«Istorijska neminovnost takva je ista mistika kao što je učenje crkve o predodređenosti, takva ista tlačilačka besmislica kao što je i narodno verovanje u sudbinu. Materijalizam je –bankrotstvo razuma, koji ne može da obuhvati svu raznovrsnost životnih pojava i na nakazan način ih sve svodi na jedan, najprostiji uzrok. Priroda ne zna za uprošćavanje i ona mu se protivi; njen je zakon razvitka od prostog ka složenom i još složenijem. Naša potreba da uprošćavamo je naša dečja bolest; ona dokazuje samo to da je razum zasada još nemoćan, da ne može uskladiti sav zbir, sav haos pojava.» [M. Gorki, Dela,tom XVIII, Moji Univerziteti, Kultura, Bgd,1949, str.188.]

Te je riječi Maksim Gorki 1923 godine, kad je živio u Berlinu, pišući o svom životu i «školovanju», stavio u usta A. F. Trojickog, koji je u Rusiji studirao bogosloviju, da bi kasnije završio kao liječnik u Francuskoj, u Orleanu. Danas je takvo mišljenje uvelike u modi, jer je malo onih koji «poslije potopa» uspijevaju uskladiti i shvatiti «sav zbir, sav kaos pojava».

A jedan drugi daroviti čovjek, kemičar po struci, koji je ljubav prema nauci platio životom, Nikolaj Zaharovič Vasiljev, kazao je Gorkom: »... Uverenja prosvećenih ljudi isto su tako konzervativna kao i uobičajeni način mišljenja nepismene, sujeverne narodne mase. To je jeretička misao, ali u njoj se krije žalosna istina...». [Idem, str. 199.]

Međutim taj kaos pojava naslutili su mnogi već daleko ranije nego što je uzeo ovoliko maha, čak  daleko ranije nego što se srušio berlinski zid iranije no  što je «mišljenje revolucije» postalo nemoguće, ne samo zato što je zabranjeno, već što je «izšlo iz mode» i nikog više ne uzbuđuje niti zanima.

Jedan koji je o tome prvi pisao, zapanjujući talijansku javnost, i kanio tu temu razraditi u romanu «Petrolio» («Nafta») - silom prilika nedovršenom - bio je Pier Paolo Pasolini. Od romana, koji je dijlom i sociološki esej, ostalo je u času kad je umoren u kasnu jesen  1975. napisano 600 stranica (a trebalo ih je biti 2000), a i one, iako se vidi da su neizredigirana i neuređene, jasno svjedoče o vizionarskim i profetskim predviđanjima njihovog autora. Za fašizam P.P. Pasolini je kazao: «Radilo se o grupi delinkvenata, koja se dokopala vlasti i zadržala je nasiljem. Ona s narodom Italije nije imala mnogo veze, iako mu se silom nametnula i natjerala ga da slijedi njene političke ambicije, interese i ciljeve. Fašizam je uzrokovao mnoge tragedije, ali je postojao lijek protiv njega u borbi, u otporu, u antifašizmu. I ovaj je nakraju iznio pobjedu. Potrošačkom (kapitalističkom) društvu nema lijeka, jer ono onemogućava i ubija bilo koji vid osporavanja, postavši univerzalni model ponašanja i života svih društvenih klasa. Zato je takvo društvo najgori fašizam.»

Nakon toga bio je ubijen. Neki, kao spisateljica Fernanda Piovano, tvrde zbog takvih misli i napisa. Drugi misle zbog filma Salò. Međutim ni to brutalno ubojstvo, ni sve ono što je kazao i napisao Pasolini nisu mogli ništa učiniti da istina, iako je ona razumljiva, dopre do masa. Pasolini je jednostavno ustvrdio, kako se na ovom stupnju razvoja zreli kapitalizam odlikuje ne samo ogromnom proizvodnjom roba, već i ljudi. Tako da: »...  novi način proizvodnje, nije samo proizvodnja dobara, već proizvodnja i samog čovječanstva - kako nas uči osnovni zakon političke ekonomije». [P.P. Pasolini: Lettere luterane, str. 133, Einaudi, Torino 2009.] I to -naravno - čovječanstva u kojem su vrijednosti obrnute i zbog tog obratanja na glavu vrijednosti svaka opozicija postaje nemoguća. Radi se o antropološkoj promjeni.

