Stevan Mirković, Veljko Kadijević i beskompromisni jugoslavizam

A. Martocchia, sekretar ItalijanskeKoordinacije za Jugoslaviju (CNJ ONLUS)

3.10.2015.

 Dana 1.10.2015. održao se u Beogradu sprovod druga i prijatelja Stevana Mirkovića (Valjevo 27.10.1927 – Beograd 26.09.2015).

Partizan na Sremskom frontu, zatim general-pukovnik Jugoslavenske narodne armije, komandant Treće armije, i načelnik Generalštaba JNA, “Stevo” je i nakon umirovljenja i raspada države, nastavio aktivnu borbu za spasavanje Jugoslavije kritikujući politiku podjele, čiji su korenipoticali iz inozemstva a koju su sprovodili izdajnici u raznim republikama. Sve do kraja svoga života Stevo je ostao jugoslavenski patriota, antifašist, komunist i internacionalist, osjetljiv na velika pitanja našega vremena, što potvrđuju mnoge teme kojima se bavio zadnjih godina.

Okončao je svoju vojnu karijeru najprestižnijom funkcijom  načelnika Generalštaba JNA (1987–1989), u vreme kada je federativna i socijalistička Jugoslavija propadala u krizi koja se pretvorila u bratoubilački rat, dok se Savez komunista, čiji je bio član već od godine 1944. – raspala.

Uvođenjem multipartijskog sistema, Mirković je sudjelovao u osnivanju novog "Saveza komunista, Pokreta za Jugoslaviju" (SK-PJ), ali ubrzo, nakon spajanja SK-PJ sa Jugoslavenskom udruženom levicom (JUL) Mire Marković, Stevan napušta organizaciju kao beskompromisni zastupnik jugoslavističkih i antikapitalističkih stavova, u kontinuitetu sa vrijednostima iz Titova razdoblja i čuvajući Titov lik kaosimboličan i idejni uzor.

Mirkovićevo jugoslavenstvo odnosilo se na državu "od Vardara do Triglava", budući da je bio i ostao  pobornik Jugoslavije svih Jugoslavena, nasuprot "realističkom" ili "minimalističkom" jugoslavenstvu JUL-a i socijalista, po kojima su Jugoslaviju mogli sagraditi samo oni "koji u njoj žele ostati", a to se odnosilo na Srbe... Ali utvrditi  ko "stvarno" želi biti unutar ili van Jugoslavije u vremenu medijske manipulacije i ratne dezinformacije, bila je nemoguća i besmislena misija, kao što je bila i ostaje nemoguća i besmislena svaka "pravedna" granična demarkacija između raznih jugoslavenskih naroda. Mirković je neprestano ponavljao: Uzmite kao primjer Srbe, koji su u SFRJ po Ustavu bili "konstitutivan narod" i to ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj i Bosni... a danas su ipak svugdje "stranci" (možda čak i u samoj Srbiji). Ni jedan narod cijepanjem  nije stekao pravu domovinu, nitko ne živi u unitarnoj državi, nego su svi podijeljeni unutar novih prokletih granica! Kako se dakle pomiriti sa "činjenicama" secesija? – prebacivao je Mirković ljevicama u vladi.

