NATO opens its curtain of war on two fronts

Ukraine photo exhibit: Suffering and resistance in the Donbass

Huntington, N.Y. — “Ukraine: Behind the Red Line,” a photographic display of the war in Ukraine, documents the devastation of the lives of the people in the Donbass region as well as the organized resistance in Donbass to the junta regime in Kiev.

Armed men and women who make up the people’s militias supported by the people of East Ukraine are shown standing in defense of the residents of the cities and villages under siege by the U.S.-sponsored coup regime. The images provide graphic testimony to the suffering of people of the region who are living and dying under the bombs and military attacks of the neo-Nazi Kiev government.

The photos, taken by photojournalists in Russia and Ukraine, were prepared by Rossiya Segodnya, a multimedia international information agency and displayed here Aug. 22 at the Huntington Community Arts Center. The International Action Center and the United National Antiwar Coalition presented the exhibition.

The exhibit was a focus of intense discussion, The Community Arts Center has a long history of showing groundbreaking films and conducting discussions of critical political and social issues. Audiences are thoughtful and serious, and often consist of support movements for social justice.

One older woman stood near a photo of a mother in Donetsk saying goodbye to her daughter who was leaving for safety in Crimea. Shaking her head, the viewer says: “She looks like my daughter! She looks like me!”

An elderly man whose grandparents came from Kiev said: “I thought they tossed the Nazis out 70 years ago! Why is the U.S. supporting this regime?”

People walked slowly by the photographs and compared the scenes of destruction and the anguished faces to similar scenes from Gaza. Many asked questions because they thought the corporate U.S. media were hiding something: the truth.

A woman from Yugoslavia said: “These NATO wars started in Yugoslavia! Look at that grandmother hiding in her cellar amidst the canned vegetables! This is criminal! So sad! The U.S. is ­responsible!”

“These pictures,” said a woman from Guyana, “are beautiful and terrible. People need to see them and to understand what is happening.”

The exhibit will be traveling to New York City; Albany, N.Y.; Philadelphia; Washington, D.C.; Tucson, Ariz.; and Los Angeles in the coming weeks. The New York meeting will be on Thursday, Sept. 4, at 6 p.m. at the Solidarity Center at 147 West 24th Street in Manhattan.

‘Behind the Red Line’ highlights human suffering of U.S.-backed war

Of all the aspects of the current crisis over the NATO/Russia standoff in Ukraine, the determined intervention into Ukrainian political affairs by the United States has been the least reported, at least until recently. While new reports have appeared concerning CIA Director John Brennan’s mid-April trip to Kiev, and CIA/FBI sending “dozens” of advisers to the Ukrainian security services, very few reports mention that U.S. intervention in Ukraine affairs goes back to the end of World War II. It has hardly let up since then.

The fact of such intervention is not hard to find. Indeed, it’s hard to know where to start in documenting all this, there is so much out there if one is willing to look for it. But the mainstream U.S. press, and their blogger shadows, are ignoring this for the most part. Some exceptions at the larger alternative websites include Jeffrey St. Clair’s Counterpunch and Robert Perry’s Consortium News.

Even these latter outlets have almost nothing to say about the approximately 70 year history of U.S. intervention in Ukraine. The liberals and progressives avoid the subject because otherwise one would have to address the full reality of the intensive U.S. Cold War against the Soviet Union, and the covert and overt crimes and operations conducted by the U.S. against the USSR. Because the liberals share an anti-communist consensus, not far removed from Ronald Reagan’s view of the USSR as an “Evil Empire,” they have little to no interest in addressing the full history of the period.

But the current crisis in Ukraine, which pits a U.S.-backed coalition, which includes neo-Nazis, in Ukraine against Russian-speaking separatists in the eastern regions of the country, threatens to turn into a hot war between not just Ukraine and Russia, but between two nuclear-armed foes, NATO and Russia. Indeed, in the past six months, besides Brennan’s visit,  the U.S. Vice-President and the head of NATOhave all visited and consulted in Kiev with the current Ukrainian regime.

And now, the U.S. has announced it is sending military “advisers” to Ukraine, as the current government there prosecutes a major military operation against separatists in the East, which human rights groups say has included indiscriminate shelling, killing of civilians, torture, and kidnappings on both sides. The bulk of indiscriminate shelling, according to Human Rights Watch, has come from the U.S.-backed government forces. Amnesty International has documented that human rights violations and war crimes are committed by even a member of the Ukrainian parliament with total impunity.

Return of the Repressed: Recruiting Fascists as Anti-Soviet Allies

Back on March 28, The Nation and Foreign Policy in Focus published jointly an excellent article pulling up some of the relevant history, “Seven Decades of Nazi Collaboration: America’s Dirty Little Ukraine Secret.” The article does a good job showing how the right-wing, fascistic Svoboda Party in Ukraine has its roots in the Organization of Ukrainian Nationalists [OUN], which was one of a number of East Europe parties that allied at various points with the Nazis, and had their own racist, ethnic, nationalist doctrines.

After WWII, the U.S. made a pact with many of these leaders, ostensibly recruiting them as allies against the Soviets in the Cold War. Indeed, in the early years after World War II, the U.S. and the British hired Ukrainian nationalists, many of them associated with fascism, to parachute and conduct guerrilla war in Ukraine and the USSR. When doing so, they turned a blind eye to many of these leaders’ war crimes, including participation in the Holocaust. When these links were revealed years later, beginning in the 1980s, the CIA and State Department worked assiduously to deny these links to Congress and the press.

