(Quello che segue è il contributo di Jasna Tkalec per il prossimo
numero della rivista Novi Plamen - http://www.noviplamen.org/ )
ČUDO U RIMU
Čudo u Milanu bio je naslov čuvenog filma Vittoria De Sice, jednog
od otaca neorealizma i sjajnog glumca, u kojem je gladna milanska
sirotinja neposredno nakon rata letjela ravno u nebo.
Danas na krilima općeg oduševljenja za novu Demokratsku partiju,
koja je u predizborima (jednoj simulaciji izbora u kojoj može glasati
bilo tko, pošto plati jedan Eur) već dobila 3 miliona glasova i
pozdrave i čestitanja uglednih sfera talijanskog društva te
eksponenata i ljevice i desnice leti njen Predsjednik Walter Veltroni.
Ali u koje nebo? U ono sa američke zastave na zvijezde i pruge...
Ta će nova Demokratska partija naime zauvijek pokopati nezgodnu
histriju Italije s Komunističkom Partijom najvećom u Evropi, s
njenim mučenicima i žrtvama bilo u fašističkoj eri bilo neposredno
poslije rata u borbi za demokraciju i za glas radničke klase: partiju
koja je sa vlastitim članstvom na kaju krajeva iznijela na vlastitim
leđima i izgradnju ratom porušene i opustošene zemlje kao i
čuveni «ekonomski bum» Italije s kraja pedesetih i početka
šezdesetih godina. A ne govori se ni o herojskim borbama te partije
na jugu zemlje, gdje su vladali najarhaičniji feudalni odnosi,
ogromne latifundije na jednoj strani i seljaci bezzemljaši na drugoj,
gladni i željni rada ili gdje su postojali «casrusi»,
trinaestogodišnji dječaci, koji su goli golcati zbog grozne vrućine
radili u rudnicima sumpora sa oslijepljenim konjima... i naravno
propadali, dok su na radničke demonstracije pucali odmetnici i
banditi, koji su mafijaški godinama poslije rata na Siciliji i u
Calabriji ili Pugli ubujali partijske radniike, sindikaliste, pa čak
i simpatizere... Eto tu i takvu historiju Komunistčke partije Italije
koja se borila da se čuje glas onih, koji nikada nisu imali glasa,
Walter Veltroni, sin partijskih funkcionera i dopisnika iz Moskve,
obeščastio je već odavno izjavjujući da su komunizam i sloboda i
demokracija inkopatibilni (1996) a zatim još pojačao ovu krasnu
optužbu rekavši da je komunizam kao i nacizam predstavljao najveću
tragediju dvadesetog stoljeća. Dok je davao sve te lijepe izjave
Veltroni je stalno napredovao u partijskoj hijerarhiji PDS i DS
(Partije lijevih demokrata i samo Lijevih Demokrata). I mada je
uvijek bio u samoj vrhuški nacionalne partijske direkcije tih novih
partija nastalih iz mlake vode nekadašnje velike rijeke KPI, Walter
Veltroni bio je vječni drugi,jer je ispred njega kao prvi partijski
čovjek uvijek bio Massimo D'Alema. U kratkom razdoblju za vrijeme
kojeg je D'Alema bio predsjednik vlade Veltroni je postao
predsjednik Demokratske partije ljevice i ta mu se funkcija toliko
osladila da je gotovo punih jedanaest godina čekao na ispunjenje sna
da na kraju ipak bude prvi čovjek partije. On je doduše za to
vrijeme osim stalnog poslanika u Parlamentu postao i gradonačelnik
«vječnog grada», ali to ambicijama «Perfetkovića» («Perfettino)
kako su ga posprdno nazvali njegovi kolege iz nacionalne direkcije
KPI još osamdesetih godina, uopće nije dosta.
