By John Pilger - Source: teleSUR English, July 12, 2014
http://zcomm.org/znetarticle/the-return-of-george-orwell-and-big-brothers-war-on-palestine-ukraine-and-truth-2/
ITALIANO: Il ritorno di George Orwell e la guerra del Grande Fratello alla Palestina, all’Ucraina e alla verità (John Pilger)
http://www.controlacrisi.org/notizia/Conflitti/2014/7/18/41629-il-ritorno-di-george-orwell-e-la-guerra-del-grande-fratello/
oppure https://it.groups.yahoo.com/neo/groups/crj-mailinglist/conversations/messages/8056
Z net – Duh otpora je živ / piše John Pilger
Povratak George Orwella i rat Velikog brata protiv Palestine i Ukrajine i protiv istine
Prije par večeri gledao sam predstavu „1984“ Georgea Orwella insceniranu u jednom londomskom kazalištu. Iako se na sav glas razglašavalo suvremeno interpretiranje djela, Orwellovo upozorenje, što se odnosilo na budućnost, predstavljeno je kao djelo neke epohe koja je daleka, koja nije prijeteća, koja je čak bezopasna. Činilo se kao da Edward Snowden nije otkrio baš ništa, kao da Veliki brat nije danas digitalni špijun i kao da sam Orwell nikada nije kazao:“Da budete korumpirani totalitarizmom nije potrebno da živite u nekoj totalitarnoj zemlji“.
Hvaljena od kritičara ta spretno napravljena predstava bila je mjera našeg vremena, naše kulture i naše politike. Kad su se upalila svjetla ljudi su već izlazili. Izgledalo je da je publika indiferentna, a možda su je već zvale druge razonode. „Kakva gužva!“kazala je jedna mlada djevojka, paleći svoj mobilni telefon.
Sa uznapredovalom depolitizacijom društava promjene su ili suptilne ili spektakularne. U svakidašnjem političkom govoru sve je preobrnuto, kako je to predviđao Orwell u „1984“. „Demokracija“ je danas retorička vještina. Mir je „permanentni rat“- „Globalno“ znači imperijalno. Nekad pozitivna koncepcija „reforme“danas znači regrediranje, čak i razranje. „Štednja“ (austerity) je nametanje ekstremnog kapitalizma siromašnima i poklanjanje socijalizma bogatašima, kreativan sistem unutar kojeg velika većina vraća dugove manjine.
U raznim granama umjetnosti neprijateljstvo prema političkoj iskrenosti predstavlja akt buržujske vjernosti. „Crveno razdoblje Picassa“govori naslov u novinama Observer „nastaje stoga što politika ne proizvodi dobru umjetnost“. Uzmite u obzir da su to napisale novine koje su bile pristalice krvoprolića u Iraku, jer su ga smatrale liberalnim krstaškim pohodom. Opozicija Picassa fašizmu, koja je obilježje cijelog njegovog života samo je jedna usputna primjedba, kao što je i Orwellov radikalizam ispario u nagradi, koja se dočepala njegovog imena.
Prije nekoliko godina Terry Ragleton, tada profesor engleske književnosti na Manchester University, smatrao je da „prvi put u dva vijeka nema nijednog istaknutog engleskog pjesnika, komediografa ili romanopisca,koji bi doveo u pitanje temelje životnog stila na zapadu“. Nikakav Shelley više ne govori o siromašnima, više nikakav Blake ne postoji za utopističke snove, više nikakav Byron ne osuđuje korupciju vladajuće klase, više nikakav Thomas Carlyle i John Ruskin ne otkrivaju moralnu katastrofu kapitalizma. William Morris, Oscar Wilde, HG Wels, George Bernard Shaw nemaju danas nikakve ekvivalente - nikoga tko bi ih vrijedio. Harold Pinter bio je posljednji koji je digao svoj glas protivljenja. Među inzistirujućim glasovima konzumističkog feminizma ne čuje se glas nikakve Virginie Wolf koja je opisla „umjeće gospodarenja drugim osobama...putem upravljanja, ubijanja, sticanja zemlje i kapitala“.
