(italiano / srpskohrvatski)

Interviste a Peter Handke su Politika e Novosti

1) Handke: Evropa je ostala bez duše / L'Europa è senza anima (Novosti 15.10.2009)
2) Handke: Kada vas volim, to je moja krivica / Quando vi amo, la colpa è mia (Politika 18.10.2009)


=== 1 ===


Handke: Evropa je ostala bez duše


Dragana ZEČEVIĆ, 15.10.2009 20:54:42

Srbi će preživeti sigurno. Oni moraju da prežive baš zato što im je učinjena najveća nepravda. U skali nepravdi svih naroda na svetu, Srbi su, uveren sam, na vodećoj listi - ponavljao je ove reči, gotovo ogorčeno, Peter Handke na svako pitanje mogu li Srbi promeniti odnos sveta prema njima i šta još nisu učinili da se to dogodi. Uveren je da politička borba Srbije nije moguća i da neće doneti željene rezultate.
Teško pristaje na razgovor, jer ne želi da se odvoji od prijatelja iz Velike Hoče, koji su se u njegovu čast okupili u dečanskoj vinici. Uz pesme i vino obeležili su Miholjdan. Peteru Handkeu tog dana uručena je nagrada ”Zlatni krst kneza Lazara”, najveće priznanje u okviru obeležavanja Vidovdanskog pesničkog pričešća na Kosovu.

* Verujete li da se u skorije vreme ništa neće promeniti?

- Mislim da se nikada nije dogodilo da se jednom tako pravednom narodu vrati tolikom nepravdom. Tragičnost je u tome što se nepravda pričinjena Srbima ne može prezentovati na pravi način, jer svetska javnost jednostavno ne želi da prihvati činjenicu da je Srbima tako nešto učinila.

* Zašto smo mi jedini narod za koji ne važe ista pravda, ni ista pravila, kao za sve druge?

- Austrijanci misle da su Srbi i dalje krivi što je pala njihova monarhija jer je Srbin ubio Franca Ferdinanda, Nemci verovatno misle da su im Srbi ostali neprijatelji zbog rata sa partizanima, ali mislim da je veliku grešku oko raspada biše Jugoslavije učinila Francuska bez čijeg odobrenja Jugoslavija nikada ne bi doživela propast. Za mene je jedan od glavnih krivaca za raspad bivše Jugoslavije Fransoa Miteran. Srbi i Francuzi su uvek bili prijatelji i među njima je vladalo veliko poverenje, ali zbog političkih i ekonomskih razloga između 
Nemačke i Francuske, Miteran je žrtvovao Jugoslaviju za jednu Evropu. Za Evropu kakva je sada. Za Evropu bez duše....

* Osećate li tugu što ni vaša borba za dokazivanje istine nije uspela?

- Mislim da gubitnici uvek imaju pravo. Kao što Kafka piše da su optuženi uvek lepi ljudi, smatram da su gubitnici bolji od pobednika. Ponekad volim i pobednike, ali su za mene gubitnici u stvari - pobednici. Gubitnici prave lepe snove za budućnost... Zapravo, mislim da srpska tragedija pravi snove za budućnost čovečanstva, a navodni pobednici Albanci na Kosovu, Bošnjaci u Bosni, ili Slovenci u Sloveniji ne prave budućnost - jer oni ne sanjaju...

* Hoćete li se i dalje boriti za dokazivanje pravednosti Srba i kako?

- Jedinim načinom na koji ja mogu, pričom, pisanjem i slikama koje nosim iz ovog kraja.

* Nalazite li još inspiraciju u Kosovu?

- Za moje stvaranje potrebni su mi ljudi, čovek mora da doživi ljude oko sebe, dodir ruke, šta i kako rade... Ja sam tu, na Kosovu, za mene je Velika Hoča odmor za dušu, a ljudi odavde bili su inspiracija i za moju poslednju knjigu koja se zove ”Kukavice iz Velike Hoče”.

* Kakav osećaj imate ovde u Velikoj Hoči? Da je Kosovo izgubljeno? Oteto? Da ga ne mogu oteti?

