---1)
"Gdje naivni su oni glupi dani
kada smo, davno tome, sanjali
o leopardski, zmijski otrovnoj,
o zlatnoj, čudnoj, tajanstvenoj Evropi?
(...)
Evropa leži mrtva."
O laž, laž, evropska laž!
Samo destrukcija lahko te ubije!
Samo destrukcija.
In katedrale in parlamenti:
laž, laž, evropska laž.
In Društvo narodov laž,
laž, evropska laž.
Rušiti, rušiti!
Vse te muzeje faraonov,
vse te prestole umetnosti.
Laž, laž, laž.
O Sofija, o katedrala.
O mrtveci, ki boste rešili
Evropo. O mrtveci
beli, ki stražite Evropo.
O laž, laž, laž.
Rušiti, rušiti, rušiti!
Milijoni umirajo,
a Evropa laže.
Rušiti. Rušiti. Rušiti!
Srečko Kosovel, 1926
Ah Evropa?
Trulez stara!... Stvor nakazan.
........................
Ta zbrckana stara lutka,
proglasena prostitutka,
sto razrokim svojim okom
na tirana namiguje...
Konji u parlamentu – simbolika kraja demokracije
Poznato je kako je rimski car Kaligula proglasio vlastitog konja senatorom i doveo ga u parlament. Danas predsjednik Monti drastičnim mjerama nastoji povratiti Italiji teško poljuljan financijski kredibilitet, svesti dug na dozvoljenu mjeru, stabilizirati zemlju i pokrenuti privrdu.
Rradi se zaista o konjskoj kuri, koja je ustvari pravi nasrtaj na bijednike. Monti je prvo «udario namet na vilajet», povećao poreze i oporezovao sve moguće i nemoguće, pa tako i penzionere, koji su već ionako bijedni, liječničke preglede, izdavanje recepata i sve ono što je nekad bilo za narod džabe. Uz to su povišene sve tarife, poskupio benzin, prijevoz željeznicom i drugim sredstvima, porezuje se svaki rad, pa i dozvole boravka, koje se izdaju stranim radnicima, najsiromašnijem dijelu stanovništva.
Sad je na redu druga kategegorija mjera: liberalizacije svega i svačega, koje su podigle na noge Italiju. Italija je zemlja cehova i zapanjujući razvoj nekih profesionalnih branši bio je u prošlosti srce i duša Renesanse, čijim se spomenicima i danas dive milijoni turista, koji je posjećuju. Nedodirljivost profesionalnih udruženja ima u toj zemlji dugu tradiciju, iako nije uvijek opravdana. No to ne znači da se treba upustiti u najdivljiju liberalizaciju svega mogućeg, koja je uzbunila malte ne cijelu zemlju. U Siciliji štrajkaju zemljoradnici, ribari i trgovci, jer je cijena energenata previsoka, pa im se ne isplati raditi. Na Eolskom arhipelagu, na Liparima i na Vulkanu nemaju više benzina...Sicilija je stala...A u Rimu neopisiv kaos, jer već danima štrajkaju taksisti, koji taj javni servis ne smiju sasvim porekinuti, pa ga ne nazivaju štrajkom, nego javnim okupljanjem, a ono je u Circo Massimo, postalo pravi cirkus, kada su nakon dugog neprihvaćanja njihovih prijedloga razbješnjeli taksisti počeli tući novinare i vlastite sindikalne pregovarače...
Udar na sirotinju
Monti i njegova vlada su i ovim drugim valom mjera opet udarili u najvećoj mjeri na najsiromašnije kategorije stnovništva, koje zarađuju kruh «u znoju lica svoga». Rečeni taksisti da bi zaradili za život nalaze se na cesti i po dvanaest sati dnevno, a za licencu su ustvari polulegalno u velikim gradovima platili od 120 do 160.000 Eura. Sad bi po Montiju svak mogao voziti taksi. Što u Rimu postoji «kralj taksista» koji posjeduje veliko poduzeće s mnogo vozila i vozača, a sam živi u vili s bezenom, samo je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Isto tako vjerojatno je da je i mafija jedan od igrača u ogromnom prekidu rada na Siciliji, što još ne mijenja ništa na stvari o pravičnosti pobune ribara i ratara, koji nisu u stanju plaćati tako visoke cijene benzina, jer u tom slučaju nemaju računa da rade.
A to je tek početak. Monti kani liberalizirati sve. Prodaju lijekova i radno vrijeme apoteka, na što su zavrištali apotekari, pa je ambiciozni program malo korigiran. Isto kani učiniti i advokatima, notarima i svim ostalim «profesijama». Nisu potrebni nikakvi dodatni ispiti, ograničene tarife advokata i notara su liberalizirane, isto vrijedi i za radno vrijeme apoteka kao i za ljekare i za notare: naplati koliko možeš, radi koliko hoćeš. Pa ako taksistima ide na ruku da su što više na cesti, šta će uraditi građani, ako se ukine noćna služba apoteka, koja po liberarnom pristupu ne bi smjla biti propisana ili nametnuta? Lijkovi bez recepta prodavat će se i u shopping centrima, a povećat će se broj i parafarmacija (biljnih apoteka). Zbog brojnih protesta ove su mjere donekle ublažene: dozvoljeno je otvaranje samo još 3.000 apoteka...Jedna farmaceutkinja slobodnu prodaju lijekova bez recepta komentirala je ovako:»Neka samo to rade. Neka se što više ljudi potruje lijekovima i ode s ovog svijeta. Upravlačima će tako biti lakše...». Isto natezanje sa advokatskom komorom i udruženjima notara o povećanju broja tih profsija. Povećat će se i broj benzinskih crpki i one će prodavati sve moguće. U tom viđenju svi mogu prodavati sve i biti otvoreni i danju i noću, kao što je to u Americi. No ogroman broj prodavnca u Italiji su porodičnog karaktera: neispavani prodavač novina ujutru, poslije neprospavane noći, neće više biti u stanju uzvrati kusur za novine...
