Informazione


The author is a well-known UK pundit who writes frequently on Russia.  He is currently running a crowdfunding to sue the Times, one of its writers, Oliver Kamm, and its publisher, Rupert Murdoch, for libel and stalking. If you like this article, please consider supporting his crowdfund.  He is one of the best out there on Russia.

For more info about that see:  The Times, RT and Oliver Kamm, an Obsessed Neocon Stalker  and  Creepy London Times Moron Cyber-Stalks Leading UK Russia Expert (Video)




The Beatification of John McCain

“All over this world, Mr. McCain is associated with freedom and democracy. He has championed human rights with verve and tirelessness — speaking out against repression and authoritarianism,” - The Washington Post in a recent pre-eulogy.

Neil Clark
Sat, Jul 29, 2017

The news the ultra-hawkish, pro-war US Senator John ‘Bomb, Bomb, Iran’ McCain has been diagnosed with a particularly aggressive form of brain cancer has led to gushing eulogies to a great ‘hero’ of ‘freedom’ in elite circles in the US and other Western countries.

Brain cancer is a terrible disease, and no humane person would wish it on anyone. But does McCain‘s illness mean we have to sanitize his record of relentless warmongering and portray him as a 21st Century version of Mahatma Gandhi? It’s one thing not to jump on people when they are fighting for their life, but it’s quite another to ludicrously distort the historical record.

Take the Washington Post. They ran a hagiographic article at the weekend entitled “What we can learn from John McCain.”

“All over this world, Mr. McCain is associated with freedom and democracy. He has championed human rights with verve and tirelessness — speaking out against repression and authoritarianism,” the neocon newspaper bellowed.

But McCain’s champion of human rights and ‘freedom and democracy’ has been highly selective, to say the least, and has involved him associating with and supporting some very dubious characters.

In Ukraine, he met with far-right forces who wanted the forcible overthrow of the democratically elected government.

He shared a platform with the ultra-nationalist Oleh Tyahnybohk, who in 2004 had attacked what he called “the Moscow-Jewish mafia ruling Ukraine.”

Imagine the furor if say, the British Labour leader Jeremy Corbyn had met with such a figure. But the very neocon gatekeepers who attack Corbyn 24-7 were silent when McCain did.

In 2011, McCain praised the ‘heroic’ rebels in Libya - having repeatedly called for the anti-government fighters to be armed. But the ‘rebellion’ against Gaddafi was dominated by hardcore jihadists, many with links to Al-Qaeda, such as the Libyan Islamic Fighting Group, which Manchester Arena bomber Salman Abedi and his father were associated with.

In one photograph, McCain can be seen presenting a gift to the former LIFG emir, Abdel Hakim Bel-Hadj. Again, just imagine if this had been Jeremy Corbyn.

In Syria, as in Libya, McCain repeatedly lobbied for ‘rebels’ to be given military aid by the US, as well as calling for cruise missile strikes on government positions.

In 2013, the man described as “America’s leading advocate of intervention in the Syrian crisis” met with Syrian ‘rebels’- crossing into Syria illegally (little things like national sovereignty don’t matter much to neocons like McCain).

Two years later, the great ‘human rights crusader’ led a delegation of US Senators to meet that other well-known champion of human rights, Crown Prince Salman of Saudi Arabia and the commander of Saudi Arabia’s Syrian ‘rebel’ training and equipment program.


Just think of the hundreds of thousands killed in Syria because of these McCain supported ‘training and equipment’programs.

Most members of the human race think of sex (or going to the toilet) when they first wake up in the morning. But not John McCain. War is always on his mind.

“When John wakes up in the morning the first thing he says is Air strikes!’’ his friend Sen. Dick Lugar once said.

Do we think this is normal- and something to cheer? If so, heaven help us.

Having played his part in keeping the fires burning in Syria McCain reacted to the presence of ISIS there- by outrageously claiming that Russia’s Vladimir Putin was a greater threat than Islamic State.

One wonders what the families and loved ones of those killed in ISIS terrorist atrocities in the Middle East, Africa and around the world thought of that statement.

Since 2016, McCain has become a poster boy for many liberals because of his implacable opposition to Donald Trump. Incredibly - and rather obscenely- bearing in mind the millions who have died in wars in global south countries that McCain has supported or propagandized; for ‘progressives’ have been lining up to praise a hard-right warmonger who makes the late Ronald Reagan look like a joss-stick waving peace-loving hippy. British Labour MP David Lammy described McCain as “one of the best Republican candidates” of his lifetime.

This is about a man who joked, in a very unpleasant way, about bombing Iran and in 1983 voted against creating a Martin Luther King national holiday. It’s one thing to wish McCain “Get well soon,” it’s quite another to say he’s the greatest thing since sliced bread and The Beatles.

[ Bomb bomb bomb, bomb bomb Iran (mckathomas, 19 apr 2007)

McCain loves to champion protesters and rebels in ‘Official Enemy’ countries but is less keen when Americans protest about the crimes of their government. “Shut up, or I’ll have you arrested,”he snarled at anti-war protesters who called in the Senate for the war crimes prosecution of the former Secretary of State Henry Kissinger. “Get out of here you low-life scum,” he added.

For McCain terrorists who blow up government forces and kill civilians in Libya and Syria are ‘heroes,\' but conscientious peaceful protesters in his own country are ‘scum.\'

Possibly the most laughably o.t.t. piece about the Arizona senator (and it’s a very crowded field) appeared in the National Review.

Entitled “Homo Americanus,” the article’s author argued that McCain is “as close to a great man as his generation has produced.” McCain’s illness is portrayed not just as a personal tragedy - but a national one.

“It is surely too much to say that McCain’s recovery will be America’s. But it is hard to envision America’s recovery without McCain’s.”

What utter rot. It’s the policies of endless war and ‘interventionism’which McCain espouses which have got the US into its current mess.

To recover, and to get its public finances back in order, the US must return to being a republic and not an empire. McCain’s policies have been disastrous for his country and ordinary American citizens. And around the world, they have caused absolute chaos, as well as leading to a refugee crisis of Biblical proportions and significantly increasing the global terror threat.

Alas, there’s no sign as yet that McCain’s illness will change him. On the day his diagnosis was announced, he issued a bellicose statement on Syria,blasting Trump’s decision to end the CIA’s $1 billion-a-year covert arm-and-train program for Syrian ‘rebels’ and calling again, (for what must be the five millionth time) for the overthrow of President Assad, which he said must be a ‘key pillar’ of US policy.

The best thing we can hope for is that McCain recovers (he’ll certainly get better cancer treatment than the Syrians whose public health system he has helped to destroy), and then uses whatever time he still has on this planet to atone for his sins. We shouldn’t wish the Senator dead, despite all the damage he has caused around the world, but pray that he’ll one day join us, the ‘low-life scum,‘ marching against illegal wars of aggression he would earlier have supported.

I know that’s a 1000-1 shot, but it’s the nicest thing to do.


Follow Neil Clark @NeilClark66





\n

(srpskohrvatski / italiano)

Venezuela, rinnegati, bugiardi e smemorati

Contro il Venezuela sono messi in campo gli stessi strumenti che jugoslavi e serbi hanno conosciuto troppo bene: disinformazione strategica, fondi stranieri ad organizzazioni eversive, demonizzazione del leader, sostegno politico aperto da Occidente ai settori golpisti e terroristi, minacce militari... Intristisce, a parte tutto e al di là del tradimento della ex-sinistra nostrana, il fatto che ogni volta che si presenta uno scenario simile i commentatori antimperialisti facciano la \"bella scoperta\" con apparente inedito stupore, come se fosse la prima volta, come se non imparassimo mai niente dal passato. In particolare, il paradigma jugoslavo – da Otpor alle notizie false sui media – è regolarmente rimosso e ignorato. (a cura di Italo Slavo)

1) Venezuela: cartina di tornasole della sinistra (di Fabio Marcelli)
2) Il Venezuela e la questione della difesa del potere rivoluzionario (di Fosco Giannini)
3) ”Revolucionari” u Caracasu su danju na ulicama, a noću u luksuznim barovima (N. Babić)
[I \"rivoluzionari\" di Caracas, di giorno per strada e di notte in ville e locali di lusso]
4) Da Geraldina Colotti, Caracas, sul risultato elettorale: l\'ultimo articolo censurato dal \"Manifesto\"


Si veda anche: Venezuela, ecco come Omero Cia(i) – Repubblica – risponde a Cremaschi (di Giorgio Cremaschi, 8 agosto 2017)


=== 1 ===


Venezuela: cartina di tornasole della sinistra

di Fabio Marcelli, 9 agosto 2017

Quando la sinistra latinoamericana si difende e magari osa addirittura vincere sia sul piano politico che su quello militare, diventa “antidemocratica”, “autoritaria”, e via pontificando

Da sempre la sinistra evolve e si qualifica in relazione agli avvenimenti di portata internazionale. Così fu, tanto per fare l’esempio fu famoso, per il Partito Comunista d’Italia fondato nel gennaio del 1921 al Congresso di Livorno come scissione del Partito socialista che ebbe come motivazione determinante il diverso atteggiamento nei confronti della Rivoluzione sovietica e dell’URSS allo stato nascente. Dalla lotta al fascismo alla Resistenza  alla Costituzione repubblicana, per molti decenni forte e radicata in tutti i settori sociali, oggi, la sinistra in Italia è ridotta a ben poca cosa, per effetto della fine del PCI, che certamente ebbe basi obiettive ma che fu accelerata e condotta in modo inconsulto dalla scellerata direzione politica di Occhetto e dei suoi ancora peggiori successori. E per effetto della sua visione sostanzialmente subalterna alla classe dominante che ha impedito di elaborare una linea all’altezza delle trasformazioni epocali in atto oramai da lungo tempo.

Un’ulteriore dimostrazione di quanto sia oggi ridotta male la sinistra italiana è oggi costituita dal suo atteggiamento nei confronti di ciò che avviene in Venezuela. Abbiamo una vasta gamma di prese di posizione sostanzialmente liquidatorie. Pare quasi che la sinistra latinoamericana (il discorso non si ferma ovviamente al Venezuela, ma riguarda altre esperienze importantissime in corso, prima fra tutte la Bolivia di Evo Morales) piaccia a certi nostri sedicenti intellettuali, solo quando viene repressa sanguinosamente, sconfitta e costretta all’esilio. Parafrasando  quello che secondo alcuni disse una volta il generale Sheridan, secondo questi sedicenti intellettuali, l’unico militante di sinistra latinoamericano è quello morto, incarcerato e torturato, che ci mette in condizione di sembrare tanto buoni, compassionevoli e democratici. Quando invece la sinistra latinoamericana si difende e magari osa addirittura vincere sia sul piano politico che su quello militare, diventa “antidemocratica”, “autoritaria”, e via pontificando. Per non parlare di certi “specialisti” oramai babbioni incartapecoriti che misurano la temperatura ai “regimi”, scuotendo mesti e delusi il capoccione e concludendo che “non si tratta certo di socialismo”. Loro sanno bene di che parlano dato che in lunghe vite hanno accumulato fallimenti su fallimenti, di cui pagano oggi il prezzo le giovani generazioni in balia di un capitalismo neoliberista che non fa certo prigionieri ma distrugge costantemente il loro futuro e insieme quello del nostro e di altri Paesi.

Altro grosso equivoco riguarda il ruolo delle Forze Armate. Secondo certi geni, parrebbe che militari e poliziotti siano sempre e comunque dalla parte sbagliata, specialmente se operano in Paesi distanti dal “faro” della civiltà occidentale che, sempre secondo costoro, rappresenterebbe la democrazia per antonomasia.

Fortunatamente non è così. In Portogallo furono i militari a rovesciare la dittatura pluridecennale di Caetano. In Russia Lev Trotzky costruì l’Armata Rossa con il contributo determinante di reparti interi dell’esercito zarista che erano passati dalla parte giusta della barricata. In Italia negli anni Settanta le Forze armate e quelle di polizia, carabinieri compresi, furono attraversate da un grande movimento democratico di massa che si ispirava all’allora fortissimo e luminoso esempio della classe operaia. I militari bolivariani che in Venezuela hanno difeso con successo le loro basi dagli attacchi di mercenari e paramilitari dicono di sé, giustamente, di essere “popolo in armi”. E occorre augurarsi che costituiscano a loro volta un esempio per i colleghi di altri Paesi dell’America Latina e del Terzo Mondo e di altri mondi.

Domenica 30 luglio il popolo venezolano, nonostante i dubbi dei soloni del manifesto che hanno pensato bene di licenziare la loro redattrice militante Geraldina Colotti, ha fatto un passo importante verso la sconfitta definitiva delle destre e verso il socialismo. La spaccatura del Paese, che tanto preoccupa tali soloni, non è certo un fatto nuovo e deriva dalla dinamica stessa della lotta di classe sia sul piano nazionale che su quello internazionale. Dal 30 luglio però, e questo sono in molti a non capirlo, si è messa in moto una dinamica importante di riaggregazione popolare attorno all’Assemblea Nazionale Costituente.

Certamente l’hanno capito, molto meglio di quelli del manifesto, i caporioni del capitalismo internazionale, i funzionari messi dalla finanza a guida di Paesi importanti, come il nostro, che hanno scatenato una vera e propria guerra santa contro il Venezuela bolivariano, reo di voler continuare ad esistere, realizzando i diritti e le aspirazioni del suo popolo e mostrando nei fatti la possibilità di un’alternativa ai disastri del neoliberismo imperante. Chi anche in Italia non sta dalla parte di Maduro e del Venezuela bolivariano non è certamente degno di far parte della sinistra che dobbiamo rifondare. Si parli di questo, non di nomi, organigrammi e alchimie squallide, continuando l’atroce andazzo  che ha distrutto la sinistra più importante e forte del mondo occidentale e continua ad ipotecarne pesantemente ogni possibile rinascita. Sicuramente la sinistra deve conoscere anche altre importanti discriminanti, ad esempio sulla questione delle migrazioni, ma questa dell’appoggio alle esperienze rivoluzionarie è di natura fondamentale.



