http://komunist.free.fr/arhiva/okt2004/tkalec.html
Arhiva : : Oktobar 2004.

Očevi i djeca

U Ujedinjenoj Evropi potiče se stalno interes za tri novopečene članice
- kepece: za Estoniju, Letoniju i Litvu. Hladne sjeverne zemlje, čiji
su građani nekad imali vruća boljševička srca, pa su kao takvi ostali
zapisani i u literaturi. Spominju se kao strogi komandanti Crvene
konjice u djelima kao što su "Kako se kalio čelik", dobro poznatim
generacijama očeva, ali vrlo dalekim generaciji "Sinova i prosjaka".
Jer šta je ta generacija sinova i unuka, ako ne prosjaci i torbari u
modernom ruhu na ogromnom tržištu globusa?

Estonci ističu svoje drevno genetsko porijeko - potiču vele od Balta,
Fina i Vikinga.Oni nisu prljavi Slaveni, koji su ih kao "psi oktobra"
dva puta okupirali u jednom stoljeću, što Estonci nikako ne mogu
zaboraviti. Zato danas u Tallinu postoji Muzej triju okupacija, od
kojih dvije sovjetske. Muzej ima i svoju web stranicu. Može se
zamislitii šta im sve na njoj pišu Rusi, tretirani kao okupatori… I
poslednje ali ne i najmanje važno: u Estoniji su na vlasti
socijaldemokrati.

Riga je evropska prestolnica sa najmanje sunca. Već sama ta činjenica
govori o iluminiranosti njenih stanovnika, koji su na prošlim izborima
glasali za jednu koaliciju partija desnice. Bila je to nekad čuvena
baltička luka. Danas ona ima i potpuno obnovljenu staru trgovačku
četvrt sa sinagogama, koje su se odjednom našle pune jevrejskih
vjernika - naročito otkad su američki novci pomogli dotad nepostojeće
pobožne ljude jevrejske vjeroipovjesti. No djeca vjerujućih Jevreja
doselila su u Rigu iz drugih krajeva Rusije, jer su u baltičkim
zemljama za vrijeme njemačke okupacije Jevreje tako temeljito
potamanili kao nigdje u Evropi. No to ne bi nimalo trebalo smetati, da
kupite traperice u dućanu Mihaila Eisensteina, oca filmadžije Sergeja
Eisensteina.

Šta da se radi, kad se i ulice u toj zemlji zovu "iela" što na
talijanskom znači baksuz… Jer kako se drugačije nego baksuzno može
smatrati napredovanje generacija, u kojem se od dede trgovca dođe do
slavnog režisera čuveneg filma "Krstarica Potemkin", kojega su vidjeli
svi očevi generacije rodjene u XX stoljeću, da bi unuci, što su
ugledali svijet osamdesetih godina proteklog vijeka, bili ponovo
pretvoreni u kramare? Vraćeni su natrag nekom ludom sudbinskom kockom,
kao u igri "Čovječe, ne ljuti se!" Tako je danas kramarenje postalo ne
samo vrhunaravna ideologija, već i jedini mogući način da se preživi.

Taj napredak rakovim korakom (opjevan već kod Zmaja Jove: "Oh, babo,
babo! Kupi mi babo - pečenja kupi janječeg!") ne zna se da li je
rezultat udara poznatog čarobnog štapića demokracije bombi ili molbe
izrečene onoj čuvenoj zlatnoj ribici iz ruske bajke? Ribica kao što je
znano ispunjava tri želje. A te su tri u baltičkim zemljama sigurno
bile: oslobodi nas Rusa, oslobodi Sovjeta, daj da imamo novaca... Zato
danas kad kao stranac uđete u taxi na primjer u Tallinu dogodi se da
taksist zapita sa koliko žena gospodin želi susret: jednom, dvije ili
možda tri?

U tom smislu Estonija se ističe kao zemlja vrlo uspješne tranzicije -
valjda zato što su njeni stanovnici shvatili, da je duša zapadne
civilizacije trgovina, ako nema druge robe, i vlastitim tijelom. Jer,
kako reče Danton u replici Mercieru u Büchnerovom komadu Dantonova smrt
- "danas se sve izrađuje od ljudskog mesa, imaš pravo!"