Pasolini je tvrdio: «Ja sam za progres, nisam za razvitak!» Ta paradoksalna misao danas je jasnija nego onda kad je bila izrečena. Jer je razvitak tehnologije i užasno uvećanje industrijske proizvodnje doslovno ugrozilo ljudski život uništenjem i zagađenjem prirode, a razvitak liberalizma i «liberalne demokracije» u zemljma «trećeg svijeta» doveo do krvavih ratova i nakaznih društavenih tvorevina, koje su ustvari karikatura demokracije i kojima vladaju hobotnički kraci mafije, političke moći i novih bogataša spletenih i srašćenih u gordijski čvor s novom «demokratskom» vlašću. Iako je na planeti ogroman broj gladnih – danas se računa već jedna milijarda – a preko sto miliona djece nikada neće vidjeti nikakve škole i bit će upotrebljeno kao najjeftinija radna snaga već u najranijoj mladosti - ni u razvijenim industrijskim zemljama stvari ne stoje sjajno. Usmjereno i specijalizirano obrazovanje stvara intelektualne invalide, a stalan udar na samostalno mišljenje (i sačivaj bože djelovanje!) donosi kao plod mase istomišljenika (ili jednako ne-mislećih) kako među posjednicima materijalnih dobara i sredstava za proizvodnju tako i među onima koji ne posjeduju ništa «osim vlastitog rada», kojeg je uostalom sve teže prodati...   

I tako i dalje širom svijeta «robovi ljube svoje lance» ostajući pokorni i glasajući za desnicu u Evropi ili hrle iz bijede, neimaštine i ratova nerazvijenih zenmalja i kontinenata u UE ili SAD, gdje će, nakon mnogo poniženja, ako uspiju dobiti dokumente i ako prežive put na kojem najčešće riskiraju život, biti izrabljivani prema svim zakonima tržišta, upotrebljavani za poslove koje Evropljani i Amerikanci više ne žele raditi (žene mahom kao služavke, a muškarci na najtežim i najrizičnijim poslovima u građevinarstvu), da bi ih se uz to cijelo vrijeme još i vrijeđalo, najgore sumnjičilo (ukoliko su muslimani) i uopće uzevši preziralo... Istovremeno UE na sva usta trubi o integraciji, o pravima čovjeka i građanina i proširenju sloboda, o kojima se brine jedna mastodontska administracija, koja, u konkretnim slučajevima, vrlo malo može učiniti za bilo koga...   

Nije to nikakvo iznenađenje za one koji su «znali» šta je kapitalizam. No oni kojima su silom bile nametnute blagodati jednakosti, ravnopravnosti i slobode u zemljama istočnog bloka, budući da je veliki historijski eksperiment doživio debakl, nisu vjerovali da je suština tog ogromnog mehanizma pohlepe i bezobzirnosti - društvena laž i njome kamuflirana prisila. Danas se ta suština otkrila u svoj svojoj «goloj brutalnosti» bez pogovora svima onima koji su ostali bez plaća i bez penzija, koliko i mladim generacijama, kojima je uskraćena sigurna budućnost, a dobitak radnog mjesta predstavlja jednaku sreću kao i zgoditak na lutriji. Ista se «brutalna istina» otkrila i zemljama i narodima, koje su bombardirali i donijeli im rat, patnju i pogibiju, kako bi im (više ne na bajonetama vojnika, već na bornim kolima ili iz aviona) bacili u krilo rajsku supstancu demokracije zapadnog tipa, višestranačkih izbora i  slobodnog tržišta, ma da neki od naroda, koji su ovako «usrećeni», nisu uopće pokazivali znakove, da tako nešto žele. O takvim željama govorili su svjetski mediji i najslušanije TV stanice, pa je to uzeto zdravo za gotovo, makar se te zemlje pretvorile u neopisive klanice, a njihovo stanovništvo unesrećeno i unazađeno za više generacija. 