U National Theatreu postavljena je nova komedija, Velika Britanija javno prikazuje skandal prisluškivanja telefona, zbog kojeg su bili procesuirani i osuđeni novinari, među kojima direktor News of the World od Ruperta Murdocha. Opisana kao „farsa sa oštrim zubima (što) stavlja na optuženičku klupu cijelu incestuoznu kulturu (medija) i izlaže je nemilosrdnom ruganju“: njezine su mete, na koje komedija cilja, ličnosti „blaženo smiješne“ to jest protagonisti britanske skandalističke štampe. To je u redu, pravično je i toliko familijarno. No što reći o medijima, koji nisu skandalistički i koje se smatra dostojnim poštovanja i vjerodostojnima, a koji ipak imaju paralelnu ulogu kao produžena ruka državne moći i moći industrije, kao što je bio slučaj sa promoviranjem jednog nelegalnog rata?
Istraga Leveson o telefonskom prisluškivanju bacila je pogled na ono što je nemoguće imenovati. Tony Blair je svjedočio, istovremeno se žaleći Njihovoj Visosti zbog uznemiravanja njegove supruge od strane tabloida, kad ga je prekinuo glas sa galerije iz publike. David Lawley-Wakelin, režiser, zatražio je hapšenje i inkriminiranje Blaira za ratne zločine. Nastala je dugačka pauza: trauma istine. Lord Leverson je skočio i naredio udaljavanje onog tko je kazao istinu, izvinjavajući se kriminalcu krivom za ratne zločine. Lawley-Wakelin je bio optužen. Blair je otišao kući kao slobodan čovjek.
No vječni suučesnici Blaira su dostojniji poštovanja od telefonskih pirata. Kada ga je umjetnička voditeljica BBC-a Kristy Wark intervjuirala prilikom desetogodišnjice invazije na Irak, poklonila mu je trnutak, koji bi on mogao samo sanjati; dozvolila mu je da izrazi svoju tjeskobu zbog „teške“ odluke o Iraku, umjesto da ga pozove na odgovornost o njegovom epohalnom zločinu. A to je podsjetilo na procesiju novinara BBC-a, koji su 2003 izjavljivali kako se Blair može osjećati „oslobođenim krivnje“ te potom „uspješnu“ seriju BBC-a pod nazivom Blairove godine, za koju je bio izabran kao scenarist, voditelj i sugovornik u intervjuima David Aaronovitch. Od lakeja Murdocha, koji je vodio kampanje za vojne napade na Irak, na Libiju i na Siriju, Aaronovich je postao vješto servilan i korisno uslužan.
Nakon invazije Iraka – primjera ničim provocirane agresivne akcije, koju je sudac s Nirberškog procesa Robert Jackson definirao kao „vrhunski međunarodni zločin, različit od drugih ratnih zločina zbog činjenice što je u sebi koncentrirao totalno zlo svih ostalih zlodjela“ – Blair i njegov glasnogovornik i glavni suučesnik, Alistair Campbell, velikodušno su dobili mnogo prostora u listu Guardian, kako bi se rehabilitirali i popravili vlastitu reputaciju. Opisan kao „zvijezda“ laburističke partije Campbell je tražio simpatiju čitalaca govoreći o vlastitoj depresiji i javno je pokazao svoje interese, iako ne i sadašnje zaduženje savjetnika, zajedno s Blairom, vojne tiranije, koja je na vlasti u Egiptu.
