05. avgust 2009.
U Hrvatskoj se 5. avgust slavi kao državnik praznik, dok se u Srbiji i Republici Srpskoj održavaju parastosi brojnim žrtvama vojno-policijske akcije „Oluja“, tokom koje je, pre 14 godina, za samo nekoliko dana iz Hrvatske proterano više od 220.000 Srba. Savo Štrbac, direktor Informativno-dokumentacionog centra „Veritas“ iz Beograda, u izjavi za Međunarodni radio Srbija ocenjuje da ovo nije bila samo genocidna akcija, već je imala i sva obeležja etnocida. Razgovarao Mladen Bijelić.
Štrbac podseća da su hrvatska vojska i policija, uz svesrdnu pomoć NATO-a i dela međunarodne zajednice, „Olujom“ izvršile agresiju na Srpsku Krajinu, uprkos tome što je ova zona bila pod "zaštitom" UN. Ova akcija, ocenjuje on, nije imala samo obeležje genocida, već je reč o etnocidu, koji je usmeren ne samo na ubijanje ili proterivanje jednog naroda, već i na sistematsko zatiranje svih tragova njegovog postojanja na tim prostorima, uništavanjem njegove istorijske, kulturne i duhovne baštine, jezika, pisma...
Tokom operacije „Oluja“, Hrvatska je protiv 230.000 Srba angažovala više od 200.000 vojnika, navodi Šrbac. Tokom masovnog etničkog čišćenja Srba sa njihovih vekovnih ognjišta, ubijeno je ili nestalo njih 1.922, od čega 1.192 civila (čak 62 odsto). Od tog broja, oko polovina je bila starija od 60 godina. Među ubijenima su bile 534 žene i 19 dece, od kojih je devetoro bilo mlađe od 14 godina, ističe Štrbac. On navodi da je od ukupnog broja nestalih rešena sudbina njih 813, dok se 1.109 još vodi kao nestalo.
Štrbac, koji je član srpskog pravnog tima koji priprema protivtužbu po tužbi Hrvatske protiv Srbije za navodni genocid, ističe da će upravo „Oluja“ kojom se hrvatska država diči, biti osnov protivtužbe Srbije, „ali i sve druge akcije Hrvatske od 1991, koje su doprinele da Srba u Krajini gotovo da više nema“. On očekuje i da će do sledeće godišnjice „Oluje“ biti završen proces protiv trojice hrvatskih generala koje Haški tribunal tereti za etničko čišćenje Srba u Krajini. Štrbac je uveren da će u postupku biti utvrđeno da je ova akcija, koju je planiralo tadašnje hrvatsko političko i vojno rukovodstvo predvođeno Franjom Tuđmanom, predstavljala rezultat zločinačkog udruživanja i da će osumnjičeni generali biti najstrože kažnjeni. Takva presuda, ocenjuje Štrbac, „imaće i veliki značaj za Krajiške Srbe. To bi nam pružilo mogućnost da povratimo imovinu i ostvarimo sva druga prava, pa i da tražimo političku autonomiju“, istakao je direktor Dokumentarnog centra „Veritas“ iz Beograda Savo Štrbac, u izjavi za „Međunarodni radio Srbija“.
I mnogi drugi pojedinci, kao i udruženja iz nevladinog sektora u Srbiji ističu da međunarodna zajednica ima obavezu da stvari konačno nazove pravim imenom i krivce adekvatno kazni. Podsećaju takođe da značajan broj onih koji su u „Oluji“ izbegli iz Hrvatske i posle 14 godina žive u krajnjoj bedi i oskudici u izbeglištvu. S druge strane, Hrvatska uporno opstruira izvršenje međunarodno preuzetih obaveza u pogledu njihovog povratka, ili povratka imovine i stanarskih prava, a istovremeno je sve bliža članstvu u EU. Na taj način, „Oluja“ i dalje traje, pred očima cele međunarodne zajednice, istakli su povodom neslavne godišnjice predstavnici udruženja Srba prognanih iz Hrvatske.
=== 2 ===
DR STIPE ŠUVAR
Hrvacki karusel
"Oluja" - vec mit, a još zbilja
Franjo Tudman uspešniji od Ante Pavelica
Franjo Tudman je u govoru polaznicima Ratne škole "Ban Josip Jelacic", koji mjesec prije smrti, izjavio da je srpsko pitanje riješeno jer da u Hrvatskoj više nikada nece biti više od 3 do 5 posto Srba. Dakle, on je znao unaprijed podatak koji je utvrden, ako je utvrden, popisom 2001. godine!
Srba je u Hrvatskoj i Slavoniji (tadašnjoj banovini Hrvatskoj) u vrijeme posljednjeg austrougarskog popisa stanovništva 1910. godine bilo više od 25 posto, a u Dalmaciji s Bokom 17 posto. Snage hrvatskog nacionalizma u toku 20. stoljeca, a posebno 1941-1945. i 1991-1995. godine, uspjele su, eto, u tome, da Srbi više nisu "remetilacki faktor" hrvatske države, pa ma kakva da je ona. Poznato geslo: ili se pokori ili se ukloni! uspješnije je proveo Franjo Tudman nego Ante Pavelic!