- Ja se skoro uvek u životu osećam na pogrešnom mestu, ali ovde ponajmanje. Ovde, uvek mislim da sam na pravom mestu. Smatram da je Srbiji na Kosovu pričinjena nepravda, ali bez dokazivanja nepravde ja nisam pisac. A pisanje o tome je jedna lepa dužnost za mene. Ako ja na tu nepravdu ne reagujem, onda se ne smem piscem nazvati. Mnogo je nepravdi na svetu, ali se za ovu osećam odgovornim i dužnost mi je da o tome pišem.      

UMREĆU KAO PRAVOSLAVAC
Peter Handke odavno je vezan prijateljstvom sa Srbima. O tome svedoči činjenica da je početkom aprila 1999. doputovao u Srbiju u znak protesta zbog bombardovanja, vratio Bihnerovu nagradu i istupio iz Katoličke crkve i poželeo da bude sahranjen po pravoslavnim običajima. Njegovi eseji o Srbiji spadaju među najtemeljnije koji su pisani poslednjih godina.

PRIJATELjI SAMO U NARODU
Dok na pitanje ima li među političarima i umetnicima u Srbiji prijatelja odgovara negativno, Handke ističe da jednostavno voli srpski narod zbog toga što su mu svi prijatelji.
- Drago mi je što na svoj način mogu da učinim nešto za Srbe - odgovara poznati pisac koji upitan zašto je svojevremeno nagradu od 50.000 evra poklonio baš srpskoj deci u Velikoj Hoči, ogovara u šali:
- Velika Hoča je mala. Ovde mogu da kontrolišem kako je potrošen taj novac.


--- italiano ---

Handke: L'Europa è senza anima

Dragana ZEČEVIĆ, 15.10.2009 20:54:42



Peter Handke 

I Serbi sopravvivranno di sicuro. Devono sopravvivere proprio perché gli è stata inflitta un'enorme ingiustizia. Nella scala delle ingiustizie subite da tutte le nazioni del mondo, i Serbi, credo, stanno al primo posto della lista - ripete queste parole quasi amareggiato Peter Handke, alla domanda se i Serbi possano cambiare l'atteggiamento del mondo verso di loro e che cosa non hanno ancora fatto perchè ciò accada. E' convinto che la lotta politica della Serbia non è possibile e che non porterà i risultati sperati.

Accetta di parlare a malavoglia, perché non si vuole separare dagli amici di Velika Hoča, che si sono riuniti in suo onore nella cantina di Dečane. Loro hanno celebrato San Michele con canti e vino. In questo giorno a Peter Handke è stato conferito il premio "Croce d'Oro del Principe Lazar", il più importante premio letterario del Kosovo, nell'ambito dell’"Eucaristia poetica" di Vidovdan.

* Crede che a breve termine non cambierà nulla?

- Penso che non sia mai accaduta una tale ingiustizia ad un popolo così giusto. La tragicità è che l'ingiustizia causata ai Serbi non si può interpretare nel modo corretto, perchè l'opinione pubblica mondiale semplicemente non vuole accettare di aver fatto contro i Serbi qualcosa del genere.

* Per quale motivo noi siamo l'unico popolo a cui non si applica la stessa giustizia, né le stesse regole, come per tutti gli altri?

- Gli Austriaci pensano che i Serbi siano ancora colpevoli per la caduta della loro monarchia, in quanto un Serbo ha assassinato Franz Ferdinand. I Tedeschi probabilmente pensano che i Serbi siano rimasti loro nemici per via della loro guerra, con i partigiani, ma credo che il grosso errore circa la disintegrazione della Jugoslavia lo abbia commesso la Francia, poiché senza la sua approvazione, la Jugoslavia non sarebbe mai andata verso il disastro. Per me, uno dei principali responsabili della disgregazione dell'ex Jugoslavia è Francois Mitterrand. Serbi e Francesi sono sempre stati amici e tra loro regnava una grande fiducia reciproca, ma a causa di ragioni politiche ed economiche tra Germania e Francia, Mitterrand ha sacrificato la Jugoslavia per l'Europa. Per un'Europa com'è oggi. Per l'Europa senza anima...

* Sente il magone perché neanche la vostra lotta per la verità ha avuto successo?