=== 2 ===


Il Venezuela e la questione della difesa del potere rivoluzionario

di Fosco Giannini, segreteria nazionale PCI
8 agosto 2017

Il compagno Giorgio Langella, segretario regionale del PCI del Veneto e membro della Direzione Nazionale, qualche giorno fa ha fatto circolare un intervento del senatore Corsini (esponente di Articolo Uno–MDP) sulla questione del Venezuela. Riportiamo, per brevità, le parole con le quali Langella accompagna l’invio dell’intervento del senatore Corsini: “Su segnalazione del compagno Beccegato ho letto l’intervento del senatore Corsini sul Venezuela. Una cosa indecente, che evidenzia una sudditanza servile oltre che culturale nei confronti dell’imperialismo statunitense. Qua si confonde ‘il popolo venezuelano’ con la classe benestante, quelli che hanno perso i privilegi che avevano perché più ricchi, più simili a noi ‘civili occidentali’. E una posizione da colonialisti, intollerabile. Forse (anzi sicuramente) neppure i democristiani di destra ai tempi di Allende… Con gente come Corsini non possiamo avere nulla a che fare. Sono da un’altra parte. Penso che la questione Venezuelana, così come quella Ucraina, quella siriana, quella palestinese ecc. non possono essere messe da parte o considerate ininfluenti quando si parla di ‘alleanze’ e si dice che bisogna considerare le questioni territoriali o italiane. Sono, a mio avviso, questioni dirimenti. Non si può stare dalla parte dell’imperialismo in politica estera e fare i progressisti in Italia. Credono di rifarsi una verginità ponendosi dalla parte del vincitore. Non si pongono problemi, non analizzano le cose, dicono quello che più conviene loro, vanno dove tira il vento. Oggi è di moda, in questa ‘sinistra snob’ attaccare chi sta tentando di trasformare il sistema, chi combatte lo strapotere della ‘democrazia imperiale’, chi non accetta il ‘pensiero unico’. Questa è un’ambiguità non solo irritante ma estremamente pericolosa”.

Ma cos’aveva affermato Corsini, in Aula, per suscitare l’indignata – quanto giusta – reazione del compagno Langella? Ecco uno stralcio dell’intervento del senatore “bersaniano”: “Signor Presidente, è per me del tutto naturale associarmi alle dichiarazioni del presidente Casini e dei colleghi che mi hanno preceduto, anche perché in Commissione esteri, tempo fa, abbiamo proposto una risoluzione che è stata portata all’attenzione dell’Assemblea. In tale risoluzione denunciavamo il processo autoritario e totalitario che è appunto in corso in Venezuela.… Qual è il dato veramente impressionante? È il fatto che Maduro sta imponendo, non semplicemente un monopolio d’autorità, che espropria il Parlamento delle sue legittime funzioni di rappresentante della volontà popolare, ma che sta, come dire, imponendo un monopolio politico che estromette gli avversari e i contendenti dall’arena e dalla scena politica. Oltre al fatto che la storia di questi giorni è costellata di incidenti, di uccisioni, di sparatorie, di interventi che umiliano la dignità umana e la dignità dei singoli soggetti. Dobbiamo anche denunciare un fatto. È in corso, e molti parlamentari ne sono stati vittime, una sorta di mail bombing da parte di nostri connazionali, i quali si ostinano caparbiamente a negare la realtà dei fatti, cioè quella di un Paese martoriato che è sottoposto al processo di affermazione di una dittatura violenta e totalitaria. È per queste ragioni che noi oggi vogliamo riconfermare la nostra solidarietà al popolo venezuelano e trarre appunto auspici perché il Paese possa vedere rapidamente il ripristino della regola democratica nella sua pienezza”.

Questa di Corsini è una posizione coerentemente e pienamente controrivoluzionaria, oggettivamente (e soggettivamente) filo imperialista, completamente e dogmaticamente succube dell’ideologia conservatrice occidentale e capitalistica. Da questo punto di vista il compagno Langella, con il suo “j’accuse”, ha svolto con ogni probabilità un compito che è andato ben oltre la sua stessa denuncia della natura politica contingente dell’Articolo Uno–MDP, ponendo invece una questione politico–teorica di fondo che in troppi, anche a sinistra, vanno, a partire anche dalla “questione venezuela”, eludendo : la liceità o meno della difesa della rivoluzione attraverso la forza. 

Questione che si era già posta, ad esempio, con Gorbaciov, nella fase che precedette lo scioglimento dell’URSS e il conseguente cambio negativo del quadro mondiale: poteva Gorbaciov far sì che l’Armata Rossa salvasse l’unità sovietica? Si, teoricamente avrebbe potuto, ma non l’ha potuto fare in virtù di una, propria, degenerazione ideologica, di tipo liberale.

Che la rivoluzione possa difendersi o meno con la forza dalla consueta – rispetto ai moti rivoluzionari – reazione violenta dell’imperialismo (in America Latina quasi sempre USA) delle destre, del capitalismo e delle forze militari, è forse la questione centrale, quella dirimente, che separa – nel giudizio, nello schierarsi – le forze rivoluzionarie da quelle controrivoluzionarie o della sinistra moderata, quelle “interne” al sistema capitalistico. E’ il problema dei problemi: quello del potere. Ed è bene – una volta tanto – affrontare la “questione venezuelana” dal punto di vista anche teorico, politico–teorico. E’ bene – una volta tanto – approfittare del contingente per riaprire una riflessione profonda e di nuovo appropriarci della grandezza del nostro pensiero, del pensiero e della prassi della rivoluzione. Anche per sfuggire ai meschini, vischiosi ed intellettualmente mortificanti “pensierini” sul contingente.

La posizione assunta dal senatore Corsini non è, purtroppo, appartenente solo all’Articolo Uno–MPD: oltreché, naturalmente, la destra, in verità è quasi tutta la sinistra italiana (persino una parte comunista di essa) che oggi sposa le posizioni del senatore “bersaniano”. Tanto per dire: persino “il quotidiano comunista” il Manifesto (tranne la compagna Geraldina Colotti ) fa molta fatica a schierarsi completamente con Maduro, fa molta fatica ( e forse non ci arriva mai) a definire legittimo l’uso della forza per la difesa della rivoluzione chavista.

A questi tentennamenti, a queste posizioni di fatto utili e funzionali alla controrivoluzione dà una risposta di altissimo valore politico e teorico Domenico Losurdo, nel suo ultimo libro sul “Marxismo Occidentale”, marxismo uccisosi – secondo l’Autore – anche a partire dalla rinuncia alla presa del potere e alla sua difesa.

L’illegittimità” della difesa della rivoluzione anche con la forza è una categoria pseudo filosofica che ha segnato e segna di sé ogni involuzione moderata del pensiero comunista e della sinistra occidentale; un’involuzione che è speculare alla rinuncia della trasformazione rivoluzionaria e della presa del potere: questo è il punto centrale della discussione che il compagno Langella ha aperto.

Non è un caso, infatti, che il Partito Comunista Italiano, in quella sua lunga storia involutiva che l’ha portato dall’accettazione della NATO alla “Bolognina”, passando attraverso la rottura col movimento comunista mondiale e l’abbandono del leninismo, abbia scandito questo stesso, proprio, processo involutivo con vere e proprie ricusazioni dei punti storici alti delle rotture rivoluzionarie: il PCI che volgeva verso la “Bolognina” iniziò – ben prima di essa – a rompere teoricamente con il Terrore di Robespierre, poi con la Comune di Parigi, poi con la stessa Rivoluzione d’Ottobre, per non parlare dell’accusa dogmatica e pregiudiziale ad ogni difesa del socialismo con la forza, posizione che cresceva contemporaneamente – o che seguiva – alla scelta del passaggio al socialismo solamente attraverso la via parlamentare.

Quando Pietro Secchia, già da tempo in disgrazia nel PCI, andò in Cile nel gennaio del 1972 a sostenere il governo Allende e a Santiago, di fronte ad una piazza strapiena di popolo, chiese con forza, in un suo comizio, ai comunisti, ai socialisti cileni, allo stesso governo Allende e alle “forze patriottiche e popolari” di prepararsi a fronteggiare con le armi l’inevitabile reazione degli USA, della destra cilena e di Pinochet alla rivoluzione, il PCI rispose con uno sdegnato silenzio alle parole di Secchia, che poi, per le sue stesse parole, fu avvelenato dalla CIA nell’aereo che lo riportava in Italia, dove morì pochi mesi dopo.

L’abbandono dell’orizzonte rivoluzionario, la rinuncia alla difesa della rivoluzione con la forza ha sempre caratterizzato le forze già rivoluzionarie che imboccavano una discesa moderata. E’ stato così per la Socialdemocrazia tedesca della fine del 1800, quando essa, rompendo platealmente, teoricamente, con la Comune di Parigi, iniziò a trasformarsi in quella Socialdemocrazia che avremmo conosciuto, nella sua essenza di soggetto politico del sistema capitalistico, dal ‘900 ad oggi.

Ma anche nel Partito della Rifondazione Comunista, nella lunga monarchia bertinottiana, l’abbandono delle categorie marxiste e leniniste della rottura rivoluzionaria e dell’antimperialismo conseguente (che non può non sfociare negli atti rivoluzionari della rottura di sistema e della difesa con la forza del nuovo sistema socialista) sono stati i cavalli di Troia per l’abbandono, da parte del PRC bertinottizzato, della cultura comunista, materialista. Chi non ricorda il Bertinotti che giudica e liquida, attraverso una sua indegna (sul piano storico e teorico) commemorazione, a Livorno, nei primi anni ’90, dell’Ottobre e del “socialismo realizzato”, la lotta dei bolscevichi contro la guardia bianca e zarista come “anticipazione della degenerazione dello stalinismo”? Chi non ricorda il Bertinotti della “Resistenza angelicata”, un’accusa alla “violenza della Resistenza”, che si innalzava – assieme a quelle della destra, di Gianpaolo Pansa e dell’intero revisionismo di sinistra – proprio nel momento in cui la lotta armata e antifascista dei partigiani iniziava ad essere largamente demonizzata? Chi non ricorda il Bertinotti che negava – in un rigurgito pieno di filo occidentalismo – il carattere di Resistenza alla lotta del popolo iracheno contro gli invasori nord americani? E chi non ricorda l’ex segretario del PRC imperversare sui giornali, sulle televisioni, a favore della sua nuova idea della “non violenza”, ideuzza piccolo borghese che – consapevole o no Bertinotti – apriva le cateratte dell’abbandono della cultura comunista e rivoluzionaria per tutto il “nuovo” PRC?

In seguito alla vera e propria devastazione politica e teorica prodotta dalla lunga involuzione del PCI e poi dal bertinottismo, siamo in minoranza, oggi, a riconoscere la liceità storica della difesa del potere rivoluzionario anche con la forza; siamo una minoranza, dunque, a riconoscere il valore rivoluzionario della lotta, della Resistenza di Maduro contro la violenza dell’asse USA – destra capitalista venezuelana.

Ma la legittimità, politica ed etica, della difesa con la forza della rivoluzione è un cardine stesso di tutto il pensiero e della prassi della rivoluzione.

E qui, veniamo a Lenin, all’esigenza assoluta di rimettere in circolo e far rientrare, almeno nel senso comune dei comunisti e delle comuniste e di chi milita “a sinistra”, le categorie centrali del pensiero rivoluzionario.

Riappropriamoci del quanto mai attuale saggio di Lenin “La rivoluzione proletaria e il rinnegato Kautsky”.

Kautsky pubblica nell’agosto del 1918, sulla rivista “Sozialistische Auslandpolitik”, proprio durante la ripresa violenta della lotta controrivoluzionaria che puntava a sconfiggere l’Ottobre, un saggio dal titolo esplicito, che già in sé preannunciava la svolta antirivoluzionaria di Kautski: “Demokratie oder Diktatur” (Democrazia o Dittatura). Kautski, in pieno revisionismo controrivoluzionario, anticipa di diversi decenni le posizioni di quei comunisti e dirigenti e intellettuali della sinistra occidentale che, a partire dalla condanna della difesa rivoluzionaria del potere rivoluzionario, rinunciano di fatto alla stesso progetto della trasformazione socialista. Kautsky è esplicito sin da titolo del suo articolo: la “Democrazia” è in antitesi alla “Dittatura”, un giudizio apodittico attraverso il quale si rompe con Marx, con l’Ottobre, con Lenin per giungere alla divinizzazione della democrazia borghese come ultima spiaggia della democrazia della storia e alla conseguente demonizzazione del potere rivoluzionario, la Dittatura, che Kautsky intende non come il potere della grande classe lavoratrice e sfruttata sulla ristretta classe dei padroni e degli sfruttatori, ma in senso metafisico, come oppressione in sé, così come la borghesia ha giudicato essere, per ovvie ragioni, il potere proletario. 

Oggi è Maduro che difende il potere del popolo e gli USA, la destra venezuelana pagata da Washington, le destre di ogni parte del mondo e le sinistre pavide del mondo definiscono il potere rivoluzionario chavista “la dittatura”. E così, attraverso questa feroce mistificazione politico–semantica, i media dell’intero mondo occidentale fanno passare Maduro come un dittatore, in modo che tutti dimentichino che il vero problema, per il capitalismo occidentale e per l’imperialismo USA, è quello legato al fatto che il petrolio, l’oro, i diamanti, le terre, le ricchezza naturali venezuelane sono state da Chavez sottratte ai pochi padroni per riconsegnarle al popolo; far dimenticare che il vero problema per gli USA è di tipo prettamente geopolitico, nella misura in cui il Venezuela si libera dal potere imperialista offrendosi come punto di riferimento per i popoli e gli Stati che in America Latina vogliono sottrarsi alla dittatura economia, politica e militare imperialista nel momento in cui il Venezuela chavista rafforza il blocco che, a partire dai BRICS, si erge nel mondo come diga antimperialista.

Come risponde Lenin all’attacco controrivoluzionario di Kautsky? Dobbiamo rileggerlo, riassumerlo, anche questo Lenin, poichè solleva un punto centrale di tutto il pensiero rivoluzionario.

Lenin risponde all’articolo/saggetto di Kautsky con un proprio saggio: “La rivoluzione proletaria e il rinnegato Kautsky”. Dopo aver letto nella Pravda qualche estratto del saggio di Kautsky, Lenin, infuriato, scrivendo a Berzin, Joffe e Vorovski afferma: “Le vergognose sciocchezze, il balbettio infantile e il vilissimo opportunismo di Kautsky inducono a domandarsi: perché non facciamo niente contro lo svilimento teorico del marxismo da parte di Kautsky?”. Ma Lenin non perderà tempo e nel suo saggio di risposta ridicolizzerà Kautsky. Almeno per tutti i compagni e le compagne: è ora – ora – di rileggerlo.

Rispetto al potere rivoluzionario e la sua difesa, Lenin scriverà sul “Rinnegato Kautsky”: “Si può dire senza esagerazione che questo è il problema centrale di tutta la lotta di classe. Ed è quindi necessario esaminarlo attentamente”. 

