http://www.srp.hr/
---
Novi list 25.05.2003.
RAZGOVOR: DR. STIPE ŠUVAR, PREDSJEDNIK SRP-a I AUTOR KNJIGE »HRVATSKI
KARUSEL«
Hrvatska je na ringišpilu koji neće tako skoro stati
S čela skupine od 28 tranzicijskih zemalja Hrvatska je došla na
začelje. Pa, sada smatramo uspjehom ako nas Europa tretira da smo
jednako zreli za EU kao Rumunjska i Bugarska
Razgovarao Neven ŠANTIĆ
Sredinom lipnja dr. Stipe Šuvar, sveučilišni profesor, predsjednik
Spcijalističke radničke partije (SRP) te vlasnik i urednik časopisa
»Hrvatska ljevica«, objavit će, nakon pauze od 14 godina, svoju 20.
knjigu. Na više od 500 stranica sakupio je svoje tekstove pisane u
posljednjih 13 godina, naslovivši knjigu »Hrvatski karusel« (prilozi
političkoj sociologiji hrvatskog društva).
Bez obzira na to što su tekstovi u knjizi dosad već objavljeni u
novinama, časopisima, znanstvenim, stručnim i političkim
skupovima, očekujete li i da ovako skupljeni nekoga ponukaju na
razmišljanje a ponekog i na polemiku s Vama?
– Ovi tekstovi neće ponukati na razmišljanje one koji su ih i dosad
imali priliku čitati, a ti se uglavnom slažu sa mnom. Nisam siguran da
će ih čitati oni drugi koji misle različito od mene, ali knjigu
i dajem na uvid široj javnosti da bi ih eventualno zaintrigirao i
polemizirao s njima. Kroz cijeli život nisam bježao od polemike,
štoviše volim je. Inače, kroz posljednjih petnaest godina ispisao sam
mnogo toga i ako bude vremena i mogućnosti pojavit će se još dvije moje
knjige. Jedna bi se zvala »Historija tragikomika«, a druga »Pogledi o
tranziciji i globalizaciji«.
Zašto baš »Hrvatski karusel«?
– Karusel je internacionalna riječ koja znači vrtuljak, ringišpil. Htio
sam poručiti da je Hrvatska cijelo to vrijeme od 1990. godine, od kada
se kao država osamostalila, na vrtuljku i da to stanje neće u dogledno
vrijeme prestati.
»Kolonije od Triglava do Vardara«
Samo letimičan pogled na jedanaest poglavlja i naslove tekstove
izazivaju dojam katastrofičnosti. Smatrate li sebe katastrofičarem?
– Ako sam katastrofičar onda bih sam sebi tepao da sam katastrofičar
sui generis. U Hrvatskoj je malo ljudi koji danas nisu
katastrofičari. Uzmite hadezeovce i sve te stranke koje su se iščilile
iz HDZ-a kada se on danas raspada kao svenarodni pokret. Vidite da
svaki dan kada zinu oglašavaju se kao katastrofičari. Kažu da je
postojeća vlast dovela Hrvatsku u katastrofu i da jedini izlaz njihov
povratak na vlast. Ako pak gledate ove koji su sada na vlasti, oni su
isto katastrofičari. Kažu da je stanje bilo katastrofalno i da oni sada
kola izvlače iz blata, pa traže još vremena da bude bolje. Ja sam
katastrofičar u tom smislu što na stvari gledam tako da se s Hrvatskom
dogodilo to što se dogodilo i da u nečemu dijeli sudbinu svih 28
tranzicijskih zemalja, s tim što je ona kroz ovo vrijeme s čela,
ekonomski i civilizacijski, zemalja te skupine došla na začelje. Pa,
sada smatramo uspjehom ako nas Europa tretira da smo jednako zreli za
EU kao Rumunjska i Bugarska, koje su 1990. godine bile daleko iza
Hrvatske.
Pa i to je nešto.
– Hrvatska je sada mala, periferna europska zemlja koja nikome nije
zanimljiva, ali će je EU uzeti u svoje okrilje jer mora uzeti
cijeli jugoistok Europe. Uzet će nas možda ipak zajedno sa Srbijom,
BiH, Makedonijom i Albanijom, onako uđuture, a ako nas uzmu četiri ili
dvije godine ranije opet je to ista sudbina. Katastrofičar sam u tom
smislu kako sagledavam stvari ne samo u odnosu na Hrvatsku nego na
cijeli ovaj prostor koji je bio u granicama bivše Jugoslavije. Zato i
zadnje poglavlje knjige nosi naslov »Kolonije od Triglava do
Vardara«
Ne do Đevđelije?