Almost all of these men were rounded up and shot. When the Soviets offered an amnesty to members of the Ukrainian Insurgents Army (UPA) in January 1950, 8,000 anti-Soviet guerrillas still fighting within Ukraine turned in their arms. The U.S./CIA operation to use Ukraine as a base for war against Russia and the bulk of the Soviet Union ran out of steam. (See Stephen Dorril’s MI6: Inside the Covert World of Her Majesty’s Secret Intelligence Service, The Free Press, 2000, pp. 242-243.)

It has taken many years, and the dedicated work of people like John Loftus, former Congresswoman Elizabeth Holtzman, Linda Hunt, Christopher Simpson, Tom Bower, and many, many others who fought governmental inertia and lies to get out the truth. Much of that truth still needs to get out, but slowly, surely, it is trying to find its way into the public’s consciousness, as this Daily Beast article on Operation Paperclip taken from Annie Jacobsen’s new book on the same subject demonstrates so well.

One important article, by Joe Conason in the Village Voice in 1986, examined the role OUN leader Mykola Lebed played for U.S. intelligence. I’m going to take up the controversy about the VV in the near future, looking at how the CIA continued to operate to protect its Ukrainian intelligence assets, even into the early years of the Clinton administration (and likely beyond). Such protection included lying to politicians, consulting with those under investigation for war crimes how best to deal with the political fallout, and in general falsifying history to protect their covert anti-Soviet program.

Yet can the truth stand up to the daily drumbeat of lies and anti-Russian propaganda coming at a feverish pace out of the White House? The U.S. has stepped up its overt intervention in Ukraine, and it would do well for everyone to know as much as possible the lead-up to this moment, as the pending NATO/US/Russia confrontation could threaten the very world we live in, that we all live in. The U.S. is clearly ratcheting up the political and military pressure against both Russia and China, and more than even what is happening in the Middle East, it is this renewed aggressive stance towards those two countries that will dominate the news and our lives in the coming decade.

U.S. National Archives Documents U.S. Collaboration with Fascist Ukrainian Nationalists

In a remarkable book published by the United States National Archives a few years ago, historians Richard Breitman and Norman J.W. Goda have examined recent declassified documents and put together an initial history of Army and CIA collaboration with some of the most important Ukrainian fascist leaders after World War II. Hitler’s Shadow: Nazi War Criminals, U.S. Intelligence, and the Cold War (PDF) attempts to document “the Allied protection or use of Nazi war criminals; and documents about the postwar political activities of war criminals.”

Hitler’s Shadow was preceded by the 2005 publication, U.S. Intelligence and the Nazis, a Cambridge University Press book based on the earliest examination of new documents released as part of the 1998 Nazi War Crimes Disclosure Act. While the history of Ukrainian nationalism shows that nationalist movements were squeezed between the policies — and sometimes invasions — of foreign states, the book makes clear that today’s EuroMaidan heroes of yesteryear were in fact trained by the Gestapo and took part in the Holocaust.

Chapter Five of Hitler’s Shadow, “Collaborators: Allied Intelligence and the Organization of Ukrainian Nationalists,” examines recently declassified documents in regards to how US intelligence agencies recruited, paid, protected and used war criminals who collaborated with the Nazis. In particular, it looks at the careers Stepan Bandera and Mykola Lebed, two WWII “heroes” of the Ukrainian nationalist movement.

These Ukrainian fascists — Lebed turned “democratic” once in U.S. hands after the war — had their careers rehabilitated by former Ukrainian president Viktor Yushchenko. When Putin points to the pro-fascist tendencies and Nazis within Ukraine, he is referring at least to this kind of evidence.

However, Putin cannot really address the full history of the U.S. and CIA campaign because 1) the crimes of the Stalin government is not something the Russians like to talk about, and 2) the long history of U.S intervention in Ukraine is tied up with the decades-long Cold War against Soviet communism. Putin and his allies are antagonistic to Communism, and ambivalent, at best, about the Soviet period (even if many of them were in fact former Communists or Soviet officials themselves).

Like the dilemma of the U.S. liberals mentioned above, to fully embrace a history of U.S. Cold War intervention against the Soviet Union would mean assessing what the role of the Soviet Union was, and in this, Putin and his anti-Soviet allies within Russia (like the oligarchs in Ukraine and other former Soviet states), who got rich off the corpse of the USSR de-nationalization, are not interested in dredging up Cold War history. They all shared an animus against the Communists that matched that of the CIA.

Breitman and Goda describe how the CIA’s Ukrainian operation, codenamed “Aerodynamic,” worked (this is taken from a National Archives government document and the extensive quote is not subject to copyright restrictions):

„Anđeli iz Novoga Sada“ – Brodski dnevnik

(prevela: Jasna Tkalec <Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.>)

Rat u bivšoj Jugoslaviji. Kosovo. Htio bih vam „ispričati“ ovu pjesmu, počevši od „linija“ koje sam slijedio da je napišem, opisati trenutke koji su mi poslužili kao inspiracija i koji su me doveli dovle, gdje jesam. Obično pjesma ne nastaje samo iz jedne crte, već se ide uzduž jedne od linija, a onda se slijede i mnoge druge, koje se ukrštaju, uatim se kreće se drugim putevima, a zatim se posrće i odbacuje na rub. Prije no o jednoj liniji može se govoriti o skupini vrlo različitih crta, nepredviđenih, nenadanih,koje daju perspektivu ...a to je pjesma.

