LICEMJERJE BEZ GRANICA

Imajući u vidu široki spektar metoda, koje se koriste u međunarodnim odnosima, koje imaju za cilj dominaciju i nametanje svoje volje drugima, radi ostvarivanja vlastitog interesa, ne iznenađuje što ti postupci vrlo često nisu ni dobronamjerni ni pravedni. Ne iznenađuje ni licemjerje koje postaje prateća pojava na tim relacijama, mada to saznanje ne umanjuje degutantnost licemjerja.

Ali kada se takve poruke ne upućuju drugoj strani preko granice, već one bivaju izrečene u vlastitom «dvorištu» te strane onda one mogu drastično povrijedit osjećaje i dignitet domicilnog stanovništva.

Njemački ambasador u Beogradu Wolfram Mass, svojom je izjavom na konferenciji «Srbija, Zapadni balkan i NATO-ka 2020. godini» koja je održana 26-27. oktobra 2010. godine u Beogradu, prevazišao sve do tada rečeno na tom području. Njegova izjava u dubokoj je suprotnosti sa aktualnim humanim civilizacijskim dosegom i njena je dijabolika racionalno nepojmljiva.

Wolfram Mass je tom prilikom kritizirao tadašnju vlast u Srbiji što za događaje iz 1999. godine koriste termin «NATO bombardiranje», jer bi to kod mladih naraštaja moglo izazvat negativne konotacije prema NATO-u. On smatra, da bi u Srbiji djeci kad pitaju o tim događajima trebalo objasnit «da je bombardiranje bilo ispravno». Ambasador taj satav potkrepljuje, valjda samo njemu razumljivom usporedbom da kada je on kao mladić gledao ruševine po Njemačkoj poslije rata «nije mrzio one koji su to počinili, jer je bilo onih koji su mogli da mu kažu zašto je to učinjeno»

E sad ono čega je previše ni sa kruhom nije dobro.

Polemizirat sa ambasadorom Massom, po tom pitanju bilo bi bespredmetno, on ima svoj stav, on sprovodi dosljedno politiku svoje vlade i imperijalnog kruga kojemu ta vlada pripada. Tako da nema nikakve sumnje da je to ujedno i stav njegove vlade, koja je tada aktivno učestvovala u agresiji.

Sasvim je razumljivo da bi takva diplomatska izjava u normalnim okolnostima izazvala burnu reakciju. Međutim prešavši preko te izjave domaćini su pokazali zavidau stabilnost probavnog sistema, što samo potvrđuje da je agresor postigao svoj cilj.

Ono što međutim treba istaknuti je činjenica da agresija na SR Jugoslaviju i moguća odmazda kojom bi se mogle objasniti neke aktivnosti saveznika protiv civilnih ciljeva u Njemačkoj potkraj II sv. rata nemaju nikakvih zajedničkih vojnih, niti političkih poveznica.

Između SR Jugoslavije i udruženih sila koje su izvršile agresiju nije bilo objave rata, niti su njene oružane snage u to vrijeme na bilo koji način ugrožavale teritorijalni integritet zemalja agresora.

U slučaju SR Jugoslavije, bila je to akcija poduzeta radi kažnjavanja onih koji su predstavljali posljednju i jedinu prepreku osvajanja prostora u Jugoistočnoj Evropi, kojeg su imperijalistički moćnici pokrenuli nakon pada Berlinskog zida. Dočim razaranje NJemačke spada u dio vojnih operacija za vrijeme rata, protiv protivnika koji je pokrenuo dva svjetska rata, u kojima je živote izgubilo 70-etak milijuna ljudi, kojom prilikom su počinjeni stravični zločini prema ljudskom biču, kakve povjest do tada nije zabilježila. I u tim razaranjima je sasvim izvjesno osim slamanja moral i motivacije za otpor njemačkog stanovništva bio prisutan i element odmazde.

Razlika između razaranja njemačkih gradova u II sv. ratu i civilnih i infrasrtrukturnih ciljeva u SR Jugoslaviji ogleda se i u još jednom bitnom segmentu, a to je upotreba bojnih sredstava. Prilikom NATO agresije upotrebljavana je i municija sa osiromašenim uranom, što stvar dovodi do apsurda, jer kao posljedica ostaje trajno kontaminirano tlo koje ugrožava život i zdravlje budučih generacija, dok prilikom operacija u Njemačkoj, naglašavam to srećom nije korišteno.

Jedina možebitna sličnost između Njemačke nakon II sv. rata i Srbije nakon agresije je taj da je obima oduzet po dio teritorija, Srbiji mimo svih međunarodnih pravnih normativa.

Bez obzira na visoki stupanj «razumijevanja» kojeg ambasador iskazuje kad su u pitanju posljedice rata u njegovoj zemlji, vjerujem da postoji vrlo veliki broj ljudi a tu ubrajam i sebe, koji se ne raduju uništenju Drezdena i pomoru oko 130.000 ljudi civila kao posljedice nekoliko dana uzastopnog bombardiranja. Ne radujem se ni potpunom uništenju Benediktinskog samostana na Monte Cassinu, a još manje od svega me raduje bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, akcije do tada bez presedana.

No vratimo se ambasadoru Massu.i njegovoj tezi koja implicira nekoliko vrlo intrigantnih pitanja. Ako u vezi njegove teze primjenimo analogiju, znači li to da bi i kineske vlasti trebale tumačit svojim građanima, kako je bombardiranje njihove ambasade 1999. godine u Beogradu, prilikom čega je bilo i ljudskih žrtava bilo ispravno. Dalje, dali bi i japanske vlasti trebale objašnjavat mladim generaciojama stasalim nakon rata, da je bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki bilo ispravno. A zašto ne reći, dali bi preostalo autohtono domorodačko stanovništvo Amerike trebalo poučavati svoje naraštaje da je istrebljenje njihovog naroda, kao i 60-ak miliona bizona koji su predstavljali njihovu ekonomsku bazu opstanka bilo ispravno.

Svijesno izostavljajući ono gospodin, mišljenja sam da bi se Wolfram Mass trebao stidit zbog spomenute izjave.

Vladimir Kapuralin

Odgovoran za odnose Socijalističke radničke partije Hrvatske sa inozemnim subjektima.

Srijeda, 21. mart 2012.