Kadijevićev slučaj i JNA kao poslednja nada

Taj Mirkovićev stav moguće je uporediti sa stavovima koje je zastupao poslednji Savezni sekretar za Narodnu odbranu SFRJ, Veljko Kadijević, koji je u februaru-martu 1991. pokušao uvjeriti najviše državne rukovodioce u neophodnost uvođenja izvanrednog stanja, kako bi se onemogućilo djelovanje secesionističkih milicija i spriječio raspad Federativne Republike. Na sastanku na Topčideru u prisustvu svih šest predsjednika Republika i autonomnih pokrajina, predsjednika Federacije i najviših vojnih kadrova, Kadijević je tvrdio da bi uvođenjem vanrednog stanja blagovremeno trebalo zaustaviti paravojne formacije prisutne u državi, koje su podržavali vanjski i unutrašnji neprijatelji. I pored toga što je Kadijevićeva teza bila potkrijepljena argumentovanim i pouzdanim dokazima, ne samo političkim ili subjektivnim,  – na primjer skandal  iz 1990., kada su tajne službe snimile sastanak Hrvatskog ministra odbrane Martina Špegelja koji je  imao učešća u tajnoj nabavci oružja sa Zapada preko Mađarske u organizovanju borbe protiv JNA – ishod glasanja je bio negativan: stavljen je veto, "posle dugih i teških diskusija, tokom kojih je Stipe Mesić stalno bio na vezi sa Franjom Tuđmanom, Makedonac Vasil Tupurkovski 'sa američkom ambasadom u Beogradu' [sic], a Janez Drnovšek sa Milanom Kučanom" (Tanjug 07.10.2007). Uz to, i predstavnik Srbije je imao slabu poziciju: Borislav Jović je praktički odgodio svoju odluku pravdajući to potrebom da se konsultuje sa SSSR-om, što je međutim rezultiralo neuspjehom. U Kadijevićevom prisustvu je Jazov u Moskvi telefonom razgovarao sa poslednjim predsjednikom SSSR-a Mihailom Gorbačovom, koji nije želeo da primi Kadijevića, kao ni šest mjeseci prije toga. "Odgovori su bili negativni i svodili su se na to da na podršku SSSR-a ne možemo računati", rekao je Kadijević i dodao da je odgovor "bio neprijateljski i da je Gorbačovljeva politika prema Jugoslaviji bila destruktivna".                                                                                                                       

Odluka da se ne uvede izvanredno stanje u tom trenutku pokazat će se ubitačnom greškom koja će usloviti sudbinu Federativne Socijalističke Republike. Izvesno je da je Jugoslavija tada imala mnogo nemilosrdnih vanjskih neprijatelja, počev od SSSR-a do NATO-a koji je možda bio spreman da izvrši napad na Beograd, ali na kraju krajeva nije izbjegnut jedan drugi rat, puno bolniji, bratoubilački rat. Tu grešku neće nikada oprostiti  vojnici starog kova, patriote kao što su bili Veljko Kadijević i Stevan Mirković. Uslijedili su i drugi prijedlozi o "državnom udaru", a jedan je predviđao čak i Gedafijevo posredovanje (Tanjug 07.10.2007.), mada je već bilo prekasno, i rizično jer je postojala realna opasnost izbijanja građanskog rata između samih Srba. Ono što će uslijediti, bilo je prihvatanje činjeničnog stanja.

Nekoliko mjeseci kasnije Kadijević će morati prekinuti suradnju s rukovodstvom Srbije i Crne Gore,  zbog  realističke i defetističke linije koju je zastupalo. Prihvatanjem otcepljenja Slovenije i Hrvatske, "srpski narod se deli i svodi na nacionalnu manjinu izlaženu opasnosti uništenja". U istom intervjuu 2007. godine Kadijević je dakle, kritizirao Miloševića i predsjednika Predsjedništva SFRJ Jovića: "Već tada su vodili dvostruku igru prema Srbima u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj". Kadijević "tvrdi da mu je Milošević, kada su počeli sukobi u Sloveniji i Hrvatskoj, predlagao da se JNA povuče sa svih teritorija na kojima joj 'pucaju u leđa'. Kadijević navodi kao primer zahtev vojske  da joj se upute dve pešadijske brigade, jedna iz Srbije a druga iz Crne Gore, kako bi se razoružale slovenačke snage, čemu su se predstavnici Srbije i Crne Gore u Predsedništvu SFRJ usprotivili". Jović je "'bio glavni akter distanciranja Srbije od Srba s one strane Drine i Une', smatrajući da 'jedni i drugi Srbi' nemaju ničeg zajedničkog osim imena. 'Srpski narod je stoga uništen, definitivno pobeđen i na taj način podjeljen”, smatrao je Kadijević. 