- Credo che i perdenti abbiano sempre ragione. Come nel modo in cui anche Kafka scrive che gli imputati sono sempre persone belle, penso che i perdenti siano migliori del vincitore. A volte mi piacciono anche i vincitori, ma per me, in realtà, i perdenti sono i vincitori. I perdenti sognano un futuro migliore... In realtà, penso che la tragedia serba prefiguri il sogno del futuro dell'umanità, mentre i presunti vincitori, gli Albanesi del Kosovo, i Bosgnacchi in Bosnia, e gli Sloveni in Slovenia, non forgino il futuro - perché non lo sognano...

* Vuole continuare a lottare per dimostrare la rettitudine dei Serbi? Ed in quale modo?

- L'unico modo in cui sono capace, con il mio raccontare, il mio scrivere, e con delle immagini che mi porto da questi paesi.

* Trova ancora l'ispirazione in Kosovo?

- Per la mia opera ho bisogno delle persone, perché l'uomo deve sentire gli altri intorno a se, li tocco con le mani, che cosa fanno e come ce la fanno... Io sono qui in Kosovo e per me, Velika Hoča rappresenta una festa per l'anima. Le persone da queste parti mi sono servite da ispirazione per il mio ultimo libro intitolato "I cuculi di Velika Hoča".

* Che cosa presagisce mentre sta qui a Velika Hoča? Che il Kosovo è perduto? Sequestrato? Che non potrà essere sequestrato?

- Quasi sempre nella mia vita mi sento di stare nel posto sbagliato, ma qui questa sensazione mi assale di meno che in tutti gli altri posti. Qui penso sempre di trovarmi al posto giusto. Credo che in Kosovo alla Serbia sia stata arrecata una ingiustizia, ma se io non dimostrassi l'ingiustizia, non mi considerei uno scrittore. E la scrittura su questo tema per me rappresenta un dovere gradevole. Se io non reagissi a quest'ingiustizia, allora non mi potrei considerare uno scrittore. Ci sono molte ingiustizie nel mondo, ma per questa che è stata commessa qui, io mi sento responsabile, ed è mio dovere raccontarla.     


MORIRO' DA ORTODOSSO
Peter Handke è legato da amicizia ai Serbi da lunga data. Ciò è testimoniato dal fatto che all'inizio dell'aprile 1999 arrivò in Serbia per protestare contro i bombardamenti, restituì il premio Bichner, abbandonò la Chiesa cattolica ed espresse il desiderio d'essere sepolto secondo la tradizione ortodossa. I suoi saggi sulla Serbia sono tra i più fondati tra tutti quelli che sono stati scritti negli ultimi anni.

AMICI ESCLUSIVAMENTE TRA LE PERSONE DEL POPOLO
Mentre risponde negativamente alla domanda se abbia amici tra politici ed artisti in Serbia, Handke sottolinea che lui semplicemente ama il popolo serbo perché considera amici tutti quanti.
- Sono lieto che a mio modo io possa fare qualcosa per i Serbi - risponde il famoso scrittore alla domanda su perché abbia donato il premio di 50.000 euro proprio ai bambini serbi di Velika Hoča, e scherza:
- Velika Hoča è un posto piccolo. Qui sono in grado di controllare come viene speso il denaro.