Dok je Irak raskomadan, kao posljedica invazije Blaira/Bucha, naslov u Guardianu je glasio: „Srušiti Sadama bilo je pravedno, no povukli smo se isuviše rano“. Ta je tvrdnja bila poduprta u članku, koji je izašao na najvažnijem mjestu 13 juna iz pera jednog Blairovog funkcionera, Johna Mc Ternana, do nedavno u službi diktatora, što ga je u Iraku postavila CIA, Iyada Allawi. Požurujući novu invaziju na zemlju, čijem je razranju doprinio njegov bivši gazda, on nije ni spomenuo broj od najmanje 700.000 poginulih te bijeg četiri miliona izbjeglica i sektaški kaos nastao u naciji, koja se ranije ponosila vlastitom tolerancijom i zajedništvom.
„Blair otjelovljuje ratnu korupciju“napisao je radikalni urednik Guardiana Saumas Milne u ostrašćenom članku napisanom 3 jula. U struci se tako nešto zove „balansiranje“. Dan kasnije te su novine objavile oglas na cijeloj stranici kao reklamu sjevernoameričkog nevidljivog bombardera. Na prijetećoj slici bimbardera nalazile su se riječi: „F-35. GRANDIOZAN za Veliku Britaniju“. Ovo drugo otjelovljenje „ratne korupcije“ stajat će britanske platiše poreza 1,3 milijarde sterlinga, sa njegovim predhodnim modelima F aviona, koji su mljeli ljude u cijelom razvijenom svijetu.
U jednom selu Afganistana, u kojem su stanovali najsiromašniji od siromašnih, snimao sam Orifu, na koljenima pred grobom njezinog muža, Gul Ahmeda, tkalca tepiha, poginulog sa još sedam članova njezine porodice, od kojih su šestoro bili djeca, kao i dva djeteta koja su poginula u susjednoj kući. Jedna „precizna“ bomba od 500 libri pala je direktno na njezinu kućicu od blata, kamenja i slame, ostavivši iza sebe krater od 15 metara. Lockheed Martin, proizvođač aviona, bio je vrlo ponosan na svoje mjesto u reklamnom prostoru Guardiana.
Bivši državni sekretar SAD-a i aspirantica na mjesto predsjednika te države, Hillary Clinton, nedavno je sudjelovala na „Satu žena“ BBC-a, koji predstavlja samu suštinu medijske respektabilnosti. Voditeljica Jenny Murray predstavila je gđu Clinton kao simbol ženske realiziranosti. Svoje slušatelje nije podsjetila na opscenosti Clintonove niti da je Afganistan bio zaposjednut da bi oslobodio žene kakva je Orifa. Voditeljica nije ništa pitala Clintonovu o terorističkoj kampanji za vrijeme njene administracije u kojoj su upotrebljavani droni, kako bi ubijali žene, muškarce i djecu. Nije uopće spomenuta prijetnja koju je uzaludno upotrijebila Clintonova za vrijeme svoje kampanje za žensko predsjednikovanje, da se „eliminira“ Iran i nije bilo ništa rečeno o njezinoj podršci ilegalnom nadziranju masa i o progonima i o denuncijacijama iznutra.
Murray je ipak postavila jedno vrlo nezgodno pitanje. Da li je Clintonova oprostila Monici Lewinsky, što je imala izvjesnu pričicu s njezinim mužem. „Oproštaj je izbor“ izjavila je Clintonova „a za mene je to bio apsolutno dobar izbor“. To je podsjetilo na devedesete i na godine posvećene „skandalu“ Lewinsky. Predsjednik Bill Clinton tada je napao na Haiti i bombardirao je Balkan, Afriku i Irak. Istovremeno je uništavao živote iračke djece:UNICEF je izvjestio o smrti jednog i pol miliona iračke djece mlađe od pet godina, što su umrla od posljedica embarga, kojeg su predvodile Sjedinjene Države i Velika Britanija.
Ta djeca za medije nisu bila osobe, upravo kao i žrtve Hillary Clinton u invazijama, što ih je ona podupirala i promovirala – u napadima na Afganistan, na Irak, na Jemen, na Somaliju – te žrtve za medije nisu osobe. Marray nije napravila ni najmanju aluziju na njih. Na BBC-u se pojavila njezina fotografija, na kojoj Marray sva blista u društvu svoje distingvirane gošće.