Uvijek kad me put nanese kroz Pisu, ukoliko imam koji sat vremena idem na Torre dei Miracoli (Toranj čudesa)...No prije no što se popnem na Toranj idem na monumentalno groblje, da uživam u slici „Trijumf smrti“. To je nevjerojatan prizor, velika freska koja svaki put u meni izaziva veliko uzbuđenje. Herman Hesse u svojoj biografiji „Iz Italije“govori o njoj kao o moćnoj slici, koja i danas obuzima dušu promatrača svojim grobnim sjenama i natjerava ga na pogubne misli“. Radi se o melanholičnom misticizmu srednjevjekovlja na izdisaju.

Anđeli u mojoj pjesmi su prikaze, koje bi se mogle naći na toj slici, to su poludemoni ili u najmanju ruku anđeli, koji su prošli kroz pakao...

Mogu kazati da je ta slika jako utjecala na duh pjesme o kojoj vam govorim.

Oduvjek sam osjećao da je rat na Kosovu bio osnivački pakt  Nove Evrope, Evrope koju poznajemo danas, Evrope nakon Pada zida, da se dobro razumijemo.  E, pa kako je znano, u svakom osnivačkom aktu neophodna je sakrifikalna žrtva, a u ovom slučaju bio je to srpski narod.  On je prikazan kao neprijatelj, kao čudovište, koje treba žrtvovati novom poretku Evrope. Sve ostalo, ratne strahote i užasi, posljedica su upravo onog, ko je sve to htio, ko je sve to izazvao, a zatim je ostao skrštenih ruku i samo promatrao – bila je to Evropa.

Druga linija koju sam slijedio bilo je djelo René Girarda o žrtvi. Tokom posljednjih decenija Girard je pomno ispitao dinamiku žrtvovanja i pogotovo koncept žrtvenog jarca, u kojem je vidio trenutak učvršćivanja društvenih veza mitskih kultura.  U procesu otpočetom prije dvadeset godina knjigom  „Nasilje svetog“ , istraživačko djelo Girarda postalo je sve specifičnije i sve pažljivije prema temeljnoj vrijednosti , u mitskim kulturama, ritualnog žrtvovanja te  značenja povezanosti žrtvovanjem kao i njegovog cikličkog ponavljanja.

Mitovi osnivanja (Romul, Kain) izvrsno predstavljaju karakter mimetiziranog nasilja, na kojem je nastao društveni ugovor mitske antropologije. Društvo je mjesto stvaranja i ponavljanja mimetiziranih –prikrivenih –požuda i želja za oponašanjem te  rivaliteta i antagonizama, što ih takve želje stvaraju. Socijalna struktura postaje teren interakcija i kontradikcija, frustracija, i zavisti, kamen posrtanja društvenih zajednica. Društvo obnavlja svoj (p)akt spajanja u zajednicu putem rita prolijevanja krvi žrtvenog jarca. Svi protiv svih na kraju biva razrješeno kao svi protiv jednog. Piše Girard: „Ako se ljudi uspiju uvjeriti da je samo jedan među njima odgovoran za cijelu nasilnu mimezis (pretvorbu), ako u njemu uspiju vidjeti 'mrlju'koja ih sve prlja i zaražava, ako zaista budu jednodušni u tom uvjerenju, tada će to vjerovanje biti potvrđeno /.../ Uništavajući biće koje se prinosi na žrtvu, ljudi će biti uvjereni da su se riješili zla“.

Jack Abott piše o viejtnamskom narodu u knjizi „Trbuh zvijeri“: „...bili su to krhki ljudi, koji su uživali u slobod noj ljubavi“= bili su blagi za vrijeme mira...a zatim su došli Amerikanci ...i taj je užas na kraju napravio je ljude poput Pol Pota ! Kako bih još izoštrili sliku o tome što je bio rat u bivšoj Jugoslaviji i kako ne bih bio uklopljen u zbor zapadnog „pojednostavljenog viđenja“ užasa počinjenih u „etničkom“ ratu i kako i ja ne bih upro prsto u žrtvenog jarca i iz Osjećaja pravde prema srpskom narodu poslužile su mi knjige Petera Handkea „Zimsko putovanje“ i „Dodatak dugom zimskom putovanju“.

Prva knjiga, koja nosi podnaslov „pravda za Srbiju“, jeste putovanje pisanjem uspomena. Protiv laži i pojednostavljenja Zapada i njegovih sredstava komuniciranja o jednom strašnom ratu, koji s mnogih gledišta još uvijek nije završen. Druga knjiga je put kroz bol i žaljenje kroz jednu realnost bez perspektive, kojoj je oduzeta sadašnjost i vjera u trajnu budućnost „najljepšu i najveću“, što je jedna generaciju može ostaviti u amanet generaciji, koja dolazi.