=== 2 ===



Razgovor nedelje: Peter Handke

Kada vas volim, to je moja krivica


Niko nije u pravu do kraja. Ni ja nisam mogao da budem, pišući svoje knjige, u pravu do kraja. Pokušavao sam da uspostavim ravnotežu, ali nisam uspeo
U Gračanici, na Kosovu i Metohiji, Peteru Handkeu (1942), austrijskom piscu, uručena je nagrada „Zlatni krst kneza Lazara”, priznanje Vidovdanskog pesničkog pričešća. Iz Gračanice Handke je došao u Veliku Hoču, svoje omiljeno mesto na Kosovu i Metohiji. Ovoj srpskoj varošici u kojoj postoji trinaest pravoslavnih crkava (neke su iz 14. veka), Handke je poklonio svojevremeno 50.000 evra. U Velikoj Hoči, gde smo napravili ovaj razgovor, dočekuju ga kao najmilijeg, ovoga puta harmonikaši s pesmom „Prazna čaša na mom stolu”. Ubrzo stiže čuveno hočansko vino, Handke pije belo. Piše mi posvetu na knjizi „Juče, na putu”, koju je objavila Srpska književna zadruga, u prevodu Zlatka Krasnog. Ime Peter piše latinicom, prezime Handke ćirilicom, onda dodaje ćirilicom Petar. Kaže da je dolazeći, u avionu, čitao „Politiku” i da mu je drago što je njegova inicijativa, koju su podržali srpski pisci i naše novine, prihvaćena i da će se na Smederevskoj pesničkoj jeseni jedna nagrada zvati – Zlatko Krasni.
Handke je rođen u Grifenu u Koruškoj. Studirao je prava u Gracu. Romanom „Stršljen” i dramom „Psovanje publike” postaje kultni pisac bit-generacije. Objavio je pedesetak knjiga, među kojima su i prevodi sa engleskog, francuskog, starogrčkog i slovenačkog jezika (majka mu je Slovenka). Živi u Šavilu, kod Versaja, rado dolazi u Srbiju, posebno na Kosovo i Metohiju. O raspadu Jugoslavije i demonizovanju Srbije napisao je više knjiga: „Oproštaj sanjara od devete zemlje”, „Zimsko putovanje na reke Dunav, Savu, Moravu i Drinu” (ili „Pravda za Srbiju”), „Letnji dodatak za zimsko putovanje”, „Kroz suze pišući”, „Oko velikog tribunala”, „Ptice kukavice iz Velike Hoče”, „Moravske noći”, „Juče, na putu” (zapisi od novembra 1987. do jula 1990). Kod nas su prevedeni i njegov roman „Don Huan”, drama „Podzemni bluz” i knjiga izabranih pesama „Unutrašnji svet spoljašnjeg sveta unutrašnjeg sveta”. Dobitnik je najvažnijih evropskih nagrada, osim Nobelove, mnogi veruju – iz političkih razloga.
Mnogo ste učinili za Kosovo i Metohiju. U znak zahvalnosti, dodeljena Vam je nagrada „Zlatni krst kneza Lazara”, najznačajnije književno priznanje u južnoj srpskoj pokrajini. Šta Vam znači ova nagrada?
Značenje ove nagrade ću, pretpostavljam, naknadno shvatiti. Sada mi još nije sve dokraja jasno.
Neke druge nagrade, dobijene u Evropi, upravo zato što ste branili Srbiju, Vama su oduzete, a neke ste i sami vratili?
U Diseldorfu mi je dodeljena nagrada „Hajnrih Hajne”, a posle polemike oduzeta. Odbio sam da primim tu nagradu. Posle bombardovanja Jugoslavije od strane NATO-a odbio sam da primim i nagradu „Georg Bihner”, 1999. godine.
Volite da dođete u Srbiju, branite nas i kada to ne zaslužujemo. Šta Vas vezuje za naš narod?
Volim Srbiju, ali ne uvek. A kada vas volim, to je moja krivica.
U svojim knjigama ne bavite se istorijskim činjenicama, Vas zanima sudbina malog čoveka u vrtlogu istorije?
Interesuje me istorija. Istorija Jugoslavije je mnogo komplikovana i tragična. Niko nije u pravu dokraja. Ni ja nisam mogao da budem, pišući svoje knjige, u pravu dokraja. Pokušavao sam da uspostavim ravnotežu, ali nisam uspeo. Ipak, vidimo se sledeće godine u Jerusalimu.
Da li ste svojim knjigama uspeli da promenite sliku Srbije u Evropi?
Malo, vrlo malo, kod malog broja ljudi. Ali, taj mali broj ljudi se svakim danom uvećava. I bilo bi dobro da oni prave što veći broj dece.
Zašto je Srbija toliko oklevetana i medijski satanizovana?
Kada se vodi rat, neko mora da bude zao momak. I kada se za zlog momka proglasi dobar momak, mediji na Zapadu nikada neće priznati grešku. Ta se greška čak povećava, na nemačkom se to kaže – bežanje napred.
Ko je više doprineo raspadu Jugoslavije: Evropa ili mi sami?
Evropa, svakako Evropa. Evropa nije mogla da podnese da postoji jedna tako uspešna država kao Jugoslavija. Putovao sam 1990. godine po Jugoslaviji. Mladi ljudi su podržavali opstanak zemlje, a oni stariji su počeli da vode bitke započete u Drugom svetskom ratu. Prevladali su zli ljudi.
U Haškom tribunalu se sudi, pre svega, Srbima. Ima li tu pravde?
Haški tribunal bi bio uspešan da je sudio lokalnim zapovednicima, onima koji su počinili zločine. Balkan nije isto što i zapadni svet. Lokalni moćnici su mnogo odgovorniji od vrhovne komande. U Hagu se sudilo najvišim rukovodiocima Srbije, čime se došlo do – pravedne laži. To je velika tragedija za Srbiju. U Jugoslaviji je vođen građanski i verski rat, žrtava je podjednako bilo i na hrvatskoj, i na muslimanskoj, i na srpskoj strani. Logore su imali i Muslimani i Srbi. Bilo je pravičnih suđenja u Haškom tribunalu protiv muslimanskih komandanata, ali su mediji pisali samo o suđenjima Srbima. To nije bilo moguće ispraviti. To vam je kao u Kafkinom „Procesu”, s tim što je Kafka bio optimista.