Lenin lo farà e in relazione al distinguo che Kautsky introduce tra “democrazia e dittatura”, il capo dell’Ottobre scriverà: “Si tratta di una confusione teorica così mostruosa, di un’abiura così completa del marxismo che, bisogna ammetterlo, Kautsky supera di gran lunga Bernstein”. “Il nostro ciarlone – continua Lenin – ha riempito quasi un terzo del suo opuscolo, 20 pagine su 63, con una chiacchierata assai gradevole per la borghesia, perché equivale al tentativo di abbellire la democrazia borghese e di velare la questione della rivoluzione proletaria”. E ancora, scrive Lenin: “Del marxismo si ammette tutto, tranne i mezzi rivoluzionari di lotta…”. E in un passaggio incredibilmente contemporaneo e attuale, che davvero sembra parlare del ruolo che il Venezuela chavista già svolge e può ancor più svolgere nella lotta antimperialista mondiale (ed è soprattutto per questo che gli USA scatenano le iene reazionarie venezuelane contro Maduro) così scrive Lenin, in relazione alla distinzione operata da Kautsky su “rivolgimento pacifico” e rivolgimento violento”: “Sta qui il nodo della questione. Tutti sotterfugi, i sofismi, le falsificazioni truffaldine servono a Kautsky per scansare la rivoluzione violenta, per nascondere il fatto che egli la rinnega ed è passato alla politica operaia liberale, cioè dalla parte della borghesia. Lo storico’ Kautsky travisa così spudoratamente la storia che finisce per ‘dimenticare’ l’essenziale, cioè che il capitalismo premonopolistico – il quale aveva toccato l’apogeo negli anni ’70 – si distingueva, in virtù dei suoi tratti economici, manifestatisi in modo particolarmente tipico in Inghilterra e in America, per un amore relativamente più grande della pace e della libertà. Mentre l’imperialismo, cioè il capitalismo monopolistico giunto a definitiva maturità solamente nel secolo XX, si distingue, in virtù dei suoi tratti economici essenziali, per un amore assai meno forte della pace, della libertà, per un maggiore e generalizzato sviluppo del militarismo. Non avvedersi di questo, quando si esamina fino a qual punto sia tipico o probabile un rivolgimento pacifico o violento, significa degradarsi al livello del più volgare lacchè della borghesia”.

E’ la questione dell’imperialismo, della sua ferocia economica e militare che non prevede la possibilità che popoli e Stati ad esso già sottomessi possano liberarsi ( come, appunto, il Venezuela di oggi) quella che pone Lenin e che certo non può essere più presente nel pensiero addomesticato del senatore Corsini. E di troppi altri, anche a sinistra.

Quando Chavez iniziò a vincere, sul quotidiano ampiamente bertinottizzato “Liberazione” non andava giù il fatto che quel leader rivoluzionario era un militare: un altro di quei tanti “pregiudizi” del marxismo occidentale esausto che portano, infine, alla rinuncia della lotta rivoluzionaria. Oggi, in troppi, anche a sinistra, persino tra i comunisti (ma non nel nostro PCI) si insinua un tarlo devastante e borghese: Maduro non dovrebbe difendere la rivoluzione chavista con la forza. Dovrebbe consegnare il Venezuela a Trump e alla destra venezuelana, invece? Lenin consigliava e continua a dirci di no, per non essere dei rinnegati.



=== 3 ===


”Revolucionari” u Caracasu su danju na ulicama, a noću u luksuznim barovima

01/08/2017    N. BABIĆ

Donald Trump je upravo izrekao sankcije predsjedniku Venezuele Nicolasu Maduru i svrstao ga u društvo ”diktatora” Bashara Al-Assada, Kim Jong-una, iranskih klerika i Raula Castra.

Mediji rade punom parom kako bi ”oporbu Venezuele” prikazali kao ”revolucionare koji se bore za pravo na bolji život i protiv režima”. Mnogi od njih opće nemaju novinar u Venezueli i samo kopiraju propagandu koju plasiraju CNN, Fox News, The Huffington Post i drugi.

Oni govore o Venezueli u kojoj ”vlada siromaštvo u koje je narod gurnula aktualna vlada”,  koju treba svrgnuti, iako je izabrana na demokratskim i slobodnim izborima. Gotovo svi krive Madura i vladu u Caracasu za ”pokolj nad civilnim stanovništvom”

Mnogi ”novinari” pišu članke u kojima stvaraju sliku o ”lijepoj idealističkoj mladeži, sanjarima na barikadama slobode koji s ovo vladom nemaju nikakvu budućnost.

I upravo u vrijeme ove bjesomučne propagande iz Caracasa za Bloomberg se javlja Andrew Rosati, koji je sve samo nije socijalist, ali je jedan od rijetkih koji svoj posao obavlja po svim pravilima struke i novinarske etike.

Rosati za Bloomberg otkriva društveni status čelnika prosvjeda, mladih i bogatih ljudi koji po danu stoje na barikadama, a noći provode u luksuznim stanovima i barovima na brdu Chacao u susjedstvu Caracasa, gdje se nalazi uporište takozvane ”demokratske oporbe”.

Pričao je s Lorenom (24), nakon što je cijeli dan prosvjedovala i navečer se vratila na ”Manhattan” Caracasa, kako bi proslavila rođendan u luksuznim lokalima u društvu lokalnih poduzetnika.

Za Bloomberg je izjavu dao i vlasnik restorana u elitnom dijelu Caracasa, a ono što je rekao je sušta suprotnost onome što čujemo u medijima.

Upravo ova priča Andrewa Rosatija bi trebala otvoriti oči onima koji u bandama huligana, predvođenih zlatnom mladeži Caracasa, žele vratiti status kojeg su izgubili 1999. i dolaskom Chaveza na vlast.

Njih nije briga za potomke Afrikanaca, ”campesinose”, radnike i proizvodni sektor koji je na izborima za Ustavotvornu skupštinu glasao od sreće, unatoč bojkotu i nasilnom protivljenju.

”Zlatna mladež” Caracasa i njihovi roditelji znaju da će padom Madura sve biti privatizirano, da će dobiti dio kolača, a bande huligana će dobiti zadovoljštinu u teritoriju na kojem će se slobodno moći baviti kriminalom.

Zašto nam mediji nesebično nam pojasne što se zapravo događa u Venezueli? Zašto su dva kandidata za Ustavotvornu skupštinu ubijena neposredno prije izbora? Ipak, na internetu postoje tisuće videa koji pojašnjavaju ovu priču.

Osim toga, europski političari su uglas osudili izabranu vlast, a zaboravili su osuditi brazilski institucionalni državni udar ili bombardiranje u Jemenu.

I na kraju dolazi Andrew Rosati, koji iz najbogatijeg dijela Caracasa piše za Bloomberg.

Razgovarao je s Tomásom Perezom, vlasnikom građevinske tvrtke koji je bio na zabavi na kojoj je DJ puštao house glazbu. Kaže da je otet dva puta i od tada kroz naselja u  prolazi u najnovijoj Toyoti 4Runner s neprobojnim oklopom.

”Ujutro u 7 ponovno na ulice, tako da se riješim mamurluka”

Na brdu Chacao možete jesti brzu hranu. Kuhar Carlos Garcia kaže da 10 tanjura venecuelanske hrane u restoranu ”Alto” košta u protuvrijednosti 20 američkih dolara.

”Evo, imate luksuz”, kaže Garcia (44), čiji je restoran jedini s Michelinovom zvjezdicom u zemlji.

”Taj luksuz si mogu priuštiti uglavnom oni koji imaju američku valutu. Više od deset godina stroge kontrole je dovelo do procvata crnog tržišta dolara, koji se razmjenjuju na stotine puta više od njegove službene vrijednosti. Mnogi građani su sakrio dolare za teške situacije, a neke multinacionalne tvrtke plaćaju u stranoj valuti. Neki Venecuelanci imaju ugovore s vladom s kojima imaju pristup dolarima”, piše Andrew Rosati.

”Venecuelanci koji nemaju ta sredstva će također naći načina da uživaju u životu. Jedna je skupina kupila likere u trgovinama na brdu Chacao, a ostale grupe u španjolskom stilu odlaze u pubove gledati sportske događaje”, nastavlja Rosati.

”Svatko je u potrazi za ispušnim ventilom i svatko na svojoj razini”, kaže Pedro Mezquita, kritičar i radijski voditelj.

Jose Cabrera, student od 22 godine koji je bio u baru smještenom na krovu, kaže da proučava ulogu svakog prosvjeda, ali ga njegovi prijatelji nekada kritiziraju zbog izlazaka.

”Gledajte, ja odlazim, bunim se, ispunjavam svoju dužnost za moju zemlju. Ali što da radimo noću? Blokiramo ulice? Marširamo na Palaču  Miraflores? Sutra ću se vratiti na ulicu u 7 sati i riješit ću se mamurluka”, kaže  Jose Cabrera.

Sličan je članak tijekom prosvjeda u Brazilu protiv Dilme Rousseff napisao novinar The Guardiana, koji je također primijetio kako su ”mladi revolucionari” bili sve djeca više srednje klase koja se obogatila za vrijeme diktature i tijekom neoliberalnih politika ’90-ih.

Oni žele povratiti izgubljeni status. Žele da se privatizira i uništi sve i da ne moraju biti ”elita” samo na brdu u blizini Caracasa. Zlatna mladež prosvjeduje jer želi na teret drugih imati jahte, još luksuznije vile, ali ne samo u Venezueli, nego i Europi, Americi ili negdje drugdje u svijetu. Zapravo ih možemo i razumjeti. Odrasli su kao egoisti i da doslovno preziru ”obojene”, pripadnike autohtonih naroda, ”campesinose” i radnike. No, neobjašnjiva je podrške koju kao ”revolucionari” imaju od strane europske socijaldemokracije i velikog dijela nevladinih udruga i ljevice iz galaksije trockističke ”4. Internacionale”.



=== 4 ===


Venezuela, Caracas. Da Geraldina Colotti la cronaca di oggi, sul risultato elettorale di questa notte

da Geraldina Colotti, Caracas
1 agosto 2017 

Nelle file ai seggi c’è sempre chi fa musica, balla, ritma gli slogan. Una splendida ragazza afrovenezuelana danza e canta con una voce vibrante. Siamo all’interno del Poliedro, il grande spazio per gli eventi ora adibito a seggio elettorale. E’ uno dei 14. 515 seggi elettorali previsti per votare i 537 esponenti dell’Assemblea Costituente, più gli 8 rappresentanti indigeni che verranno decisi domani 1 agosto secondo le modalità comunitarie dei nativi. Questo seggio “addizionale” è stato allestito in emergenza, per consentire ai cittadini che vivono nelle zone colpite dalle violenze dei “guarimberos” di votare in sicurezza. Per questo è stato dichiarato perimetro sensibile per 500 metri.

Le forze armate lo presidiano, i funzionari del Consejo Nacional Electoral (Cne) forniscono informazioni e supporto a chi è venuto qui pensando di poter votare comunque anche se risiede in un altro comune. Invece qui può votare solo chi abita nell’est di Caracas: i quartieri benestanti, focolaio delle violenze che durano da tre mesi e che hanno provocato 116 morti. Ma in molti vogliono votare qui, pensano che il Poliedro sia un seggio per tutti. Alla fine firmano un registro testimoniale, che non ha valore ai fini del voto, ma che comunque dà conto dei 1500 testardi che non se ne sono voluti andare. Verso la mezzanotte, la presidente del Cne, Tibisay Lucena, leggerà i risultati della giornata elettorale, la cui chiusura si è protratta fino alle 19 e molti seggi hanno dovuto attendere per le molte persone in coda. Diversi centri, come il Poliedro, hanno tardato ad aprire per i ritardi dei presidenti dei seggi, ma la gente è rimasta in coda.

Intorno a Tibisay, le altre 3 dirigenti dell’organismo, particolarmente preso di mira dalle destre che ne disconoscono l’autorità.

Hanno votato – dice – 8.089.320 persone: il 41,53 % degli aventi diritto (19,5 milioni) su una popolazione di 30.620.404 persone.

Il sistema altamente informatizzato è stato nuovamente giudicato a prova di frodi dal gruppo di osservatori internazionali, che ha rilasciato una articolata dichiarazione. Eppure le destre hanno subito respinto i risultati del voto, sostenuti dalla “comunità internazionale”: che aveva invece avallato gli oltre 7 milioni di voti, sparati a tempo di record e a dispetto della stessa logica dopo il “plebiscito” organizzato dalle destre senza il Cne e senza controllo legale. Oltre agli Usa e alla Ue, che minacciano di estendere le sanzioni al Venezuela, 8 paesi – Argentina,Cile, Perù, Colombia, Brasile, Messico, Costa Rica e Panama – non hanno riconosciuto il voto, continuando ad appoggiare l’agenda violenta che le destre hanno mantenuto anche per oggi e che prevede la costituzione di un “governo parallelo” modello siriano. Anche il cosiddetto “chavismo critico” ha deciso di passare definitivamente in questo campo.

La testardaggine non è mancata a questo voto.

  • Oltre alla pioggia, i cittadini che sono arrivati al Poliedro hanno superato ostacoli di ogni tipo.
  • Hanno anche rischiato la vita nei quartieri in cui gli oltranzisti hanno giurato di bruciare vivo chi fosse intenzionato a votare. Dopo la trentina di persone date alle fiamme perché afro-venezuelane, chaviste o “presunto” tale, nessuno prende la minaccia sotto gamba.
  • Anche durante il voto vi sono stati scontri, seggi dati alle fiamme e 16 morti, tra i “guarimberos”, ma anche tra le forze di polizia.
  • Diversi chavisti sono stati feriti nel tentativo di difendere le urne, un candidato è stato ucciso nel Bolivar e una bomba nascosta nella spazzatura ha colpito una pattuglia nella Piazza Altamira, uno degli epicentri delle violenze.
  • Molti elettori hanno dormito nelle vicinanze del seggio, altri sono arrivati a piedi, altri ancora in bicicletta. Quasi tutti si fermeranno per la notte o verranno ospitati dagli amici dopo aver festeggiato in Piazza Bolivar fino a tarda notte insieme al presidente Maduro.

Data la fila chilometrica che si è protratta per tutta la giornata nei quartieri governati dalle destre, è logico pensare che tra i votanti, oltre ai chavisti c’erano anche moltissime persone di opposizione, sicuramente contrarie al governo, ma anche alle violenze xenofobe e squadriste. Avranno la loro voce nella Costituente, che si installerà tra 72 ore. Al Poliedro, sentiamo parlare italiano, pensiamo si tratti di antichavisti, com’è per gran parte degli italiani che vivono in Venezuela e che hanno fatto fortuna qui. Ma ci sbagliamo:

“Siete italiani?” chiediamo alla coppia. “Solo io – ci risponde una signora atletica inanellando il discorso senza prendere il respiro – mi chiamo Donatella e sono di Roma. Poco fa scorrevo le notizie dei giornali di lì. Ma di che parlano, quali menzogne raccontano, ma lo sanno quel che abbiamo subito in questi tre mesi di locura di questi fascisti… mercenari che taglieggiano e bruciano le persone? Vivo qui da tanti anni, ho appoggiato il proceso bolivariano fin dall’inizio, siamo passati attraverso mille prove, ma ne vale la pena. Siamo qui per esercitare un diritto che nessuno ci può negare: né Trump, né i guarimberos. Ditelo, ai politici italiani…”

Nel Tachira, per andare a votare schivando le trappole dei “guarimberos”, molti hanno guadato un fiume.  Un’immagine che non comparirà sui media mainstream, ma che sta rimbalzando sulle reti sociali insieme a quella di una giovane disabile che, priva di braccia, ha votato con un piede. Con il voto elettronico ha potuto farlo. Testardo e motivato, il popolo chavista:

“Quando un popolo decide di difendere la propria storia, diventa indistruttibile”, ha detto la candidata Delcy Rodriguez, ex ministra degli Esteri, promossa dal voto. Un voto “profondamente antimperialista”, ha aggiunto riferendosi alle ingiunzioni di Trump e dell’Europa. L’elettorato chavista è tornato in massa alle urne, motivato dalla possibilità di poter decidere anche fuori dalle pastoie burocratiche e per portare una critica a quello che finora non ha funzionato.





