”Udar na industrijsku kičmu Italije nikada nije bio jači. Neki ekonomisti govore da je situacija usporediva s onom kad je Italija izgubila II svjetski rat i bila poharana od Nijemaca i od bombi. Najveća željezara u toj zemlji, kao i u ovom dijelu Evrope zatvara se s pravom, jer je godinama trovala ne samo svoje radnike nego i građane Taranta, lijepog južnjačkog gradića. U njoj rade tisuće radnika, koji se još nadaju u sanaciju problema i ozdravljenje tog industrijskog giganta, ali sudske odluke su svakog dana sve drastičnije, a tko da se bori protiv permanentnog trovanja ljudi? Radnici nemaju mnogo šta birati: crkavati od zagađenja ili od gubitka posla i izvora sredstava za život nije baš neka dilema…”

piše Jasna Tkalec

Oko rada, radničke klase, intelektualnih radnika odnosno svih onih koji žive od vlastitog rada, a ne od otetog, ukradenog ili opljačkanog bogatstva, vodi se politika spaljene zemlje. To je poznata ratna taktika, a primjenjivali su je nacisti u Sovjeskom Savezu i svugdje gdje je bio jak pokret otpora, kako bi se onima koji ne poginu od napada, oduzela svaka šansa preživljavanja. Osujetiti postojanje boraca na tom području i onemogućiti borbu. Baš to se ovih dana događa talijanskim radnicima i samoj Italiji. Uništiti industrijski i radni potencijal neke zemlje znači uništiti tu zemlju i to za više genracija.

Monti i njegovi ministri mogu govoriti što hoće – da spasavaju zemlju od bankrota ili da ista ne dođe u poziciju Grčke ili Španije: kad više ne bude u zemlji rada i radnog krvotoka, kolanja proizvoda kroz industrijsku mrežu zemlje, zar će se  zemlja «spasiti» propasti, čak i ako agencije za «rating» budu zadovoljene?

Udar na industrijsku kičmu Italije nikada nije bio jači. Neki ekonomisti govore da je situacija usporediva s onom kad je Italija izgubila II svjetski rat i bila poharana od Nijemaca i od bombi. Najveća željezara u toj zemlji, kao i u ovom dijelu Evrope zatvara se s pravom, jer je godinama trovala ne samo svoje radnike nego i građane Taranta, lijepog južnjačkog gradića. U njoj rade tisuće radnika, koji se još nadaju u sanaciju problema i ozdravljenje tog industrijskog giganta, ali sudske odluke su svakog dana sve drastičnije, a tko da se bori protiv permanentnog trovanja ljudi? Radnici nemaju mnogo šta birati: crkavati od zagađenja ili od gubitka posla i izvora sredstava za život nije baš neka dilema… Istovremeno štrajkaju posljednji rudari u zemlji, kopači ugljena na Sardiniji, jer taj nije nikome više potrban. Sišli su i u jame na dubini od 400 metara ispod zemlje i prijete da će tamo ostati, dok se ne pronađe neko rješenje, ali izlaz iz situacije nije na pomolu, a oni s dinamitom u jamama, ipak će morat odustati i izići na površinu kao «suvišni ljudski materijal». Još je gora priča s tvornicom Alcoa na istom otoku, koja je proizvodila aluminij, strateški materijal, za jednu američku multinacionalnu firmu. Ali multinacionalka gubi novac, firma nije više rentabilna, nju se sudbina sardinskih radnika ne tiče. Firma odlazi tamo gdje će proizvodnja – od energije do ljudskog rada – biti jeftinija. Talijanska država, jer je u više navrata pokušavala da održi fabriku otvorenom, davala velike pozajmice firmi, još je oglobljena od EU,  budući da po liberalno-liberističkoj ideologiji, koja prevladava u toj evropskoj nad-državi u nastajanju, državi dopušteno isključivo donošenje zakona koji omogućuju slobodu poslovanja firmi, no ona se nikako ne smije miješati u rad i ili novčano pomagati poduzeća. Stoga je državi Italiji, kao i za premašenu proizvodnju mlijeka prije nekoliko godina, od strane EU naplaćena masna globa.