U politici, kao i u novinstvu i u umjetnosti čini se da je neslaganje, koje je nekoć bilo tolerirano u javnom mnjenju regrediralo u disidentstvo: to je metafora za ilegalnost. Kad sam započeo svoju karijeru u britanskom Fleet Streetu šezdesetih godina, bilo je prihvatljivo kritizirati zapadnu moć kao silu grabljivicu. Čitajte slavne članke Jamesa Camerona o eksploziji hidrogenske bombe na atolu Bikini, ili o barbarskom ratu u Koreji te o bombardiranju Sjedinjenih Država Sjevernog Vijetnama. Grandiozna iluzija današnjice je da se nalazimo u eri informacija, kada u stvarnosti živimo u medijskom vremenu u kojem je propaganda industrije neprestana, podmukla, zarazna, efikasna i liberalna.
U svojem eseju iz 1859 godine „O slobodi“ kojem današnji liberali izražavaju vlastito poštovanje John Stuart Mill je napisao: „Despotizam je legitiman oblik vlasti u odnosu s barbarima, pod uvjetom da cilj bude njihovo poboljšanje i da su sredstva opravdana u postizanju tog cilja“. „Barbari“ su tada bili veliki dio ljudskog društva, kojima se morala nametnuti „implicirana poslušnost“. „To je samo lijep i koristan mit, da su liberali mirovnjaci, a da su konzervativci ratni huškači“ napisao je 2001 historičar Hywel Williams, „ali imperijalizam kojeg se postiže liberalnim putem može biti još opasniji zbog svojeg neograničenog karaktera i zbog svojeg uvjerenja da predstavlja viši životni oblik“. Imao je na pameti govor Blaira, koji je tada kao predsjednik vlade obećavao da će „preurediti svijet oko nas“na osnovu vlastitih „moralnih vrijednosti“.
Richard Falk, neosporni autoritet kad je riječ o međunarodnom pravu i zakonima i Specijalni Izvjestitelj ONU za Palestinu jednom je opisao „farizejski moralno-zakonski ekran, koji daje potpuno jednosmjernu sliku zapadnih pozitivnih vrijednosti i potpune nevinosti zapada, a isti se naširoko prikazuje i njegovo se potvrđivanje postiže prijetnjama i kampanjom nečuvenog političkog nasilja“. A „prihvaćanje te slike je postalo toliko rašireno da ga je virtualno postalo nemoguće osporavati“.
Karijera i podrška predstavljaju nagradu za čuvare. Na Radio 4 BBC-a Razia Iqbal intervjuirao je Toni Morrison, dobitnicu Nobelove nagrade afroameričkog porijekla. Morrisonovu su zapitali zašto su ljudi „toliko bijesni“ na Baracka Obamu, koji je definiran kao „fantastičan“ i kao netko tko želi izgraditi „snažnu ekonomiju i jako rašireno zdravstveno osiguranje“.
No Morrisonova ni njena ispitivačica nisu citirale sedam Obaminih ratova, uključivši u to terorističku kampanju s upotrebom dronova, u kojoj su čitave porodice kao i oni koji su im pritekli u pomoć te njihovi ožalošćeni rođaci doslovno potamanjeni. Ono što se činilo da je važno jest što se obojeni čovjek „koji se elegantno izražava“popeo do same komandne vrhuške moći. U „Prokletima na zemlji“ Frantz Fanon je napisao da je „historijska misija“ koloniziranih da budu „transmisiona linija“onih koji dominiraju i ugnjetavaju. U suvremenoj eri danas se smatra suštinskim korištenje etničkih razlika u zapadnim sistemima moći i propagande. Obama otjelovljuje upravo to, iako je kabinet Georgea W. Busha – i njegova ratnohušlačka krika – bio po svom sastavu najviše multirasan u cijeloj historiji postojanja američkih predsjednika.