Te dvije knjige potsjetile su me na klasično štivo iz slavenske literature „Most na Drini“Srbina Ive Andrića. Ta mi je knjiga vratila viziju Mosta! Muslimani, kršćani, Židovi, neprijatelji kroz vijekove, oko tog mosta nađoše se , shvativši svoju zajedničku prirodu, prirodu ljudi, koja prevazilkazi ideologije te su iskušali mogućnost međusobnog razumijevanja. Zato je svaki most simbol moguće komunikacije i ljubavi među ljudima; zato svaki most, pa tako i most na Drini, ima Anđela čuvara, kojeg je poslao Alah da ga blagoslavi i sačuva. Jer ne postoji most koji nije božjeg porijekla: u početku Alaha potresoše nedjela Sotone, koji je, iz mržnje prema ljudskom rodu, bjesomučno izgrebao zemlju i tako izazvao duboke rasjede, provalije, rijeke, i ponore, s ciljem da spriječi da se ljudi međusobno nađu, da omete putnike. No bog popsla anđele, koji raskriliše svoja  krila nad ponorima i nad rijekama, tako da ih ljudi mogu prelaziti; onda ljudi počeše graditi mostove. A Alah se raduje zbog onih, što grade mostove i česme: i tako posla anđela da čuva most na Drini i anđeo će ostati na Drini, dokle god bog bude želio da most postoji. Andrić je, kako je kazao Cronia, „pjesnik romantične Bosne, Bosne iz historije,  one istinske Bosne, u kojoj se od dolaska Turaka do naših dana ukrštaju rase, religije, duhovne koncepcije i različite društvene institucije, često antitetske; u čijem pejzažu, pozornici ratova, ubojstava, nasilja i patnji, živi i stvara vrlo raznorodna galerija turskih paša i vezira, austrijskih oficira i katoličkih fratara, trgovaca i vojvoda, ljudi i žena svih vrsta, sa svojim nagonima i strastima, sa njihovim običajima i navikama“. Ako je istina da Andrićevim djelom dominira „težina sudbine, koja se mora izvršiti“ isto je toliko istina, da ispod površine teče rijeka nade, napor da se prebrode etničke i religijske podjele i da ljudi prepoznaju svoje jedinstvo. Zacijelo, historija uvijek slama ove nade, pa ipak, katkada su činjenice dozvolile ljudima da se prepoznaju upravo u ovoj zajedničkoj nadi: upravo to je poetska simbolika mosta na Drini. MOST! Tako se mogla zvati ova pjesma...

Paolo Rumiz napisao je u „la Repubblica“: „U zemlji koja je sama po sebi most između svjetova, mostovi još uvijek imaju posebno značenje, koje je kod nas izgubljeno. Svaki most što je srušen jeste jedna granica više i jedna mogućnost manje za pomirenje. U osam godina rata srušeni su najstariji mostovi, kako bi se iz korijena iščupali simboli pripadnosti prije no iz vojnih razloga. Instinktivno su mladi Beograda izabrali ovih dana da budu ljudski štitovi sa svojom pjesmom i igrom ne kraj crkava ili spomenika , već uz mostove Save“.

Dobitnik Nobelove nagrade Andrić je napisao: „Gdje god na svijetu krene ili se zaustavi moja misao, nailazi na vjerne i  vrijedne mostove, kao na vječnu i nikad zadovoljenui želju čovjeka da poveže, pomiri i ujedini sve ono što stoji pred našim duhom i pred našim očima i što nam je pred nogama, kako ne bi bilo podjela, suprotnosti, prekida. Mostovi su važniji od kuća, svetiji i korisniji od hramova, pripadaju svima i jednaki su za sve, uvijek mudro izgrađeni na mjestu na kojem se ukršta najveći dio ljudskih potreba“.

Napisao sam ovu pjesmu jer ne treba demonizirati ni jedan narod, jednog dana je na redu srpski narod, ali nekog drugog dana može se to dogoditi i mome narodu.

Nikad se ne smije identificirati narod sa svojim ekstremistima!

Pa i dan danas osjećam, kao komunista,  duboki stid u odnosu na srpski narod, jer je upravo vlada D'Aleme dozvolila vojnu intervenciju na Kosovu, nakon što je to odlučio NATO. Mislim da je u tom času došao kraj historije talijanske ljevice. Od tada pa nadalje više ništa nije bilo kao ranije.

Za ovu pjesmu tražio sam suradnju maestra Stefana Campolucci i njegovog violinskog orkestra. Ona će unutar ploče predstavljati posebnu i jedinstvenu epizodu. Da se razumijemo: bit će to pjesma kao „ Il  Buco del Diavolo“ (Đavolja rupa) i“oltre“ (Preko)...uz aranžman, koji je nešto između onog Morriconea i Karaidroua.

ANĐELI  U NOVOM SADU

Bio je tad upravo kraj Velikog Potopa

sjedeći na Obali

riječi molitve izustiše k'o iz topa

šarenoj Dugi.

Nosili su krstove

izvezene na mjestu srca

a stopalo zmiju im savi

ubijenu iz Ljubavi

Stizali su poput Obećanja

nosili su  Odgovor na

Crni Vrisak majke

nad mrtvim snijegom rake

Kretali su se s pjesmom

u vrijeme zbog rata

 zabranjenig sata

silazili sa periferija neba

i prošli su kroz vatru i  sjetu:

bili su to anđeli

što padoše u letu.

Krila ispružili na suncu

Most! Most!

I krilima spojiše oblae tada

da svaki korak pretvore u  Put

stigli su anđeli do  Novoga Sada.

Contropiano

Tko govori o trećem svjetskom ratu

Giulietto Chiesa, srijeda 6 august 2014

Neocon (zervativci) su preko Viktorije Nuland htjeli učiniti od Ukrajine međunarodnu, odnosno svjetsku krizu. Čemu žurba?

