(da compagni sloveni, ma significativamente in lingua serbocroata, riceviamo questo testo che incita all'unificazione dei partiti e delle organizzazioni anticapitaliste in terra jugoslava. A cura di Rudi ed Olga)
M I Š L J E N J A
SLOVENSKI KOMUNISTIČKI ODBOR: šljanja u okviru razmene mišljenja.
Predstavnicima komunističkih i radničkih Partija i Društvenih organizacija Srbije.
Sa interesovanjem i zadovoljstvom pratimo informacije o Vašim aktivnostima-dogovorima za zajednički nastup na predstojećim lokalnim izborima u Srbiji. Posebno, smatramo važnim Vaša opredelenja i rad na ujedinjenju komunističkih i radničkih Partija i Društvenih organizacija.
Verujemo da bi Vaš uspeh mogao biti značajan faktor, podstreh a i putokaz za objedinjavane komunističko-socijalističkih snaga na prostorima do nedavno zajedničke socijalističke države, a i šire. Nije potrebno dokazivati, kakav ogromni istoriski značaj će imati ponovno ujedinjavanje za naše narde i narodnosti, prevarene lažnom i zlobnom propagandom od strane udruženih protivsocijalističkih snaga, razdvojene, suprostavljene i posvađane! Pozdravljajući Vaša opredelenja u, nazovimo je početnom fazom ujedinjavanja, Komunistički Odbor Slovenije smatra korisnim upoznati Vas sa svojim razmišljanjima o nekim važnim pitanjima u vezi ideje i delovanja u cilju ujedinjavanja svih socijalističko-komunističkih snaga na teritoriji nedavne zajedničke države.
1.Programsko jedinstveno opredelenje.
Smatramo da je od presudne važnosti za međunarodni radnički pokret, posebno za socijalističko-komunističke snage na teritoriji razbijene SFRJ-e, da sve Partije upišu u svoje Programe glavna marksistička izvorna načela, koja su klasici socijalizma-komunizma odredili kao neophodne pretpostavke za uspeh socijalističke-komunističke ideologije. Načela su poznata:Da radnička klasa osvoji vlast i da istinski vlada u društvu, sve do ukidanja-nestanka klasa (ne da vladaju drugi u njeno ime), da radnička klasa organizuje u društveno vlasništvo glavna privredna dobra (privredne resurse, proizvodne objekte, srestva za proizvodnju i drugo) i da u realnom obimu-okviru ograniči privatno vlasništvo, da potpuno onemogući eksploataciju tuđeg rada i sticanje bogastva tuđim radom, da obzbedi pravo radnih ljudi na rad sa društvenim sredstima za proizvodnju, da istinski obezbedi pravo poizvođača da odlučuju o raspodeli i upotrebi proizvodne vrednosti ostvarene zajedničkim društvenim radom. Pretpostavke će biti ostvarljive ukoliko društveni rad proizvede dovoljno materijalnih dobara za odgovarajući solidan materijalno društveni standard građana.
Za ostvarenje tog strateškog cilja, klasici su opredelili važan uslov ujedinjavanje socijalističko-komuističkih snaga-posebno, radničke klase, na svim prostoima i svim nivoima, sa rukovodećim strukturama i kadrovima, klasno opredeljenim i istinski odanim marksističko-komunističkoj ideologiji.
Sa tom namenom, osnivane su I. II. i III. internacionale (Kominterna). Nažalost, gorka iskustva iz prošlosti potvrđuju neuspehe, razjedinjavanje i poraze, uglavnom, zbog odstupanja i deformacija navedenih načela, kao što su: nametanje neravnopravnih odnosa, diktat i samovolja brojnijih ili razvijenijih, frakcije, kompromisni stavovi prema buržoaziji, izdaja i prelazak na suprotnu stranu. Nije ispunjavana i jedna od najvažnijih predpostavki (bila je uneta i u Program jugoslovenskih komunista), da na najodgovornije rukovodeće funkcije dođu socijalizmu odani kadrovi. Naprotiv, posle odlaska naših klasika i starih revolucionarnih kadrova, poznato je kakvi su došli na najodgovrnije partiske i državne funkcije: karijeristi, vlastoljubci, foteljaši, izdajnici i protivnici komunistčke ideologije. Ustvari, neograničeni ego-egoisti.