– To je bio prvi naslov koji ću vjerojatno promijeniti, iako bi
efektniji naslov bio »Od Triglava do Đevđelije, kolonija do kolonije«.
Dakle, Hrvatsku promatram u jednom geostrateškom okruženju, a
to mora činiti svaki ozbiljan analitičar.
Nema planova razvoja
Je li moglo biti drukčije?
– Svakako da je moglo. Uzmite samo usporedbu Slovenije i Hrvatske. U
Sloveniji se štošta ispod žita događa što je također onespokojavajuće.
Podsjećam samo na bezobzirno brisanje »južnjaka« iz popisa postojećih
građana. Ali Slovenija je iskoristila priliku raspada Jugoslavije i
izlaska iz nje na puno pametniji i racionalniji način. Ona je početkom
devedesetih bila 30 posto razvijenija od Hrvatske, a sada je sto posto.
Nije bezobzirno rasprodavala svoju društvenu imovinu, sačuvala je mnoga
socijalna i radna prava, standard njenih građana je mnogo veći.
Vrijedi li i sredinom 2003. godine ona Vaša pozanta izreka da je
račanizam nastavak tuđmanizma?
– Vaša kolegica Jelena Lovrić, s čijim se kolumnama uglavnom slažem,
upozorava na bit Račanove politike i njegove stranke. U jednoj
od posljednjih kolumni napisala je da nema nijedne stranke koja
zagovara interese rada, a da i Račanova stranka zagovara interese
kapitala. Postoji, međutim, stranka kojoj sam ja na čelu, SRP, koja
zagovara interese rada samo što je nema u Saboru. Niti je mogla ući u
Sabor jer se 2000. godine za nju gotovo nije ni znalo. A svi su tada
išli na izbore samo s željom da HDZ siđe s vlasti i glasali za
koaliciju Račan-Budiša. No, SDP nije više, to ljudi trebaju shvatiti,
stranka socijaldemokracije. Socijaldemokracija je na strani
rada, a kroz ove tri i pol godine mandata koalicije u kojoj je SDP
najutjecajniji pokazalo se da ta stranka nije na strani rada.
I birači sazrijevaju
Gdje je onda uopće izlaz iz situacije u kojoj jesmo?
– Moramo imati koncept razvoja, a sve smo to razradili u programu
SRP-a, u kojem moramo polaziti od svojih komparativnih resursa,
od obrazovne razine svog stanovništva, od prirodne radišnosti,
nadarenosti i sposobnosti, da i ja kažem to patetično, hrvatskog
čovjeka bez obzira na etničku pripadnost, od optimalnog uklapanja u
najbliže regionalno, europsko i svjetsko tržište. Sada toga nema. Nitko
ne radi na planovima razvoja, mi smo jedina država u Europi koja nema
resor planiranja.
Tvrdite, dakle, da Vaša stranka nudi izlaz, ali što to vrijedi kada
vas birači ne prepoznaju?
– Naša stranka koja je pod staklenim zvonom, prešućuju nas,
nemamo novca, logistike, ima više pristaša i dobit će na
izborima više glasova nego Liberalna stranka, čak više nego IDS i mnoge
stranke koje su sada u parlamentu. Ali, nas neće u koaliciju, kao što
ni mi nećemo s nekima. Realnost je da imamo dvije stranke, SDP i HDZ,
koje se hrvu za vlast i treću između njih, HSS, koja će se prodati
onome od koga više dobije. HSS je sada dobro jer ima 10 posto birača i
bar 40 posto vlasti u Hrvatskoj. No, da se vratim SRP-u, da u Hrvatskoj
ljudi ne rezoniraju po sistemu »vi ste mali i nemoćni, ne
prihvaća vas šira javnost, ako damo vama glas onda je to izgubljen glas
pa je bolje dati glas SDP-u«, mi bismo mirne duše mogli reći da bi
dobili desetak posto glasova, iako sam i sada optimist i smatram da
ćemo ući u parlament. A kada bi ušli u Sabor sve bi bilo drukčije. Ali
promijenit će se i to, SRP neće uvijek biti na margini. Ne moram ja to
dočekati. Za pet, šest godina u Hrvatskoj će biti drukčiji tokovi,
treba puno očekivati od političkog osvješćivanja mlađeg naraštaja koji
sada glumi apolitičnost, prilike će nas sve zajedno prisiliti na neke
rezove i preokrete. I birači polako ali sigurno sazrijevaju.