Već sam dosta pisao o ukrajinskoj krizi. Prva stvar koja me pogodila, u času kad su srušili Viktora Janukoviča očitim državnim udarom, kojeg su patentirano podržavale Sjedinjene Države (a točnije bi bilo kazati da su ga one izazvale) uz aktivno sudjelovanje Poljske, Litve i Estonije te vlastitih marioneta, koje imaju vlast u Bruxellesu, bila je beskorisnost tog poteza na prvi pogled. Čemu inscenitati državni udar, kad je Januković mogao po svim pravilima sići sa političke scene za godinu dana putem najregularnijih izbora?

I sva ostala pitanja dovodila su do analognih odgovora.

Čemu prevrnuti stol, kad je Ukrajina već bila u rukama Amerikanaca, u potpunosti – s Janukovičem i bez Janukoviča – i to već više godina? Svakako još od časa tako zvane „narančaste revolucije“ Juščenko-Timošenko? Ovi su stavili u ruke CIA-e i posljednje ostatke nacionalnog suvereniteta, pošto su već u tom smislu izvršili rasprodaju prethodni predsjednici tobože „nezavisne“Ukrajine: Kravčuk i Kučma.

Zašto na kraju krajeva rušiti Janukoviča, kad je četvrti i posljednji predsjednik Ukrajine bio prodao Dombas Chevronu i Shellu: radilo se ništa manje nego o 8.000 kvadratnih kilometara teritorija datih na 50 godina te o tajnom ugovoru vrijednom 10 milijardi dolara za crpljenje plina iz bituminoznog škriljevca, što bi trebalo „zauvijek“ osloboditi Ukrajinu zavisnosti od omrznute Rusije?

Na kraju: Januković - predstavljen kao čovjek Moskve od strane svih zapadnih medija - nije bio baš preveliki prijatelj Putina.

Zašto ga rušiti tako brutalno? Kome je to trebalo? Zar samo zato što u Vilnjusu nije potpisao već potpuno gotov dokument hvatanja za gušu o „pridruživanju“ Evropskoj Uniji? Ali sve do novembra prošle godine Viktor Janukovič je pregovarao, tako da je ostavljao nadu da će EU na kraju potpuno pobijediti. Dokument je već bio pripremljen, iako je sadržavao i jedan vrlo tajni dio. Bilo je dovoljno pričekati koji mjesec i taj bi dokument bio nametnut Ukrajini, milom ili silom.

Na sva ta pitanja nije bilo adekvatnog odgovora. Jasno je da iza svega stoji nešto drugo. Brzina, kojom je Washington zahtijevao da se vrše pritisci, a Varšava je već djelovala po direktivi Washingtona, ukazivala je, da postoji neka žurna potreba.

Bilo je jasno da je puč – ne slučajno puč sa toliko očitim nacističkim stigmatima – uperen protiv Janukoviča, opruge koja uopće nije bila važna, ciljao na Rusiju.

Neocon su putem svoje izvršiteljice Victorije Nuland željele izazvati međunarodnu krizu, pa čak i svjetsku krizu. No ostaje pitanje čemu tolika žurba? Zašto ubrzati sukob i dovesti NATO praktički pred vrata Kremlja? Zbivalo se sve, kao predviđeno, po već poznatom scenariju. Ali odjednom se dogodilo iznenadno i vrlo dramatično ubrzanje. Mora da tu postoji još nešto, da bi se objasnila ova žurba. I veličina i značaj raskida, koji se odjednom počeo događati. Nije tu riječ o regionalnoj krizi niti o prolaznoj epizodi. Moguće reperkusije su evidentne: sukob ne manje značajan od raketne krize s Kubom godine 1962.

Treba objasniti smisao i razloge ovog iznenadnog ubrzanja. Nisam ekonomist (to ponavljam stalno kako ne bih postao metom primjedbi izumitelja tople vode). Nisam ni ekspert za mahlojke svjetskih financija. Vrlo malo ili ništa ne vjerujem brojkama, jer sam se već odavna uvjerio da se radi uglavnom o lažnim podacima ili u svakom slučaju o jako izmanipuliranim ciframa. Ali velika nervoza kod onih koji o tome pišu i navodno se u to razumiju (jer od njihovog kusura su živjeli i još uvijek žive) stvorila je u meni uvjerenje, da postoji nešto, što se ne poklapa u prije navedenom razmišljanju. Tako sam se našao, u dobrom društvu, kada govorim o „početku Trećeg svjetskog rata“.

Moram se u prvom redu zahvaliti Robertu Savio, koji je stvorio izvrstan bilten nazvan „Other News“, sa esplicitnim podnaslovom „Informacije koje tržišta eliminiraju“. Prvog augusta „Other News“ je objavila pregled brojnih različitih napisa iz Washinton's Blog-ova, pod nazivom: „Grupa finacijskih eksperata sa najvišeg nivoa tvrdi da će doći do Trećeg svjetskog rata, ukoliko ga ne zaustavimo“. Poslužit ću se mnogim podacima iz tog biltena i donesenog pregleda, koji mi izgledaju jako poučni. U prvom redu radi se o imenima velikog kalibra, ukoliko se sudi po učestalosti, kojom su ta imena citirana na tržištima.