Nacelnik glavnog stožera Hrvatske vojske general-pukovnik Zvonimir Cervenko izjavio je, govoreci u Karlovcu o operaciji "Oluja", da u trinaest stoljeca svoje povijesti hrvatski narod nije imao vece pobjede, a njegov neprijatelj veceg poraza! Lider hrvatskih liberala Dražen Budiša "Oluju" je, u svojoj cestitki Tudmanu, oznacio "najznacajnijom vojnom i politickom pobjedom nad našim neprijateljima u novijoj povijesti hrvatskog naroda". "Ovo su dani za povijest, ne samo za Hrvatsku, nego i za Evropu i svijet", uzviknuo je pateticno nacelnik Politicke uprave hrvatskog Ministarstva obrane general-bojnik Ivan Tolj, na konferenciji za novinare. Slicnih smo se euforicnih izjava u ovih mjesec dana od pocetka "Oluje" (a euforija se još nije posve smirila) naslušali napretek, a one ce nedvojbeno i ubuduce pljuštati.
Od "Oluje" je, sudeci po tim izjavama i po svemu što sada obilježava hrvatski politicki i javni život, vec stvoren tipicno hrvatski mit. A što je ona doista bila, kako je izvedena, kakve je neposredne tragove ostavila i koje ce joj biti dugorocne posljedice malo se tko pita na sadašnjem vašaru hrvatske taštine i nimalo suzdržanih zanosa.
Prvo, zar Hrvati u tinaest stoljeca doista nisu imali vece pobjede? Ako je tako, onda nam je povijest prilicno siromašna pobjedonosnim pothvatima.
Drugo, teško bi se moglo reci da je "Oluja" bila samo hrvatska, kada nije tajna da su znacajnu ulogu i njezinoj pripremi i logistici igrali u ovom casu mocni hrvatski više pokrovitelji nego saveznici. Neku su ulogu valjda odigrali i umirovljeni americki oficiri (koji hrvatsku vojsku instruiraju, kako je izjavio sam hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, sa znanjem i odobrenjem americke vlade). "Oluju" su prethodno blagoslovile, i valjda nisu ostale samo na tome, dvije najmocnije zemlje Zapada, SAD i Njemacka. Ne samo da je Hrvatska vojska imala avio-snimke i detaljne podatke o svim položajima i naoružanju krajinskih Srba, vec su joj avioni NATO-a na pocetku operacije "Oluja" pritekli u pomoc, kada su bombardirali i uništili glavni radarski centar kod Knina.
Trece, Hrvatska se upustila u "Oluju" sa pouzadnim saznanjem da ce to biti obracun samo sa Srbima iz Krajine, da se Srbija, odnosno SR Jugoslavija nece umiješati, a da ce eventualnu manju pomoc krajinskim Srbima pružiti bosanski Srbi. Da je Tudman znao, da Miloševc nece ratovati za hrvatske Srbe i da ce ih ipak prepustiti Tudmanovoj volji i milosti moglo se zakljuciti po njegovim, Tudmanovim izjavama o tome kako je i što razgovarao sa Miloševicem, u vremenu dok su se sastajali. Uostalom, i general Tolj je na konferenciji za novinare na vrhuncu "Oluje" izjavio da je predsjednik Tudman "ovo što se sada odvija predvidio i prije pet godina". Znao je da se Srbija nece umiješati. "Povijesno iskustvo govori da su oni (Srbi iz Krajine) uvijek ostavljeni i da su moneta za potkusurivanje", rekao je Tolj i "pojasnio" da je "potpuno prirodno da su ostavljeni, jer su ovo prostori Republike Hrvatske, koje hrvatski narod nastanjuje od 7. stoljeca i doista nemaju ni politicku, ni civilizacijsku, ni kulturološku, niti bilo koju vezu i svezu sa Srbijom". Prema tome, ne radi se o "najvecoj hrvatskoj pobjedi" nad Srbima i Srbijom vec o pobjedi nad Srbima u Hrvatskoj i njihovoj tragediji.
Cetvrto, radilo se o odviše velikom nsrazmjeru snaga, oružja i logistike strane koje je napala (hrvatske) i strane koja se trebala braniti (krajinskosrpske).
General Cervenko je (u intervjuu HTV 9.8.1995) iznio podatak da je "cjelokupna vojska tzv. Republike Srpske krajine brojila 37.000 do 41.000 ljudi pod oružjem,onda je realno uzeti da je najmanje 15.000 njih bilo (i ostalo) u sektoru Istok, odnosno na podrucju istocne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje, a gdje su "linije razdvajanja" duge 120 kilometara. "Oluji" se, dakle, moglo suprotstaviti oko 25.000 krajinskih vojnika. Kako je u "Vjesniku" (13. kolovoza 1995) pisao (p)ovlašteni vojni komentator Fran Višnar, Hrvatska ima 80.000 profesionalnih vojnika, a za "Oluju" je mobilizirala još 120.000 ljudi u jedinice domobranskog sastava. A sudjelovalo je i nekoliko tisuca pripadnika specijalnih jedinica Ministarstva unutarnjih poslova. U bosanskom zaledu Knina nalazile su se i snage HVO, a u borbe se ukljucio i Peti korpus Armije BIH, koji se na Uni spojio sa jedinicama Hrvatske vojske.
Samo se nekolicina hrvatskih intelektualaca od formata usudila izreci svoju sumnju i u doseg "Oluje" i u namjere službene hrvatske politike. I samo su se na stranicma nekih novina ("Feral Tribune", "Arkzin", "Novi list") pojavile rijeci osude. Samo jedna politicka stranka, SDU, nije pružila bezrezervnu podršku. Oglasilo se, u zajednickom saopcenju, i desetak antiratnih i humanitarnih grupa, a koje ionako imaju tretman podrivackih i nedomoljubnih.
(S. Suvar, bivsi direktor magazina "Hrvatska Ljevica", umro je juna 2004. godine. / S. Suvar, ex direttore della rivista "Sinistra Croata", moriva nel giugno 2004: http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/3647
Riportando questo suo articolo intendiamo ricordarlo a cinque anni dalla scomparsa.)