\n


Segnaliamo l\'importante inchiesta giornalistica prodotta dal canale televisivo LA7:

Medjugorje SPA

31/03/2017 – In questi giorni il Papa ha mandato un messo a Medjugorje per studiare il fenomeno. Mentre si attende una risposta cresce il dibattito nella Chiesa. Andrea Casadio tra i pellegrini che ogni giorno si recano lì per pregare...


---

Sullo stesso argomento, e per una sua contestualizzazione storica, si veda la nostra pagina dedicata: https://www.cnj.it/documentazione/varie_storia/prebilovci.htm



\n


*** Nel 75.mo Anniversario della prima esecuzione della Settima Sinfonia \"Leningrado\" di Dimitri Shostakovich, 9 agosto 1942 ***


www.resistenze.org - cultura e memoria resistenti - urss e rivoluzione di ottobre - 15-06-17 - n. 636

L\'assedio di Leningrado, Shostakovich, e il revisionismo storico

Jenny Farrell - Socialist Voice | communistpartyofireland.ie
Traduzione per Resistenze.org a cura del Centro di Cultura e Documentazione Popolare

giugno 2017

La guerra fredda contro la Russia - e in precedenza contro l\'Unione Sovietica - continua. Ciò include la rimozione dalla memoria pubblica delle numerose atrocità commesse dalla Germania nazista sulla popolazione sovietica e il ruolo eroico di quest\'ultima nella sconfitta del fascismo.

Il 22 giugno 1941 la Germania invase l\'Unione Sovietica. Ciò portò a un massacro delle proporzioni dell\'Olocausto: 25 milioni di russi morirono, si tratta di oltre la metà dei morti della Seconda Guerra Mondiale.

Uno degli atti più orripilanti per barbarie fu l\'assedio tedesco di Leningrado. Per quasi 900 giorni, dall\'8 settembre 1941 al 27 gennaio 1944, tutte le forniture vennero tagliate e la popolazione di Leningrado venne affamata. Trovarono la morte più di un milione di persone.

Con un balzo in avanti, arriviamo all\'aprile 2017 e al ferale attacco terroristico (di gruppi piuttosto che di stati) a San Pietroburgo (Leningrado). Dopo attacchi simili nelle altre città dell\'Europa occidentale, Berlino ha issato la bandiera nazionale del paese vittima sulla Porta di Brandeburgo come espressione di solidarietà ma non questa volta, perché San Pietroburgo non ha alcun \"rapporto speciale\" con Berlino, secondo il sindaco, nativo di Berlino Ovest. Forse nel revisionismo storico imperante non ha mai neanche sentito parlare di Leningrado.

L\'assedio di Leningrado è stato registrato non solo nei libri, ma nella musica. Un residente di Leningrado di quel periodo tremendo era il compositore Dimitri Shostakovich. Iniziò a lavorare su una sinfonia subito dopo l\'inizio dell\'attacco, esprimendo i suoi pensieri sulla vita sovietica e sulla capacità del suo popolo di sconfiggere i fascisti. Questa, la sua Settima sinfonia, è conosciuta come Leningrado.

Ha quattro movimenti. Il primo è intitolato \"Guerra\" e inizia con la musica lirica che descrive una vita pacifica nell\'URSS prima dell\'invasione fascista. Un violino solista viene interrotto da un tamburo lontano e dal \"tema dell\'invasione\", ripetuto dodici volte, con un numero crescente di strumenti che suonano sempre più forte e strillando creano un profondo senso di disagio. I tamburi militari punteggiano questa sezione, che si conclude con un\'espressione di dolore e di orrore. Segue un passaggio più tranquillo: un flauto solista e poi un fagotto compiangono i morti. L\'accompagnamento è frammentato: il lamento per i caduti. Domina la dissonanza.

Nel secondo movimento, \"Memorie\", lo stato d\'animo cambia ricordando tempi più felici, sono presenti alcune melodie da ballo, sebbene sia presente una nota triste.

La musica del terzo movimento, \"Ampie distese della nostra terra\", afferma l\'eroismo del popolo, il suo umanesimo e la grande bellezza naturale della Russia. Il movimento è un dialogo tra il coro, il sollievo dato dallo splendore della patria, e la voce solista, i violini, l\'individuo in tormento. Sia il secondo che il terzo movimento esprimono la convinzione di Shostakovich che \"la guerra non necessariamente distrugge i valori culturali\".

Riguardo il movimento finale, \"Vittoria\", Shostakovich ha commentato: \"La mia idea di vittoria non è qualcosa di brutale; è piuttosto la vittoria della luce sull\'oscurità, dell\'umanità sulla barbarie, della ragione sulla reazione\". Il movimento inizia descrivendo musicalmente il popolo in attività in tempo di pace, pieno di speranza e felicità, poi i tamburi e le armi di guerra sovrastano il quadro. La musica marcia, combatte e resiste.

La vittoria non è facile. Shostakovich inizia con il rullo dei timpani che han concluso il lento l\'adagio del terzo movimento raggiunto gradualmente da altre voci. Lentamente la musica si muove verso la sua conclusione, con gli ottoni e il cembalo. Forza la strada un luminoso Do maggiore: la chiave ottimale della vittoria. Eppure, gli accordi finali in questa magnifica chiave contengono un suono doloroso. Nel pieno riconoscimento della realtà, della sofferenza inimmaginabile della guerra, la sinfonia non può finire con un semplice trionfo.

Shostakovich compose la maggior parte della sinfonia mentre era sotto assedio a Leningrado. Dopo diversi mesi di assedio, e nonostante le sue obiezioni, il governo sovietico evacuò la famiglia Shostakovich, insieme ad altri artisti.

La Sinfonia di Leningrado è stata eseguita il 9 agosto 1942 nella sua città natale assediata. La partitura venne trasportata in aereo attraverso linee naziste. L\'orchestra contava solo quindici musicisti, ma altri vennero richiamati dal fronte.

Una clarinettista di questa storica performance, Galina Lelyukhina, ricorda delle prove: \"Avevano annunciato alla radio che tutti i musicisti viventi erano invitati. Era difficile muoversi. Ero stata ammalata di scorbuto e le mie gambe erano doloranti. All\'inizio eravamo in nove, ma arrivarono altri. Il direttore, Eliasberg, fu trasportato in slitta, perché la fame lo aveva reso molto debole\".

Il 9 agosto 1942 la sala era pronta, con porte e finestre aperte in modo che chi era all\'esterno potessero sentire. La musica venne trasmessa per le strade e al fronte per ispirare tutta la nazione. L\'armata Rossa prevenne i piani tedeschi di interrompere il concerto, bombardando il nemico in anticipo per assicurare il silenzio per le due ore necessarie al concerto.

Una sopravvissuta dell\'assedio, Irina Skripacheva, ricorda: \"Questa sinfonia ha avuto un enorme impatto su di noi. Il ritmo incitava una sensazione di elevazione, di volo... Al tempo stesso potevamo sentire il timore spaventoso delle orde tedesche. Fu indimenticabile e travolgente\".

Settantacinque anni più tardi, lungo il confine occidentale della Russia, i carriarmati e le truppe NATO (compresi i tedeschi) si preparano alla guerra.

La Settima Sinfonia di Shostakovich, Leningrado, è disponibile su Youtube.

---

Dmitri Shostakovich: Symphony No.7 in C major, Op.60 \"Leningrad\"

I. Allegretto (00:00)
II. Moderato (poco allegretto) (26:56)
III. Adagio (37:04)
IV. Allegro non troppo (56:06)

Leningrad Philharmonic Orchestra
Yevgeny Mravinsky, conductor
February 26, 1953
Large Studio of Moscow Radio




\n


The author is a well-known UK pundit who writes frequently on Russia.  He is currently running a crowdfunding to sue the Times, one of its writers, Oliver Kamm, and its publisher, Rupert Murdoch, for libel and stalking. If you like this article, please consider supporting this writer.  He is one of the best out there on Russia.

For more info about that see:  The Times, RT and Oliver Kamm, an Obsessed Neocon Stalker  and  Creepy London Times Moron Cyber-Stalks Leading UK Russia Expert (Video)




Neocons Have Been Destroying Sovereign Nations for 20 Years

An excellent article from one of our favorite Russia authors pointing out similar patterns in the destruction of Yugoslavia, Libya, and Syria

Neil Clark 
Mon, Jul 17, 2017

A resource-rich, socialist-led, multi-ethnic secular state, with an economic system characterized by a high level of public/social ownership and generous provision of welfare, education and social services.

An independent foreign policy with friendship and good commercial ties with Russia, support for Palestine and African and Arab unity - and historical backing for anti-imperialist movements.

Social progress in a number of areas, including women’s emancipation.

The above accurately describes the Federal Republic of Yugoslavia, the Libyan Arab Jamahiriya and the Syrian Arab Republic. Three countries in three different continents, which had so much in common.

All three had governments which described themselves as socialist. All three pursued a foreign policy independent of Washington and NATO. And all three were targeted for regime change/destruction by the US and its allies using remarkably similar methods.

The first step of the imperial predators was the imposition of draconian economic sanctions used to cripple their economies, weaken their governments (always referred to as ‘a/the regime’) and create political unrest. From 1992-95, and again in 1998, Yugoslavia was hit by the harshest sanctions ever imposed on a European state. The sanctions even involved an EU ban on the state-owned passenger airliner JAT

Libya was under US sanctions from the 1980s until 2004, and then again in 2011, the year the country with the highest Human Development Index in Africa was bombed back to the Stone Age.

Syria has been sanctioned by the US since 2004 with a significant increase in the severity of the measures in 2011 when the regime change op moved into top gear.

The second step was the backing of armed militias/terrorist proxies to destabilise the countries and help overthrow these \"regimes\". The strategy was relatively simple. Terrorist attacks and the killing of state officials and soldiers would provoke a military response from ‘the regime, whose leader would then be condemned for ‘killing his own people’ (or in the case of Milosevic, other ethnic groups),  and used to ramp up the case for a ‘humanitarian intervention\' by the US and its allies. 

In Yugoslavia, the US-proxy force was the Kosovan Liberation Army, who were given training and logistical support by the West.

In Libya, groups linked to al-Qaeda, like the Libyan Islamic Fighting Group, were provided assistance, with NATO effectively acting as al-Qaeda’s air force 

In Syria, there was massive support for anti-government Islamist fighters, euphemistically labelled \'moderate rebels.\' It didn’t matter to the ‘regime changers’ that weapons supplied to ‘moderate rebels’ ended up in the hands of groups like ISIS. On the contrary, a declassified secret US intelligence report from 2012 showed that the Western powers welcomed the possible establishment of a Salafist principality in eastern Syria, seeing it as a means of isolating ‘the Syrian regime’.

The third step carried out at the same time as one and two involved the relentless demonisation of the leadership of the target states. This involved the leaders being regularly compared to Hitler, and accused of carrying out or planning genocide and multiple war crimes. 

Milosevic - President of Yugoslavia - was labelled a ‘dictator’ even though he was the democratically-elected leader of a country in which over 20 political parties freely operated.

Libya’s Muammar Gaddafi was portrayed as an unstable foaming at the mouth lunatic, about to launch a massacre in Benghazi, even though he had governed his country since the end of the Swinging Sixties. 

Syria’s Assad did take over in an authoritarian one-party system, but was given zero credit for introducing a new constitution which ended the Ba’ath Party’s monopoly of political power. Instead all the deaths in the Syrian conflict were blamed on him, even those of the thousands of Syrian soldiers killed by Western/GCC-armed and funded ‘rebels’.  

The fourth step in the imperial strategy was the deployment of gatekeepers - or ‘Imperial Truth Enforcers’ - to smear or defame anyone who dared to come  to the defence of the target states, or who said that they should be left alone.

The pro-war, finance-capital-friendly, faux-left was at the forefront of the media campaigns against the countries concerned. This was to give the regime change/destruction project a \'progressive’ veneer, and to persuade or intimidate genuine ’old school’ leftists not to challenge the dominant narrative.

To place them beyond the pale, Yugoslavia, Libya and Syria were all labelled ’fascist,’ even though their leadership was socialist and their economies were run on socialistic lines. Meanwhile, genuine fascists, like anti-government factions in Ukraine (2013-14), received enthusiastic support from NATO.

The fifth step was direct US/NATO-led military intervention against \'the regime\' triggered by alleged atrocities/planned atrocities of the target state. At this stage, the US works particularly hard to sabotage any peaceful solution to the conflicts they and their regional allies have ignited. At the Rambouillet conference in March 1999, for example, the Yugoslav authorities, who had agreed to an international peace-keeping force in Kosovo, were presented with an ultimatum that they could not possibly accept. Lord Gilbert, a UK defence minister at the time, later admitted \"the terms put to Milosevic (which included NATO forces having freedom of movement throughout his country) were absolutely intolerable … it was quite deliberate.\"

In 2011, the casus belli was that ‘the mad dog’ Gaddafi was about to massacre civilians in Benghazi. We needed a ‘humanitarian intervention’ to stop this, we were repeatedly told. Five years later, a House of Commons Foreign Affairs Committee report held that \"the proposition that Muammar Gaddafi would have ordered the massacre of civilians in Benghazi was not supported by the available evidence.\"

In 2013, the reason given for direct military intervention in Syria was an alleged chemical weapons attack by \'Assad\'s forces\' in Ghouta. But this time, the UK Parliament voted against military action and the planned ‘intervention’ was thwarted, much to the great frustration of the war-hungry neocons. They still keep trying though.

The recent claims of The White House, that they had evidence that the Syrian government was planning a chemical weapons attack, and that if such an attack took place it would be blamed on Assad, shows that the Empire hasn’t given up on Stage Five for Syria just yet. 

Stage Six of the project involves the US continuing to sabotage moves towards a negotiated peace once the bombing started. This happened during the bombing of Yugoslavia and the NATO assault on Libya. A favoured tactic used to prevent a peaceful resolution is to get the leader of the target state indicted for war crimes. Milosevic was indicted at the height of the bombing in 1999, Gaddafi in 2011.

Stage Seven is ‘Mission Accomplished’. It’s when the target country has been ‘regime-changed’ and either broken up or transformed into a failed state with strategically important areas/resources under US/Western control. Yugoslavia was dismantled and its socially-owned economy privatised. Montenegro, the great prize on the Adriatic, recently joined NATO.

