Na današnji dan, prije 76 godina, politbiro Komunističke partije Jugoslavije pod predsjedavanjem Josipa Broza Tita u Beogradu donio je povijesnu odluku o pokretanju općenarodnog ustanka protiv okupatora i njihovih domaćih slugu na cijelom području Jugoslavije. Bio je to najznačajniji događaj i kruna ukupnih aktivnosti koje je Partija provodila nakon okupacije zemlje od strane sila Trećeg Reicha, a posebnu povijesnu dimenziju daje mu činjenica u vidu jedinstvenog modela pružanja otpora na okupiranim teritorijima.

Evocirajući uspomenu na taj događaj, mi ne umanjujemo niti jednu aktivnost koja je doprinosila zajedničkom cilju – oslobođenju zemlje.

Međutim, da nije bilo ovog događaja i spomenute odluke, sasvim je izvjesno da bi tok oslobodilačke borbe i otpor neprijatelju, bio potpuno drugačiji.

Vrlo je vjerojatno da bi se ona vodila neorganizirano,  nekoordinirano i razjedinjeno po pojedinim dijelovima zemlje, poput otpora razjedinjenih indijanskih plemena ili, u najboljem slučaju, kao u ostalim dijelovima okupirane Evrope. Teško je zamisliti da bi u takvim uvjetima bila izvediva i socijalistička revolucija, a izostala bi i vlastita pobjeda te bi sloboda bila donesena na bajunetama tuđih vojski. Stoga je ovaj događaj prirodno značajan i svim autentičnim ljevičarima i antifašistima.

Revizija povijesti i restauracija retrogradnih poraženih ideja, koja traje od secesije i kontrarevolucije 90-ih, može samo na određeno vrijeme odložiti rezultate, povijesne poruke i društvene vrijednosti proizišle iz događaja koje slavimo, ali ih ne može izbrisati ni zaustaviti njihovo povijesno poslanje.

Kulminacija kleroustaškog revivala, koja se u Hrvatskoj manifestira odstranjivanjem svakog spomena na vođu revolucije i pobjednika Josipa Broza Tita, ne može zasjeniti njegove rezultate ni ugroziti njegovo mjesto u povijesti. Ne moraju hipotetski nijedna ulica na svijetu ili trg biti nazvani po Geronimu ili Che Guevari, ali ljudi koji su za života ušli u legendu ne mogu biti iz nje istisnuti. To vrijedi i za Tita, usprkos neutemeljenim i uzaludnim pokušajima nosioca civilizacijskih nevrijednosti.

Zato u jeku klerofašističke regeneracije na širem prostoru, raduje svaka pojava koja odudara od tog trenda.

Istovremeno s indignacijom odbijamo svaki pokušaj usporedbe i povezivanja Narodnooslobodilačke i antifašističke borbe s kontrarevolucijom sprovedenom 90-ih godina prošlog stoljeća, u vidu međuetničkog i konfesionalnog oružanog sukoba, a s time i vrlo česte izjave predstavnika hrvatskog establišmenta, na svim nivoima i u svim prilikama, kako je „domovinski rat bio nastavak antifašističke borbe“. Pri tome dotična gospoda tu tvrdnju ne potkrjepljuju ni jednim argumentom iz jednostavnog razloga što argumenata za to naprosto nema. Oružani sukob iz 90-ih je bio sušta suprotnost i negacija antifašističke borbe. Njime su ukinuta sva dostignuća antifašističke borbe i poslijeratne izgradnje društva. U tom sukobu nije zapjevana ni jedna antifašistička pjesma, ali jesu ustaške; u tom sukobu nije istaknut ni jedan antifašistički simbol, ali jesu ustaški i u tome je sukobu, i nakon njega, uništeno između 3.000 i 4.000 spomen-obilježja koji su podsjećali upravo na antifašističku borbu, što znači da je izostala svaka poveznica između ta dva događaja.

04. 07. 2017.

Vladimir Kapuralin