Anglosaksonski uzori i veliki profesori
Zanimljivo je da Montijeva vlada i on sam nikako da udare na velika bogatstva, na multinacionalne kompanije i njihove proizvode, na velike energentske distributere i uopće na krupne industrijalce, koje ova reforma uopće neće oštetiti. Šta više, ona će pogodovati velikim trgovinskim lancima, koji će moći prodavati više roba i raditi danonoćno.
Što će biti s distribucijom voda, o kojoj se talijanski narod referendumom izjasnio protiv privatizacije, još nije jasno, ali su zabrinute sve kategorije stanovništva, pa i oni koji se bave televizijom, jer Monti nagovještava novu distribuciju dražabom TV-kanala. Vjerojatno to Berlusconija, koji ih posjeduje najviše, neće isuviše pogoditi, jer će on biti u stanju da ih sve ponovo kupi...
Ali šta će lokalne novine, lokalni kanali i male proizvodnje? Njihovo gašenje čini se da je neminovno. Velike ribe progutat će sitnu ribu i teret krize za malog čovjeka postat će nepodnošljiv.
Interesantno je da sve te mjere donsi vlada ekonomskih stručnjaka i priznatih univerzitetskih profesora te bivših službenika mnogih međunarodnih bankarskih institucija kao i institucija Evropske Unije. I sama Evropska Unija blagosilja mjere «spasonosne» za Italiju.
Monti je veliki gospodin, koji ne dozvoljava da ikakvi osjećaji prodru u njegov glas ili se odraze na njegovom licu ili besprekornom držanju. U mladosti prilično naočit, odslužio je vojsku kao oficir avijacije, uvijek je bio najbolji đak i najbolji student prestižnih sveučilišta u zemlji i inozemstvu. Uzoran katolik, diskretan, na distanci, ljubazan ali hladan, besprekoran u odjevanju i odmjerenih kretnji Monti posjeduje «blagi šarm (visoke talijanske) buržoazije», nekad toliko karakterisitčan za najvišu klasu te zemlje, šarm Agnellija, Mondadorija, bankara Cuccia i ostalih «kapetana» talijnske industrije i financijskog svijeta iz Milana ili Torina. Tako je to bilo u vrijeme postojanja nacionalnih partikularnosti. Sada, u doba globalizacija, visoka buržoazija Italije ispekla je zanat i izučila liberalizam u anglosaksonskim zemljama, kod Engleza i Amerikanaca, koji su daleko veći prostaci od njihovih učenika i sljedbenika...Stoga tim više čudi što oni usrdno žele prenijeti u domovinu te za Italiju sasvim nemoguće i neprirodne mjere. No «u sili vrag muhe ždere...».
Monti će trajati koliko ga bude podnosila pozicija i opozicija u parlamentu, sindikati i strukovne organizacije i naposljetku, ali ne i najmanje važno, i sam narod.
Nasukani brod u naopakom svijetu
Italija i svijet uzbuđuju se zbog nasukavanja na hridi u Tirenskom moru broda za zabavna krstarenja s kobnim imenom «Concordia» (Sloga), za što je odgovoran navodno izvrstan i vrlo vješt kapetan, što je učinio iz puke objesti, da prođe što bliže obali. Besmislena nesreća što mu se dogodila na ruti, kojom je prolazio bar pedesetak puta, a brod je udario o stijenje, dok je udvarao dvadesetogodišnjoj Moldavki, nameće još jednu usporedbu. Usporedbu s talijanskim državnim brodom, koji he vozio nepopravljivi šarmer Berlusconi, nečuveno sposoban poslovni čovjek sretne i spretne ruke, neumoni udvarač ljepotica mlađahne dobi i veselog ponašanja. Poslednja ljubav su mu dvije sestre iz Crne Gore i one vrlo mlade.
Brod Italiju taj je prokušani moreplovac vodama poslovnog svijeta i neiskazano i vješt političar nasukao također iz objesti, dok je udvarao maloljetnoj Rubi, proglašenojMubarakovom unukom i drugim vrlo veselim djevojkama. Nasukao ga je na opasnu hrid finacijskih poteškoća, ogromnog javnog duga države (za koji nije odgovoran jedino on i nekoliko njegovih vlada), opasnosti od budžetskog kraha i visokofg spraeda, ocjene boniteta državnog zajma, za koje je država morala plaćati sve više novaca, kako joj je padao ugled. I tako su se oba kapetana u društvu djevojčica našla nasukana na hrid opasno nakrivljenog broda. U prvom konretnom slučaju crusera u vlasništvu (odnedavna američkog) brodovlasnika, poznate kompanije Costa crocere, pravom putujućem luna parku s teatrima, međioničarima, golim plesačicama, kinom, plesnom dvoranom, maskiranim ličnostima iz stripova za zabavu mališana, sa vodenim vrtovima, bazenima, saunama, masažama i teretanama te izvrsnom kuhinjom i svim vrstama muzičke zabave te obilascima obalnih gradova – sve za van sezone vrlo umjerenu cijenu od 340 Eura – u panici koja je nastala bilo je više od trideset mrtvih: odnosno desetak utopljenih i dvadeset nestalih, čija tijela vjerojatno zabrtvljena u kabinama do kojih he nemoguće doći, za sad još nisu pronađena. Među nestalima je i petogodišnja djevojčica iz Riminija, koju je majka velikodušno pustila na krstarenje sa novom očevom suprigom I ocu i djevojčici zameo se svaki trag. Obuzeti srahom ljudi su skakali u hladno more, čamci se nisu mogli otisnuti, jer su ih smetali ogromni bokovi lađe, a majke su bacale djecu sa visokih gornjih poaluba dolje, u gole ruke mornara i spasilaca u gumenjacima...