Libya, hailed in the Daily Telegraph as a top cruise ship destination in 2010, is now a lawless playground for jihadists and a place where cruise ships dare not dock. This country, which provided free education and health care for all its citizens under Gaddafi, has recently seen the return of slave markets.

Syria, though thankfully not at Stage Seven, has still been knocked back almost forty years. The UNDP reported: \"Despite having achieved or being well under way to achieving major Millennium Development Goals targets (poverty reduction, primary education, and gender parity in secondary education, decrease in infant mortality rates and increasing access to improved sanitation) as of 2011, it is estimated that after the first four years of crisis Syria has dropped from 113th to 174th out of 187 countries ranked in the Human Development Index.\"

Of course, it’s not just three countries which have been wrecked by the Empire of Chaos. There are similarities too with what’s happened to Afghanistan and Iraq. In the late 1970s, the US started to back Islamist rebels to destabilise and topple the left-wing, pro-Moscow government in Kabul. 

Afghanistan has been in turmoil ever since, with the US and its allies launching an invasion of the country in 2001 to topple a Taliban \'regime\' which grew out of the ’rebel’ movement which the US had backed. 

Iraq was hit with devastating, genocidal sanctions, which were maintained under US/UK pressure even after it had disarmed. Then it was invaded on the deceitful pretext that its leader, Saddam Hussein, still possessed WMDs.

The truth of what has been happening is too shocking and too terrible ever to be admitted in the Western mainstream media. Namely, that since the demise of the Soviet Union, the US and its allies have been picking off independent, resource-rich, strategically important countries one by one. 

The point is not that these countries were perfect and that there wasn’t political repression taking place in some of them at various times, but that they were earmarked for destruction solely for standing in the way of the imperialists. The propagandists for the US-led wars of recent years want us to regard the conflicts as ‘stand alones’ and to regard the ‘problem\' as being the ‘mad dog’ leadership of the countries which were attacked. 

But in fact, the aggressions against Yugoslavia, Libya, Syria, Afghanistan and Iraq, and the threatening of Iran, North Korea, Russia and Venezuela are all parts of the same war. Anyone who hasn’t been locked in a wardrobe these past twenty years, or whose salary is not paid directly, or indirectly, by the Empire of Chaos, can surely see now where the ‘problem’ really lies.

The ‘New Hitlers’ - Milosevic, Hussein and Gaddafi - who we were told were the ‘biggest threats’ to world peace, are dead and buried. But guess what? The killing goes on.


Follow Neil Clark on Twitter @NeilClark66





\n


Da: Comité Surveillance Otan <info @ csotan.org>
Oggetto: Parution de ALERTE OTAN N°65 - 2e trimestre 2017
Data: 3 luglio 2017 18:18:32 CEST


ALERTE OTAN N°65 - 2e trimestre 2017
 
Sommaire
 

Editorial - Bruxelles 2017 : un Sommet OTAN très menaçant pour la paix mondiale

Contre-Sommet Otan :

- L\'Otan, hydre tentaculaire [à lire ci-dessous]

- Montenegro: la neutralité du Montenegro, seule issue durable [à lire ci-dessous]

- Yougoslavie: comment les guerres yougoslaves ont (provisoirement) sauvé l\'Otan [à lire ci-dessous]

- Serbie 1999: bombardements à l\'uranium appauvri

- L\'Ukraine et l\'Otan

Nouvelles violences en Ukraine

Star Wars, de la fiction à la réalité

Hiroshima: en finir avec l\'arme nucléaire

Commémoration Bombardements Hiroshima et Nagasaki


--- TELECHARGER / DOWNLOAD: http://csotan.org/ao/ao.php ---


=== 

L’Otan, hydre tentaculaire

par NILS ANDERSSON

A la Conférence du Contre-Sommet Otan du 25 mai 2017, la première session plénière a entendu une intervention de Nils Andersson intitulée: «L’Otan, hydre tentaculaire». Ci-dessous nous publions l’essentiel de son contenu.

 

A quoi sert l’OTAN ? Une organisation militaire sert à faire la guerre. De cette évidence découlent deux
interrogations, la guerre pour qui et la guerre contre qui ? L’OTAN a été fondée il y a soixante-huit ans comme dispositif militaire pour, dans la confrontation entre deux systèmes économiques et sociaux irréductiblement opposés, le capitalisme et le socialisme, défendre les intérêts idéologiques, politiques et économiques du monde occidental.

La signature du Traité de l’Atlantique Nord a été un acte majeur de la guerre froide, avec un double objectif, légitimer la présence de bases étatsuniennes en Europe et constituer une coalition armée du camp occidental contre l’Union soviétique qui y répondra par la formation du Pacte de Varsovie. Ce fut
le rôle de l’OTAN jusqu’à la chute du Mur en 1989, avec des moments de fortes tensions, sans jamais que l’Alliance atlantique ait à tirer un coup de canon.

L’implosion du bloc soviétique va mettre en question la raison d’être de l’OTAN, mais son secrétaire général, Manfred Wörner, fait clairement entendre qu’il n’en est rien : « Seule l’Alliance atlantique peut lier les Etats-Unis et le Canada à l’Europe, elle seule peut assurer que le changement s’instaurera sans crainte de revers ou de volte-face. Elle seule peut coordonner la stratégie globale de l’Occident pour la paix et la garantie des valeurs démocratiques dans une Europe nouvelle. Elle seule peut ancrer à l’Ouest une Allemagne unie dans des conditions de sécurité maximales pour ce pays et pour ses voisins.(17 mai 1990) ».

L’OTAN est le pilier qui lie les atlantistes européens derrière la bannière étoilée, pour George Bush père, elle est une pièce maitresse des plans hégémonistes des États-Unis dans le Nouvel Ordre Mondial, les uns et les autres s’emploient à défendre son maintien. C’est chose faite en 1991, la « permanente validité » de l’Alliance atlantique est affirmée dans la Déclaration de Rome et un « nouveau  concept stratégique » est adopté, selon lequel l’OTAN, présentée jusqu’ici comme une « alliance exclusivement défensive », devient une force interventionniste. Mission lui est donnée d’assurer sur le continent la stabilité du Nouvel Ordre Mondial par l’intégration militaire de sa partie orientale et, alléguant les carences des États européens, en intervenant dans les Balkans.

La guerre dans les Balkans, va servir à justifier la pérennisation de l’OTAN. Le 28 février 1994, l’aviation
états-unienne intervenant dans le cadre de l’OTAN, abat des bombardiers bosno-serbes, la Bosnie est la
première guerre chaude de l’OTAN. Au Kosovo stratégie géopolitique et mission idéologique conjuguées, avec la résolution 1244 on entre dans l’illégalité en violant la Charte des Nations Unies, passant outre le rôle du Conseil de sécurité et du fantomatique Comité d’État-major de l’ONU de « fixer les effectifs, le degré de préparation des forces et leur emplacement général », l’OTAN est seule aux commandes. Cette instrumentalisation de la Charte ouvre la voie aux guerres à venir.

Dès la dissolution du bloc soviétique, la politique de partenariats va être un mécanisme essentiel d’élargissement de la pieuvre otanienne. En 1991, est constitué, le Conseil de coopération euroatlantique (devenu le Conseil de partenariat euroatlantique) qui, symbolisant la victoire politique et idéologique des atlantistes va réunir les vingt-deux États membres de l’OTAN, la Russie, les États de l’ancien Pacte de Varsovie, les onze États de la Communauté des États indépendants et l’Albanie. Ce partenariat va être adoubé en 1994 d’un Partenariat pour la paix intégrant également les États européens non membres de l’OTAN, avec pour objectif, de « se doter de forces plus en mesure d’opérer avec celles des membres de l’OTAN ». En 1994 également est lancé le Dialogue méditerranéen avec la Mauritanie, le Maroc, l’Algérie, la Tunisie, l’Égypte, la Jordanie, et… Israël, qui élargit les partenariats de l’OTAN à l’Afrique du Nord et
au Proche-Orient.

Parallèlement, l’OTAN modèle l’Europe en réorganisant le dispositif de défense et en normalisant les équipements militaires des pays ayant appartenu au Pacte de Varsovie et à partir de 1999, bafouant les engagements pris lors de la réunification allemande dans le Traité 2 + 4, l’OTAN, précédant leur adhésion à l’Union européenne, intègre successivement ces pays et étend sa toile en Europe centrale,
orientale et balkanique vers les frontières de la Russie.

Avec le « concept stratégique pour le XXIe siècle » adopté lors du Sommet du cinquantenaire à Washington en 1999, qui fixe comme objectif de « sauvegarder, par des moyens politiques et militaires, la liberté et la sécurité » de l’Amérique du Nord et de l’Europe, on entre dans sa phase de globalisation, il est décidé que « les forces de l’Alliance peuvent être appelées à opérer au-delà des frontières de la zone euro atlantique. »

Jusqu’ici organisme de « défense régionale », l’OTAN devient le bras armé de la mondialisation néolibérale. Avec le concept stratégique pour le XXIe siècle, on entre dans le cycle de la guerre permanente de Georg Bush junior et de son administration. Les interventions de l’OTAN ou de coalitions occidentales, avec un mandat du Conseil de sécurité de l’ONU, en Irak, Afghanistan et Libye, sous couvert du « droit d’ingérence humanitaire », puis du « devoir de protéger » vont être cause de chaos et abominations.

L’objectif d’une OTAN planétaire est de « chercher à établir de plus en plus de partenariats mondiaux avec des pays de même sensibilité » ; ainsi, est lancée en 2004, l’Initiative de Coopération d’Istanbul avec le Bahreïn, les Émirats arabes unis, le Koweït et le Qatar puis, dans le cadre du Global Nato, sont conclues des « activités en coopération », avec l’Irak, l’Inde, le Pakistan, l’Afghanistan, la Mongolie, la Corée du Sud, le Japon, l’Australie, la Nouvelle-Zélande et la Colombie.

Pour que l’OTAN soit en mesure de se projeter tous azimuts, en 2006, lors du sommet de Riga, il est décidé de la doter d’une capacité de mener simultanément deux opérations de grande envergure, requérant 60 000 hommes chacune, et six opérations moyennes de 30 000 hommes, soit une projection opérationnelle de 300 000 hommes !

En 2007, Daniel Fried, Secrétaire d’État adjoint étatsunien peut déclarer : « Depuis la guerre froide et son rôle régional dans les années 1990, l’OTAN s’est transformée en une organisation transatlantique effectuant des missions globales, de portée globale avec des partenaires globaux. Tout appartient potentiellement à la zone de l’OTAN ».

Si les objectifs de l’OTAN sont pérennes, le cours de l’Histoire ne l’est pas, la crise économique et financière entrave une projection mondialisée de l’OTAN, la Force de réaction rapide de l’OTAN de 300 000 hommes restera, avis d’experts : « une Rolls-Royce qui n’est jamais sortie du garage ».  Bien qu’il ne soit pas un État dans le monde doté d’une puissance de feu et d’une capacité de déploiement plus grandes que les États-Unis, bien qu’il n’a pas existé dans l’Histoire une coalition disposant de moyens militaires et logistiques équivalents à ceux de l’OTAN, les puissances atlantistes n’ont gagné aucune des guerres asymétriques engagées depuis quinze ans et ont connu des échecs militaires en Irak et en Afghanistan, la Libye est une zone de non-droit, les Balkans sont instables, s’ajoute l’effrayant engrenage syrien et les lieux de conflits ouverts ou potentiels s’étendent sur un arc allant des Philippines au Nigéria. L’euphorie des années 1990 et du tournant du XXIe siècle n’a plus cours.

Réalités géopolitiques, échecs militaires sur le terrain et crise financière, l’OTAN a réduit ses interventions hors zones. En février 2011, seulement en Afghanistan, 132 000 soldats étaient engagés dans la FIAS, en novembre 2016, ils ne sont que 18 000 à être déployés dans des missions de l’OTAN. Si elle fournit toujours des appuis logistiques, de formation et des financements (comme l’a confirmé le récent Sommet de Bruxelles s’agissant de l’engagement de l’OTAN contre l’Etat islamique), l’OTAN n’est plus aux commandes d’opérations majeures hors sa zone historique. Un autre fait va modifier le rôle de l’OTAN: en 2015, la Chine, considérée par Washington comme la menace principale à moyen terme, la nouvelle stratégie du Pentagone est de « concentrer sa présence, son pouvoir de projection et sa force de dissuasion en Asie-Pacifique ».

La vision d’une OTAN globale se trouve modifiée par le transfert du centre de gravité de défense des Etats-Unis vers l’Asie orientale et le Pacifique et les plans de créer une « OTAN » sud-est asiatique. La zone euro atlantique n’étant plus, pour les États-Unis, l’épicentre de sa stratégie, globale, s’ensuit la demande aux États européens d’Obama puis de Trump, d’apporter une contribution financière
plus importante à la défense du continent et de sa périphérie, les fameux 2 % du PIB en dépenses militaires.

Cela étant, pour le Pentagone, l’OTAN et l’Europe sont un rouage essentiel de son dispositif stratégique global. Une Europe sous commandement du Pentagone, le commandant des Forces des États-Unis en Europe (l’EUCOM) étant automatiquement le commandant suprême de l’OTAN. Une Europe incluse dans le système global de défense des États-Unis avec des bases militaires en Allemagne, Grande-Bretagne, Italie, Espagne et dans sept autres pays européens, ce à quoi s’ajoute la VIe flotte US en Méditerranée.  Une Europe intégrée dans le système mondial d’écoutes et d’espionnage politique, économique, militaire du réseau Echelon avec en Grande-Bretagne le plus important centre d’écoutes dans le monde de la NSA. Une Europe englobée dans le dispositif du bouclier antimissile ABM avec la base opérationnelle de Deveselu en Roumanie, une base en installation en Pologne et quatre destroyers dotés de capacités antimissiles basés en Espagne. Une Europe engagée dans la guerre des drones, la base de Ramstein, en Allemagne servant de station relais à la base de Creech, au Nevada.

Le repli d’une OTAN globale sur sa zone historique euroatlantique ne modifie en rien sa raison d’être.
L’Europe répond toujours à la projection du géographe Mackinder, qui fonde la stratégie de Brzezinski : « qui domine l’Eurasie domine le monde ». La Russie est une pièce maitresse de cet enjeu, y compris pour l’endiguement de la Chine. D’où la politique interventionniste et d’extension de l’OTAN sur le continent dans ce qui est considéré par la Russie comme son « espace vital », ce qui a créé une situation de guerre en Ukraine.

Dans le cadre de l’opération Atlantic Resolve pour la première fois depuis la fin de la Seconde Guerre mondiale des manoeuvres de grande envergure (25 000 hommes et plus) se sont déroulées dans la partie orientale de l’Europe et au terme de ces manoeuvres plus d’une centaine de blindés US ont paradé sur 1 800 km, des Pays baltes à la Bavière. En janvier 2017 sont arrivés des États-Unis, 3 500 soldats, 87 tanks, 18 canons automoteurs, 419 voitures tout terrain, plus de 2 000 autres véhicules militaires, déployés dans les pays baltes, en Pologne, Hongrie, Roumanie et Bulgarie.