I to sve naočigled cijelog svijeta i TV kamera!

Već je krajem šezdesetih godina talijanski književnik  Gofredo Parise pisao: «Ovi su zlikovci uništili Italiju. Lijepa zemlja pretvorena je u emporij odvratnih prčugarija, koje su u najvećem broju slučajeva ružne i ne služe ničemu!» Danas je u takav emporij pretvorena cijela Evropa, a uskoro će biti i cijeli svijet. Što će dotle zagađenje okoline, ozonske rupe i promjena klima uzrokovati još veći broj ljudskih tragedija no dosada, one koji na takvom «razvitku» zarađuju ogroman novac malo zanima. Gradovi od stakla i čelika i automobilske piste podignuti u pustinji, luksuzni hoteli, koji strče iz mora ili se nalaze ispod njegove površine, samo su neki od bizarnosti «razvitka» svijeta, u kojem svaki dan nekoliko desetina hiljada djece umre od izlječivih bolesti kao malarije ili TBC, uzrokovanih bijedom, nedostatkom vode i glađu!

Uostalom, da je tome tako dosta je prošetati se  Zagrebom i vidjeti neke od «dometa» nove arhitekure kao i ukuse novih gospodara novog društva (jer arhitektura je i društvena disciplina, koja prati zahtjeve novog doba) – tako su tradicionalno poznate kafane uređene po ukusu junkinje kazališnog komada «Zanat gospođe Worm» ili još jasnije rečeno barunice Glembay, a i to je još mila majka prema nekim od lokala u novim sandučarama izgrađenim u centru grada, koje doslovno predstavljaju zapanjujuću mješavinu luksuznog sastajališta za seksualne perverzije i barokne mrtvačnice. Ali o ukusima se ne diskutira... Jer, kako je kazao Pasolini: «Destrukcija je dominantni znak nove moći». [P.P. Pasolini: Lettere luerane, Einaudi, Torino, 1976, str. 83.] Ili, kako još podrobnije objašnjava: »Pazi, najneumoljivija karakteristika prve velike revolucije «na desnici» je destruktivnost –razaranje: njen je prvi neosporan zahtjev da sa scene sasvim i bez ostatka izbaci «moralni» univerzum, koji je onemogućuje u širenju.» [Idem, str. 81.] I evo kako ona nastupa: ...» Na neki se načim svako mora adaptirati na ono što se zove nova stvarnost. Tu je stvarnost lako prepoznati, jer je njeno nasilje ono što smrtonosnom vitalnošću odnosi prevagu nad svim: uz gubitak starih vrijednosti (ma kako se o njima sudilo); uz totalno i totalizirajuće uklapanje u buržoaski sistem, uz ispravljanje prihvatanja potrošnje preko ostenativne i uveliko prenaglašene anksioznosti za navodnom demokratičnošću; uz ispravljanje prihvatanja najdegradiranijeg i gotovo delirantnog konformizma preko alibija ostentativne i uveliko prenaglašene tolerancije.» [Idem, str. 80.] Evo: mehanizam je objašnjen i razotkrivena je njegova suština. Obazrite se oko sebe. Pasolinijeva je analiza od prije gotovo čerdeset godina zapanjujuće ispravna. Rezultat je takvog društvenog kretanja po Pasoliniju ne samo nepostojanje bilo kakve alternative, već i nemogućnost postojanja bitno drugačijeg. Teoretski demokratske slobode postoje, razmišljanje i mišljenje nemoguće je zabraniti, ali perverznim mehanizmom koji je gore opisan, ono je pretvoreno u Gulivera kojeg su Liliputanci svezali i sputali s hiljadu neraskidivih veza, tako da se on ne može ni pomaknuti.