Maleno nije lijepo

A kako ni jedna nevolja ne dolazi sama, odjednom je došao u pitanje ne samo rad FIAT-ovih sukurzala na jugu zemlje, nego i rad i život matične fabrike automobila u Torinu. I ona se bori za vlastiti opstanak. U krizi se automobili malo kupuju, FIAT-ovi automobili se nikako ne prodaju, tvornica svaki dan stvara gubitke, a njen slavom ovjenčani manager Marchion jednostavno izjavljuje kako on ne može raditi gubeći novac, pa suvremenom Lingottu, ogromnom FIAT-ovom postrojenju u Torinu, koje je kroz cijelo dvadeseto stoljeće imalo ulogu protagoniste na  historijskoj sceni razvoja zemlje – naročito krajem pedesetih i šezdesetih godina minulog vijeka, kad se na sjever preselila sva radna snaga s juga zemlje – prijeti neslavan kraj. Postupno zatvaranje, ako ne i potpuni krah. Već se zatvorilo niz pratećih tvornica, koje su izrađivale izvjesne unutarnje dijelove automobila, pa su očajni radnici stalno na cesti, penju se na tornjeve ili se polijevaju benzinom i prijete da će se zapaliti, no ni to ne pomaže. Pokoji nesretnik, koji je to učinio, preminuo je u bolnici i oko toga ni mediji nisu dizali previše galame. Tim prije što primat smrtnih slučajeva nemaju nesreće na radu, sramno učestale u Italiji, već samoubojstva sitnih poduzetnika, vlasnika mikroindustrije sa sjevera zemlje, koja ipak čini 85% industrijskog tkiva zemlje. To su nevelike fabričice, koje su se razvijale kroz nekolikogeneracija, a koje ne mogu preživjeti krizu, jer su daleko neotpornije od krupnijih industrijskih pogona. U tome se Italija razlikuje od Francuske, čiji je najveći dio industrije u vlasništvu velikih kompanija. One kad zaglave uzrokuju ozbiljne nesreće, ali zaglavljuju teže. Porodične fabrike u krizi krahiraju i umiru kao muhe pred zimu, poričući nekadašnji razvikani slogan: «Maleno je lijepo». U prošlim vremenima te su manufakturne industrije, s velikim brojem vrlo marljivih i visoko osposobljenih zanatskih radnika, bile kupovane od strane velike industrije, naročito u sektoru prehrabenih proizvoda. Pa je fabriku vrlo cijenjene «nutelle» (marmelade od lješnjaka») Ferrero «pojela» poznata fabrika čokolade, sladoledarnice preuzela Nestle itd. Međutim industriju precizne mehanike nema tko kupi – u tom vidu nju više nitko ne treba. Visoka i stalno sve savršenija tehnologija preuzima ljudski rad i vještine ljudskih ruku. Čak je u Brazilu, koji je imao vrlo jeftinu radnu snagu, u automobilskoj industriji odavna primjećeno kako se rad mašina daleko više isplati od najjeftinijeg ljudskog rada. Zato se pomor fabričica i pogona nastavlja, a bez posla ostaju ne samo nekvalificirani ili nisko kvalificirani radnici, koji po mišljenju sadašnje vlade isuviše «emotivno» reagiraju, već i kognitivni radnici, visoko tehnološki obrazovana radna snaga, koja se bavi softwerima i sličnim.