Šta očekujete od Međunarodnog suda pravde o samoproglašenoj nezavisnosti Kosova i Metohije na ročištu zakazanom za početak decembra?
Jedna nemačka izreka kaže da postoji samo jedno dobro iznenađenje, bojim se da Međunarodni sud nije dobar ni za jedno iznenađenje.
Rekli ste jednom prilikom da želite da budete sahranjeni po pravoslavnom obredu. Ostajete li pri tome i dalje?
Napisao sam to u svom testamentu. Imam dogovor sa vladikom zapadnoevropskim Lukom. Želim da budem sahranjen po pravoslavnom obredu, bilo gde, možda u Šavilu, pored Pariza, gde živim i gde postoji jedna mala pravoslavna crkva u koju idem. Nisam još ništa platio, ali sve ću platiti.
Kada dođete u Srbiju, na Kosovo i Metohiju, kakvu muziku slušate u kafani, imate li svoju omiljenu pesmu?
To je starogradska pesma: „Ima dana kada ne znam šta da radim”. A volim i pesme koje pevaju Ceca i Tozovac.
Šta savetujete Srbima na Kosovu i Metohiji, šta je za njih najbolje?
Na to vam pitanje mogu da odgovorim samo minutom ćutanja!
Zoran Radisavljević
-----------------------------------------------------------
Nobelova nagrada
Nobelovu nagradu za književnost dobila je ove godine Herta Miler, srpskim čitaocima malo poznata spisateljica. Šta Vi o njoj znate?
Žestoko me je napadala kada sam branio Jugoslaviju. Miloševića je upoređivala sa Čaušeskuom. Nisam je mnogo čitao, ali znam da je dobar prozni pisac. Ali, njenoj prozi nedostaje duša. To što je ona doživela u vreme diktature u Rumuniji nije dovoljno za literaturu. Dobra proza se piše iz duše, mora da dođe iz stomaka. Ali, pre nje, mnogo lošiji pisci su dobili Nobelovu nagradu.
Da li to znači da se politika umešala i u dodelu najvažnijih književnih nagrada?
Nobelova nagrada za književnost više ne predstavlja neku veliku važnost. Ona je poslednjih godina provokacija, ponekad vrlo dobra provokacija. Ovo sa Hertom Miler je prazna provokacija.

[objavljeno: 18/10/2009]

---

Dal quotidiano “Politika”
Interviste nella Rubrica di Cultura 
Conversazione di domenica: Peter Handke 

Quando vi amo, la colpa è mia. 

Nessuno ha ragione fino in fondo. Neanch’io ho potuto averla fino in fondo, mentre scrivevo i miei libri. Ho cercato di trovare un equilibrio, ma non ci sono riuscito 