Uzmimo na primjer Nouriela Rubini, koji je u januaru ove godine napisao na svom twitteru iz Davosa:“Mnogi govornici ovdje upoređuju 2014 sa 1914, kad je izbio Prvi svjetski rat, a da to niko nije očekivao. Da li smo pred crnim labudom u obliku rata između Kine i Japana?“ Slab pogodak. No evo javlja se Kile Bass, multimilijarderski manager hedge funds-a, koji najprije citira jednog uglednog kineskog analitičara, a zatim i samog japanskog premijera Abea, koji ne isključuju „vojni sukob između Kine i Japana“. Tome su dodana jako dobro napisana predviđanja, koja iz usta jednog upravljača financijama takvog kalibra ne treba smatrati nevažnima. „Milijarde dolara bankovnih depozita bit će restrukturirane – informira nas Kile Bass – i milioni opreznih štediša izgubit će u procentima velik dio svoje stvarne kupovne moći, upravo u pogrešnom času svog života /ukoliko uzmemo da uopće postoji pravi čas za gubitak vlastitite imovine prim. autora/. Ni ovoga puta to neće biti kraj svijeta, ali socijalna struktura utjecajnih nacija naći će se pred velikom tenzijom i u nekim će se slučajevima razbiti u paramparačad. (...) Vjerujemo da je rat neizbježna posljedica sadašnje globalne ekonomske situacije.“

Na to kao eho odgovara šef Office for Management and Budget iz Reganovog vremena, David Stockman. I on smatra da će sukob između Amerike i Rusije dovesti do Trećeg svjetskog rata. Malo je općenitiji, kad se radi o načinu, ali je uvjeren da svijet ide ka „velikom ratu“ (a majaor war) također i tehnički analitičar Goldman Sachs-a, Charles Nenner, koji, sada kad je počeo raditi za vlastitu firmu, ima za klijente brojne hedge funds-e, kao i izvjestan broj jako bogatih američkih investitora, koji se svi ističu u prvom planu, kao što su James Dines ili Marc Faber. Ovaj posljednji otvoreno izjavljuje što će američka vlada poduzeti kao odgovor na ekonomsku krizu, što je u toku. „Sljedeća stvar koju će vlada učiniti da odvrati pažnju ljudi od loših ekonomskih uvjeta – piše Marc Faber – bit će započinjanje nekog novog rata na nekoj strani“.

Sve je to vrlo jasno, ali zašto onda novine pišu i TV tvrdi da je američka privreda ponovo zakoračila snažno naprijed?

Prije nekoliko dana Martin Armstrong – upravljač suverenih investicijskih fondova multimilijardera- govori istu stvar: “Treba odvući ljudima pažnju od predstojećeg ekonomskog propadanja“, a zadnja dva članka, koje je napisao, naslovio je : „Krenut ćemo u rat s Rusijom“ i “Pripremimo se za Treći svjetski rat“. Nije baš jasno da li svi ovi proroci iskreno iznose svoja predviđanja ili pak unapred slave buduće finacijsko-ekonomske uspjehe, koje očekuju od rata, jer je jasno, i to oduvijek, da se od ratova u prvom redu bogate bankari , a nakon njih proizvođači oružja. Ali inzistiranje s kojim se ta tema ponavlja pokazuje da nešto jako smrdi i to su ovi gore navedeni osjetili prije svih drugih.

Ostali, kao na primjer predsjednica Brazila, Dilma Roussef, primjećuje da svijetom vlada „valutni rat“, koji se pretvara u globalni rat, to jest rat sviju protiv svih. Ne treba zaboraviti da je Drugi svjetski rat izbio nakon niza vrlo brutalnih devalvacija moneta u međusobnom natjecanju. Danas se događa upravo ista stvar, jer nacije devalviraju vlastite valute, da bi njihova roba bila kompetitivnija i da bi potaknule izvoz. Već mnogi primjećuju, kako nova banka, koju su stvorile zemlje BRICS-a, s početnim kapitalom od 100 miliona dolara, smještena u Kini, predstavlja impresionantnu novost u globalnoj panorami, jer se stalno povećava broj novčanih transakcija u yuanima i rubljama, umjesto u dolarima Sjedinjenih Država. Kako piše Jim Rickards - koji je 2009 sudjelovao u prvim „finacijskim ratnim igrama“, što ih je organizirao Pentagon – postoji rizik da se Sjedinjene Države nađu „uvučene“ u „nesimetrične ratove“ valuta, a ovi će biti u stanju da još povećaju globalnu nesigurnost. Evidentno je da je Rickards na američkoj strani. No ukoliko taj tip igara organizira Pentagon – a ne Federal Reserve – to znači da smo već zaglibili do vrata i da je vojni karakter tih igara izvan svake sumnje.

Uostalom (ovoga puta govori multimilijarder Hugo Saliinas Price) „mnogi od nas se pitaju, koji su pravi razlozi, što su doveli do eliminiranja Gadafija. On je planirao pan-afričku valutu. Isto se dogodilo sa Sadamom Huseinom. Sjedinjene Države ne trpe postojanje bilo koje čvrste valute, koja bi mogla biti u stanju ući u natjecanje s dolarom“.

Drugi pak ukazuju prstom na oskudnost resursa,odnosno sirovina, naročito energetskih. Neki pak vide Kinu kao goropadnog protivnika, kojeg je svakim danom sve manje moguće kontrolirati. Možda je ona protagonist asimetričnog rata, kojeg navodi Jim Rickards. Gerald Celente, autor oštroumnih financijskih i geopolitičkih predviđanja kroz dugi niz godina, također suho odgovara i usmjeren je na iste zaključke: “Uskoro će započeti Treći svjetski rat“.