Kapetan i oficiri otišli su s broda prije putnika, što se računa za posebnu sramotu prema pomorskom moralnom kodeksu. Osoblje, kojem je nakon prvog nestanka struje izgubilo međusobnu komunikaciju brodskim mibitelima, davalo je putnicima potpuno krive upute. Neka mjesta okupljanja putnika u slučaju havarije postala su mjesta pogibije, do prsluka za spasavanje bilo je teško doći, odrasli muškarci gurali su žene s djecom i trudnice, kaos i panika još pogoršali situaciju, a i oni hrabri i koji nisu izgubili nerve, žale se da su sa slabo odjeveni i u večernjim haljinama (jer je glavnina putnika još večerala u času nesreće) čekali na red za spasavanje na hladnoći i više od dva sata. Ističu primjere zamjenika gradonačelnika iz mjesta Isola del Giglio (Ljljanov otok), koji se popeo na brod, kako u maloj luci na otoku ne bi bilo kaosa i kad je vidio paniku počeo sam s još jednim mornarom rukovoditi spasavanjem. Pričaju o muzičaru iz Barija koji se utopio, ali i o dva mlada zabavljača djece, koja su se maskirani bavili djecom do samog kraja i nisu dozvoljavali da se mališani prestraše, a potom su ih predali roditeljima. Isto tako govore o plesačici, koja je među zadnjima spašena helikopterom, nakon što je velikodušno pomagala putnicima i upozorila spasioce u kojim kabinama još lupaju zabrtvljeni putnici, pa ih treba izvući. Svi se ti zaposlenici Costa Crocere nadaju da će ih kompanija i dalje zapošljavati. Prve riječi komandanta, kad je shvatio, da je brod nasukan, bile su: »To je kraj moje karijere. Otpustit će me!» I smjjesta nazvao brodovlasnika (koji je sad također pod istragom) i dogovarao se s njim, umjesto da alarmira spasilačke službe. Izgleda da je vještim manevrom, koji je uspio izvesti sa već havariranim brodom, namjeravao polako uploviti u luku i izbjeći skandaloznu vijest, da je razbio brod. Umalo da uspije, ali na nesreću nije: rezultat su poginuli, najviše zbog nesnalaženja i gubitka vremena u spašavanju, koje je započeto prekasno, te zbog nastale panike.
Paradoksi
Žrtve pomorskog kapetana Scattina bit će pobrojene i ostali putnici će možda jednom dobiti i neku materijalnu zadovoljstinu. Show Mast Go On, pa je tako nepunih pet dana nakon nesreće kraj havarirane Concordie, čiji rezervoari puni nafte prijete zagađenjem Tirenskoj obali, prošao drugi brod blizanac Costa crocere sa putnicima na krstarenju, koji se, plativši unaprijed, nisu dali smesti, a i kompanija i svi vezani za ovaj tip turizma uvjeravaju, da se tako nešto više neće dogoditi, a parlament je već izglasao propise, kako brodovi te vrste više ne smiju ploviti tako blizu obali. Šteta je velika, ali ju je moguće ograničiti.
Tko će ograničiti neprekidnu štetu i glupe havarije, koje je sa svim blamažama i skandalima, u kojima nije manjkalo ni ljepotica ni ludog provoda, prvo nanio Italiji Berlusconi sa svojim vladama, koje nikako nisu padale, jer je neprestano kupovao zastupnike i senatore kao konje i oni su izglasavali štetne i pogubne zakone u parlamentu, kao onaj o uništenju školstva na svim razinama, ili o nemoguće propise, koji su koristili jedino predsjedniku vlade i njegovima, kao pravi konji, nimalo pametniji od onog cara Kaligule, ne brinući uopće o golemom dugu, napravljenom od priješnjih vlada, koji na kraju krajeva, ipak mora platiti talijanski narod. I tako, kako se Show mora nastaviti, sad je doveden Monti, veoma suzdržan, sređen i otmjen profesor sa Cattoliche u Milanu, čije će porezovanjem svega što postoji, pa i još neisplaćenih stanova, napraviti još mnoge više žrtava.. . Ljudi će se naći na cesti, izbačeni s posla i iz stanova, ali tko da izbroji te žrtve? Tko da izbroji žrtve posvemašne pometnje i hiljadu malih pobuna, koje potresaju Italiju, daleko gore no za Berluconijevog vremna? Razljučeni stanari, taksisti, advokati, apotekari, notari, televizijski radnici, pratioci noćnih vlakova, željezničari, stanovnici mirnih dolina kroz koje treba da prođu Eurostarovi, svi oni jure Italijom, izlaze na ceste, stoje na trgovimaa, okupljaju se pred parlamentom, kao i ribari, zemljoradnici, uzgajivači stoke, voća i povrća i svi drugi, tamo vamo, koji su se uznemirili kao mravi u mravinjaku udarenom nogom.
Šta kazati o tom naopakom svijetu u kojem se pomorski oficiri i ljudi zaduženi da brinu o hiljadama života ponašaju kao narodski rečeno kurve, a ove pak, kao i igrači, svirači i zabavljači ispoljavaju neuobičajenu hrabrost, požrtvovnost, prisutnost duha i altruizam? Što reći o svijetu u kojem kapetani ne brinu na prvom mjestu za povjerene im živote putnika, nego za vlastito radno mjesto? Ono je izgleda postalo fiksna ideja svih Talijana, a uskoro će to biti i svih stanovnika Evrope. I šta reći za predsjednike njenih država, koji se ponašaju ili krajnje objesno, uvjereni da mogu kupiti i dragog boga ili iz suviška revnosti, prilježnosti i majmunskog imitrianja angloameričkog liberalizma bez mjere i kriterija na bijednicima iskušavaju ekonomske mjere, za koje bi i djetetu bio jasno da su opasne, pogubne i da će izazvati kaos u zemlji? Tim gore što ministri Montijeva vlade i sindikati tvrde da su te mjere već bile planirane u Prodijevoj (lijevoj) vladi i da ih predlaže i podržava i sam Bersani, danšnji prvak DS (demokratske stranke –ljevice). Oni o čija se leđa lome, nisui spremni da ih podnesu: bacivši u još veću bijedu kategorije stanovništva, koje već sad teško žive i jedva spajaju kraj s krajem, teško daće se zemlja izvući iz krize i izbjeći kaos. Sistem obrtanja vrijednosti, koje blagosilja Evropska Unija, jako podsjeća na cara Kaligulu i na njegovog konja u senatu, kao metaforu persiflaže demokracije.