Novi list 17.07.2003.
---
BOGOMIL KARLAVARIS, KASTAV: TEKSTOVI ROBERTA FRANKA UZ DAN
ANTIFAŠISTIČKE BORBE
Treba objediniti sve pokrete koji vode k slobodi i demokraciji
Zanemarena je važna činjenica da u Rijeci djeluju još najmanje
dvije antifašističke grupacije i to – mladi socijalisti SRP-a i
mladi SDP-a. Njihova antifašistička ishodišta sigurno nisu
potpuno neovisna o idealima NOB-a
Osjećam potrebu da svoje reagiranje otpočnem priznanjem »Novom
listu« što je i ove godine obilježio 22. lipnja, Dan
antifašističke borbe. Isto tako pohvalu zaslužuje Robert Frank
koji je nastojao otkriti neke manje poznate pojave o novom
antifašizmu. On naglašava, što ističe i u naslovu svoga teksta,
da novi antifašizam ne koketira ni s Titom ni s NOB-om. Motivi
antifašizma zaista mogu biti različiti, ali suština ostaje
uvijek ista borba protiv autoritarizma, ideološke
jednostranosti, ugrožavanja ljudskih sloboda, uskih interesa nacionalne
buržoazije, itd. Upravo zbog mogućih dilema, uprkos izrečenoj
pohvali, smatram da treba reagirati na spomenuti tekst i malo
šire procjenjivati pojave.
U svom tekstu Robert Frank navodi nekoliko grupa
mladih antifašista (RAF – riječki antifašistički front, AFF –
antifašistički front, AFA – antifašističke akcija, RAI – riječki
anarhisti te grupe trockista), a njihova ishodišta vidi u pokretu
pankera i antiglobalista, koji imaju sve veći utjecaj na mlade u
Hrvatskoj. Iz teksta se vidi da su ove grupe još malobrojne i
daleko ispod snaga neofašističkih grupacija, koje uglavnom
djeluju javno noseći ustaška znamenja, kukasti križ i sliku
Ante Pavelića. Iako vjerujem da utjecaj NOB-a nije presudan,
treba imati u vidu da antiglobalizam, kao otpor dominaciji
interesa krupnog kapitala, u suštini ima sličnu reakciju kao
nekada antifašizam u vrijeme postojanja nasilja i rata fašističkih
država ili, u današnje vrijeme, nasilja i agresivnosti neofašizma.
Bliskost fašističkih metoda i današnjih centara moći u interesu
male grupacije ljudi otkrio je i prošlogodišnji razgovor o
fašizmu i antifašizmu u »Novom listu« eminentnih stručnjaka.
Sličan otpor oblicima moći dvaju blokova pružao je svojedobno i
Tito osnivanjem pokreta nesvrstanih. Otuda je prividna
neovisnost današnjih mladih antifašista od Tita i NOB-a.
Međutim, u zaključku Roberta Franka o neovisnosti
novih antifašista, zanemarena je važna činjenica da u Rijeci djeluju
još najmanje dvije antifašističke grupacije i to – mladi
socijalisti SRP-a i mladi SDP-a. Njihova antifašistička ishodišta
sigurno nisu potpuno neovisna o idealima NOB-a, iako je danas postao
aktualniji otpor fašizma s pozicija novih shvaćanja o
demokratskom socijalizmu. Kao i zreli građani i mladi osjećaju
svu izopačenost ne samo neofašizma, već i manjkavost današnjih
normi građanske i parlamentarne demokracije. To neminovno vodi
do traženja modela novog, boljeg svijeta, a on se može naći
samo u potpunom oslobađanju čovjeka od ovisnosti, dakle u
ljudskoj slobodi, njegovom utjecaju na sve tokove života u
punoj demokratskoj proceduri.
Demokracija se, dakle, može samo širiti na nova
područja života od sadašnjeg političkog, preko ekonomskog do društvenog
područja. Tome se uzaludno suprotstavljaju fašisti. I u tome je
i suština borbe antifašista, koji će slabljenjem fašizma,
izgubiti veće društvene značenje, nažalost, danas još moraju
imati. Vjerujem u objedinjavanje svih pokreta koji vode slobodi
i demokraciji, reagira Bogomil Karlavaris, Kastav.