Pour assurer une présence avancée et adapter l’OTAN « aux défis et aux menaces se développant » à sa périphérie il a été décidé lors du sommet de Cardiff en 2014, le triplement des effectifs de la NRF (Force de réaction rapide), la création d’une force opérationnelle interarmées à très haut niveau de préparation et le renforcement des forces navales permanentes. Pour permettre une plus grande réactivité au déploiement de ces forces spéciales, il a été mis en place huit Quartiers généraux dénommés Unité d’intégration des forces de l’OTAN (NFIU), basés en Estonie, Lettonie, Lituanie, Pologne, Roumanie, Bulgarie, Hongrie et Slovaquie. Les pays occidentaux disent craindre la Russie, la Russie se sent agressée par l’Occident, il faut rompre cet engrenage funeste dans lequel l’OTAN joue un rôle belliciste.

Succédant au Général Breedlove qui s’est singularisé par des déclarations considérées comme outrancières même au sein de l’OTAN, le général Curtis Scaparrotti est devenu le nouveau Commandant suprême de l’OTAN (SACEUR). Lors de sa prise de fonction, il a précisé que le « théâtre européen est essentiel pour les intérêts de l’Amérique et que l’OTAN reste la clé de la sécurité
nationale pour les États-Unis » et ses déclarations ne sont pas moins martiales que celles de son prédécesseur quand il déclare :

« À l’est, une Russie renaissante est passée d’un partenaire à un protagoniste qui cherche à saper l’ordre international et à se réaffirmer en tant que puissance mondiale » et de poursuivre « pour lutter contre les menaces auxquelles nous sommes confrontés. […] nous retournons à notre rôle historique en tant que commandement de guerre ».

(zone militaire, 4 mai 2017)

La guerre pour qui, la guerre contre qui ? Si on est passé d’un discours hégémonique à un discours de défense de l’Occident, cela ne change ni son rôle ni sa nature. L’OTAN doit être dénoncée et combattue comme un acteur essentiel de vingt-cinq ans de guerres dites « justes », qui sont la cause de pays ravagés, de peuples meurtris, de la plus grande crise migratoire depuis la Seconde Guerre mondiale, de fanatismes exacerbés et mortifères.

Il faut dénoncer et combattre l’idéologie atlantiste fondée sur le leadership des États-Unis, la domination des puissances occidentales et la soumission du monde à l’économie de marché, il faut dénoncer et combattre la militarisation des pays de l’OTAN et de ses alliés, une logique de guerres dont les peuples sont toujours les principales victimes, il faut dénoncer et combattre l’engrenage militaire et la politique de tension dans la partie orientale de l’Europe et faire prévaloir la négociation. Il faut se libérer de l’allégeance à l’OTAN, hydre tentaculaire et il faut encore et toujours lutter pour sa dissolution.

Nils Andersson, 25 mai 2017


===

La neutralité du Monténégro est la seule issue durable

Parler du petit Monténégro peut sembler inintéressant dans un contexte géopolitique global. Cela peut sembler prétentieux. Mais ce ne l\'est pas. Le Monténégro est tout à la fois un repère, un signe, un message. Notre cas comporte des leçons spécifiques de grande importance.

Il révèle la véritable nature de l\'Alliance Atlantique, mieux que tout autre exemple dans l\'histoire moderne de l\'Otan, excepté bien sûr les bombardements et les agressions de l\'Otan partout dans le monde.

Le Monténégro est confronté à une question historique, sans avoir la possibilité d\'y répondre! Les autorités du pays, contre la volonté d\'un nombre écrasant de citoyens et craignant celle-ci, ont décidé récemment de faire ratifier par le parlement un accord pour adhérer à l\'Otan. Ce parlement est illégitime, il résulte d\'élections frauduleuses, il a été établi suite à un \"coup d\'état\" mis en scène. C\'est un épilogue inédit après trois décennies de pouvoir.

La ratification du protocole d\'entrée du Monténégro à l\'Otan, soutenue par un Parlement tronqué, par des institutions et des structures politiques criminelles, qui ne protègent que des intérêts personnels et des propriétés acquises illégalement, n\'est rien d\'autre qu\'une agression politique légale de l\'Otan – ou de pays complices – contre le petit Monténégro.

Le Monténégro a souffert d\'un double impact. L\'impact extérieur vient de l\'Alliance atlantique, qui nous a envoyé en 2015 une invitation à adhérer. L\'autre impact provient de l\'intérieur, des 30 ans d\'imposition du régime de Milo Djukanovic et de sa clique mafieuse criminelle. Nous sommes entre le fer et l\'enclume, entre deux forces non démocratiques et criminelles. La première est globalement représentée par Washington, la seconde provient de Podgorica. La pression est immense.

A qui l’OTAN a-t-elle envoyé son invitation, et qui sont ses partenaires au Monténégro ? Le gouvernement monténégrin fonctionne comme une mafia moderne. C\'est un système mafieux qui, pour préserver le pouvoir et les privilèges d\'un petit groupe de gens autour de Milo Djukanovic, qui a déjà été 7 fois Premier ministre, utilise les institutions comme une façade. Il s’agit donc d’une démocratie de façade qui, avec le temps, est devenue une dictature ouverture, comme on l\'a vu en octobre dernier quand, le jour même des élections, Djukanovic, craignant le changement et une révolte citoyenne, a monté un pseudo coup d’Etat.

Derrière cette façade, se cache le crime organisé. Il y a des élections, mais elles sont truquées. Il y a des institutions, mais elles sont privatisées. Il y a la liberté d\'expression, mais si vous critiquez le Premier ministre et ses petits amis, vous restez sans boulot, vous subissez des menaces, vous mettez en danger votre sécurité et celle de votre famille, vous pouvez être blessé ou même tué, vous pouvez être jeté en prison. C\'est ce qui m\'est d\'ailleurs arrivé juste avant de venir ici.

Un exemple illustre ce qu\'est le premier homme de ce petit pays : Djukanovic a été caractérisé par la Justice italienne comme \"un dangereux criminel international\", dont le nom se trouve parmi 15 suspects d\'association mafieuse et dont le cas n\'a pas été classé.

Je cite cet exemple, non seulement pour dénoncer le gouvernement monténégrin et son homme fort, mais pour montrer avec qui l\'Otan veut s\'allier. Il est curieux qu\'un tel individu soit le principal protagoniste de l\'intégration à l’Otan. Y aurait-il une erreur quelque part ? Si l\'Otan est réellement ce qu\'elle prétend être – c.à.d. une organisation démocratique, qui chérit les vraies valeurs de la démocratie – comment peut-elle soutenir un tel dirigeant ?

Tout ceci ne dérange pas les partenaires de l’Otan de Djukanovic. Au contraire : il y a quelques années, un haut diplomate des Etats-Unis, Philip Reeker, alors adjoint du vice-Secrétaire d’Etat, a dit à propos de Djukanovic: \"je le connais très bien. Je l\'ai rencontré de nombreuses fois, je le considère comme un ami parce qu\'il comprend bien toute cette région. Il pense stratégiquement… Et, comme je l’ai dit à Djukanovic et à ses ministres, nous avons hâte de poursuivre notre étroite coopération\".

Ce n\'est pas un hasard. L\'Otan n\'est pas intéressée par l’Etat de droit ou des choses comme ça. La seule chose qui l\'intéresse, c\'est la géopolitique et la défense des intérêts occidentaux, menés par Washington, par l\'oligarchie militaro-financière des multinationales. Ce qui est important pour l\'Otan, c\'est la loyauté et l\'obéissance. Ils ont peur, plus que tout, de ce que Noam Chomsky a appelé \"la désobéissance réussie\". Autrement dit, ils ont peur de la souveraineté.

Le Monténégro de Djukanovic est un bastion antirusse, une zone de propagande et d\'hystérie, et c\'est à ce moment que le gouvernement criminogène introduit la demande pour devenir membre de l\'Otan, contre la volonté du peuple.

Une question se pose: Pourquoi le Monténégro est-il important pour l\'Otan ? Ils le disent ouvertement : c\'est pour compléter le puzzle, pour compléter la militarisation des Balkans. Le Monténégro représente la dernière étape pour atteindre la Serbie, qui pourrait ainsi terminer la militarisation et l\'intégration totale des Balkans dans l\'Otan. La Croatie et l\'Albanie en sont déjà membres, ainsi que la Slovénie. La Bosnie-Herzégovine, ainsi que le Kosovo, sont sous protectorat. Pour le moment le Monténégro est antiserbe, mais il est aussi utilisé comme pion contre la Russie. Tel est le modus operandi. Taiwan est antichinois, l\'Ukraine est antirusse, la Biélorussie semble également devenir antirusse.

L\'agenda est clair: ils suscitent des divisions nationales, soutiennent des régimes antidémocratiques qui leur servent de marionnettes et transforment les pays en républiques bananières. Ces pays ne sont plus souverains, ils sont colonisés par le néo-libéralisme au moyen de la dérégulation, la désindustrialisation et la privatisation totale. Cela plonge ces pays dans la pauvreté et accroît les moyens de les contrôler.

Les pays membres - et non-membres - de l\'Otan doivent comprendre que, en forçant le Monténégro par des malversations à intégrer l\'Otan, cela ne peut que le déstabiliser, encore plus qu\'il ne l\'est déjà maintenant. Cette méthode d\'élargissement de l\'Otan se situe en dehors de la sphère politique et légale et représente une manipulation des institutions et une agression du Monténégro.

La neutralité du Monténégro est la seule issue durable, celle qui peut garantir une stabilité à long terme, la prospérité et la paix. Cela vaut pour les Balkans dans leur ensemble. La neutralité est une valeur pour laquelle nous devons nous battre. Comme le dit Damir Niksic, un intellectuel de Sarajevo, nous devons nous battre pour elle comme on se bat pour la forêt vierge d\'Amazonie.  Se battre pour la neutralité et contre l\'Alliance atlantique est une question existentielle. Etre ou ne pas être, voilà la question pour le Monténégro, pour les Balkans et bien au-delà.

Marko Milacic


===

Comment les guerres yougoslaves ont (provisoirement) sauvé l\'Otan

En effet, au début des années \'90, après la dissolution du Pacte de Varsovie et puis de l\'URSS, nombreux étaient les analystes et même les hommes politiques les plus \"main stream\" à considérer, comme M. Trump avant son élection, que l\'Otan était une \"organisation obsolète\". Mais l\'Alliance Atlantique a trouvé une nouvelle raison d\'être en s\'immisçant dans les guerres de l\'ex-Yougoslavie, d\'abord à la demande de l\'ONU, puis en s\'affranchissant progressivement du Conseil de sécurité et des préceptes de base de sa Charte.

Au départ chargée de surveiller l\'embargo sur les armes et la \"No fly zone\" décrétée sur le ciel de la Bosnie-Herzégovine (1992), l\'Otan s\'est imposée comme un belligérant dans les conflits yougoslaves: première opération de guerre de son histoire en février 1994, première campagne de bombardement en septembre 1995, première occupation d\'un territoire à partir de décembre 1995, la guerre de Bosnie a été celle de toutes les \"premières\" pour l\'Otan. Ce n\'était qu\'un début, car son rôle de pompier-pyromane allait culminer en 1999 avec près de trois mois de bombardement massif de la Serbie, y compris sa province du Kosovo, sous prétexte de sauver sa population albanaise. 

En pleine guerre, le sommet de l\'OTAN d\'avril 1999 à Washington, non seulement manifestait son élargissement en direction de la Russie, mais officialisait son changement de doctrine, de la défense de ses membres contre l\'URSS à un rôle de gendarme du monde ignorant les frontières et le droit international.

Georges Berghezan 
Autres textes de Georges Berghezan sur le site du CSO





\n


[in italiano sullo stesso argomento: 
Google: Guerra ai siti alternativi a colpi di algoritmi (PTV News 28.07.2017)


New Google algorithm restricts access to left-wing, progressive web sites

By Andre Damon and Niles Niemuth 
27 July 2017

In the three months since Internet monopoly Google announced plans to keep users from accessing “fake news,” the global traffic rankings of a broad range of left-wing, progressive, anti-war and democratic rights organizations have fallen significantly.

On April 25, 2017, Google announced that it had implemented changes to its search service to make it harder for users to access what it called “low-quality” information such as “conspiracy theories” and “fake news.”

The company said in a blog post that the central purpose of the change to its search algorithm was to give the search giant greater control in identifying content deemed objectionable by its guidelines. It declared that it had “improved our evaluation methods and made algorithmic updates” in order “to surface more authoritative content.”

Google continued, “Last month, we updated our Search Quality Rater Guidelines to provide more detailed examples of low-quality webpages for raters to appropriately flag.” These moderators are instructed to flag “upsetting user experiences,” including pages that present “conspiracy theories,” unless “the query clearly indicates the user is seeking an alternative viewpoint.”

Google does not explain precisely what it means by the term “conspiracy theory.” Using the broad and amorphous category of fake news, the aim of the change to Google’s search system is to restrict access to alternative web sites, whose coverage and interpretation of events conflict with those of such establishment media outlets as the New York Times and the Washington Post.

By flagging content in such a way that it does not appear in the first one or two pages of a search result, Google is able to effectively block users’ access to it. Given the fact that vast amounts of web traffic are influenced by search results, Google is able to effectively conceal or bury content to which it objects through the manipulation of search rankings.

Just last month, the European Commission fined the company $2.7 billion for manipulating search results to inappropriately direct users to its own comparison shopping service, Google Shopping. Now, it appears that Google is using these criminal methods to block users from accessing political viewpoints the company deems objectionable.

The World Socialist Web Site has been targeted by Google’s new “evaluation methods.” While in April 2017, 422,460 visits to the WSWS originated from Google searches, the figure has dropped to an estimated 120,000 this month, a fall of more than 70 percent.

Even when using search terms such as “socialist” and “socialism,” readers have informed us that they find it increasingly difficult to locate the World Socialist Web Site in Google searches.


[Referals from Google searches to the WSWS have fallen by about 70 percent 

According to Google’s webmaster tools service, the number of searches resulting in users seeing content from the World Socialist Web Site (that is, a WSWS article appeared in a Google search) fell from 467,890 a day to 138,275 over the past three months. The average position of articles in searches, meanwhile, fell from 15.9 to 37.2 over the same period.

David North, chairperson of the International Editorial Board of the WSWS, stated that Google is engaged in political censorship.

“The World Socialist Web Site has been in existence for nearly 20 years,” he said, “and it has developed a large international audience. During this past spring, the number of individual visits to the WSWS each month exceeded 900,000.

“While a significant percentage of our readers enter the WSWS directly, many web users access the site through search engines, of which Google is the most widely used. There is no innocent explanation for the extraordinarily sharp fall in readers, virtually overnight, coming from Google searches.