Stabiliziranje broda
Valter Weltroni želi Italiju po američkom modelu i odlučio je
primijeniti na Italiju američku shemu organizacije politčkog
života: stvoriti veliku demokratsku partiju kojoj će on biti
predsjed nik.Sjajno je uočio i ulučio priliki za vrijeme Prodijeve
vlade, koja se stalno ljulja kao brod na nemirnom moru, kako
zakopavši definitivno sve tradicije ljevice treba ići ka centru,
treba se ujediniti sa katoličkom i liberalnom dušom političkog
života Italije, treba tražiti podršku u filoamerikanizmu, koji je
kao groznica zahvatio protagoniste javne scene Italije, i konačno
treba stvoriti jednu jedinu veliku partiju, kao oponenta krupnom
kapitaliu, u koju će ući svi, od katolika do bivših komunista i
koja treba da predstavlja (propadajuće) srednje slojeve društva. Ta
glomazna partijska konstrukcija s jednnim jedinim predsjednikom, koji
bi podržavao vladu i učinio je stabilnijom, ustvari bi umrtvila
Parlament, ili barem njegovu lijevu stranu sa hiljadu duša i hiljadu
mišljenja, koja stalno ljulja Prodijev brod. Što bliže SAD, sve do
potpunog kopiranja njihovog ustrojstva, jer tako su šanse za
dobijanje vlasti i moći sve veće. I naročito treba taj leš
komunistčke partije definitivno zakopati u raku i na grob mu nabiti
glogov kolac, da se ne povampiri. Našem Walteru «Perfetkoviću»
izgleda da je taj posao definitivno završio stvaranjem te nove
Demokratske partije u koju će, kako kažu u Ialiji, ući i « i psi i
svinje».
Rifondazione comunista (Obnovljena komunistčka partija) sa
Bertinottijem kao Predsjednikom Parlamenta nije izrazila nikakvo
negodovanje, jer ona njeguje isti projekt, da
u Evropskom Parlamenti stvori veliku Partiju ljevice, parrtiju u koju
bi ušle sve bivše komunističke partije i Istočne i Zapadne Evrope.
Naravno ispuštajući iz naslova komunistički naziv i ne spoiminjući
marksističke tradicije. Ovom se projektu jako protive grčka i
portugalska komunistička partija, ali to je već druga priča.Radi se
naime o stvaranju jakih našina za izglasavanje, koje nemaju mnogo
veze ni sa demokracijom, ni sa ljevicom, a kamo li s komunistčkim
tradicijama ili s marksističkom ideologijom.
Lenjin i Oktobarska revolucija od Veltronija i društva odavno su
bačeni u smeće, kao što su odloženinu ropotarnicu historije i od
osatalih nazovi lijevih partija od kojih neke još nose komunističko
ime.U politiku se ulazi zbog vlasti i onaj tko momentalno ima vlast i
koji nam može pomoći da je i mi steknemo, neizostavno je u pravu.U
pravu je i kad krvavo brlja po Iraku i kad drži Avganistan u
strašnom stanju i kad podiže cijenu nafte.U pravu je, jer je
najmoćniji. A najmoćniji je, jer je najdemokratskiji i u tu
sintagmu: moć jednako demokracija Walter Veltroni i njegovi
sljedbenici ne dozvoljavaju da se posumnja.
Eto to je slika današnje Italije pa i Evrope i poslije toliko besjeda
i analiza konačno bi trebalo svima postati jasno da globalizacija
znači amerikanizaciju i da je svijetom definitivno zavladalo
jednoumlje odnosno bezumlje.
Od Cesara do Cesara Borgie te od Matteottija do Veltronija
No vječni se grad malo čudi ovim saltomortalima i okretanjima
naglavce svojih političara pa i svog gradonačelnika Veltronija.Rim
je vidio svašta, jer zar nije i sam Mussolini, ovaploćenje fašizma,
došao iz redova najistaknutijih socijalista?.Mnogo je toga vidio Rim
od pape Borgie i Giulia Drugog, do pape Caraffe, koji je prognao
Židove iz Rima. A svi su ti pape, koji su se obogatili simonijama,
imali vlastitu djecu, koju su bogato obezbjeđivali, iako je
katolička crkva svojomdogmom branila svećenicima odnose iz kojih nse
rađaju djeca. No Rim je vidio još mnogo toga, vidio je kako su
pobili pučke tribune Tiberija i Gaja Grakha u šumici gdje je danas
Trastevere i spalili Giordana Bruna (dok je jedan rimski aristokrat
prigovorio što to rade u centru grada, zbog smrada spaljenog mesa),
gledao je kako su papine trupe masakrirale garibaldince, kako su
Mussolinijevi podrepice izboli nožem Giacoma Matteottija i bacili u
đubre njegov krvavi leš.