A Gračanica nel Kosovo e Metohija, a Peter Handke (1942), scrittore austriaco, è stato conferito il premio "Croce d'Oro del principe Lazar”, il riconoscimento dell’Eucaristia poetica del Vidovdan. Da Gračanica Handke è andato a Velika Hoča, il suo posto preferito in Kosovo e Metohija. A questa cittadina serba dove ci sono tredici chiese ortodosse (alcune dal 14° secolo), Handke aveva donato 50.000 euro. A Velika Hoča, dove abbiamo realizzato questa conversazione, lo hanno accolto questa volta, sempre come l'ospite più gradito, i musicisti con le fisarmoniche, suonando "Il bicchiere vuoto sul mio tavolo" ("Prazna čaša na mom stolu" ndt). Ben presto è arrivato il famoso vino di Hoča, e Handke ha scelto il bianco. Mi ha scritto la dedica sul suo libro "Ieri, mentre ero in viaggio", pubblicato dall'editore serbo "Srpska književna zadruga", nella traduzione di Zlatko Krasni. Il suo nome Peter dapprima lo ha scritto in caratteri latini, ed il cognome in cirillico, ed in seguito ha aggiunto il nome in cirillico Петер. Ha detto che mentre arrivava in aereo leggeva il quotidiano "Politika", e che gli è piaciuto che la sua iniziativa, accettata dagli scrittori serbi e dal nostro giornale, sia stata apprezzata. Cosicchè, in occasione del Festival autunnale della poesia a Smederevo, uno dei premi porterà nome di Zlatko Krasni. 

Handke è nato a Griffen in Carinzia. Ha studiato giurisprudenza a Graz. Con il romanzo "Il Calabrone" e il dramma "Abuso del pubblico" è diventato uno scrittore "cult" della generazione beat. Ha pubblicato una cinquantina di titoli, tra cui anche traduzioni dall'inglese, francese, antico greco e sloveno (sua madre era slovena). Risiede a Shaville nei pressi di Versailles. Arriva sempre volentieri in Serbia, ed in Kosovo e Metohija in modo particolare. Sul tema della disintegrazione della Jugoslavia e della demonizzazione della Serbia ha scritto vari libri: „L'addio del sognatore dal nono paese”, „Il viaggio d'inverno sui fiumi Danubio, Sava, Morava e Drina” (noto come „Giustizia per la Serbia”), l'„Annesso d'estate al viaggio d'inverno”, „Scrivendo tra le lacrime”, „Sul Grande Tribunale”, „I cuculi di Velika Hoča”, „Le notti sulla Morava”, „Ieri, mentre ero in viaggio” (scritti tra il novembre 1987 e il luglio 1990). Da noi è stato tradotto il suo romanzo "Don Juan", il dramma "Underground Blues" e la raccolta delle poesie scelte "Il mondo interiore del mondo al di fuori del mondo interiore". Ha ottenuto i più importanti riconoscimenti europei, ad eccezione del Nobel - e molti credono, per motivi politici. 

Ha fatto tanto per il Kosovo e Metohija. In segno di gratitudine, Le è stato conferito il premio "Croce d'Oro del Principe Lazar", il più importante premio letterario nella provincia meridionale serba. Che cosa rappresenta per Lei questo premio? 

Il significato di questo premio, credo, lo comprenderò in seguito. Ora non mi è del tutto chiaro. 

Alcuni altri premi ricevuti in Europa, solo perché stava difendendo la Serbia, Le sono stati tolti, ed alcune li ha restituiti Lei... 

A Düsseldorf mi era stato assegnato il premio "Heinrich Heine", poi confiscato dopo le polemiche. Mi sono rifiutato di ricevere quel premio. Dopo il bombardamento della Jugoslavia da parte della NATO, ho rifiutato di ricevere anche il premio "Georg Bihner" nel 1999. 

Le piace venire in Serbia, ci difende anche quando non lo meritiamo.  Che cosa La lega al nostro popolo? 

Io amo la Serbia, ma non sempre. E quando vi amo, la colpa è mia. 

Nei suoi libri non affronta i fatti storici, Le interessa il destino del piccolo uomo nel vortice della storia? 

Mi interessa la storia. La storia della Jugoslavia è molto complessa e tragica. Nessuno ha ragione fino in fondo. Neanche io ho potuto averla fino in fondo, mentre scrivevo i miei libri. Ho cercato di trovare un equilibrio, ma non ci sono riuscito. Tuttavia, ci vediamo l'anno prossimo a Gerusalemme. 

Con i suoi libri è riuscito a cambiare l'immagine della Serbia in Europa? 

Poco, molto poco, nell'ambito di un piccolo numero di persone. Tuttavia, questo piccolo numero di persone aumenta di giorno in giorno. E sarebbe bene che facessero tanta prole. 

Perché la Serbia è così calunniata e demonizzata sui mezzi di comunicazione? 