Upravo dok je padao u ruke đihadista ISISA irački grad Mosul, Obama je govorio:“Narod SAD-a je napravio ogromne investicije i dao velke žrtve u cilju da Iračani sebi odrede bolju sudbinu“. Koliko je „fantastična“ ova laž? Koliko je „elegantno formuliran“ bio govor Obame u Vojnoj akademiji u West Pointu? Držeći govor „o situaciji u svijetu“ na ceremoniji primanja visokoškolske diplome onih „koji će preuzeti vodstvo Sjedinjenih Država“ na cijelom svijetu Obama je potvrdio:
“Sjedinjene Države upotrijebit će ratnu silu i unilateralno, ako to bude nužno, kad to budu zahtijevali naši središnji interesi. Međunarodno mišljenje ima svoju težinu, ali Sjedinjene Države neće nikada tražiti dozvolu...“
U odbijanju međunarodnog prava i prava nezavisnih nacija predsjednik Sjedinjenih Država pretendira da postane božanstvo zasnovano na moći njegove „zaista neophodne nacije“. To je poznata poruka imperijalne nekažnjivosti, koju je uvijek stimulativno poslušati. Podsjećajući na uspon fašizma tridesetih godina Obama je kazao: „Vjerujem u izuzetnost Sjedinjenih Država svakom niti svoga bića“. Historičar Norman Pollack je napisao.“Umjesto guščjeg vojnog koraka to znači staviti naizgled najneviniju militarizaciju kulture u cijelom njezinom totalitetu. Umjesto nekog nacifranog leadera imamo promašenog reformatora, koji se bezbrižno bacio na planiranje i izvršavanje zločina, a uz to je cijelo vrijeme nasmijan“.
U februaru su Sjedinjene Države montirale jedan od njihovih „šarenih“ državnih udara protiv legalno izabrane vlade Ukrajine, koristeći se naivnim protestima protiv korupcije u Kijevu. Podpredsjednica Države predsjednika Obame, Victoria Nuland, lično je izabrala leadera „provizorne vlade“. Dala mu je nadimak „Yats“. Podpredsjednik Joe Biden je otišao u Kijev, kako je to učnio i direktor CIA John Brennan. Jurišne trupe njihovog državnog udara postali su ukrajinski fašisti.
Prvi put od 1945 neonacistička partija, otvoreno antisemitska, kontrolira ključne zone državne moći u jednoj evropskoj prijestolnici. Nijedan zapadnoevropski leader nije osudio taj preporod fašizma u pograničnoj zoni, preko koje su nacisti i Hitlerovi osvajači prodrli i odnijeli živote miliona Rusa. Njih je podržavala Ukrajinska Ustanička Vojska (UPA) kriva za pokolje Jevreja i Rusa, koje su nazivali „insektima parazitima“. UPA je historijski nadahnjivač dašnje Partije Svoboda i njezinog suputnika Desnog Sektora. Leader Svobode Oleh Tyahnybok požurivao je čišćenje „moskovsko-židovske mafije“ i „ostalih govana“, među kojima i homoseksualaca, feministkinja i političke ljevice.
Nakon pada Sovjetskog Saveza Sjedinjene su Države okružile Rusiji vojnim bazama, avionima i nuklearnim raketama kao dio Projekta Širenja NATOa. Porekavši obećanje koje su bili dali sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu godine 1990 da se NATO neće proširiti „niti za jedan centimetar na istok“, NATO je ustvari okupirao cijeli prostor Istočne Evrope. Na bivšem sovjetskom Kavkazu ekspanzija NATO-a predstavlja maksimum postignut vojnim širenjem od kraja Drugog svjetskog rata.
