kazati. Ali glumci su samo glumci zna se topovsko
meso. Iza njih stoji cijela "operacija fojbe", političari, TV
urednici, reiseri i na kraju oni koji trijumfuju nakon ezdeset
godina jučeranji poraeni, a dananji pobjednici. Pobjeđenima i
opet ostaje samo kusur ničega...
A kakav je taj vrli novi svijet, svijet plastike i elektronike, koja
mladim generacijama obećava osim beskrajne slobode i demokracije i
zadovoljavanja smjesta i odmah, bez napora, svih elja i potreba jer
svemogući novi bog trite nudi sve to treba svakome uvijek po sve
nioj cijeni, garantira zadovoljenje svih prohtjeva i elja, svih
vrsti uivanja i svih interesa, govori i pojava na Bruxelleskom
tritu posebnog kilta (kompleta) namijenjenog liječnicima, ali ga
moe kupiti tko god to eli, za eutanaziju. U kompletu se nalazi sve
potrebno - od sredstava za spavanja do injekcija za usmrćivanje, jer
ovoj se operaciji ne pristupa 2005. onako kako smo to nedavno imali
prilike vidjeti u njemačkom filmu o posljednjim danima Adolfa Hitlera.
Od frau Goebels, koja estoro svoje djece uspava i zatim im u usta
gurne pilulu cijankalija, medicina je napravila velik put. To se danas
čini mnogo civiliziranije. U Belgiji je izgleda eutanazija dozvoljena,
pa ko voli nek izvoli. Naravno, trokove ovog kilta odnosno kompleta
lijekova ne pokriva socijalno osiguranje a oni i nisu toliko visoki.
Cijeli komplet stoji svega 60 Eura pa kako vam drago. A ta ostaje
poraenim i ostarjelim revolucionarima u tom drutvu trenutnog
zadovoljavanje svega to ti padne na um kusur ničega...
A ipak taj kusur ničega i nije tako mali i nije ga uvijek lako nositi
u ovim mutnim vremenima.
U tom se kusuru nalazi mnogo izuzetnih glava, mnogo heroja i mnogo
velikih ideja, koje će se opet jednom roditi kao ar ptica, iz
vlastitog pepela... Očuvati iskru svete vatre u nevremenu nije lako. U
starom su Rimu vestalinke, čuvarice vatre, smatrali svetim enama, a
njihovu slubu blisku bogovima. Ljudi, koji jo uvijek u dananjim
tekim i zbunjujućim vremenima, čuvaju svetu vatru i nose dalje ideju
o mogućnosti drugačijeg drutva, o jednom drugačijem svijetu i o
istinskoj slobodi, jednakosti i bratstvu također rade posao blizak
bogovima. Samo to su njihovi bogovi ljudi ljudi gordi, kako je
pjevao Gorki, koji vie neće puziti po blatu, nego smjelo raskrilivi
svoju ljudskost u najboljem smislu, teiti za ostvarenjem najviih
dometa ljudskog duha i njihovih najboljih i najplemenitih strasti.
Svi oni kojima je danas ostao kusur ničega znaju da u tom kusuru ima
velikih ljudi i događaja: jo tamo davno od pada Bastille i od dolaska
momaka iz Marseillesa, koji su pjevajući marseljezu istjerali kralja i
vicarsku gardu iz Tuillerija i kao armija odrpanaca odnijeli slavnu
pobjedu kod Valemyja nad kolovanim i zlatom plaćenim pruskim
generalima. Ima tu i dječaka poput Gavrocha i junaka parikih barikada
kroz cijelo devetnaesto stoljeće, sve tamo do parike komune 1871.
Kusur ničega bogat je herojima i tragedijama, znanim i neznanim
junacima. Imena američkih radnika na koje su pucali i koje su objesili
u Chicagu danas su zaboravljena, ali cijeli svijet slavi prvi maj.
Praznik rada slave i zemlje s najsvinjskijim reimima i doći će dan
kad će i na njihovim ulicama i trgovima vijoriti crvene zastave. A pod
tim je zastavama Crvena Armija marirala od Varave do Tihog okeana,
gdje je, kako govore riječi pjesme, zavrila svoj pobjedonosni pohod.
Pod tim je barjakom Tito digao na ustanak sve krajeve Juboslavije i
razbuktao pokret otpora najveći i najznačajniji u cijeloj Evropi.
Pokret otpora čiju su glavninu činili borci od 17 do 24 godine
starosti. Pobjedonosni odredi umrairali su u Beograd, Zagreb, čak i u
Trst. "Po umama i gorama nae zemlje ponosne idu čete partizana
slavu borbe pronose..."
Pa ako je danas od tog mara ostao kusur ničega i taj je kusur velik i
jedno će ga drugo vrijeme i jedna druga generacija pretvoriti od
ničega ponovo u neto - veliko, slavno i sjajno. ivio Prvi maj!
Jasna Tkalec