Quando si conduce una guerra, qualcuno deve fare il ruolo dell'uomo cattivo. E quando per il ruolo dell'uomo cattivo si sceglie un uomo per bene, i media occidentali non riconosceranno mai questo errore. Questo errore perfino aumenta di intensità. In tedesco questo si chiama - fuga in avanti. 

Chi ha contribuito di più al crollo della Jugoslavia: L'Europa, o soltanto noi? 

L'Europa, certamente l'Europa. L'Europa non poteva tollerare l'esistenza di un paese di successo come la Jugoslavia. Nel 1990 ho viaggiato per la Jugoslavia. I giovani appoggiavano la sopravvivenza del paese, mentre quelli più anziani hanno ricominciato a condurre la battaglie iniziate nella Seconda guerra mondiale. Gente malvagia ha preso il sopravvento. 

Il tribunale dell'Aja processa principalmente i Serbi. E' giusto questo? 

Il Tribunale dell'Aja sarebbe stato efficace nel condannare i leader locali, quelli che hanno commesso delitti. I Balcani non sono uguali all'Occidente. I potenti locali sono molto più responsabili che non il comando supremo. All'Aja hanno sottoposto al giudizio i più alti funzionari della Serbia, e con questo si è realizzata - una menzogna giudiziaria. Questa è una grande tragedia per la Serbia. In Jugoslavia è stata combattuta una guerra civile e religiosa, le vittime sono cadute ugualmente sia sul lato croato, che dal lato mussulmano o serbo. Entrambi i Mussulmani e i Serbi avevano dei campi di concentramento. Ci sono stati dei processi equi al Tribunale dell'Aja contro i comandanti mussulmani, ma i media hanno scritto solo dei processi contro i Serbi. Questo non era possibile rettificarlo. E' successo come nel "Processo" di Kafka, soltanto che Kafka fu ottimista. 

Che cosa si aspetta dalla Corte Internazionale di Giustizia sul dibattimento fissato per l'inizio del mese di dicembre, riguardo l'autoproclamata indipendenza di Kosovo e Metohija? 

Un proverbio tedesco dice che esiste soltanto una sorpresa bella. Credo che la Corte non sia in grado di produrre neanche una sorpresa. 

Lei ha detto una volta che desidera essere sepolto secondo il rito ortodosso. Rimane ancora su questa decisione? 

L'ho scritto nel mio testamento. Mi sono messo d'accordo con l'Arcivescovo occidentale Luka. Voglio essere sepolto secondo il rito ortodosso, in qualunque posto, forse a Shaville nei pressi di Parigi dove vivo e dove c'è una piccola chiesa ortodossa che frequento. Non ho ancora versato il pagamento, ma lo farò per intero. 

Quando arriva in Serbia, in Kosovo e Metohija, che tipo di musica le piace ascoltare nei caffè, ha una sua canzone preferita? 

Sì, è una vecchia "starogradska" ["canzone della città vecchia", tipica canzone tradizionale serba]: "Ci sono dei giorni in cui non so cosa fare" („Ima dana kada ne znam šta da radim” ndt.). Mi piacciono anche le canzoni di Ceca e Tozovac. 

Che cosa consiglia ai Serbi in Kosovo, cosa è meglio per loro? 

Su questa domanda si può rispondere solo con un minuto di silenzio! 


Zoran Radisavljevic

--- 

Premio Nobel

Quest'anno il Premio Nobel per la letteratura lo ha ricevuto la scrittrice Herta Müller, poco nota ai lettori serbi. Che cosa ne sa di lei? 

Lei mi attaccava ferocemente quando io difendevo la Jugoslavia. Paragonava Milosevic a Ceausescu. Di lei non ho letto molto, ma so che è una brava scrittrice di prosa. Solo che la sua prosa manca di anima. Il fatto che lei ha vissuto durante la dittatura in Romania non è sufficiente per la letteratura. La buona prosa è scritta dall'anima, deve provenire dallo stomaco. Ma prima di lei, scrittori molto peggiori hanno ricevuto il Premio Nobel. 

Ciò significa che la politica interviene nel conferimento dei premi letterari più importanti? 

Il Premio Nobel per la letteratura non ha più una grande importanza. Negli anni recenti, è diventata una provocazione, a volte molto riuscita. Questa di Herta Müller è una provocazione priva di senso. 

[pubblicato il: 18/10/2009]