Plan Akcije Pristajanja uz NATO pakt je dar Washingtona pučističkom režimu Kijeva. U augustu „Operacija Brzi Trozub“ treba dovesti trupe Sjedinjenih Država u blizinu ruskih luka, to jest na udaljenost vidljivu prostim okom. Može se zamisliti rekacija, kad bi ovakvi provokativni potezi, ili pak zastrašujući, bili izvođeni na granicama Sjedinjenih Država.
Zahtjevajući Krim - koji je Nikita Hruščov ilegalno oduzeo Rusiji 1954 – Rusi su branili sami sebe, kako su to činili kroz čitavo jedno stoljeće. Više od 90% stanovništva Krima glasalo je za vraćanje tog teritorija Rusiji. Na Krimu je sjedište Crnomorske flote i njen gubitak predstavljalo bi pitanje života i smrti za rusku mornaricu i veliku pobjedu za NATO. Zbunjujući zaraćene strane u Washingtonu i u Kijevu, Vladimir Putin je povukao trupe sa ukrajinske granice i podstakao etničke Ruse u Ukrajini da se odreknu separatizma.
U Orwelvskom stilu sve je to preobrnuto na zapadu i pretvoreno u „rusku prijetnju“. Hillary Clinton je usporedila Putina s Hitlerom. Bez ikakve ironije njemački komentatori na desnici kazali su istu stvar. U medijima su ukrajinski neonacisti sada predefinirani kao „nacionalisti“ili „ultranacionalisti“. Ono od čega strahuju jeste, da Putin vješto traži diplomatsko rješenje i da bi u tome magao i uspjeti. Dana 27 juna, reagirajući na posljednje popuštanje Putina – na njegov zahtjev ruskom parlamentu da povuče zakon, koji mu je davao mogućnost da intervenira u interesu etničkih Rusa u Ukrajini – Državni Sekretar John Kerry razglasio je još jedan od svojih ultimatuma. Rusija mora „doslovno djelovati u sljedećim satima“ da zaustavi pobunu u istočnoj Ukrajini. Iako je Kerry opće poznat kao običan pajac ozbiljan cilj tih „upozorenja“ leži u namijenjivanju Rusiji statusa parije i u brisanju vijesti o ratnim sukobima protiv režima u Kijevu, dok ovaj vodi rat protiv svog vlastitog naroda.
Trećina stanovništva Ukrajine je rusofona i dvojezična. Dugo je tražila demokratsku federaciju, koja bi odražavala etničku različitost Ukrajine i koja bi bila bilo autonomna bilo nezavisna od Moskve. Najvećim dijelom ne radi se o „separatistima“ ili o „pobunjenicima“, već o građanima koji žele živjeti sigurni u vlastitoj zemlji. Separatizam je rekacija na napade vlade iz Kijeva protiv njih, a ova je prisilila 110.000 ljudi (procjena OUN) da pobjegnu u Rusiju, prelazeći granicu. Normalno, radi se o ženama i djeci, koji su doživjeli ratnu traumu.
Kao i djeca Iraka koja su morala podnijeti embargo i kao „oslobođene“ žene i djevojke iz Afganistana, terorizirani od gospodara rata koji vodi CIA, ti građani Ukrajine su za medije ne postojeće osobe na zapadu; njihove patnje i užasi koji su nad njima počinjeni bivaju ili minimizirani ili prebrisani. Nikakav osjećaj silovitosti napada režima nije prenesen u konvencionalnim zapadnim medijima. Ponovo pročitavajući magistralni napis „The First Casuality: the war correspondent as hero, propagandist and mythmaker“ /Prva žrtva: ratni dopisnik kao heroj, propagandist i stvaralac mitova/ Phillipa Knoghtleya, obnovio sam svoje divljenje za Morgana Philipsa Price iz Manchester Guardiana, jedinog zapadnog novinara, koji je ostao u Rusiji za vrijeme revolucije 1917 i koji je ispričao istinu o katastrofalnoj invaziji zapadnjaka. Nepristran i odvažan, Philips Price je sam poremetio ono što Knightley definira kao antirusku „mračnju šitnju“, koja je vladala na zapadu.