A u Hrvatskoj, koja se žuri u Evropsku Uniju, a ova se momentalno nalazi u najvećoj dosad doživljenoj pometnji, njen je novi premijer izjavljuje, kako zemlja ulazi u dosad najsređeniju zajednicu...Da li se radi političkoj demagogiji, ignoraniciji ili naprosto o naivnosti? Poznati javni radnik, sveučilišni nastavnik i vrlo ugledni pisac iz ovih krajeva odavno je izjavio kako je naivnost karakteristika minornih inteligencija.
Jasna Tkalec
Vladimir Kapuralin: EU će nam dodatno oteti dostojanstvo
"U SUSRET REFERENDUMU"
Poznati istarski antifašista i predstavnik SRP-a Vladimir Kapuralin naš je najnoviji sugovornik na temu sutrašnjeg referenduma. Kapuralin se protivi ulasku Hrvatske u Europsku uniju, a koji su razlozi njegovog protivljenja pročitajte u kratkom razgovoru.
REX: Stav vaše stranke nam je poznat no zanima nas zašto ste vi kao pojedinac, pobornik internacionale i čovjek širokih pogleda protiv ulaska Hrvatske u EU?
Dakle moj stav, kao pojedinca po pitanju ulaska u EU ne razlikuje se od onoga moje stranke, kad je internacionalizam u pitanju, iz prostog razloga što EU Maastrichta nema nikakvih dodirnih točaka sa internacionalizmom u smislu njegovog klasnog i dijalektičkog tumačenja. EU to naprosto nije. Ona je konglomerat kapitala, koji upravlja i manipulira ljudima nad kojima ima dominaciju, što nije nikakovi internacionalizam. Ona nije više ni tzv. država blagostanja, čime se nekad dičila. U njoj su svakog dana socijalna i sva ostala stečena prava sve manja. I ona je pred disolucijom, taj proces se jasno nazire i on će svakako potaknuti internacionalizam.
Aktivno političko i vojno učešće zmalja EU u međunarodnim agresijama, koje su se događale u posljednje vrijeme ili su u toku, prilikom čega dolazi do velikih ljudskih i materijalnih razaranja, također nisu internacinalna kvaliteta nego šteta i zločin.
Ako je potrebno da eksplicite obrazložim ili opravdam svoje internacionalističko opredjeljenje i kompliment koji ste mi uputili svrstavši me među osobe širokog pogleda, onda želim naglasiti da nisam izolacionista, već pobornik šire ekonomske i društvene suradnje na svim poljima i bez ikakvih geografskih ograničenja, na ravnopravnim osnovama bez nametanja ičije volje.
REX: Nije li Hrvatska već dovoljno osiromašena da bismo mogli govoriti o strahu od „otimanja“ nacionalnih dobara?
Mi u SRP-u, ili ja ako mene pitate ne gajimo strah od otimanja «nacionalnih» dobara, iako će definitivno ono uslijediti, ako građani odluče u nedelju da tamo uđemo. Mi samo znamo da će našim građanima biti dodatno oteto dostojanstvo, kada postanu sluge stranih, ali i domaćih gospodara u svom vlastitom sada otetom dvorištu.
REX: Kako gledate na to da su vaša stajališta bliska stajalištima nacionalista i šovinista kada je u pitanju ulazak Hrvatske u EUu?
Naša stajališta su dijametralno suprotna stajalištima, kako kažete nacionalista, šovinista, ali zašto ne reći i pobornika ustaške ideologije.
Osim samog čina zaokruživanja negativnog odgovora na referendumu u nedelju, prestaje sva mogućna sličnost sa tom bulumentom, koja izvor svoje euroskeptičnosti crpi u ksenofobiji i mitomaniji krvi i tla.
REX: Postoje li strahovi da bi se nakon eventualnih negativnih rezultata referenduma mogle ojačati desne stranke?
Ti strahovi postoje neovisno o ulasku ili ne u EU. Ulaskom skoro svake novo primljene članice iz kontigenta nekadašnjeg istočnog bloka u EU je jačala desnica, pa će se to dogoditi i nakon naglašavam eventualnog ulaska Hrvatske. Ulaskom Rumunjske prvi put je ekstremnoj desnici uspjelo osnovat klub zastupnika.
Kako je lako ekstremnoj desnici i fašizmu jačati zorno pokazuje povjest XX stoljeća. Taj proces je započeo pred 93 godine, kada su 15. sječnja u Berlinu ubijeni Rosa Luxemburg i Karl Libknecht.
Strahovi od jačanja desnice su globalna kategorija i oni su definirani alternativom budučnosti čovječanstva kao socijalizma ili barbarstva.
REX: Kako vidite budućnost Hrvatske i u kojem bi se ona smjeru trebala razvijati?
Budućnost Hrvatske vidim kroz potrebu da građani preuzmu odgovornost za vlastitu sudbinu u svoje ruke, oslanjajući se na vlastite ljudske i materijalne potencijale. Što podrazumijeva ne povratak, jer nitko ništa ne vraća nego preuzimanje svega otetoga nakon secesije 90-ih. Surađujući bez ograničenja sa svima na ravnopravnoj osnovi, racionalno koristeči komparativne prednosti koje nam pruča područje koje nastanjujemo. (REX)
ZAGREB, PAVLA HATZA 14 / tel/fax: +385(0)1 48 35 340 / www.srp.hr / e-mail: srp@...
IZJAVA SRP-a POVODOM REFERENDUMA O ULASKU U EU: NE!
Socijalistička radnička partija Hrvatske protivi se uključivanju Hrvatske u Evropsku Uniju, jer to naprosto nije ni zahtjev ni interes njenih građana, nego diktat evropskog multinacionalnog kapitala i njegovih moćnika, te samo uskih interesa domaće nove klase koja je hrvatsko radništvo i narod posljednjih dvadeset godina opljačkala i naš život srozala na najnižu razinu, pa bi se upravo tako i distribuirala i ta neka možebitna korist od ove asocijacije.