Vidio je Rim i rimski narod svašta i zadržao psovku i porugu u grlu,
da je ispljune prvom prilikom. Nijemi kip Garibaldija sa Gianicola
promatra Quirinal i njegovo gnušanje prema vlasti i moći , kakvo je
bilo za vrijeme života, ostalo je zuvjek ovjekovječeno u brončanom
konjaniku – u revolucionaru koji ostaje nijemi svjedok sramote i pada.
Mnogo je krvi proteklo Rimom od Cesara do Cesara Borgie, koji je ubio
vlastitog brata iz ljubomore i želje za vlašću. A funkcioneri KPI
ubili su ono nanjbolje iu sebi i u «narodu ljevice» iz želje za
istom tom vlašću. Ubili su im ideale, makar i nedostžne. Ubili su
ne samo legendarnu prošlost nego i sve što su bili, mislili ili
vjerovali u mladosti.Odrekli su se sami sebe i onog što su bili i
što su radili kroz dugi niz godina. «Nikada nisam bio komunist»
kazao je Walter Veltroni i sam sebi povjerovao.
A to je onaj isti Perfetković, koji je sa 27godina postao član CK
KPI, zadužen za agit-prop, ili kako se to danas zove industrija
masovne kulture i propagande, isti onaj Walter koji jeca na
Berlinguerovom sprovodu i koji se u potpunosti slaže s «dosadnim»
Nattom, komunistom starog kova, koji nije vidio da dolazi novo
vrijeme. Još će se bolje Walter složiti s Ochettom, tvrdeći kako
zaokret u Bolognini nije likvidacija već davanje novog zamaha partiji
u novim vremmenima. I Veltroni govoraše « Nikad nećemo saviti
crvenu zastavu. Ponosimo se našom herojskom prošlošću»...Ali su
došle su devedesete i zapuhali drugi vjetri. Walter odjednom
konstatira da su komunizam i demokracija inkopatibilni, govori o
sramnim komunističkim diktaturama, izjedančava ih sa nacizmom.
Približava se i novi milenij.
Sada više ništa nije sveto. Žale se greške i pretjerivanja
antifašizma, proklinje se Tito i plače se nad tragedijom Istre i
istarskih Talijana, prokazuju se jugoslovenski partizanski zločinci,
koji su pobacali nevina Talijane u zloglasne foibe. Kad je
bombardiran Beograd na mirnu demonstraciju pacifista sa djecom u
psima naš je Walter poslao specijalnu policiju s pendrecima, kad su
mu na zgradu CK DS u kojoj se nalazio «ekstremisti» bacili krvave
komade mesa i napali omiljeni restoran Amerikanaca u Rimu «Planet
Holywood».
Jer Amerkanci su najveća Valterovs ljubav, najveći uzor i istinski
gospodari njegovog nježnog srca i duše, obuzete kulturom, naročito
filmskom, tako da je Rimu dao čak i novi fimski festival. Waltera
obožavaju filmski i televiziski radnici i svi oni koji se bave
štampom i propagandom (laži). Njega obožava i poziva na svoje
prijeme čak i nadmena rimska aristokracija, koja je prezrela
skorojevića Beluaconija.
Sad je eto naš perfektni Walter ujedinio dve tuše nekadašnje
talijanske ljevice: i onu katoličku, što gleda u kupolu Vatikana i
onu laičku,što sanja o državnoim radnim mjestima. I tri mu je
miliona ljudi povikalo: bravo! Šteta samo što Rim ima dugo pamćenje
i što pamti mnoge kojima su vikali bravo, da bi ih kasnije objesili
za noge ili kao Craxija zasuli na bijegu sitnom monetom. Nije li ovo
vijek i vrijeme kad je sve na prodaju i kad o svemu odliučje
tržište? Tako je ono odlučiloi o Veltronijevoj savjesti. Šteta
samo što je više, mnogoviše od trideset miliona onih koji su sve to
gledali, čitali i upamptili.A jedan je kolega posprdno napisao
«Otvoren je novi sovjetski tajni dosje Kuirakhin i tamo se vidi kako
je Veltroni bio ubačeni špijun CIA-e CK Italije». To je naravno
kazano iz sprdočime. I daleko je od istine. Istina je da je Vveltroni
i svi poput njega sposoban za svaku travestiju pa i najočitiju i
najapsurdniju laž u stilu «nikada nisam bio komunist» zbog vlasti
i moći nad ljudima.Eto u šta se pretvaraju kad odrastu oni koji su
još kao bebe u pelenama ušli u nacionalne direkcije i postali
članovi Centralnih Komiteta partija...