Dana 2 maja u Odesi je 41 etnički Rus živ izgorio u uredima direkcije sindikata, dok je policija stajala i gledala. O tome postoji užasna video dokumentacija. Leader Desnog Sektora, Dmytro Yarosh, pozdravio je taj pokolj kao „još jedan blistav dan u našoj nacionalnoj historiji“. Mediji Sjedinjenih Država kao i britanski mediji su prenijeli događaj kao „mračnu tragediju“, posljedicu „sukoba“ između „nacionalista“(neonacista) i „separatista“ (osoba koje su skupljale potpise za referendum o federalnoj Ukrajini). New York Times je tu stvar zasuo pijeskom, odbacivši kao rusku propagandu događaje izazvane fašističkim i antisemitskim politikama novih vazala Washingtona. Wal Street Journal je osudio žrtve: „Smrtonosni požar u Ukrajini su vjerojatno izazvali pobunjenici, tvrdi vlada“. Obama je čestitao vladi na „umjerenosti“.
Dana 28 juna Guardian je posvetio velik dio jedne svoje stranice „predsjedniku“ režima u Kijevu, oligarhu Petru Porošenko. Ponovo je bilo na djelu Orwellovo pravilo inverzije. Nije bilo nikakavog državnog udara; nema nikakvog rata protiv manjine u Ukrajini; Rusi su krivi za sve što se dogodilo. „Želimo modernizirati moju zemlju“ kazao je Porošenko. „ Želimo uvesti slobodu, demokraciju i evropske vrijednosti. Nekome se to ne sviđa. Nekima se zbog toga mi ne sviđamo“.
U tom svom članku novinar Guardiana Luke Harding nije uopće osporio ovakve afirmacije ili naveo riječi vlasti iz Odese, niti je govorio o avionskim napadima, ni o artljerskom bombardiranju kijevskog režima, po čijem je nalogu otvarana vatra na stambena naselja, nije spomenuo ubijanje i otmice novinara, upotrebu zapaljivih bombi protiv opozicijskih novina niti predsjednikovu prijetnju da će „osloboditi Ukrajinu od prljavštine i od parazita“. Neprijatelji su „pobunjenici“, „militantni borci“, „ustanici“, „teroristi“te marijonete Kremlja. Historija nam evocira duhove Vijetnama, Čilea, Istočnog Timora, Južne Afrike, Iraka: treba obratiti pažnju na iste etikete. Palestina je magnet cijele te monotone prevare. Dana 11 jula, nakon nedavanog izraelskog pokolja u Gazi pomoću oružanih sredstava datih od Sjedinjenih Država – 80 poginulih od kojih su šestoro djeca jedne jedine obitelji – neki izraelski general piše u Guardianu članak naslovljen „Nužno demonstriranje snage“.
Sedamdesetih godina susreo sam Leni Riefenstahl i pitao sam je o njezinim filmovima, koji su glorificirali naciste. Koristeći se revolucionarnim tehnikama snimanja i osvjetljenja ona je proizvela dokumentarno ime i potpis, koji je očarao i oduševio Nijemce; bio je to njezin „Trijumf volje“ za kojeg tvrde da je nadaleko raširao zlosretnu i zločinački čarobnu očaranost Hitlerom. Pitao sam je o propagandi u društvima koja za sebe vjeruju da su superiorna drugima. Odgovorila mi je da „poruke“ njezinih filmova nisu ovisile od „naređenja odozgo“ već od „glasa pristanka“ što je postojao kod njemačkog stanovništa. „Zar se u to ubrajala i obrazovana liberalna buržoazija?“ zapitao sam je . “Svi“, bio je njezin odgovor. „ I naravno i njemačka inteligencija“.
(prijevod: Jasna Tkalec)