EU nije politička zajednica evropskih naroda, kako nas vladajuća kasta uporno zasljepljuje, nego asocijacija krupnoga kapitala, banaka i njihova tržišta, u kojoj su narodi tek najamna radna snaga, potrošači i agregatna potražnja, i koji žive po sociološko-kulturološkom diktatu toga kapitala. Stoga EU nije ni narodna, ni pravedna, ni zajednica. Ne pruža jednake mogućnosti svima pa prema tome nje ni široka. Njena politička paradigma je takozvano slobodno tržište, kao neka datost, a sve ostalo su „devijacije“, pa nije ni demokratska, jer se demokracija i slobodno tržište ne poklapaju, nego međusobno suprotstavljaju. EU je naprosto kapitalistička i stoga, na duži rok, neodrživa.
Naročito nakon usisavanja takozvanih tranzicijskih zemalja, u njoj će se, samo u nešto „evropskijoj“ formi, artikulirati nejednaka razmjena i sve nejednakosti između jakih i homogenih privreda s jedne, te slabih, dezartikuliranih, rubnih i tranzicijskih privreda s druge strane, socijalnih slojeva i klasa, većih i malih naroda, baš kao što se to manifestira i na globalnoj razini između razvijenog kapitalističkoga centra i nerazvijene periferije (i poluperiferije) trećega svijeta, i produbljivati razlike u razvijenosti, kao što su se one dramatično produbljivale tokom cijelog dvadesetog stoljeća i povećale za skoro trideset puta. To je temeljni zakon akumulacije kapitala u svjetskim razmjerima. Iz toga izvlačimo zaključak da se nerazvijenost perifernih i tranzicijskih zemalja ne može prevladati prostim uključivanjem u asocijacije razvijenoga centra jer se time procesi koji produbljuju nejednakost ne usporavaju, nego ubrzavaju i pojačavaju. Slobodno tržište koje bogati promoviraju, samo je dobar medij da se ta nejednakost produbljuje, a kapital koncentrira prema centru. Naravno, dok cijeli poredak ne završi u kaosu.
Nejednakost o kojoj govorimo, već je dramatično uznapredovala u odnosima tranzicijske Hrvatske i razvijene Evrope. Jer, tranzicija i nije ništa drugo nego ekonomsko, političko i pravno prilagođavanje bivših socijalističkih struktura potrebama stranog multinacionalnog kapitala, a to se od sredine 1990-tih i odvija. Naime, podržavljenjem i kasnijom privatizacijom, nekompetentnim vođenjem i pljačkom, uništenu privrednu strukturu Hrvatske evropski kapital je restrukturirao prema svojim zahtjevima, a ne domaćim potrebama, pa su današnji industrijski pogoni, banke i trgovački centri, zapravo pogoni velikih multinacionalnih korporacija iz EU-a, koji sa tim matičnim centrima i razmjenjuju, pa domaći pogoni nestaju, a time i nacionalna ekonomija. Naravno, u svijet odlaze i multiplikativni učinci, pa i eventualno ostvarivani privredni rast na domaćem terenu nije istovremeno i razvoj. To je fenomen razvoja nerazvijenosti kojega oličava nepovoljna privredna struktura, prilagođena servisiranju stranih multinacionalnih korporacija i banaka, te pad industrijske proizvodnje, naročito one teške, i rast nezaposlenosti. Ova svojevrsna kolonijalizacija je zapravo trajni izvor recesije, koja u Hrvatskoj traje već dvadeset godina, a ne svjetska kriza kao što nas uvjeravaju zvaničnici. To je pravi razlog da se ni industrijska, ni poljoprivredna proizvodnja, ni zaposlenost nisu vratili na razinu iz 90-te. Na toj tranzicijskoj paradigmi, ne samo da nema izlaza iz krize, već nema ni opstanka Hrvatske.
Svakom pametnom moralo bi biti jasno da i formalnim uključivanjem u Evropsku Uniju (kako vidimo EU je već ušla u Hrvatsku), procesi inaugurirani od strane multinacionalnog kapitala, koji su i do sada dezartikulirali našu privredu, bit će samo olakšani pa se na tom putu i ne mogu tražiti izlazi za Hrvatsku. Taj put može samo voditi u još nesmiljeniju eksploataciju već devastirane Hrvatske. Prvo je u Hrvatsku ušla strana banka, onda strana korporacija preuzima domaće pogone, a iza toga umaršira NATO kako bi taj kapital štitio. Završni čin je uključivanje Hrvatske u Evropsku Uniju kako bi se uspostavila i neposredna zakonska ingerencija nad tim kapitalom, ne prepuštajući ga „hirovitostima“ nekakve hrvatske vlade, osobito ako bi ona, ne daj bože, bila socijalistička.
Ako ovaj kolosalni problem pred nama naš malograđanin ne vidi, nego se raduje što mu eto neće trebati pasoš na granici, a ucviljena majka što će njezin sin moći studirati i tražiti posao širom Evrope, onda na njih uopće ne treba trošiti riječi.
Cijeli scenarij Socijalistička radnička partija ne može podržati. Naprotiv, mora mu se suprotstaviti, kako zbog izložene argumentacije, tako i zbog sasvim praktičnog razloga s pozicija lijeve i revolucionarne partije. Naime, posve je jasno da će evropski institucionalni okvir, utemeljen na Maastrichtu, dodatno ojačati poziciju kapitala i sutra će svakako biti teže pružiti otpor njegovoj dominaciji. To nikako ne znači da ćemo mi, kao klasno orijentirana partija, nespremni dočekati ishod odluke, kakva god ona bila, odnosno sasvim sigurno ćemo, u slučaju referendumskog opredjeljenja za EU, odmah pristupiti radikalnom repozicioniranju partije te ćemo snažnijom suradnjom s drugim lijevim snagama na međunarodnoj sceni dati svoj doprinos jačanju evropskog radničkog pokreta, kako se to od nas i očekuje.
Izlaz za Hrvatsku vidimo u autentičnom razvoju. To je zahtjev kojim se ovladava vlastitim razvojem, a ne prepušta ga se drugima (što se događa na takozvanom slobodnom tržištu na kojem vladaju jači), i usredotočuje se na korištenje vlastitih komparativnih prednosti i resursa, što pretpostavlja stvaranje privredne strukture iznutra koja osigurava vlastiti dinamizam razvoja i punu zaposlenost. To se ne može ostvariti prepuštanjem tokovima slobodnoga tržišta, bez vlastite strategije i usmjeravanja razvoja. Nema tu nikakve autarkije s kojom nas zvaničnici plaše. Naprotiv, autentični razvoj također traži integracije, ali integracije sa sebi ravnima. Za nas, to su zemlje regije (bivše jugoslavenske republike i šire) i zemlje trećega svijeta, a sa Evropskom Unijom bilateralno. To nipošto nije otklon od Evrope, nego od grube eksploatacije.