“Google’s claim that it is protecting readers from ‘fake news’ is a politically motivated lie. Google, a massive monopoly, with the closest ties to the state and intelligence agencies, is blocking access to the WSWS and other left and progressive web sites through a system of rigged searches.”

In the three months since Google implemented the changes to its search engine, fewer people have accessed left-wing and anti-war news sites. Based on information available on Alexa analytics, other sites that have experienced sharp drops in ranking include WikiLeaks, Alternet, Counterpunch, Global Research, Consortium News and Truthout. Even prominent democratic rights groups such as the American Civil Liberties Union and Amnesty International appear to have been hit.


[A broad range of left-wing, progressive, and anti-war sites have had their traffic rankings fall in recent months
IMAGE: http://www.wsws.org/asset/0e160eb4-089e-4a91-a977-1ce51f74b67A/image.png?rendition=image480 ]

According to Google Trends, the term “fake news” roughly quadrupled in popularity in early November, around the time of the US election, as Democrats, establishment media outlets and intelligence agencies sought to blame “false information” for the electoral victory of Donald Trump over Hillary Clinton.

On November 14, the New York Times proclaimed that Google and Facebook “faced mounting criticism over how fake news on their sites may have influenced the presidential election’s outcome,” and they would be taking measures to combat “fake news.”

Ten days later, the Washington Post published an article, “Russian propaganda effort helped spread ‘fake news’ during election, experts say,” which cited an anonymous group known as PropOrNot that compiled a list of “fake news” sites spreading “Russian propaganda.”

The list included several sites categorized by the group as “left-wing.” Significantly, it targeted globalresearch.ca, which often reposts articles from the World Socialist Web Site.

After widespread criticism of what was little more than a blacklist of anti-war and anti-establishment sites, the Washington Post was forced to publish a retraction, declaring, “The Post, which did not name any of the sites, does not itself vouch for the validity of PropOrNot’s findings.”

On April 7, Bloomberg News reported that Google was working directly with the Washington Post and the New York Times to “fact-check” articles and eliminate “fake news.” This was followed by Google’s new search methodology.

Three months later, out of the 17 sites declared to be “fake news” by the Washington Post ’s discredited blacklist, 14 had their global ranking fall. The average decline of the global reach of all of these sites is 25 percent, and some sites saw their global reach fall by as much as 60 percent.

“The actions of Google constitute political censorship and are a blatant attack on free speech,” North stated. “At a time when public distrust of establishment media is widespread, this corporate giant is exploiting its monopolistic position to restrict public access to a broad spectrum of news and critical analysis.”



---

No to fake searches! Oppose Google censorship!
A new search algorithm introduced by Google in April under the guise of combating \"fake news\" has significantly reduced Google search traffic to left-wing and anti-war publications, including the World Socialist Web Site.
The WSWS calls on all its readers fight this act of political censorship. Submit your email below to receive regular updates from the WSWS and find out more about how you can become involved. Share our articles on social media and with your friends and co-workers. Leave a statement opposing Google\'s actions for publication (first name and country) on the WSWS.




\n

(srpskohrvatski / italiano)


PODSJETNIK na odgovornost Evropske Unije u uspostavi banderističkog (nacionalističkog i rasističkog) režima i u izbijanju bratoubilačkog rata u Ukrajini / PRO MEMORIA sulle responsabilità della Unione Europea nell\'instaurare un regime banderista (nazionalista e razzista) e nel far scoppiare la guerra fratricida in Ucraina 


Il 12 luglio u.s. la Carovana Antifascista della Banda Bassotti si è recata al Parlamento Europeo per partecipare ad una conferenza promossa dalla europarlamentare Eleonora Forenza (PRC-SE/GUE-NGL) sul tema della guerra in Donbass.
Nell\'occasione è stato consegnato alla compagna Forenza e al suo bravissimo collega J. Couso, di Izquierda Unida, il seguente Promemoria, finalizzato tra l\'altro ad evidenziare i legami tra la crisi ucraina e la precedente crisi jugoslava.
L\'iniziativa ha portato una boccata d\'ossigeno nel contesto conformista e ovattato di quel Palazzo, con interventi forti e chiari tanto da lasciare a occhi sgranati e bocca aperta il presidente della Commissione esteri del Parlamento Europeo, venuto ad ascoltare in silenzio una discussione assolutamente atipica.

Intervento di David della Banda Bassotti (testo):

Intervento conclusivo di E. Forenza (video):

Altre foto... e una nuova, lunga sequela di insulti e minacce nei commenti degli eurofascisti ucraini al post di E. Forenza su FB:


=== NA SRPSKOHRVATSKOM:

PODSJETNIK na odgovornost Evropske Unije

u uspostavi banderističkog (nacionalističkog i rasističkog) režima i u izbijanju bratoubilačkog rata u Ukrajini


7.2.2010.

U drugom krugu predsjedničkih izbora Viktur Januković izađe kao pobjednik. Kao kandidat Partija Regija, opredjeljuje se za neutralnost Ukrajine, most između Rusije i Zapada. Tim se novim kursom zaustavlja i revizionističko zanošenje prethodnih godina, na koje se čak i parlament Evropske Unije bio žalio, rezolucijom 25. februara: \"duboko osuđujemo odluku izlaznog Ukrajinskog predsjednika Viktora Jušenka u posmrtnom slavljenju Stepana Bandere ... suradnik njemačkih nacista, titulom Nacionalnog Heroja...\"


1.3.2012.

Kongres Evropske narodne partije zahtjeva boikot evropskog nogometnog prvenstva (koji se trebao održati u juniju-juliju iste godine u Ukrajini i Poljskoj) kao protest protiv navodnog \"zlostavljanja\" Julije Timošenko u zatvoru. Istu je poziciju zauzeo Predsjednik Evropske Komisije José Barroso i Evropski komesar Viviane Reding. Timošenko nije samo čelnik jedne nacional-šovinističke Ukrajinske grupacije, nego i oligarh s mafijaškim vezama, uhićena zbog privrednih prestupa.


13.12.2012.

Mudriju je odluku donio Evropski parlament novom Rezolucijom o stanju u Ukraijini: parlament \"izrazi zabrinutost širenja nacionalističkih ideja u Ukrajini, koje se izrazuju u krugu partije Svobode, koja je time postala jedna od dviju novih stranaka zastupljena u Vrhovnoj Radi; podsjeća da rasistička, antisemitička i ksenofobna ideologija protivi se osnovnim vrijednostima i načela Evropske Unije; apelira zatim strankama demokratskih orijentacija zastupljene u Vrhovnoj Radi da se ne asociraju s navedenom strankom niti da s njom uspostave ili podrže ikakvu koaliciju\".

Međutim, odnosi između Janukovića i EU ostaju nestabilni, naročito zbog toga što EU, unutar pregovore za Ukrajinsko pridruživanje Uniji, namjerno pokušava nametnuti uvjete koje bi štetile ekonomskim vezama Ukrajine i Ruske Federacije.

Zbog toga, 21.11.2013., predsjednik Januković odbije Sporazum o pridruživanju Evropskoj Uniji i ugovor o slobodnoj trgovini; Ukrajinska Rada obdacuje prijedlog puštanja prijašnjeg premijera Timošenko, preduvjet Evropske Unije Sporazumu.

Protestni pokret koji se razvija 2013.-2014. godine na centralnom Kijevskom trgu Majdan, naziva se \"Euro-Majdan\", zbog toga što osporava navedeni prekid pregovora s EU. Pokret se zalaže primarno za priključenje Ukrajine Evropskoj Uniji i prekid odnosa s omrznutom Rusijom.


21.2.2014.

Januković i glavni predstavnici oporbe – Vitalij Kličko, čelnik Udara, Oleh Tjagnibok, čelnik Svobode, Arsenij Jacenjuk Batkivščine na prisutnost, kao predstavnici EU, ministara vanjskih poslova Njemačke (Frank-Walter Štajnmajer), Francuske (Laurent Fabius), Poljske (Radoslav Sikorski), i Vladimira Lukina, posebni izvjestitelj Ruske Federacije, potpisuju ugovor za povratak Ustava 2004., za smanjenje predsjedničke ovlasti, za formiranje vlade nacionalnog jedinstva i organizaciju predsjedničkih izbora unutar decembra... Ti se evropski ministri međutim odmah nakon sastanka zaustave na ulici u društvu predstavnika formacija ukrajinske ekstremne desnice.

Gianni Pittella, podpredsjednik Evropskog parlamenta (i predstavnik talijanske Demokratske Partije), objavljuje na svojem fejsbuk profilu, u vezi svojega putovanja u Kijevu, kako \"EU nije gluha borbi za demokraciju ukrajinskoga naroda. Neka bude ukrajinski narod onaj koji slobodno odlučuje da li se želi priključiti velikoj evropskoj obitelji.\" Pittella je zapravo na sceni koja gleda na trgu Majdana, od kuda potiče pobunjenike na svrgnuće legitimne vlade; isti mjesec Pittella ispraćuje Eugeniju Timošenko, kćer mafijaške ektremnodesničarke oligarhe Julije, k predsjednice talijanskog parlamenta Laure Boldrini.

Na Majdanu se Jacenjuk da slikati ruku pod ruku s Catherine Margaret Ashton, visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.


Izjavama tisku tijekom samog dana državnog udara (22.2.2014.) predsjednik Evropskog parlamenta Martin Šulc izjavljuje kako se sada mora razgovarati s partijom Svoboda, a bivši pacifist, ekologist i njemački ministar vanjskih poslova Joška Fišer (koja je već bila bombardirala Jugoslaviju) podržava državnog udara izjavljujući kako EU mora razumjeti da \"braniti svoje interese nije bez troškova\".

Zbog toga iz EU nema ikakve osude o nasilju ukrajinskih pučista: naročito se u vezi Korsunskog pogroma ne čuje ikakva osuda (20-21.2. aktivisti Euromajdana zaustave autobuse u potrazi pristaša leigitimne vlade koje se vraćaju na Krimu; nameće se 350 osobama da izlaze iz autobusa, prvo su maltretirane i mućene, zatim ubijene na desetke) niti oko sljedećeg i poznatijeg pogroma Odese (2.5.: na Kulikovom trgu Euromajdanske bande napadnu i zapale \"Dom Sindikata\"; oni koji uspjevaju pobjeći su linčovani: poginuli su službeno 42).


13.3.2014.

Dodatna Rezolucija evropskog parlamenta, odobrena dizanjem ruku, preferira osuditi \"rusku agresiju počinjenom invazijom Krima\" (gdje se bio održao legitimni referendum o samoopredjeljenju) i \"klevetnička ruska propaganda čijoj je cilj predstavljanje demonstrante koji protestuju protiv Janukovićevu politiku kao fašiste\".

Odlučuje se pružati pomoć Ukrajini za 11 milijardi eura.

Lideri puča primljeni su k evropskim institucijama sa počastima: čak je i Tjagnibok od Svobode primljen kod Komesara za proširenje Evropske Unije Stefana Fuelea. Jacenjuk, postao premijer, sastane se s predsjednikom Evropskoga vijeća Hermana van Rompuya.


21.3.2014.

Može dakle Jacenjuk, među prvim mjerama njegove puč vlade, proglasiti završetak pregovore o Sporazumu priključenja Evropskoj Uniji. Politički dio sporazuma stupa na snagu smjesta, a ekonomski dio biti će dovršen u junu. Evropski će parlament ratifikovati Sporazum u septembru.


25.5.2014.

Novoizabrani predsjednik Petro Porošenko (oligarh prehrambene industrije i bivši informator američke ambasade u Kijevu) biva neposredno primljen u Brukselu (gdje se dao slikati s Barrosom i van Rompuyem). Istovremeno otpočinje Porošenko agresiju (Anti-teroristička Operacija – ATO) protiv pobunjenog stanovništva na jugoistoku države (Donbas).


29.5.2014.

Premijer hunte Jacenjuk pozvan je da održi predavanje na ceremoniji dodjeljivanja Karlove nagrade, veoma simbolično priznanje koje se od 1950. dodjeljuje vodećim ličnostima sagrađenja neokarolinške i reakcionarne Evrope.


Dok Slavijansk je bombardiran bijelim fosforom, Evropska Komisija šalje 500 milijuna eura Kijevskoj puč-vladi, koji se nadodaju 100 milijuna predanim 20. maja. Ukupna pomoć na kojoj se EU obvezala poslati Ukrajini iznosi 1,61 milijardi eura. Evropski komesar za ekonomska i monetarna pitanja, Olli Rehn, izjavljuje kako \"je na Ukrajini da odluči kako će da koristi [pomoć], prema svojim potrebama\", dakle i za financiranje građanskog rata protiv Donbasa...

Otkuda uzima Evropska Komisija te velike sume? Ulazeći u dug na financijskom tržištu; a dugovi će biti rješeni, poznatim mjerama štednje, od strane evropskih radnika.


27.6.2014.

SPORAZUM PRIKLJUČENJA EU U PUNOJ JE SNAZI. Nakon političkog djela Sporazuma, Kijev je potpisao i njegov ekonomski dio.


2.9.2014.

Na raspravljanju o državnom udaru u Ukrajini u evropskom parlamentu prekidaju se govori zastupnika Haviera Kousa i Pabla Iglesiasa, i negira im se odgovor od strane tada talijanske ministrice vanjskih poslova, Federike Mogerini.


16.9. EU parlament ratifikuje PRIKLJUČENJE UKRAJINE EVROPSKOJ UNIJI.


...26.6.2015.

Evropski zastupnici talijanske partije Pokret 5 Zvijezda osuđuju apologetsku izložbu puča priređenu od strane Evropskoga parlamenta, koja eksponira i simbole nacističkog bataljona AZOV.


Tokom svih ovih godina Evropska Unija osim toga pripravno je aktivna što se tiče političkih sankcija Ruskoj Federaciji.

S druge strane povoljan tretman Ukrajine nastavlja se do danas, primjerice nedavnoj koncesiji bezviznog režima njenim građanima za ulazak u Šengen zonu.

Ostalo je priča o ratu koji se nastavlja do danas.


Oko Ukrajinske okolnosti EU dokazuje još jednom da se u praksi odriće svojim vlastitim izjavama o namjerama, s očiglednom raskoraku između povremeno uravnotežena stavova njenog konzultativnog organa (parlament, prava diverzija za evropske građane) i žestoka, čak ratnohuškačka čina njenih izvršnih organa (prvenstveno Komisija).


U odlučnim trenucima EU uvijek usvaja politiku njemačkih elita, inspirirana revanšizmu i neoimperijalizmu, i koja teži promoviranju novog kolonijalizma unutar Kontinenta, ne prezirući dovesti na svjetlo one krugove ekstremne desnice poražene u drugom svjetskom ratu, a prikrivene na Zapadu tijekom Hladnog Rata.