Jednako je u jugoslovenskoj stvarnosti, a i kod drugih, potvrđena opravdanost upozorenja klasika na opasnost koju za radničku klasu, po dolasku na vlast, prestavlja njena sopstvena birokratija.Kada je sa pozicije vlasti-vladanja nad društvom, morala sići na poziciju služenja istinskoj samoupravnoj vladavini radničke klase i radnih ljudi, prihvatila je izdaju, prešla na stranu svrgnute buržoazije i odano joj služi za prljavu-sramnu nagradu izdaje.
Klasici su ukazivali, a i praksa je potvrdila, da izgradnja prelaznog socijalističkog društva nije lak posao. Staze i putevi koji vode ka tome cilju, nisu ravne i utabane, neispitane su i raznovrsne, hod po njima težak i spor. Rešenja se moraju tražiti u usklađivanju hoda sa izvornim načelima, analizama pređenog, korekcijama u okviru realnosti, racionalnosti, objektivnosti, tolerancije različitog pristupa i mišljenja.
Naravno, ne odstupajući od strateškog cilja- boriti se za izgradnju socijalističko-komunističkog bezklasnog društva. Mišljenja smo, ukoliko bi komunističko radničke partije, koje žele biti dosledne socijalističko-komunističkoj ideologiji, delovale u skladau sa izvornim marksističkim načelima, ne bi moglo doći do tragičnih razilaženja, podela, neuspeha i poraza, kao u prošlosti. Jednako smatramo, da odlučno treba odbaciti i raskrinkavati tzv. kritičare marksizma, koji tvrde da je isti utopija i da je zastareo. Tvrde da se nije ostvarilo Marksovo predviđanje o potiskivanju nacionalnog i verskog faktora i odumiranje država, klasne konfrutacije, polarizacije i sl. da, po njihovom, ti faktori u stvarnosti jačaju. Da su iluzorna i Marksova predviđanja kako će eksploatisani slojevi prispeti u proleterijat, jer da je u praksi ekonomsko-tehnološka preobrazba promenila uslove rada i uslovila nastanak "šarenila" nehemogenih socijalnih grupa sa različitim interesima.
Nadri kritičari nisu u pravu, jer su ostvarena i sve više se ostvaruju Marksova predviđanja, da je buržoazija pretvorila i pretvara u najamne radnike: lekare, pravnike, pesnike, naučnike, pa i duhonike. U kriznim situacijama, kada te grupe ostanu bez posla i bez sredstava za život, još više pripadaju proleterijatu. Takođe, da sve te "šarene" socijalne grupe povezuje zajednički interes, borba protiv eksploatacije, potpuno nagrađivanje rada i odlučivanje o zarađenom!
Mišljenja smo, da su neprihvatljivi neki stavovi o gradnji- kombinaciji mešovitog socijalističko-kapitalističkog sistema-društvenog poretka, koji dopušta eksploataciju tuđeg rada !
Još pre Marksa, socijalistički teoretičari zastupali su tezu o podeli sveta na manjinsku klasu bogatih eksplatatora i većinsku eksplatisanih i obespravljenih. Životna praksa, od tog vremena do danas, potvrđuje da su te podele sve veće, a suprotnosti i nepomirljivost-među njima sve izrazitije, onako kako su klasici marksizma predviđali.
U vezi prednjeg, mišljenja smo da je potrebno uvažavati kriterij za ocenu, koliko su neke Partije socijalističko- komunističke (prave levice), prema tome da li svoje programe zasnivaju na marksističikm načelima i da li se dosledno zalažu za jihovu primenu u praksi. Marksističke Partije ne mogu biti one koje su protiv marksističke ideologije, prihvataju kapitalistički sistem (neoganičeno privatno vlasništvo, eksploataciju i dr.).