Suprotstavljajući se Evropskoj Uniji, mi ne vezujemo svoje zastave ni s onima koji viču protiv EU, ali samo zato što smatraju da je čovjek odlučujuće određen organskoj pripadnosti svojoj naciji ili rasi, kao mističnom jedinstvu prirodnog i povijesnog, pa je time nacionalna država entitet višega reda, a čovjek, pojedinac, nižeg. Stoga oni uvijek slijepo brane državu, a zanemaruju što se događa s čovjekom. Nestankom države, za njih nestaje i čovjek, što naravno nije točno, bez obzira što narodi teže svojoj državi.
Mi, dakle, nismo protiv Evrope kao takve, već protiv Evrope Maastrichta. Socijalisti su prvi sanjali udruženu Evropu, i dalje je sanjaju, ali Evropu rada i naroda. EU to nije!
Ivan Plješa, dipl.oec.
Predsjednik SRP-a
Jasna Tkalec
OBRTANJE SITUACIJE
Hoće li Francuska uspjeti obrnuti situaciju u Evropskoj Uniji?
Za francusko predsjednikovanje Evropskom zajednicom njezin je predsjednik Sarkozy kazao, ucrtavši na zastavu Unije Eiffelov toranj, kako će uspjeti obrnuti naglavce negativne trendove u Evropi, u prvom redu ekonomske, a zatim i političke. Ćuška, koju je Evropska Unija primila nedavno od Irske, zemlje koja je neosporno profitirala ulaskom u Evropu, još žestoko peče.
No ona peče političare i predsjednike evropskih država, a mnogo manje narode odnosno građane Evrope, koji se o toj zajednici malo brinu, ali je zato snažno osjećaju njihovi džepovi, prvo pogođeni uvođenjem Eura, a sada sve većom inflacijom. Današnja Evropska Unija je upravo ono što su joj od samog početka spočitavali pravovjerni ljevičari: zajednica kapitala i kapitalista, a ne zajednica građana ili naroda. Ona je neosporno zajednica vlada i država i zajednica financijskog kapitala, ali što je običnom građaninu do toga stalo?
Daleko je ta Evropa od one mirne, vjerski tolerantne i ekonomski prosperitetne Evrope, o kojoj je, vidjevši je razdrtu vjerskim sukobima, sanjao Giordano Bruno i u koju se nadao Napoleon i pisao o njoj na Sv. Heleni, što Tolstoj citira u «Ratu i miru». Napoleon je ratovao po Evropi upravo zato da bi raširio ideje Francuske revolucije, naravno onakve kakvim ih je vidjela francuska krupna buržoazija, čijim je izrazom postao. «Vodio se rat radi velikog cilja, da bi se svi odmorili i bili sigurni. Trebalo je da se otvore novi vidici, da otpočnu novi radovi i da zavlada opće blagostanje. Evropski sistem bio je već osnovan: valjalo ga je samo urediti. Tako bi u Evropi ubrzo bio samo jedan narod i svatko bi se, kamo god putovao, nalazio uvijek u zajedničkoj domovini. Bio bi postavljen zahtjev da svatko može ploviti po svim rijekama, da more bude zajedničko i da se velike vojske ubuduće svedu samo na gardu…Ustavna vlast odvijala bi se pod okriljem velike, snažne, veličanstvene, mirne, slavne domovine…»
Da li je današnja Evropa ostvarenje Napoleonovog sna?
Danas je Evropa velika i mirna, ali njeni soldati (unajmljeni «a soldo» tj.novcem) kao NATO-vi vojnici služe u Iraku i Afganistanu, nerijetko gubeći život, globalnom imperijalnom projektu, kojem se Evropa nije u stanju oduprijeti. Ona je vjerski tolerantna, ali samo na papiru, jer prema manjinama – vjerskim i etničkim – njene uredbe kao i njeni građani ne ispoljavaju baš pretjeranu trpeljivost. Ona je trpeljiva samo u odnosu na smanjenje kupovne moći potrošača, odumiranje socijalne države, rast cijena usluga zdravstva i školstva, ali samo dotle dok to mora podnositi. To jest dok se o njenoj Konstituciji – Ustavu dogovaraju njeni političari i vlade. Ukoliko se raspiše referendum i zapitaju se evropski narodi ili građani, oni ne propuste da se ritnu kao ona Papina mula iz Daudetove pripovjetke. To su već učinili u Francuskoj i Nizozemskoj, zatim su se «Turci (odnosno u ovom slučaju evropski vođe) dosjetili jadu» i unijevši neke izmjene u ustavni papir pod nazivom «Lisabonski traktat» (Lisabonski ugovor), ponovo ga pustili u opticaj, s time da o njemu ne odlučuje glasanje građana, već vlada. A negdje to nije prošlo...
U ime uvećanja slobode (kapitala) Evropu su još više »destrukturirali», nastojeći otežati i kolektivno nastupanje i odupiranje kapitalu. Tako je jedan podnesak, nazvan Lisabonska Agenda, udario na osmosatni radni dan, ozakonjen još 1917. godine, što je na ljevici izazvalo buru protesta i negodovanja.
Funkcioniranje Evropske Unije odnosno njezinih organa jednostano je (i donekle podsjeća na strukturu predstavničkih i izvršnih organa bivše Jugoslavije – također federativne zajednice). Tri su glavna organa: Vijeće (Savjet) Evropske Unije, Komisija i Parlament EU. Vijeće EU – odnosno vlada - sastavljeno je od predjednika vlada svih evropskih zemalja i ministara vanjskih poslova. To tijelo ima izvršnu funkciju, a Predsjedništvo Vijeća EU rotira se svakih šest mjeseci, prema tome, koja je zemlju došala na red da predsjedava Unijom. Komisija EU, čiji je predsjednik Barroso (biran na pet godina), ima reprezentativnu funkciju te dužnost da brani interese UE i da podnosi prijedloge zakona Vijeću UE i Parlamentu i da se bavi svim pitanjima koja se tiču Zajednice. Naravno tu je i Parlament UE, legislativni organ drektno biran u svim zemama, a pored njega važne su institucije i Evropski sud pravde i Središnja evropska banka.