Jasna Tkalec
numero della rivista Novi Plamen - http://www.noviplamen.org/ )
ČUDO U RIMU
Čudo u Milanu bio je naslov čuvenog filma Vittoria De Sice, jednog
od otaca neorealizma i sjajnog glumca, u kojem je gladna milanska
sirotinja neposredno nakon rata letjela ravno u nebo.
Danas na krilima općeg oduševljenja za novu Demokratsku partiju,
koja je u predizborima (jednoj simulaciji izbora u kojoj može glasati
bilo tko, pošto plati jedan Eur) već dobila 3 miliona glasova i
pozdrave i čestitanja uglednih sfera talijanskog društva te
eksponenata i ljevice i desnice leti njen Predsjednik Walter Veltroni.
Ali u koje nebo? U ono sa američke zastave na zvijezde i pruge...
Ta će nova Demokratska partija naime zauvijek pokopati nezgodnu
histriju Italije s Komunističkom Partijom najvećom u Evropi, s
njenim mučenicima i žrtvama bilo u fašističkoj eri bilo neposredno
poslije rata u borbi za demokraciju i za glas radničke klase: partiju
koja je sa vlastitim članstvom na kaju krajeva iznijela na vlastitim
leđima i izgradnju ratom porušene i opustošene zemlje kao i
čuveni «ekonomski bum» Italije s kraja pedesetih i početka
šezdesetih godina. A ne govori se ni o herojskim borbama te partije
na jugu zemlje, gdje su vladali najarhaičniji feudalni odnosi,
ogromne latifundije na jednoj strani i seljaci bezzemljaši na drugoj,
gladni i željni rada ili gdje su postojali «casrusi»,
trinaestogodišnji dječaci, koji su goli golcati zbog grozne vrućine
radili u rudnicima sumpora sa oslijepljenim konjima... i naravno
propadali, dok su na radničke demonstracije pucali odmetnici i
banditi, koji su mafijaški godinama poslije rata na Siciliji i u
Calabriji ili Pugli ubujali partijske radniike, sindikaliste, pa čak
i simpatizere... Eto tu i takvu historiju Komunistčke partije Italije
koja se borila da se čuje glas onih, koji nikada nisu imali glasa,
Walter Veltroni, sin partijskih funkcionera i dopisnika iz Moskve,
obeščastio je već odavno izjavjujući da su komunizam i sloboda i
demokracija inkopatibilni (1996) a zatim još pojačao ovu krasnu
optužbu rekavši da je komunizam kao i nacizam predstavljao najveću
tragediju dvadesetog stoljeća. Dok je davao sve te lijepe izjave
Veltroni je stalno napredovao u partijskoj hijerarhiji PDS i DS
(Partije lijevih demokrata i samo Lijevih Demokrata). I mada je
uvijek bio u samoj vrhuški nacionalne partijske direkcije tih novih
partija nastalih iz mlake vode nekadašnje velike rijeke KPI, Walter
Veltroni bio je vječni drugi,jer je ispred njega kao prvi partijski
čovjek uvijek bio Massimo D'Alema. U kratkom razdoblju za vrijeme
kojeg je D'Alema bio predsjednik vlade Veltroni je postao
predsjednik Demokratske partije ljevice i ta mu se funkcija toliko
osladila da je gotovo punih jedanaest godina čekao na ispunjenje sna
da na kraju ipak bude prvi čovjek partije. On je doduše za to
vrijeme osim stalnog poslanika u Parlamentu postao i gradonačelnik
«vječnog grada», ali to ambicijama «Perfetkovića» («Perfettino)
kako su ga posprdno nazvali njegovi kolege iz nacionalne direkcije
KPI još osamdesetih godina, uopće nije dosta.