Takve su danas tzv. socijalističke, socijaldemokratske, demiokratske, laburističke, liberalne i druge, koje kada dođu na vlast, ne menjaju ništa bitno u kapitalističkom sistemu. Sa takvima ne može biti programskog kompromisa. Uostalom, i kapitalistička ideologija zastupa teze da komunizam teba iskoreniti i to u praksi čine. To ne znači da nije potrena sradnja sa drugima, po svim pitanjima i akcijama koja slabe bilo koji segment kapitalističkog sisema.
2. Nepriznavanje razbijanja SFRJ-e.
Smatramo da bi ujedinjavanju socijalističko-komunističkih snaga na prostoru nedavne zajedničke države znatno doprineo jedinstven stav i zajednička izjava o nepriznavanju razbijanja SFRJ-e. Ukoliko zastupamo stav, na osnovu poznatih nepobitnih činjenica, da je Socijalistička Jugoslavija nasilno razbijena, nije opravdano priznati legitimnost nasilja. Ukoliko akt nasilja ne osudimo zvaničnom izjavom o nepriznavanju nasilja, prećutno bi odobrili legitimnost i legalnost nasilja, koje je izvršeno protivno pravu SFRJ-e i međunarodnom pravu.. Osnov i oslonac za nepriznavanje nasilnog razbijanja i komadanja SFRJ-e je u Odulci II. zasedanja AVNOJ-a, 29. novembra 1943.godine, u bosanskom gradu Jajcu.
Nema bitne razlike između oba razbijačka čina, sem vremenskog faktora, oblika i broja protagonista-učesnika u razbijanju. U oba primera agresori su propagirali " novi" svetski poredak, a cilj je bio indentičan, okupacija i podela teritorija, promena vlasti i silom nametanje fašističkog ili kapitalističkog eksploatatorskog sistema. Primena oružane sile, organizovanje, naoružavanje i rukovođenje protiv državnih pobuna i paravojnih formacija, međujnacionalnih i međuverskih sukoba, podela teritorija i sve drugo. Ukoliko se ima u vidu oružana agresija NATO snaga na pojedine delove države, upotrebljene su znatno veće oružane snage, nego l941. godine, jača i sveobuhvatna protivsocijalistička propaganda. Fašističke agresorske države, 1941. nisu mogle izolovati žrtve u međunarodnim odnosima, kako su to učinile agresorske imperijalističke države, 1990-ih godina (paralisanjem OUN, ušutkivanjem svetske javnosti i drgim drastičnim merama).
Socijalističko-komunističke snage, nepriznavanjem razbijanja svoje socijalističke države, iako realno ona ne postoji, ne čine ništa protivpravno i nelogično. Naprotiv, moralno opravdano afirmišu svoje pravo da se bore za povratak onog što im je nasiljem oduzeto, državu koja je bila suverena, međunarodno pravno priznata, a posebno, cenjena kao značajan međunarodni faktor, primeran borac za mir i međudržavne ravnopravne odnose. Uostalom, i Povelja OUN priznaje pravo državi žrtvi agresije da se brani i da ne priznaje silom-agresijom nametnuto stanje. Zbog razlike u svetskim zbivanjima, 1940-ih i 1990-ih godina, očekivanja za rekonstrukciju i konsolidaciju razbijene države traju i trajat će duže nego u prvom slučaju, ali to ne može biti razlog za skepsu i iluzije.
3. Otimanje Kosova i Metohije.
U vezi sa prednjim, danas je važno pitanje jedinstvenog stava o Kosovu, obzirom da je sastavni deo Republike Srbije i SFRJ-e kao celine. Opredelenje za rekonstrukciju razbijene države, naravno, podrazumeva i Kosovo u u njoj, bilo da se naziva Oblast, Pokrajina ili kakav drugi deo organizovanosti teritorije države. Zato je, bilo čija podrška nezavisnosti Kosova, suprotna ideji o obnavljanju razbijene države i znači podršku fašističko-imperijalističkim planovima, porobljavanja, razdvajanja, suprostavljanja i zavađanja naroda, što imperijalisti sprovode, da bi lakše vladali nad razdeljenim delovima.