---
Novi list 25.05.2003.
RAZGOVOR: DR. STIPE ŠUVAR, PREDSJEDNIK SRP-a I AUTOR KNJIGE »HRVATSKI
KARUSEL«
Hrvatska je na ringišpilu koji neće tako skoro stati
S čela skupine od 28 tranzicijskih zemalja Hrvatska je došla na
začelje. Pa, sada smatramo uspjehom ako nas Europa tretira da smo
jednako zreli za EU kao Rumunjska i Bugarska
Razgovarao Neven ŠANTIĆ
Sredinom lipnja dr. Stipe Šuvar, sveučilišni profesor, predsjednik
Spcijalističke radničke partije (SRP) te vlasnik i urednik časopisa
»Hrvatska ljevica«, objavit će, nakon pauze od 14 godina, svoju 20.
knjigu. Na više od 500 stranica sakupio je svoje tekstove pisane u
posljednjih 13 godina, naslovivši knjigu »Hrvatski karusel« (prilozi
političkoj sociologiji hrvatskog društva).
Bez obzira na to što su tekstovi u knjizi dosad već objavljeni u
novinama, časopisima, znanstvenim, stručnim i političkim
skupovima, očekujete li i da ovako skupljeni nekoga ponukaju na
razmišljanje a ponekog i na polemiku s Vama?
– Ovi tekstovi neće ponukati na razmišljanje one koji su ih i dosad
imali priliku čitati, a ti se uglavnom slažu sa mnom. Nisam siguran da
će ih čitati oni drugi koji misle različito od mene, ali knjigu
i dajem na uvid široj javnosti da bi ih eventualno zaintrigirao i
polemizirao s njima. Kroz cijeli život nisam bježao od polemike,
štoviše volim je. Inače, kroz posljednjih petnaest godina ispisao sam
mnogo toga i ako bude vremena i mogućnosti pojavit će se još dvije moje
knjige. Jedna bi se zvala »Historija tragikomika«, a druga »Pogledi o
tranziciji i globalizaciji«.
Zašto baš »Hrvatski karusel«?
– Karusel je internacionalna riječ koja znači vrtuljak, ringišpil. Htio
sam poručiti da je Hrvatska cijelo to vrijeme od 1990. godine, od kada
se kao država osamostalila, na vrtuljku i da to stanje neće u dogledno
vrijeme prestati.
»Kolonije od Triglava do Vardara«
Samo letimičan pogled na jedanaest poglavlja i naslove tekstove
izazivaju dojam katastrofičnosti. Smatrate li sebe katastrofičarem?
– Ako sam katastrofičar onda bih sam sebi tepao da sam katastrofičar
sui generis. U Hrvatskoj je malo ljudi koji danas nisu
katastrofičari. Uzmite hadezeovce i sve te stranke koje su se iščilile
iz HDZ-a kada se on danas raspada kao svenarodni pokret. Vidite da
svaki dan kada zinu oglašavaju se kao katastrofičari. Kažu da je
postojeća vlast dovela Hrvatsku u katastrofu i da jedini izlaz njihov
povratak na vlast. Ako pak gledate ove koji su sada na vlasti, oni su
isto katastrofičari. Kažu da je stanje bilo katastrofalno i da oni sada
kola izvlače iz blata, pa traže još vremena da bude bolje. Ja sam
katastrofičar u tom smislu što na stvari gledam tako da se s Hrvatskom
dogodilo to što se dogodilo i da u nečemu dijeli sudbinu svih 28
tranzicijskih zemalja, s tim što je ona kroz ovo vrijeme s čela,
ekonomski i civilizacijski, zemalja te skupine došla na začelje. Pa,
sada smatramo uspjehom ako nas Europa tretira da smo jednako zreli za
EU kao Rumunjska i Bugarska, koje su 1990. godine bile daleko iza
Hrvatske.
Pa i to je nešto.
– Hrvatska je sada mala, periferna europska zemlja koja nikome nije
zanimljiva, ali će je EU uzeti u svoje okrilje jer mora uzeti
cijeli jugoistok Europe. Uzet će nas možda ipak zajedno sa Srbijom,
BiH, Makedonijom i Albanijom, onako uđuture, a ako nas uzmu četiri ili
dvije godine ranije opet je to ista sudbina. Katastrofičar sam u tom
smislu kako sagledavam stvari ne samo u odnosu na Hrvatsku nego na
cijeli ovaj prostor koji je bio u granicama bivše Jugoslavije. Zato i
zadnje poglavlje knjige nosi naslov »Kolonije od Triglava do
Vardara«
Ne do Đevđelije?