 Globalizacija i fanatizam

Kad je i posljedna neupjela ili ne u dovoljnoj mjeri uspjela revolucija dvadesetog stoljeća izgubila sve svoje oslonce te pored materjalnog doživjela i idejni debakl, kad se o komunistima počelo govoriti kao o «zatočenicima i robovima neostvarivih ideja, koje su se kao sistem pokazale neefikasnim i nasilničkim» nastupilo je doba «ričućeg» [Kao lav Metro-Godvin- Mayera na filmskim špicama] turbo-kapitalizma, čiji je rezultat svijet u kojem živimo. Nezustavljivi «pohod na Istok» kapitala, njegovo gramžljivo bacanje i po cijenu ratova i krvoprolića, na nova tržišta, nije ga moglo izliječiti od bolesti od kojih vječno pati i koje će ga (možda) jednog dana doći glave. Nezajažljivost i po cijenu bezočne nepravičnosti prema pojedincima, skupinama (klasama) pa i cijelim narodima ili geografskim prostorima nekih religijskih pripadnosti, njihovo preplavljivanje proizvodima «zapadne civilizacije» i premještanje industrijske proizvodnje sa zapada na jug i istok planete nikome nije donijelo sreće. Štaviše, učinilo je mnogo štete, jer su drevna tribalna društva azijskog i afričkog kontinenta na brutalno nametanje suvremenog zapadnog «viđenja svijeta» reagirala regresijom u mrak vjerskog fanatizma praćen opasnom provalom samoubilačkog i ubistvenog ludila očajnika stjeranih uza zid.  

Hvaljena i slavljena «globalizacija» na kraju krajeva nije umanjila broj gladnih, ni nesretnih ni nedavno unesrećenih i što je glavno, nije dovela do izbjegavanja ili prenebegavanja vrlo jake ekonomske i financijske krize zapadnog modela kapitalizma, iako nas sredstva masovnog informiranja jedan dan uvjeravaju kako je kriza prošla, da bi već sutradan tvrdila suprotno. 

U tom kaosu i pometnji teško je naći put do istine, naročito zato što je prostor kulture, a naročito kulture ljevice, ne samo sužen, nego upravo izmaknut ispod nogu. U tom potezanju ćilima lijeve kulture, ona je izgubila ravnotežu i našla se na zemlji, a od neočekivanog pada i propadanja još joj se uvijek vrti u glavi...  Kamo krenuti, kamo se okrenuti?

«Starim, prokušanim vrijednostima» odgovara Pier Luigi Bersani, novi predsjednik DS – Demokratske stranke Italije, inače dugogogodišnji predsjednik najlijevijeg talijanskog sindikata CGL. A koje su to stare vrijednosti? Na to će najbolje odgovoriti knjga Gore Vidala o caru Julianu,  zvanom Apostata, koji je, postavši carem nakon imperatora Kostanca, ponovo uveo demokratska vjerovanja kulture helenizma i antičko demokratsko mnogoboštvo i nastojao rasprostranjivati grčku filozofiju i ljubav prema njoj, uprkos nasilnom i često krvavom nametanju kršćanstva svijetu i kulturi helenizma odmah nakon Konstatinovog edikta. Odnosno nakon što je pod carem Konstantinom službena religija rimskog carstva postala kršćanstvo. 