Lisabonskim traktatom, podnesenim od Barrosa (odnosno Komisije EU) predlažu se veće, gotovo izjednačavajuće fukcije Parlamenta UE sa vladom odnosno Vijećem Unije. Po prvi put se ograničava moć izvršne vlast u korist legislativne. Lisabonski traktat, po tvrđenju predlagača, daje Evropskoj Uniji veću demokratičnost i transparentnost, inzistirajući na povećanom učešću nacionalnih parlamenata te uvodi načelo suodlučivanja. Važna je inovacija načelo građanske inicijative: određeni broj građana (najmanje jedan milion) ili određena grupa država može istupiti pred parlamentom i vladom EU s vlastitim prijedlozima ili zahtjevima. Traktat nadalje uređuje odnose među članicama, a kao apsolutnu novinu (slučaj Jugoslavija docet!) donosi regule i modalitete za istupanje iz članstva Evropske Unije.
Nesumnjiv je korak napretka demokracije i uvođenje obaveznosti za sve članice (zemlje i vlade EU) poštovanje Povelje temeljnih prava građana EU, sakupljenih u šest osnovnih grupa, od kojih se prva odnosi da dostojanstvo građana, druga na slobode građana, treća na jednakost, četvrta na solidarnost, peta na državljanstvo, šesta na pravdu, dok se sedmom skupinom mogu smatrati opće odredbe za provođenje navedenog.
Sve te institucije, bar na papiru, imale bi od EU učiniti modernu, demokratsku i funkcionalnu zajednicu svih država članica i svih građana te evropske naddržavne tvorevine, čiji su temelji udareni još davne 1952. u Parizu. Te je godine stvorena Zajednica za ugljen i čelik, koja je u početku bila samo jedan međudržavni carinski i robni ugovor Njemačke, Framcuske i Italije i zemalja Beneluxa (odnsno Nizozemske, Belgije i Luxemburga), da bi 1957.potpisivanjem Rimskog ugovora bila rođena Evropska Zajdnica od strane navedenih zemalja članica.
Lisabonski traktat i Povelja fundamentalnih prava građana EU nesumnivo važni i napredni dokumenti garantiraju demokratičnost, no imaju onu istu manu, koju su imali i dokumenti na ovim prostorima propale zemlje. Sve je to vrlo lijepo u zamisli i na papiru, a u praksi je sasvim drugačije, jer sprovođenje uredbi zajednice zahtijeva visok stupanja evropske svijesti i nesebičnost. Životna je praksa vrlo daleko od namjera. Sve još više komplicira strukturalna odnosno konstitutivna dvosmislenost insitucija Evropske zajednice. Vlada, odnosno Vijeće EU, sastavljena od predsjednika vlada i ministra vanjskih poslova država članica. istovremeno ima i nema izvršnu vlast. Naime iako ona formalno posjeduje tu vlast, o razvoju i napretku Evropske Unije odlučuje drugo tijelo, Komisija EU, koja formalno nema izvršne sile, ali je birana na pet godina i bavi se isključivo zajednicom. Komisija EU putem svojih komisija vodi računa o probitku Evropske zajednice i svoje zakonske prijedloge daje na usvajanje Evropskom parlamentu i Vijeću Evrope. Kao nekad u Jugoslaviji savezni organi – u ovom slučaju organi Komisije brinu o Uniji - ali oni formalno nemaju velike moći i ne mogu nikoga prisiliti na poslušnost.
Zajednica i nepoćudna ponašanja
U Italiji je Berlusconi uspio natjerati ( ili potkupiti obećanjima) gradonačelnike Val di Susa da pristanu na prolaz preko živopisnog krajolika vlaka «Eurostar», koji će brzinom od 300 na sat preletjeti Alpe i predstavljati spojnicu s Lyonom i evropskim saobraćajnim krvotokom, prema odlukama donesenim u EU, koje Prodijeva vlada nije uspjela sprovesti...
Istovremeno je gradonačelnik Milana, uz odobrenje novog ministra untršnjih poslova Maronija, počeo popisivanje Roma, punoljetnih i maloljetnih, s uzimanjem otisaka prstiju, jer su «Romi etnija sklona delinkvenciji». Protesti nadležnih organa Evropske Unije iz Bruxellesa nisu izostali, ali ni urodili plodom i sramno je stvaranje «spiskova Cigana» nastavljeno. Popisi Roma podsjećaju na Evropi dobro poznate spiskove iz doba «rasnih zakona», putem kojih su nacisti došli do «konačnog rješenja» židovskog i romskog pitanja.. Nastavljeno je rušenjem «nomadskih kampova» i protjerivanjem njihovih stanovnika na Balkan i u Rumunjsku, makar bili rođeni u Italiji. Svi će se ti akti vjerovatno naći pred Evropskim sudom pravde, ali život je brz, a sudski organi spori…
Pola milijarde glasača
A Evropska je Unija, impozantna je tvorevina, sa 500 miliona stanovnika i 27 država članica. Od 1979. godine Evropski parlament, koji ima sjedište u Strasbourgu, a sastaje se u Bruxellesu i u Luxembourgu, demokratski bira općim pravom glasa svoje predstavnike svakih pet godina. Danas stanovnici Evropske Unije za Evropski parlament izabiru 795 zastupnika. Ovi čine više parlamentarnih grupacija, od kojih je najjača ona Narodnih partija – evropski demokrati sa 277 zastupnika, na drugom su mjestu Socijalisti sa 218 zastupnika, na trećem Savez liberala i demokrata sa 106 zastupnika te Savez za Evropu nacija sa 44, Zeleni – slobodni evropski savez sa 42, Evropska ujedinjena ljevica-nordijska zelena ljevica (socijalisti i komunisti) ima 40 zastupnika, a tu treba dodati politički formaciju Nezavisnost i demokracija (tzv. euroskeptici) sa 21 zastunikom.