– To je bio prvi naslov koji ću vjerojatno promijeniti, iako bi
efektniji naslov bio »Od Triglava do Đevđelije, kolonija do kolonije«.
Dakle, Hrvatsku promatram u jednom geostrateškom okruženju, a
to mora činiti svaki ozbiljan analitičar.
Nema planova razvoja
Je li moglo biti drukčije?
– Svakako da je moglo. Uzmite samo usporedbu Slovenije i Hrvatske. U
Sloveniji se štošta ispod žita događa što je također onespokojavajuće.
Podsjećam samo na bezobzirno brisanje »južnjaka« iz popisa postojećih
građana. Ali Slovenija je iskoristila priliku raspada Jugoslavije i
izlaska iz nje na puno pametniji i racionalniji način. Ona je početkom
devedesetih bila 30 posto razvijenija od Hrvatske, a sada je sto posto.
Nije bezobzirno rasprodavala svoju društvenu imovinu, sačuvala je mnoga
socijalna i radna prava, standard njenih građana je mnogo veći.
Vrijedi li i sredinom 2003. godine ona Vaša pozanta izreka da je
račanizam nastavak tuđmanizma?
– Vaša kolegica Jelena Lovrić, s čijim se kolumnama uglavnom slažem,
upozorava na bit Račanove politike i njegove stranke. U jednoj
od posljednjih kolumni napisala je da nema nijedne stranke koja
zagovara interese rada, a da i Račanova stranka zagovara interese
kapitala. Postoji, međutim, stranka kojoj sam ja na čelu, SRP, koja
zagovara interese rada samo što je nema u Saboru. Niti je mogla ući u
Sabor jer se 2000. godine za nju gotovo nije ni znalo. A svi su tada
išli na izbore samo s željom da HDZ siđe s vlasti i glasali za
koaliciju Račan-Budiša. No, SDP nije više, to ljudi trebaju shvatiti,
stranka socijaldemokracije. Socijaldemokracija je na strani
rada, a kroz ove tri i pol godine mandata koalicije u kojoj je SDP
najutjecajniji pokazalo se da ta stranka nije na strani rada.
I birači sazrijevaju
Gdje je onda uopće izlaz iz situacije u kojoj jesmo?
– Moramo imati koncept razvoja, a sve smo to razradili u programu
SRP-a, u kojem moramo polaziti od svojih komparativnih resursa,
od obrazovne razine svog stanovništva, od prirodne radišnosti,
nadarenosti i sposobnosti, da i ja kažem to patetično, hrvatskog
čovjeka bez obzira na etničku pripadnost, od optimalnog uklapanja u
najbliže regionalno, europsko i svjetsko tržište. Sada toga nema. Nitko
ne radi na planovima razvoja, mi smo jedina država u Europi koja nema
resor planiranja.
Tvrdite, dakle, da Vaša stranka nudi izlaz, ali što to vrijedi kada
vas birači ne prepoznaju?
– Naša stranka koja je pod staklenim zvonom, prešućuju nas,
nemamo novca, logistike, ima više pristaša i dobit će na
izborima više glasova nego Liberalna stranka, čak više nego IDS i mnoge
stranke koje su sada u parlamentu. Ali, nas neće u koaliciju, kao što
ni mi nećemo s nekima. Realnost je da imamo dvije stranke, SDP i HDZ,
koje se hrvu za vlast i treću između njih, HSS, koja će se prodati
onome od koga više dobije. HSS je sada dobro jer ima 10 posto birača i
bar 40 posto vlasti u Hrvatskoj. No, da se vratim SRP-u, da u Hrvatskoj
ljudi ne rezoniraju po sistemu »vi ste mali i nemoćni, ne
prihvaća vas šira javnost, ako damo vama glas onda je to izgubljen glas
pa je bolje dati glas SDP-u«, mi bismo mirne duše mogli reći da bi
dobili desetak posto glasova, iako sam i sada optimist i smatram da
ćemo ući u parlament. A kada bi ušli u Sabor sve bi bilo drukčije. Ali
promijenit će se i to, SRP neće uvijek biti na margini. Ne moram ja to
dočekati. Za pet, šest godina u Hrvatskoj će biti drukčiji tokovi,
treba puno očekivati od političkog osvješćivanja mlađeg naraštaja koji
sada glumi apolitičnost, prilike će nas sve zajedno prisiliti na neke
rezove i preokrete. I birači polako ali sigurno sazrijevaju.