Fabrika Nokia zatvara vlastiti pogon. Zapošljava isključivo inžinjere, stručnjake za elektroniku, njih nekoliko stotina. No firma namjerava izmjestiti fabriku u Portugal ili u istočnu Evropu. Inženjerima je jednostavno kazala: ukoliko sami dadnete otkaz, dobit ćete otpremninu. Ukoliko ne, dobit ćete otkaz, a za otpremninu se tužite na sudu… pa ako je dobijete… kroz kojih desetak godina… možda će se stvar riješiti. Čini se da je pogon Siemensa u južnoj Italiji izmislio daleko bolji način: odjednom je kazao svim zaposlenima uMessini na Siciliji (također tako zvanoj «kognitivnoj radnoj  snazi» t-tehničkoj inteligenciji) da za 10 dana moraju svi do jednog doći u Milano, u novi pogon pokraj željezničke stanice Lambrate. Tko ne dođe – gotovo je – ostaje bez posla. Kako u toj tvornici rade mnogi zaposleni po posebnom članu radnom zakonodavstva, koji favorizira osobe s invaliditetom ili kronično bolesne osobe, odnosno one koje imaju takve članove u porodici to je još ovakvo naglo premještanje još manje izvedivo, pogotovo ukoliko se uzme u obzir da je cijena stana u Milanu i do deset puta viša no u Messini. Zaposleni smatraju da se jednostavno radi o «kamufliranim otpuštanjima». Izmislim uvjet koji je za zaposlene neispunjuiv, pa ih zatim otpustim, jer nisu udovoljili zadanom uslovu. Jasno, čitavi advokatski timovi, koji se bave radnim ugovorima, upošljavanjem i otpuštanjem s gledišta profita poslodavaca i gazda, usavršili su «finte» obračunavanja sa zaposlenima… odnosno kako da ih se što prije riješe, kad im više ne trebaju, uz najmanji mogući trošak. To je pollitika «spaljene zemlje», koja je tim žešća što se svim silama nastoje izbaciti iz igre sindikati. Marchion je u FIAT-u zabranio sindikate: raspisao je referendum, koji je svaki radnik morao pojedinačno «izglasati», odnosno izjasniti se i potpisati, da pristaje na ovu točku radnog ugovora. Radnici su pognuli glave i potpisivali. Petoricu radnika najborbenijeg sindikata metalskih radnika, FIOM-a, jednostavno je izbacio s posla. Ni nakon sudske odluke FIAT-ova tvornica ih nije htjela ponovo uzeti na rad. Pustila ih je u pogone tek prije kojih mjesec dana, na osnovu odluke Vrhovnog suda. Izgleda da im je sreća i radost bila kratkog vijeka, jer će se pogoni u koje su ipak primljeni zatvoriti, a radnici FIAT-a i pratećih industrija definitivno mogu definitivno ostati bez posla.

Ne dajte da vas zavedu!

Osim ogromne ljudske tragedije, jer svi ti ljudi imaju porodice i djecu, to je kolosalno upropaštavanje stečenih vještina i znanja. Te hiljade inžinjera, specijaliziranih radnika ili radnika u pogonima posjedovali su znanje i vještine, koja nisu stekli u jedan dan. Za ovladavanje njima proliveno je mnogo znoja.  Koga to briga? Upotrebljena roba odlazi na odlagališta smeća. No šta uraditi s odlagalištima ljudi? S ljudima koji su postali višak i čija znanja treba baciti u smeće? Koliko će vještina, znanja, radnih sposobnosti i života ljudi poropasti zbog ove radne katastrofe zemlje? Kamo će ljudi, i najviše obrazovani, ukoliko su prevalili pedesetu? Njiih više nitko neće, a u Evropi i nemaju kud. Sindikati više nisu u stanju da ih brane, a Fornero, ministarka rada u novoj vladi, izjavljuje kako je rad privilegija, a ne nužno pravo, iako u ustavu zemlje piše upravo suprotno. Za privredni debakl zemlje Monti optužuje (kao zastarjelu i prevazeđenu, dakle kočnicu razvoja) Povelju o radnim pravima, koja je smatrana jednom od velikih civilizacijskih i radnih dostignuća. Sad sve to lijepo treba odbacutu i poreći, zalupiti vrata prošlosti i krenuti… kamo? Politika spaljene zemlje imala je za cilj da uništi otpor. Čini se da nije uspijevala, čak ni nacistima.

Masovno otpuštanje radnika, zatvaranje proizvodnih pogona, lomljenje proizvodnih snaga zemlje u cilju vrhovnog diktata tržišta odnosno kapitala na kraju krajeva ugrozit će, sasvim sigurno, i sam taj kapital. No ne znači da neće slomiti mnoge živote. I sama ideja o nepotrebnosti ljudskog rada i o neprikosnovenom komandnom položaju i apsolutnoj supremaciji tržišta, jednako je glupa i zločinačka, koliko i ideja o supremaciji rasa. No ovu bi se danas malo tko usudio braniti, dok je ona o tržišnoj supremaciji stekla popriličan broj pristaša. Prijevarne riječi i pohvalne nakane uglađene evropske birokracije i i librerala-liberista ne jamče sretan rasplet. Iza njih se kriju brutalne politike uništavanja ljudskog rada i ljudskog dostojanstva. Ne dajte da vas zavedu!