A ta je replica bila izrečena na optužbe francuskim revolucionarima, da
su bijednici, da je giljotina proizvod njihovih govora i da su gradili
piramide, kao Bajazit, od ljudskih glava…

Ako su sve revolucije slične, slične su bogami i sve replike, koje im
se stavljaju, kao što su slične i sve kontrarevolucije i njihovi
rezultati. A mogu se sve u svemu svesti na trgovinu ljudskim mesom.

Svaki se dan na veliku tržnicu ljudskog rada i ljudskog mesa navaljuju
novi tereti mladih snaga po sve povoljnijoj cileni. Cijena je ljudskog
rada kao i ljudskog mesa to niža što je ponuda veća odnosno što je
zemlja siromašnija i manja, bila ona članicom Ujedinjene Evrope ili ne.
No u buržoaskom društvu, sve mora imati lijepu formu, pa zato slave
cvijećem i šampanjcem školarce koji su završili nastavu ili diplomande,
koji su završili sveučilišta. Znate li kako promocija novih diplomanada
izgleda u Zagrebu?

U tipičnoj tuđmanovskoj koreografiji zastave i stijegovi sa šahovnicom
pobodeni su u radijatore, svira se himna "Lijepa naša" (ali, kako je
rekao Allende ne može biti lijepa zemlja, koja ovo radi svojim
građanima, čak i kad obiluje prirodnim ljepotama), dok preuzvišeni
rektor drži ruku na srcu ogrnut crnim plaštem, a uplašćeni su i
laureandi, sa kapicama s kićenkom u stilu koji bi treba oponašati
slične ceremonije iz američkih filmova . Iako izigravaju Amerikance oni
ustvari igraju novu postavu Krležinog "Kraljeva". A obješeni, onaj sa
štrikom o vratu i davljenik s ribicom u džepu, su ustvari baš oni,
sinovi, novo pokoljenje - budući diplomci bez posla, bačeni na tržište
rada. Ponude su tog tržišta tričave i jadne za sve one, koji nisu
sinovi "uticajnih roditelja" te su ih isti već rodili sa cijelim
poduzećima, restoranima, ljetnjikovcima i jahtama u vlasništvu… A da
maskarada, kao u "Kraljevu", bude što potpunija to se "topovsko meso"
tržišta rada ovako umaškarano na američki način, po onoj poslovici o
žabi koja je vidjela konja da se potkiva pa i ona digla nogu, glasno
zaklinje, pardon "izriče prisegu" majčici domovini, da će je vjerno
služiti, a ne navodi se gdje ni kako. I sve je to cirkusa radi, jer će
velika većina tih diplomaca tranzicijskih zemalja raditi u tuđem
velikom svijetu poslove za koje uopće nije potrebna univerzitetska
naobrazba.

Zato Ujedinjena Evropa po Bolonjskom dogovoru reformira i kljaštri
univerzitetske studije svodeći ih na tri godine u prvom stupnju. A na
drugi stupanj ići će samo oni koji budu sposobni, odnosno oni, koji
budu imali dosta novaca i vremena, da ga troše na nauku! Mladi
obrazovani ljudi nisu danas neka sreća za svjetski poredak. Obrazovano
stanovništvo moglo bi se dosjetiti da ga varaju i vuku za nos, dok mu
istovremeno, zaokupljenom lokalnim fašizmima i bandjerizmima, crnim
zastavama i crvenim ordenjem, što se prodaje na vašarima i po
staretinarnama, vuku iz džepa njegove lijepe bijele pare. Jer cijela
gore opisana prestava uz sviranje himne, za vrijeme koje svi stoje
ukipljeni kao marionete, sve do bećarskog "Gaudeamus igitur", plaćena
je isključivo iz roditeljskog džepa i to ništa manje nego 50 Eura!
Slično spektaklima Inkvizicije, gdje je osuđeni morao sam da financira
vlastita vješala ili lomaču.Sve je na prodaju u vrlom novom svijetu, pa
i priredbe nedostojne sveučilišno obrazovanih ljudi u tranzicijskim
zemljama, koje su, kako je ponzato - kripli.

Jasna Tkalec