Novi list 17.07.2003.
---
BOGOMIL KARLAVARIS, KASTAV: TEKSTOVI ROBERTA FRANKA UZ DAN
ANTIFAŠISTIČKE BORBE
Treba objediniti sve pokrete koji vode k slobodi i demokraciji
Zanemarena je važna činjenica da u Rijeci djeluju još najmanje
dvije antifašističke grupacije i to – mladi socijalisti SRP-a i
mladi SDP-a. Njihova antifašistička ishodišta sigurno nisu
potpuno neovisna o idealima NOB-a
Osjećam potrebu da svoje reagiranje otpočnem priznanjem »Novom
listu« što je i ove godine obilježio 22. lipnja, Dan
antifašističke borbe. Isto tako pohvalu zaslužuje Robert Frank
koji je nastojao otkriti neke manje poznate pojave o novom
antifašizmu. On naglašava, što ističe i u naslovu svoga teksta,
da novi antifašizam ne koketira ni s Titom ni s NOB-om. Motivi
antifašizma zaista mogu biti različiti, ali suština ostaje
uvijek ista borba protiv autoritarizma, ideološke
jednostranosti, ugrožavanja ljudskih sloboda, uskih interesa nacionalne
buržoazije, itd. Upravo zbog mogućih dilema, uprkos izrečenoj
pohvali, smatram da treba reagirati na spomenuti tekst i malo
šire procjenjivati pojave.
U svom tekstu Robert Frank navodi nekoliko grupa
mladih antifašista (RAF – riječki antifašistički front, AFF –
antifašistički front, AFA – antifašističke akcija, RAI – riječki
anarhisti te grupe trockista), a njihova ishodišta vidi u pokretu
pankera i antiglobalista, koji imaju sve veći utjecaj na mlade u
Hrvatskoj. Iz teksta se vidi da su ove grupe još malobrojne i
daleko ispod snaga neofašističkih grupacija, koje uglavnom
djeluju javno noseći ustaška znamenja, kukasti križ i sliku
Ante Pavelića. Iako vjerujem da utjecaj NOB-a nije presudan,
treba imati u vidu da antiglobalizam, kao otpor dominaciji
interesa krupnog kapitala, u suštini ima sličnu reakciju kao
nekada antifašizam u vrijeme postojanja nasilja i rata fašističkih
država ili, u današnje vrijeme, nasilja i agresivnosti neofašizma.
Bliskost fašističkih metoda i današnjih centara moći u interesu
male grupacije ljudi otkrio je i prošlogodišnji razgovor o
fašizmu i antifašizmu u »Novom listu« eminentnih stručnjaka.
Sličan otpor oblicima moći dvaju blokova pružao je svojedobno i
Tito osnivanjem pokreta nesvrstanih. Otuda je prividna
neovisnost današnjih mladih antifašista od Tita i NOB-a.
Međutim, u zaključku Roberta Franka o neovisnosti
novih antifašista, zanemarena je važna činjenica da u Rijeci djeluju
još najmanje dvije antifašističke grupacije i to – mladi
socijalisti SRP-a i mladi SDP-a. Njihova antifašistička ishodišta
sigurno nisu potpuno neovisna o idealima NOB-a, iako je danas postao
aktualniji otpor fašizma s pozicija novih shvaćanja o
demokratskom socijalizmu. Kao i zreli građani i mladi osjećaju
svu izopačenost ne samo neofašizma, već i manjkavost današnjih
normi građanske i parlamentarne demokracije. To neminovno vodi
do traženja modela novog, boljeg svijeta, a on se može naći
samo u potpunom oslobađanju čovjeka od ovisnosti, dakle u
ljudskoj slobodi, njegovom utjecaju na sve tokove života u
punoj demokratskoj proceduri.
Demokracija se, dakle, može samo širiti na nova
područja života od sadašnjeg političkog, preko ekonomskog do društvenog
područja. Tome se uzaludno suprotstavljaju fašisti. I u tome je
i suština borbe antifašista, koji će slabljenjem fašizma,
izgubiti veće društvene značenje, nažalost, danas još moraju
imati. Vjerujem u objedinjavanje svih pokreta koji vode slobodi
i demokraciji, reagira Bogomil Karlavaris, Kastav.