Oktobra 1991, su mu s jedne strane nudili mjesto Predsjednika Federacije i čak mogućnost izvršenja kvazi državnog udara protiv eventualnih unutrašnjih neprijatelja nove mini-Federacije, s druge je bio izložen pritisku da prihvati nove unutrašnje granice nametnute od strane Evropske Zajednice i NATO-a. Pošto se protivio tom cenkanju, Kadijević je napustio poziciju Saveznog sekretara za Narodnu odbranu 6. januara 1992., t.j. samo nekoliko dana prije zloglasnog međunarodnog priznanja "nezavisnosti" Slovenije i Hrvatske.

Kadijević je, kao i Mirković, nedavno, 2. novembra prošle godine preminuo i to u Moskvi, gdje se nalazio u egzilu. Rođen kod Imotskog 21.11.1925, od oca Srbina i majke Hrvatice, kao vrlo mlad postao je partizan, a zatim je u vojsci dostigao najviše funkcije. U trenutku samoproglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske bio je na poziciji Saveznog ministra obrane SFRJ-a. Zbog toga ga je hrvatski režim kasnije optužio za ratne zločine, tako da je za njim bila izdata Interpolova poternica, dok Haški Tribunal/MKSJ nije ikad izdao nalog za njegovo hapšenje.  2001, nakon prozapadnog državnog udara u Srbiji, odlučio je da traži politički azil u Rusiji, od koje je 2008. dobio i državljanstvo.

Pred optužbama iz Zagreba, Veljko Kadijević je uvijek branio svoje postupke, navodeći da je JNA bila u obavezi da odgovori na akcije neoustaških formacija. U autobiografiji objavljenoj na srpskohrvatskom 2010. – Kontraudar. Moj pogled na raspad Jugoslavije – optužio je vrlo detaljno i obiljem dokaza prije svega SAD i Njemačku zbog njihovog doprinosa raspadu Jugoslavije i pogoršanju ratnih sukoba devedesetih.

Stevan Mirković, odnosno drama jednog vizionara

Za razliku od Kadijevića, kao da je prst sudbine odlučio, Stevan Mirković nije imao nikakvu vojnu ili političku funkciju u najgorim trenucima jugoslavenske krize; ali i da je bilo drugačije, izvjesno je da njegov stav ne bi bio bitno drugačiji od Kadijevićevog. Upoznali smo dakle Mirkovića u ulozi običnog, ogorčenog i oštrog komentatora tragičnih događaja s početka devedesetih godina. Naša suradnja s njim je započela odmah: najprije je učestvovao kao telefonski gost u emisiji "Jugoslavenski glas" na Radio Città Aperta, zatim je sudjelovao u Rimu na Mitingu mira i prijateljstva među naroda nekadašnje klanice (1993). Narednih godina smo ga posjećivali u Beogradu gdje bismo skupljali njegove izjave i tekstove, koje smo prevodili i širili koliko su to dopuštala naša mizerna sredstva.

1997. godine Mirković se zalagao za "obnovu" Saveza komunista Jugoslavije, koja se u septembru pojavila i na političkim izborima, dobivši 6786 glasova (1,64%), zavidan rezultat u kontekstu prilične fragmentacije komunističkih političkih snaga. Mjesec dana nakon toga bili smo u Beogradu na međunarodnoj demonstraciji protiv NATO pakta, koju je organizovao novi SKJ, zajedno s bivšim Glasom radnika. Kao mnogo puta prije toga, Mirković nas je ugostio u svojem domu, na čijem balkonu do današnjeg dana visi zastava SFRJ-a.

Iste godine osnovano je kulturno udruženje "Centar Tito", koje je sljedećih godina trebalo da animira proslave vezane za lik Josipa Broza, posebno povodom "kanoničnih" godišnjica (4. maj – smrt – i 25. maj – Dan mladosti) i da sudjeluje u široj mreži "Društava Josipa Broza Tita" osnovanih u svim bivšim federalnim republikama.

Neslaganja i podjele unutar antikapitalističke ljevice nisu  specifične isključivo za italijansku realnost: i u Srbiji je situacija danas veoma teška, zbog oštre podjele između titoističke i "kominformističke" frakcije (vjerne SSSR-u, Lenjinu i Staljinu) koju zastupa Nova komunistička partija Jugoslavije (NKPJ), kao temeljno organizirana politička partija nenaklonjena ustupcima u izbornim koalicijama.