Imperijalisti su vešto koristili istoriske okolnosti u životu albanskog naroda-narodnosti i sklonosti albanskih nacionalističkih vođa da usiljavaju "rešavanje" albanskih nacionalnih interesa i emancipacije u svađi i sukobima sa drugim narodima, sa kojima su živeli i žive na istom geografskom prostoru. Na nacionalističkoj platformi uspevali su pridobiti većinu Albanaca na strani zavojevača (primer u I. i II. svetskom ratu, kao i danas za seperatističku ideju, pod okriljem imperijalista). Od brojnih manipulacija sa albanskim narodom-naronosti, naročito je štetna indoktrinacija Albanaca na naučno nedokazanoj tezi o njihovom ilirskom poreklu, na čemu su nacionalisti izgradli strategiju o etničkom čišćenju nealbanskoih nacionalnih zajednica sa tih prostora, što takođe, podržavaju kapitalističko-imperijalistički osvajači. I kada bi ta teza bila istinita, ne može pravdati etničko čišćenje, inače, svojstveno nacionalističko-fašističkoj i imperijalističkoj ideološkoj praksi.
Jugoslovenski komunisti su, uglavnom, imali pravilan stav o albanskom pitanju i stvarnom interesu albanskog naroda. Osuđivali su revanšistički odnos prema albanskoj narodnosti, u pojedinim fazama vladavina nacionalističkog vođstva blakanskih država, posebno srpskih.
Pozivali su albansku narodnost da ne sledi put nacionalista, konfrutacije i sukoba sa drugim nacionalnim zajednicama, te da se udruži sa drugim jugoslovenskim narodima u borbi za nacionalno oslobođenje i punu ravnopravnost sa drugima.
Kao što je poznato, albanska narodnost se odazvala na poziv komunista, masovnijim učešćem u oslobođenju zemlje, krajem II svetskog rata i uključivanjem u jugoslovensku zajednicu-izgradnju socijalističke države.
Poznati su i pozitivni rezultati koje je albanska narodnost postigla u zajenici, uz pomoć svih jugosloenskih naroda. Uspehe su često isticali albanski rukovodioci, među kojima je značajna izjava dugogodišnjeg istaknutog rukovodioca na Kosmetu Fadilj Hodže, koju je kroisno često citirati: "Albanska narodnost Kosova ostvarila je takav razvoj kakv nije imala u svojoj istoriji, od kako se na ovom tlu zna za ime Albanac. Nikada u prošlosti nije imala brži i dinamičniji uspon. I ne samo to, mogu reći da meni nije poznato da postoji ijedan drugi narod koji je u ovako kratkom vremenu postigao tako veliki napredak, kakav su ostvarili Albanci na Kosovu. Za svega četiri decenije savladali smo teški feudalizam i neviđenu kulturnu i drugu zaostalost.
Danas mi Albanci imamo sve mogućnosti da razvijamo i negujemo sve vrednosti koje čine naš nacionalni indentitet…". Fadiljeva izjava, kao i brojni dokumenti koji se odnose na predmetno pitanje, nepobitno potvrđuju da je nacionalno pitanje albanske narodnosti bilo najpovoljnije rešeno u Socijalističkoj Jugoslaviji.
Nema razloga za promenu stava komunista do albanskog pitanja. Taj stav je, potrebno ga je stalno isticati: Uverenost komunista da je istinski interes albanske narodnosti suživot u zajednici sa drugim narodima i narodnostima nedavne zajedničke države, koja garantuje ravnopravnost i pravo na svestrani razvoj, koji mogu nastaviti i ostvarivati samo u socijalističkoj zajednici-Jugoslaviji, da teritorija na kojoj žive, jednako pripada svim narodnim zajednicama koji na njoj žive. Zbog toga je budućnost svih u zajedništvu, ne u konfrutacijama i etničkim progonima, kako ih usmeravaju nacionalističke vođe i imperijalisti.
Samostalnost Kosova ne bi poboljšalo socijalno stanje i životni standard Albanac i drugih. Naprotiv, jačalo bi siromaštvo i eksploatacija građana i prirodnog bogastva Kosova.