Grupaciju Zeleni i Slobodna Evropa, uprkos nazivu, uglavnom ne sačinjavaju partije ljevice, dok se može se kazati da su, osim Socijalista, Evropska ujedinjena ljevica-nordijska zelena ljevica (European United Left–Nordic Green Left) istinski lijeve partije, a Liberali i Demokrati predstavljaju i neke socijaldemokratske evropske formacije. Ostale političke grupacije (čak i većine zelenih) zaista su daleko od bilo kakve ljevice. Evropski parlamenat ima legislativnu vlast, donosi bilancu i kontrolira je, a može donositi i političke odluke.
Zasad je to Evropska Unija u «dvije brzine», jer se za nove članice Unije garantira slobodan protok roba i kapitala, iako ne i radne snage, čiji višak postoji u cijeloj Evropi. Ipak evropski imigranti s istoka doprinose ako ničem drugom ono porastu nataliteta – i naravno kriminala.
Evropa traži i garantira slobodu (kapitala), ali nije još u stanju garantirati poštovanje ljudskih prava i toleranciju. Ona se mnogo brine za propise, koji omogućuju nesmetani protok financijskih sredstava tj. poslovanje banaka i protok novca, a ne dozvoljava obranu sitnih tržišta, zahtijeva nesmetano otvaranje tržišta nekretnina i svih vrsta roba, ali je ne brine osiguranje radnih prava vlastitih građana ni njihova socijalna prava, koja iz dana u dan sve više ugrožava rast cijena. Evropski se propisi mnogo bave nekim domenama na koje je Evropska Unija naročito osjetljiva kao što su zaštita ambijenta i zaštita privatnosti građana te standardizacija roba i autoktonih proizvoda i specifičnih prehrambenih artikala te njihovih naziva. Tako se zaštićeni parkovi prirode i njihove biljne i životinske vrste množe po evropskim zemljama, a mnoge su države zaštitile vlastitu proizvodnju hrane i pića, o čemu brinu čitavi timovi stručnjaka i predstavnika zemalja i vlada. Evropski su proizvodi međutim još uvijek skupi za svjetsko tržište te se evropska roba plaćena Eurima uglavnom mnogo manje prodaje od roba prodanih za dolare. Kako je Eura manje u opticaju od dolara to uvjetuje visoku cijenu Eura u odnosu na dolar. Evropska Banka nedavno je još više podigla cijenu novca. Poskupljenje novca dovelo je do poskupljenja kredita. Ovo je najviše pogodilo kupce stanova kreditom i dovelo ih u situaciju da nisu u stanju otplaćivati stanove u kojima žive. Tržište nekretnina već se urušilo u Americi i sad mu prijeti ista sudbina i u Evropi, sa katastrofalnim posljedicama za sve koji otplaćuju stanove.
Monetarna politika EU slijedi uglavnom ekonomski pravac koji drži da se inlacija, stalno prisutna u UE, može suzbiti smanjenjem javne potrošnje, politikom zaustavljanja rasta dohotka odnosno obarenjem cijene rada. Te politike zasad nisu uspjele izaći na kraj s inflacijom, ali su izazvale bijes sindikata i val štrajkova i u najrazvijenijim evropskim zemljama kao što su Njemačka i Francuska..
Evropa daje povoljne kredite za razvoj poljoprivrede, ali samo one krupne i tehnološki napredne, a i tu diktira količine i tehnologije, što individualne proizvođače dovodi do propasti. Po evropskim propisima ni jedna od njenih članica ne bi smjela imati više od 20% seoskog stanovništva.
Nove članice, kao na primjer Slovenija, morale su s Evropom usuglasiti 2.000 što zakona, što propisa prije dogovorenog primanja u Zajednicu. Ova daje novac i za modernizaciju ribarske flotile, ali ribari se bune i štrajkaju, jer im se sa današnjom cijenom goriva ne isplati izlaziti na more…
I tako od zemlje do zemlje evropski propisi izazivaju političke i privredne potrese i bure, jer u ime širenja sloboda oni često povećavaju individualne slobode gazda, vlasnika i poslodavaca, a umanjuju slobode potčinjenih, potrošaća i radnika. Ovi posljednji su bez sumnje većina evropskog stanovništva, ali iz mnogih razloga, od kojih propaganda nije najmanji ni zadnji, oni glasaju tako kako glasaju - više desno nego lijevo.
Evropa dvadesetsedmorice
Evropa dvadesetsedmorice je Evropa nedavno primljenih osam tranzicijskih zemalja, koje, osim što su ekonomski zaostale, predstavljaju za nju i pravo političko opterećenje, jer su u Evropski parlament ušle njihove reakcionarne i retrogradne stranke, koje su se odmah okomile na komuniste, pa čak postigle ukidanje imena, a najbrojnim talijanskim komunistima nije uspjelo zaustaviti taj juriš. Pokušaj, zajedno sa njemačkom i sjevernoevropskom ljevicom stvaranja jake evropske parlamentarne ljevice (Ujedinjena ljevica) zasad je samo djelimično uspio, jer su komunističke partije, osim grčke i portugalske, propale u domicilnim državama.
I tako, dok je politička usitnjenost i razdobljenost sve veća i dok se s ljevice neprestano čuju svađalački tonovi, desnicu ujedinjuje ono što je najjače: interes. U Evropi se u mnogim državama održavaju desne vlade najdisparatnijih partijskih formacija i kombinacija, jer ih povezuje potreba obrane interesa kapitala u času posvemašnje svjetske ekonomske krize, pada dolara, porasta cijena energenata, pa stoga i svih drugih proizvoda, što dovodi do neprekidnog gunđanja upravljenog prema onom ko je najdalji i najapstraktniji, a to je Evropska Unija i njena golema (i skupa) birokratska mašina. Javljaju se političke formacije desno-lijeve, krajnje skeptične prema Evropskoj Uniji. Ona tu malo može, ali je to malo i dira.
(Message over 64 KB, truncated)