Stabiliziranje broda
Valter Weltroni želi Italiju po američkom modelu i odlučio je
primijeniti na Italiju američku shemu organizacije politčkog
života: stvoriti veliku demokratsku partiju kojoj će on biti
predsjed nik.Sjajno je uočio i ulučio priliki za vrijeme Prodijeve
vlade, koja se stalno ljulja kao brod na nemirnom moru, kako
zakopavši definitivno sve tradicije ljevice treba ići ka centru,
treba se ujediniti sa katoličkom i liberalnom dušom političkog
života Italije, treba tražiti podršku u filoamerikanizmu, koji je
kao groznica zahvatio protagoniste javne scene Italije, i konačno
treba stvoriti jednu jedinu veliku partiju, kao oponenta krupnom
kapitaliu, u koju će ući svi, od katolika do bivših komunista i
koja treba da predstavlja (propadajuće) srednje slojeve društva. Ta
glomazna partijska konstrukcija s jednnim jedinim predsjednikom, koji
bi podržavao vladu i učinio je stabilnijom, ustvari bi umrtvila
Parlament, ili barem njegovu lijevu stranu sa hiljadu duša i hiljadu
mišljenja, koja stalno ljulja Prodijev brod. Što bliže SAD, sve do
potpunog kopiranja njihovog ustrojstva, jer tako su šanse za
dobijanje vlasti i moći sve veće. I naročito treba taj leš
komunistčke partije definitivno zakopati u raku i na grob mu nabiti
glogov kolac, da se ne povampiri. Našem Walteru «Perfetkoviću»
izgleda da je taj posao definitivno završio stvaranjem te nove
Demokratske partije u koju će, kako kažu u Ialiji, ući i « i psi i
svinje».
Rifondazione comunista (Obnovljena komunistčka partija) sa
Bertinottijem kao Predsjednikom Parlamenta nije izrazila nikakvo
negodovanje, jer ona njeguje isti projekt, da
u Evropskom Parlamenti stvori veliku Partiju ljevice, parrtiju u koju
bi ušle sve bivše komunističke partije i Istočne i Zapadne Evrope.
Naravno ispuštajući iz naslova komunistički naziv i ne spoiminjući
marksističke tradicije. Ovom se projektu jako protive grčka i
portugalska komunistička partija, ali to je već druga priča.Radi se
naime o stvaranju jakih našina za izglasavanje, koje nemaju mnogo
veze ni sa demokracijom, ni sa ljevicom, a kamo li s komunistčkim
tradicijama ili s marksističkom ideologijom.
Lenjin i Oktobarska revolucija od Veltronija i društva odavno su
bačeni u smeće, kao što su odloženinu ropotarnicu historije i od
osatalih nazovi lijevih partija od kojih neke još nose komunističko
ime.U politiku se ulazi zbog vlasti i onaj tko momentalno ima vlast i
koji nam može pomoći da je i mi steknemo, neizostavno je u pravu.U
pravu je i kad krvavo brlja po Iraku i kad drži Avganistan u
strašnom stanju i kad podiže cijenu nafte.U pravu je, jer je
najmoćniji. A najmoćniji je, jer je najdemokratskiji i u tu
sintagmu: moć jednako demokracija Walter Veltroni i njegovi
sljedbenici ne dozvoljavaju da se posumnja.
Eto to je slika današnje Italije pa i Evrope i poslije toliko besjeda
i analiza konačno bi trebalo svima postati jasno da globalizacija
znači amerikanizaciju i da je svijetom definitivno zavladalo
jednoumlje odnosno bezumlje.
Od Cesara do Cesara Borgie te od Matteottija do Veltronija
No vječni se grad malo čudi ovim saltomortalima i okretanjima
naglavce svojih političara pa i svog gradonačelnika Veltronija.Rim
je vidio svašta, jer zar nije i sam Mussolini, ovaploćenje fašizma,
došao iz redova najistaknutijih socijalista?.Mnogo je toga vidio Rim
od pape Borgie i Giulia Drugog, do pape Caraffe, koji je prognao
Židove iz Rima. A svi su ti pape, koji su se obogatili simonijama,
imali vlastitu djecu, koju su bogato obezbjeđivali, iako je
katolička crkva svojomdogmom branila svećenicima odnose iz kojih nse
rađaju djeca. No Rim je vidio još mnogo toga, vidio je kako su
pobili pučke tribune Tiberija i Gaja Grakha u šumici gdje je danas
Trastevere i spalili Giordana Bruna (dok je jedan rimski aristokrat
prigovorio što to rade u centru grada, zbog smrada spaljenog mesa),
gledao je kako su papine trupe masakrirale garibaldince, kako su
Mussolinijevi podrepice izboli nožem Giacoma Matteottija i bacili u
đubre njegov krvavi leš.
Vidio je Rim i rimski narod svašta i zadržao psovku i porugu u grlu,
da je ispljune prvom prilikom. Nijemi kip Garibaldija sa Gianicola
promatra Quirinal i njegovo gnušanje prema vlasti i moći , kakvo je
bilo za vrijeme života, ostalo je zuvjek ovjekovječeno u brončanom
konjaniku – u revolucionaru koji ostaje nijemi svjedok sramote i pada.