Vrlo je teško vratiti se na staro, kad se novo predstavlja kao razvijenije, savršenije, bolje, naprednije, istinitije. Štaviše kad se pretstavlja za jedinu istinu, koja poriče sve druge. A da li je uvijek baš tako? Mladi ostrašćeno idu za novim, njima se sviđa sve što je odjeveno u novo ruho i oni lako i oduševljeno prihvataju nove istine. Kako mladi nemaju mnogo iskustva nema ju ni razloga da posumnjaju u njih. No, primjećuje Julijan (koji je trebalo da postane biskup, no pošto mu je car Kostnco -ne bez razloga- ubio brata Gala 350 godine naše ere, ostaje na životu kao jedini nasljednik Konsantinovog roda): «Samo neko neobrazovan može povjerovati da jedan židovski revolucionar može da bude poistovjećen s Bogom!». Tako govori Julijan odnosno Gore Vidal na Julijanova usta. [Gore Vidal: Giliano, Fazi editore 2009, str. 129.] I zašto je Bog uzet iz jednog od tolikih naroda podređenih rimskom imperiju?

U trećem i četvrtom stoljeću ogromno carstvo nekad svemoćnog Rima nije se moglo očuvati drukčije nego onim čime je bilo i stečeno: nasiljem, vojnom silom i silom represije sudskih organa. A obespravljene mase i narodi toga carstva uglavnom su bili vrlo neobrazovani. I vapili za pričom o iskupljenju. S druge strane mit o Bogu koji je jedno, sveprisutno i svepostojeće, išao je na ruku centraliziranom carstvu i apsolutnoj vlasti careva: jedan car, jedan Bog i jedna (legalna) vjera u društvu. To uvelike olakšava održavanje reda u golemom imperiju, kojim je uprkos Dioklecijanovoj podjeli, bilo vrlo teško vladati.

Taj je mit o jednom Bogu čija su otajstva ili tajni sakramenti [Ibidem, 122-123.] – kako tvrdi Gore Vidal preuzeti iz vrlo starog perzijskog kulta boga Mitre [Po nekim izvorima kult boga Mitre, star 400 godina, bio je jako raširen među vojnicima rimskog imperija] - pobjedio kad je u antičkom svijetu propala demokracija, postala nemoguća republika ( zbog golemosti carstva), a jedan car – jedna centralna vlast – zahtijevala je jednog Boga i kao apsolutnu pokornost caru -  vjeru u Boga. Sve ostalo prijetilo je opstanku kako golemog carstva tako i apsolutne vlasti njegovih vladara. Helemizam, koji je već jedan od pomalo izvitoperenih proizvoda izvorne grčke kulture, filozofije i umjetnosti, nastojao je sačuvati stare istine, raspolagao je starom ljepotom (u arhitektonskim i skulpturalnim oblicima), starom grčkom mudrošću - filozofijom i «starim» smislom i  potrebom za razmišljanjem. Sve je to moralo biti zamijenjeno dogmom o jedinoj ispravnoj vjeri, jer se jedino tako apsolutna vlast careva mogla održati. I dogma je nametana ognjem i mačem, kako je u romanu o Julijanu prikazao Gore Vidal. I najmanja sumnja mogla je dovesti na stratište. A barbari koji su došli pod tadašnji rimski imperij kulturno su podlegli –što i nije bila neka naročita šteta, budući da je njihova kultura bila daleko niža od grčke ili rimske. No isto se ne može tvrditi za veliku kulturu antike, koju je održavao na životu helenizam.Veliki Homerov ep, divne građevine Atene i skulpture bogova, polubožanstava i ljudi, sve je to prezreno i dobrim dijelom uništeno, zatrpano i zaboravljeno sve do Renesanse, kako bi se spasio jedan poredak, onaj imperijalni, koji je, i ovako i onako, s prodorom barbara, ubrzo konačno propao. Posljednji rimski car, šesnastogodišnji Romulus August(ul)us svrgnut je od barbarskog vojskovođe Odoakra ujesen 476, a time je zauvjek propalo i Zapadno rimsko carstvo. Rim je porušen, dok će Bizant preživjeti još oko tisuću godina (do 1453), da bi i on nestao pod najezdom kopita Seldžuka. Slijedi li i ovoj civilizaciji sličan kraj?

Jasna Tkalec