Jim Rogers, još jedan milijarder i financijski investitor, upire oči u Evropu: „Ukoliko se bude spašavalo jednu državu za drugom, završit će se u još jednom svjetskom ratu“. Dakle nastavimo da zelenaški gušimo narode Evrope u cilju izbjegavanja rata. Radi se zaista o sumnjivom pacifizmu, ali u svakom slučaju ovaj zove na uzbunu. Naravno, bit će dobro pričuvati se izvjesnih „pacifista“.

Ali ovo jekoristan pregled, da se shvati kako uzbuna raste. Kina, ne dižući veliku buku, pravi zalihe, energetske i teritorijalne, samo umjesto da šalje vlastite topovnjače (a nije za to vrijeme), ona rečene zalihe kupuje i to novcima američkog duga. Putin se mora suočiti s prvom ofanzivom i nema vremena na gubljenje. Između ostalog, jedan holandski sud, bez ikakvog autoriteta i moći, odlučio je da Rusija mora platiti 50 milijardi dolara, plus kamate, poduzeću Yukos, koja je vlasništvo razbojnika Mihajla Hodakovskog, kojeg je Rusija pustila iz zatvora prije nekoliko mjeseci, u cilju smanjenja zategnutosti s Evropom (treba zapamtiti da se sud nalazi u onoj zemlji, koja je imala najviše žrtava u padu malezijskog boeninga na linijskom letu zračne kompanije pomenute zemlje). Da li je i to slučajnost?

Jedan od savjetnika najbližih Putinu, na pitanje šta će uraditi Rusija kao odgovor na tu presudu, slegnuo je ramenima i odgovorio: “Rat je pred evropskim vratima. Zar vi zaista mislite da jedna takva odluka ima neke važnosti?“

Pravno nema, ali će se njom na Zapadu koristiti izvjesni centri moći i središta komadiranja, kako bi se obrušili na materijalna dobra Rusa u inozemstvu, kako bi zaplijenili i zaledili bankovne račune kao i vlasništvo dionica. Eto što znači asimetričan rat, koji je već započeo, a da uopće nije objavljen.

Jedan utjecajan američki list posvetio je svoju naslovnu stranu Vladimiru Putinu uz ovaj komentar: „Parija“. Taj je naslov ustvari objava rata. Samo što nju nije objavio niti izrekao Sate Department, već „ministarstvo propagande“ , to jest zapadni mediji. A tu je definiciju upotrebio Paul Craig Roberts u jednom svom članku, prije nekoliko dana. A tko je Paul Craig Roberts? Čovjek, koji je bio pomoćnik Sekretara Budžetskih zaliha za vrijeme predsjednika Reagana, zatim bivši direktor Wall Street Journal-a, a drže ga za američkog „Who's Who“i ubrajaju u jednog od hiljadu najutjecajnijih političkih mislilaca na svijetu. Napisao je članak pod naslovljen“Rat dolazi (War is Coming)“.

07.02.2014 18:07 CET

Speciale Europa: Zagabria e Bruxelles, mai così vicine, mai così lontane

Gabriella Tesoro

EU imposes harsh austerity on Croatia, its newest member

By Ognjen Markovic 
15 February 2014

European Union (EU) finance ministers have placed Croatia, which joined the bloc last July, in “excessive deficit procedure.” Acting on recommendations from the European Commission, the measure subjects countries with budget deficit in excess of 3 percent and debt of more than 60 percent of Gross Domestic Product (GDP) to direct economic control by the EU, and currently affects 16 other member states.

Olli Rehn, the EU commissioner for economic and monetary affairs, demanding stepped-up austerity, declared, “It will be essential for Croatia to take decisive action in order to achieve this in order to restore confidence in the economy…. This means that by April, Croatia is asked to undertake adequate and specifically specified [sic] measures to ensure progress towards the correction of its excessive deficit and debt.”

The EU will be the sole arbiter of whether the measures implemented by the Croatian government are adequate, and if deemed insufficient, the country could face possible sanctions, Rehn added.

The World Bank joined in, with its office in Zagreb stating, “The excessive deficit procedure is a good disciplinary tool for restoring macro-stability and reducing macro-imbalances. If it does not solve its economic weakness through sustainable fiscal adjustment and institutional reforms, Croatia will not fully benefit from EU membership, and the search for future prosperity may prove unsuccessful.”

The Social Democratic Party (SDP)-led coalition government is more than willing to oblige. Prime Minister Zoran Milanovic fell in line, defending the procedure in parliament as something “nearly all EU members went through last year” and adding, “the programme would help Croatia put its budget in order and implement reforms without delay.”

Since coming to power in late 2011, the SDP, in coalition with the Croatian Peoples Party (HNS) and the regional Istrian Democratic Assembly (IDS), has continuously pursued anti-working class policies, cutting public spending, raising Value Added Tax (VAT) to 25 percent—among the highest rates in Europe—and further privatising state assets and companies. Defending the privatisation drive, Finance Minister Slavko Linic, also of the SDP, said, “[O]ne should send a message that privatisation is in the function of reducing our foreign debt and covering this year’s deficit, because that is what rating agencies and creditors will appreciate.”