Mnogo je krvi proteklo Rimom od Cesara do Cesara Borgie, koji je ubio
vlastitog brata iz ljubomore i želje za vlašću. A funkcioneri KPI
ubili su ono nanjbolje iu sebi i u «narodu ljevice» iz želje za
istom tom vlašću. Ubili su im ideale, makar i nedostžne. Ubili su
ne samo legendarnu prošlost nego i sve što su bili, mislili ili
vjerovali u mladosti.Odrekli su se sami sebe i onog što su bili i
što su radili kroz dugi niz godina. «Nikada nisam bio komunist»
kazao je Walter Veltroni i sam sebi povjerovao.
A to je onaj isti Perfetković, koji je sa 27godina postao član CK
KPI, zadužen za agit-prop, ili kako se to danas zove industrija
masovne kulture i propagande, isti onaj Walter koji jeca na
Berlinguerovom sprovodu i koji se u potpunosti slaže s «dosadnim»
Nattom, komunistom starog kova, koji nije vidio da dolazi novo
vrijeme. Još će se bolje Walter složiti s Ochettom, tvrdeći kako
zaokret u Bolognini nije likvidacija već davanje novog zamaha partiji
u novim vremmenima. I Veltroni govoraše « Nikad nećemo saviti
crvenu zastavu. Ponosimo se našom herojskom prošlošću»...Ali su
došle su devedesete i zapuhali drugi vjetri. Walter odjednom
konstatira da su komunizam i demokracija inkopatibilni, govori o
sramnim komunističkim diktaturama, izjedančava ih sa nacizmom.
Približava se i novi milenij.
Sada više ništa nije sveto. Žale se greške i pretjerivanja
antifašizma, proklinje se Tito i plače se nad tragedijom Istre i
istarskih Talijana, prokazuju se jugoslovenski partizanski zločinci,
koji su pobacali nevina Talijane u zloglasne foibe. Kad je
bombardiran Beograd na mirnu demonstraciju pacifista sa djecom u
psima naš je Walter poslao specijalnu policiju s pendrecima, kad su
mu na zgradu CK DS u kojoj se nalazio «ekstremisti» bacili krvave
komade mesa i napali omiljeni restoran Amerikanaca u Rimu «Planet
Holywood».
Jer Amerkanci su najveća Valterovs ljubav, najveći uzor i istinski
gospodari njegovog nježnog srca i duše, obuzete kulturom, naročito
filmskom, tako da je Rimu dao čak i novi fimski festival. Waltera
obožavaju filmski i televiziski radnici i svi oni koji se bave
štampom i propagandom (laži). Njega obožava i poziva na svoje
prijeme čak i nadmena rimska aristokracija, koja je prezrela
skorojevića Beluaconija.
Sad je eto naš perfektni Walter ujedinio dve tuše nekadašnje
talijanske ljevice: i onu katoličku, što gleda u kupolu Vatikana i
onu laičku,što sanja o državnoim radnim mjestima. I tri mu je
miliona ljudi povikalo: bravo! Šteta samo što Rim ima dugo pamćenje
i što pamti mnoge kojima su vikali bravo, da bi ih kasnije objesili
za noge ili kao Craxija zasuli na bijegu sitnom monetom. Nije li ovo
vijek i vrijeme kad je sve na prodaju i kad o svemu odliučje
tržište? Tako je ono odlučiloi o Veltronijevoj savjesti. Šteta
samo što je više, mnogoviše od trideset miliona onih koji su sve to
gledali, čitali i upamptili.A jedan je kolega posprdno napisao
«Otvoren je novi sovjetski tajni dosje Kuirakhin i tamo se vidi kako
je Veltroni bio ubačeni špijun CIA-e CK Italije». To je naravno
kazano iz sprdočime. I daleko je od istine. Istina je da je Vveltroni
i svi poput njega sposoban za svaku travestiju pa i najočitiju i
najapsurdniju laž u stilu «nikada nisam bio komunist» zbog vlasti
i moći nad ljudima.Eto u šta se pretvaraju kad odrastu oni koji su
još kao bebe u pelenama ušli u nacionalne direkcije i postali
članovi Centralnih Komiteta partija...
Jasna Tkalec