Sadašnje kritično i haotično stanje to dokazuje, (npr. po nekim statističkim podacima okupaciske vlasti; postoji 2/3-ska nezaposlenost, 1/3 građana živi sa manje od 1,42 evra na dan, od toga oko polovna sa manje od 0,93 evra na dan, privreda uništena bombardovanjem, ono što je ostalo, opljačkano je ili ne proizvodi. Nema ni kavalifikovanih stručnih kadrova). Pored ostalog, razvijena je korupcija,kriminal, šverc sa drogom, sa čime Kosovo prednjači na Balkanu i šire. U socijalizmu svega toga nije bilo, ili je bilo neznatno.
U vezi navedenog, Slovenski Komunistički Odbor smatra da je i danas, još više nego pre, dužnost komunista da se bore za usmeravanje albanske narodnosti na pravi put- povratka u zajedničku socijalističku državu i predlaže da se nacionalnim zajednicama Kosmeta, sa posebnim naglaskom ili posebno albanskoj zajednici, uputi proglas ili apel, sa pozivom na suživot sa drugim nacionalnim zajednicama, na povratak u socialističku zajednicu, barbu za oslobođenje ispod okupacje. U proglasu ukazati na stvarne interese svih na Kosovu, na štetnost nacionalističke i seperatističke politike, na gorka i tragična iskustva iz prošlosti, kao posledice nacionalističko razdvajačke politike i usmeravanja.
Takođe, krivce koji su prouzrokovali sadašnje siromašno stanje itd. Proglas bi trebale potpisati sve Komunističke Partije i Društvene oranizacije sa prostora nedavne sopcoijalističke države.
Očekivati je da bi takvi apeli imali uspeha, jer treba verovati da većina osiromašenih i opljačkanih građana Kosmeta, zna ceniti, šta su imali u socijalizmu, a šta su izgubili razbijanjem socijalističke države.
Verovatno bi ranije obraćanje komunista albanskom narodu bilo efikasnije, a nadati se da nikad nije kasno.
O pozitivnim efektima Proglasa i apela, postoje iskustva KPJ iz II. svetskog rata, na istoj teritoriji Kosmeta, i u sličnim uslovima rada, kada je većina albanske narodnosti bila zavedena nacionalističko-fašističkom propagandom i podržavala okupatore. Upornom borbom komunista, među ostalim i preko proglasa, uspelo se pridobiti većinu albanske narodnosti na pozicije NOP-a i NOB-e, koja je masovno učestvovala u završnoj fazi oslobađanja zemlje.Tada su proglasi objavljivani u partiskim publikacijama, a vrlo uspešno su ih rasturali po selima i gradovima osobno aktivisti NOP-a.
U tadašnjoj situaciji, bilo je od kapitalne važnosti imati istinske komuniste Albance, iako ih je bilo u manjem broju, bili su dragoceni i znatno su doprinosili uspehu razvoja NOP-a na Kosmetu. Potestimo na nekoliko svetlih likova i heroja Albanaca komunista; Ramiz Sadihu, Emin Duraku, Ali Šukriju, Meta Barjaktari i još neki. Sigurno i danas među Albancima ima pojedinaca i grupa spremnih da se odlučno svom snagom bore za socijalizam i marksističku ideologiju. Dužnost je svih organizovanih komunista da ih pozovu u zajedničku borbu, jedini je ispravan put u današnjoj teškoj situaciji.
Činjenica je da je bilo i izdajnika socijalizma , kao i u drugim delovima SFRJ-e! Komunisti moraju dokazivati da su interesi svih koji žive na Kosmetu jednaki: pravo na rad, bolji životni sandard, odlučivanje o vrednostima stvorenim radom, svestrani razvoj u punoj ravnopravnosti itd. Da se to može ostvarivati i postići u socijalističkoj državi, u miru, te samo većinskim opredelenjem svake nacionalne zajednice ka istom zajedničkom cilju.
Napominjemo, da naša razmišljanja predočavamo objašnjenjem i predlogom, u okviru razmene mišljenja.I ranije smo objavljivali slične stavove i predloge, ali do sada na njih nije bilo odziva, osim Organizacije SKOJ-a, koja podržava stav o nepriznavanju razbijanja države - SFRJ-e.
27.03. 2007
Drugarski pozdrav, aktuelnim geslom-UJEDINIMO SE!
za kontakte: birokps @ email.si