All three major rating agencies rate Croatia’s debt below investment level, with Standard & Poor’s further downgrading it on January 24.

After drafting the 2014 budget last November, the government set about implementing a whole raft of austerity measures, including cutting farm subsidies and health spending, raising VAT on tourism and levies on gas and tobacco—claiming they would cut the deficit to 5.5 percent in 2014. The EU found the measures insufficient, triggering the “excessive deficit procedure.”

“Our aim was to avoid burdening the economy,” Linic said, trying to justify the November budget draft. He submitted right away to the new EU demands, which included a cut of a further billion euros in the deficit this year and adjusting Croatia’s deficit targets to 4.6, 3.5 and 2.7 percent of GDP for the years 2014-2016. The new measures will force an unspecified number of public employees to retire early without filling the vacancies, while others will see their allowances cut. Further cuts in subsidies, health spending and pensions, as well as new taxes on gambling, have been announced.

The austerity measures the EU is forcing throughout the continent have had a major impact on Croatia. The country has been in continuous recession since 2009, with GDP contracting by almost 20 percent by 2012. A further drop is expected in 2013. The government was forced to slash its 2014 growth estimate from the previous 1.3 percent to only 0.2 percent, as the result of the latest cuts demanded by the EU.

Official unemployment reached 21.6 percent in December 2013. Youth unemployment is well over 50 percent and “one of the highest in Europe,” according to the World Bank. The bank noted a sharp rise in poverty to over 14 percent by the end of 2012, underlining that “the profile of the poor has changed, with the educated and younger living in richer urban areas now more affected.”

The latest statistics show the average full-time monthly wage for January to November 2013 was 5,511 kunas (around €720, or US$1,030), or 1.7 percent less in real terms compared to the same period a year ago. Some 55 percent of employees receive less than 5,000 kunas (€650). Even these figures understate the real conditions, because part-time wages are not included. Widespread disillusionment with the main political parties and the EU is evident, as noted by an article in the Economist, titled “Euphoria over joining [the EU] has given way to a morose mood.”

There is a growing concern in ruling circles that the overwhelming opposition to never-ending austerity measures might erupt in violent protests, as has happened in neighbouring Bosnia-Herzegovina. The ruling class know they can count on the unions to suppress workers’ resistance, but the fear is that popular discontent might develop independent of and in opposition to the unions.

The business portal SEEbiz.eu carried an article last month dedicated to discussing the possibility of and strategies for controlling public protests, after the Economist put Croatia high on the list of countries at risk of social unrest in 2014. SEEbiz spoke with two union leaders, one of whom—perhaps saying more than he intended—graphically exposed the role of the unions as advisers to the ruling class and as an industrial police force. Kresimir Sever, president of the Independent Croatian Unions, stated as clearly as possible, “What those in power should be afraid of are spontaneous unrest and going out in the streets. While it is organised by the unions, they are under surveillance.”

ZAGREB  Poslodavac koji ima više poduzeća, odnosno povezanih društava od sutra će moći radnike seliti iz jedne u drugu tvrtku. Mogućnost »selidbe« radnika unutar povezanih društava omogućuje mu novi Zakon o radu čija primjena započinje 07. kolovoza. Radnika ili radnike za koje ocijeni da su mu u poduzeću u kojem rade nepotrebni, poslodavac će u drugu svoju tvrtku moći preseliti na rok od najduže šest mjeseci. S druge stane, radnici koji rade u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, ili to puno radno vrijeme skupljaju radeći kod više poslodavaca u nepunom radnom vremenu, dodatnih osam sati tjedno, uz dozvolu poslodavca ili poslodavaca, moći će odraditi kod nekog drugog. To je samo dio novina domaćeg radnog zakonodavstva. 

Prekovremeni sati

Prekovremeni rad do 50 sati tjedno, odlukom poslodavca, za koji dan postaje stvarnost. Zakon i dalje propisuje da je puno tjedno radno vrijeme 40 sati, uz mogućnost osam sati prekovremenih. No, promijenjene su odredbe o preraspodjeli radnog vremena pa se taj tjedni limit u stvarnosti povećava na 50 sati, odnosno 60 sati ako je kolektivnim ugovorom tako dogovoreno. Pritom, u razdoblju od četiri mjeseca prosječno tjedno radno vrijeme radnika ne smije prelaziti 48 sati (40 redovnih i osam prekovremenih).

Otkazi i otkazni rokovi

I dok sadašnje zakonsko rješenje priječi otkaz trudnici, odnosno rodilji u slučaju da poduzeće odlazi u likvidaciju, više neće biti tako. U razloge za prestanak ugovora o radu uključuje se tako smrt poslodavca fizičke osobe ili prestanak obrta po sili zakona, odnosno brisanje trgovca pojedinca iz registra u skladu s posebnim propisima. Redoviti otkaz, pak, moći će dobiti i radnik koji ne zadovolji na probnom radu.

Otkazni rok će teći i za vrijeme godišnjeg odmora, plaćenog dopusta te bolovanja, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno. U sslučaju prekida otkaznog roka zbog radnikova odlaska na bolovanje, otkaz će nastupiti istekom šest mjeseci od trenutka kada je radniku uručena odluka o otkazu.

U slučaju neisplate plaće radnici više neće trebati čekati 30 dana da bi pokrenuli sindikalne akcije. Već s dospijećem plaće moći će najaviti štrajk i pokrenuti postupak mirenja.