U ovom kontekstu bremenitom subjektivizmima i poteškoćama, dok se i u drugim Republikama pokušavalo organizirati komunističku političku aktivnost, Mirkovićeva organizacija je promijenila naziv i postala "Savez komunista Jugoslavije u Srbiji" (SKJ u Srbiji).

Godine su prošle donoseći puno gorčine: najprije bratoubilački rat, nakon toga NATO agresija protiv onoga što je ostalo od Jugoslavije, napokon građanska, kulturna i politička dekadencija u Srbiji, ubrzana uspostavljanjem prozapadnog režima. Mirković je uvijek igrao ulogu portparola, nepoželjnu i nezavidnu ali ipak neophodnu i još uvijek potrebnu. Bio je vrlo strog kritičar svih vlada u zadnjih 25 godina: od socijaldemokratskih iz Miloševićeva doba do nacional-liberalne desnice još uvijek na vlasti, poslije državnog udara oktobra 2000.

Njegova se kritika ljevici u vladi (1991-2000) temeljila na pozicijama koje su bile radikalno suprotne tobožnjim "demokratskim" opozicijama omiljenim na Zapadu. Mirković se suprostavljao retoričkom samo prividno patriotskom nazionalizmu, a prije svega je pobijao postepeno ukidanje glavnih postignuća jugoslavenskog socijalizma, počev od radničkog samoupravljanja sredstvima za proizvodnju.

Tokom bombardiranja 1999, koje je predstavljalo šok za sve političke subjekte u Srbiji, Stevan se usprotivio svakoj kapitulaciji po pitanju Kosova kao kulturnog i povijesnog srca "male domovine" Srbije,  kao i teritorije ogromne strateške vrijednosti zbog prirodnih bogatstava i znatnih proizvodnih pogona koji su bili plod rada generacija Jugoslavena.

Nakon "zaokreta" 2000, Mirkovićev kritički stav prema novom režimu nije se bitno izmenio. Nastavljala se borba protiv privatizacije, ali iznad svega bilo je potrebno povisiti glas protiv revizionističkog, pročetničkog, monarhističkog i u suštini profašističkog trenda na snazi u ovoj državi koja je već bila talac NATO-a. Mirković je stajao u prvom redu uvijek ali prije svega kad je trebalo podsjetiti na tekovine Narodno-oslobodilačke borbe, odbraniti i odati počast sjećanju na pale drugove, na ključne trenutke u stvaranju Titove Jugoslavije ili nepokolebljivo odbraniti lik Josipa Broza, neprestano izložen napadima i klevetama.

Sa simboličke tačke gledišta izuzetno ozbiljna bila je - za sve bivše borce kao što su Mirković i militantni antifašisti pa i autor ovih redova -, povijesna i sudska rehabilitacija Dragoljuba "Draže" Mihajlovića, bivšeg jugoslavenskog generala i četničkog vođe. Tokom Drugog svjetskog rata, ubeđeni antikomunista, Mihajlović se opredijelio za savez s talijanskim fašistima pa čak i sa hrvatskim ustašama, umjesto da se bori rame uz rame s Titovim partizanima, što je doprinijelo da narednih decenija postane simbol izdaje.

U Srbiji kojom vladaju izdajnici, utemeljitelj izdajnika Domovine nije mogao da ne bude rehabilitiran. Dosljedni i savršeno čisti ljudi kao što je bio Stevan Mirković, zajedno sa srpskim partizanskim pokretom (SUBNOR), jedini su jasno i glasno digli svoj glas protiv takve sramote, koja liči na druga i slična uništavanja povijesnog sjećanja na snazi ovih godina na Balkanu, u cijeloj Evropi i u samoj Italiji.

Italijanska Koordinacija za Jugoslaviju, koja za svoje postojanje puno duguje idealnoj inspiraciji i humanom primjeru Stevana Mirkovića, izražava najiskrenije saučešće obitelji, drugovima iz Srbije i Stevinimštovateljima, raspršenim  širom Jugoslavije. Jedan partizan nas je napustio, rodiće se stotinu novih! Hvala Stevo! Borba se nastavlja!