Odnos prema Ukrajinskoj krizi je u ovom smislu identičan onom održanom prema Jugoslaviji. Treba zapravo podsjećati kako i tada tadašnja Evropska ekonomska zajednica opredijelila se ključnom izboru koji je učinio građanski i bratoubilački rat u Jugoslaviji nepovratnim, razmjenjujući u decembru 1992. (tijekom samita u Mastrihtu) osnivanje eura sa priznanjem novih mikro-nacionalnih država i njenih neonacističkih vlada.


Obradio Andrea Martocchia (Italijanska Koordinacija za Jugoslaviju)

11.7.2017.


=== ORIGINALE:

PRO MEMORIA sulle responsabilità della Unione Europea 
nell\'instaurare un regime banderista (nazionalista e razzista) e nel far scoppiare la guerra fratricida in Ucraina


7 FEBBRAIO 2010: al secondo turno delle elezioni presidenziali vince Viktor Janukovyč, del Partito delle Regioni, che opta una Ucraina neutrale, ponte tra la Russia e l’Occidente. Con il nuovo corso si pone un freno anche alla deriva revisionista degli anni precedenti, lamentata persino in una Risoluzione del Parlamento Europeo del 25 FEBBRAIO che “deplora profondamente la decisione del presidente uscente dell\'Ucraina, Viktor Jushchenko di onorare in forma postuma Stepan Bandera (…) che collaborò con i nazisti tedeschi, con il titolo di Eroe Nazionale...

1 MARZO 2012: il congresso del Partito Popolare Europeo chiede di boicottare i campionati europei di calcio (che si sarebbero svolti a giugno-luglio in Ucraina e Polonia) per protestare contro i “maltrattamenti” che Julija Tymošenko avrebbe subito durante la detenzione. Stessa posizione del Presidente della Commissione europea José Barroso e del Commissario europeo Viviane Reding. La Tymošenko non è solo la leader di una formazione della destra nazional-sciovinista ucraina, ma è anche una oligarca con rapporti mafiosi arrestata per reati economici.
Più saggiamente il 13 DICEMBRE 2012 il Parlamento Europeo in una nuova Risoluzione sulla situazione in Ucraina “esprime preoccupazione per il diffondersi di sentimenti nazionalistici in Ucraina, che trova espressione nel seguito del partito Svoboda, il quale è così diventato uno dei due nuovi partiti rappresentati in seno alla Verchovna Rada; ricorda che le idee razziste, antisemite e xenofobe contrastano con i valori e i principi fondamentali dell’Unione europea; rivolge quindi ai partiti di orientamento democratico presenti in seno alla Verchovna Rada un appello a non associarsi né formare o appoggiare coalizioni con il citato partito”.

I rapporti tra la leadership ucraina di Janukovyč e la UE sono però oscillanti, in particolare perché la UE, nell\'ambito delle trattative per l\'Associazione, cerca di imporre condizioni miranti a danneggiare i legami economici dell\'Ucraina con la Federazione Russa.

Perciò il 21 NOVEMBRE 2013 il presidente Janukovyč rifiuta gli Accordi di associazione con la UE e il Deep and Comprehensive Free Trade Agreement; la Rada (Parlamento ucraino) respinge gli emendamenti sulla liberazione dell’ex primo ministro Tymošenko, condizione che l’UE vincolava alle intese.
Il movimento che si sviluppa nel 2013-2014 con le proteste attorno al Majdan (piazza centrale di Kiev) si fa chiamare EURO-Majdan perché contesta tale rottura con la Unione Europea. Il movimento ha infatti come principale rivendicazione proprio l\'ingresso dell\'Ucraina nell\'UE e la rottura delle relazioni con l\'odiata Russia.
Il 21 FEBBRAIO 2014 Janukovyč e i principali membri dell’opposizione – Vitalij Kličko, leader di UDAR, Oleh Tyahnibok, leader di Svoboda, Arsenij Jatsenjuk di Bat\'kivščyna – alla presenza dei ministri degli esteri di Germania (Frank-Walter Steinmeier), Francia (Laurent Fabius), Polonia (Radoslaw Sikorski) per l’Unione europea e di Vladimir Lukin, inviato speciale della Federazione Russa, firmano un accordo per tornare alla Costituzione del 2004, ridurre i poteri del presidente, formare un governo di unità nazionale e organizzare delle elezioni presidenziali entro dicembre... Ma subito dopo l’incontro i ministri europei e il loro entourage si intrattengono in strada con esponenti delle formazioni di estrema destra.
Gianni Pittella (PD), vice-presidente del Parlamento Europeo, posta sul suo profilo FB a proposito del suo \"Viaggio a Kiev\": «L\'Ue non è sorda alla battaglia per la democrazia del popolo ucraino. Sia il popolo ucraino a decidere liberamente se entrare a far parte della grande famiglia europea.» Pittella è infatti sul palco della piazza dei rivoltosi a Kiev ad incitare il rovesciamento del governo legittimo; nello stesso mese Pittella accompagna Eugenia Timoshenko, figlia della oligarca mafiosa di estrema destra Julija, dalla presidente della Camera dei Deputati Laura Boldrini.
Sulla stessa piazza Majdan, Jatsenjuk si fa fotografare a braccetto con Catherine Margaret AshtonAlto Rappresentante per gli affari esteri e la politica di sicurezza dell\'Unione Europea.

Con dichiarazioni rilasciate alla stampa proprio nei giorni del golpe (22 FEBBRAIO 2014) il presidente del Parlamento Europeo Martin Schultzafferma che adesso si deve dialogare con Svoboda, mentre l\'ex pacifista, ex ecologista ed ex ministro degli Esteri tedesco Josckha Fischer (che già bombardò la Jugoslavia) appoggia il golpe affermando che l\'UE deve capire che “difendere i propri interessi non è a costo zero.
Perciò dall\'UE non arriva alcuna condanna delle violenze dei golpisti ucraini: in particolare nessuna condanna del pogrom di Korsun (20-21 FEBBRAIO: attivisti dell\'EURO-Majdan fermano autobus alla ricerca di sostenitori del governo legittimo che rientrano in Crimea, circa 350 persone sono fatte scendere, dapprima maltrattate e torturate, poi uccise a decine) né del successivo e più noto pogrom di Odessa (2 MAGGIO: in piazza Kulikovo bande di EURO-Majdan assaltano e danno alle fiamme la “Casa dei Sindacati”, quelli che riescono a fuggire sono linciati: 42 i morti ufficiali).

Il 13 MARZO 2014 un\'altra Risoluzione del Parlamento europeo, approvata per alzata di mano, preferisce condannare “l’atto di aggressione commesso dalla Russia con l’invasione della Crimea” (dove si era tenuto un legittimo referendum per l\'autodeterminazione) e la “propaganda diffamatoria russa finalizzata a ritrarre come fascisti i manifestanti che protestano contro la politica di Janukovyč”.
Si decide di fornire all’Ucraina aiuti pari a 11 miliardi di euro.
I leader golpisti sono oramai ricevuti in pompa magna dalle istituzioni europee: anche Tjahnjbok di Svoboda è accolto dal Commissario UE all\'Allargamento Stefan Fuele. Jatsenjuk, diventato Primo ministro, incontra il presidente del Consiglio europeo Herman Van Rompuy.
Cosicché il 21 MARZO 2014, tra i primissimi provvedimenti presi dal suo governo golpista, Jatsenjuk può annunciare la finalizzazione del Trattato di Associazione con l\'Unione Europea. Ne entra subito in vigore la parte politica, quella economica sarà messa a punto in giugno. Il Parlamento Europeo ratificherà il Trattato a settembre.

25 MAGGIO 2014: appena eletto nuovo “presidente”, Petro Poroshenko (oligarca dell\'industria alimentare ed ex informatore della ambasciata USA a Kiev) è immediatamente ricevuto a Bruxelles (in fotografia con Barroso e Van Rompuy). Contemporaneamente, Poroshenko scatena la aggressione (“Operazione Anti Terrorismo” – ATO) contro le popolazioni ribelli delle aree sud-orientali del paese (Donbass).

29 MAGGIO 2014: il premier della junta golpista Jatsenjuk è invitato come relatore alla cerimonia per il conferimento del Premio Carlomagno, riconoscimento altamente simbolico che dal 1950 viene attribuito ai personaggi di punta della costruzione dell\'Europa neocarolingia e reazionaria.

17 GIUGNO 2014: mentre Slavijansk è bombardata con il fosforo bianco, la Commissione Europea versa al governo golpista di Kiev ancora 500 milioni di Euro, che si sommano a 100 milioni versati il 20 maggio. L\'ammontare degli aiuti che l\'UE si è impegnata a versare in tutto all\'Ucraina è di 1 miliardo 610 milioni di euro. Il Commissario europeo all\'Economia e agli Affari Monetari, Olli Rehn, dichiara che \"spetta a Kiev decidere come usarli, secondo i suoi bisogni\", quindi anche per finanziare la guerra civile contro il Donbass...
Dove prende la Commissione Europea queste somme ingenti? Indebitandosi sui mercati finanziari; e i debiti saranno saldati, attraverso le note politiche di austerità, dai lavoratori europei.
27 GIUGNO 2014: PIENAMENTE IN VIGORE IL TRATTATO DI ASSOCIAZIONE ALLA UE. Dopo quella politica, Kiev ha siglato anche la parte economicadell\'accordo con l\'Unione Europea.

Il 2 SETTEMBRE 2014 nel Parlamento gli interventi degli euro-deputati Javier Couso e Pablo Iglesias sono interrotti ed è a loro negata una risposta dalla Mogherini sul golpe in Ucraina.

16 SETTEMBRE: Il Parlamento UE ratifica la ASSOCIAZIONE DELL\'UCRAINA ALLA UNIONE EUROPEA.

… Il 26 GIUGNO 2015 eurodeputati del M5S denunciano che al Parlamento Europeo è allestita una mostra elogiativa del golpe che esibisce anche i simboli del battaglione AZOV, di derivazione nazista...

In tutti questi anni l\'Unione Europea è stata inoltre alacre protagonista della politica delle sanzioni contro la Federazione Russa.
Continua invece fino ad oggi il trattamento di favore per l\'Ucraina, ad esempio con la recente concessione dell\'entrata senza visto in zona Schengen ai suoi cittadini.
Il resto è storia di una guerra che dura fino ad oggi.

Nella vicenda ucraina la UE dimostra una volta di più di sconfessare nei fatti le sue stesse dichiarazioni d\'intenti, con una apparente divaricazione tra le prese di posizione occasionalmente equilibrate da parte del suo organo consultivo (il Parlamento, vero e proprio specchietto per le allodole per i cittadini europei) e gli atti gravi e persino guerrafondai dei suoi organi esecutivi (in primis la Commissione).
Nei momenti decisivi la UE abbraccia sempre le politiche dettate dai poteri forti germanici, di ispirazione revanscista, neo-imperialista ed atte a promuovere un nuovo colonialismo interno al Continente, non disdegnando di riportare in auge quei circoli della destra estrema uscita perdente dalla II Guerra Mondiale e imboscata in Occidente durante la Guerra Fredda.
L\'atteggiamento verso la crisi ucraina è in questo senso identico a quello tenuto verso la Jugoslavia. Va infatti ricordato che anche sulla Jugoslavia la allora Comunità Economica Europea operò la scelta-chiave che rese irreversibile la guerra civile e fratricida, barattando nel dicembre 1992 (vertice di Maastricht) la nascita dell\'euro con il riconoscimento dei nuovi Stati micro-nazionali e dei loro governi neonazisti.


A cura di Andrea Martocchia (JUGOCOORD ONLUS e CUA-BO)
11 luglio 2017

Fonti e approfondimenti:



\n



La Lombardia non è la Catalogna

Quali compiti per i comunisti di fronte al referendum per l'autonomia in Lombardia?

di Alessandro Pascale, 29/07/2017

Il referendum sull'autonomia che si terrà a ottobre in Lombardia (e in contemporanea, in Veneto), ridefinirà i rapporti politici nella regione. L'opposizione di centrosinistra in Lombardia di fatto non esiste. Il Movimento 5 Stelle è altrettanto impalpabile. Il risultato è che la politica lombarda è un campo su cui giocano solo Comunione e Liberazione e le varie cordate della Lega e del centrodestra.

Il referendum è il congresso della Lega in differita

La prima cosa che dobbiamo dire è che il referendum è di fatto il vero congresso della Lega. Per Salvini le elezioni sono andate male. Nei 160 comuni superiori, la Lega ha ottenuto un magro 5,8%, 12,4% nelle regioni del nord, 5,3% al centro e 0,4% al sud. Il tentativo di una Lega nazionale referente dell'estrema destra è bloccato, lo sfondamento al sud di Salvini è fallito. Al congresso della Lega, Salvini ha dovuto rinunciare al progetto di togliere l'indipendenza della Padania dallo statuto. Maroni e Zaia – che hanno vinto le regionali al grido di “prima il nord!” - si sono ben guardati dal presentarsi alle primarie; la loro sfida sono proprio i referendum. Una buona affluenza al referendum (con la scontata maggioranza di sì), sarebbero una vittoria per l'ala “tradizionalista” della Lega: federalismo, alleanza col centrodestra e gestione del potere locale. La totale ininfluenza dell'opposizione di centrosinistra è dimostrata dal fatto che i sindaci del PD provano a salire sul carro del vincitore dando indicazione di voto per il sì, sostenendo che così diventerebbe una vittoria dei lombardi e non della Lega. Ovviamente, nessuno crede veramente che la vittoria del sì al referendum sarebbe una vittoria del sindaco renziano di Bergamo. 

Cos'è il referendum?

Un passo indietro. Per cosa si voterà il 22 ottobre? L'ossessiva campagna pubblicitaria lanciata da Regione Lombardia recita “Referendum per l'Autonomia”. Ovviamente, il voto non sarà sull'autonomia o meno della regione. Il quesito infatti chiede se l'elettore vuole che la Regione avvii il percorso per chiedere – ai sensi dell'articolo 116 della Costituzione – “l’attribuzione di ulteriori forme e condizioni particolari di autonomia, con le relative risorse”. Un percorso che, per arrivare a buon fine, richiede il voto a maggioranza assoluta di Camera e Senato. Dato che il centrodestra e il PD sono – per l'ennesima volta – d'accordo, il percorso potrebbe aprirsi col voto in consiglio regionale e chiudersi col voto alle camere senza bisogno di imbastire questa campagna. Perché farlo, allora? Per necessità di scontro interno alla Lega, per pesare le correnti. E per chiedere un assegno in bianco. Nella campagna referendaria nessuno dice quali poteri e quali autonomie voglia richiedere la regione. La campagna della Regione (sia chiaro, dell'istituzione, non della Lega) si limita a spiegare che la Lombardia è speciale. 

La Lombardia non è la Catalogna

Intendiamoci, l'idea dell'autonomia è molto popolare tra i cittadini lombardi. L'idea di poter gestire i soldi senza dover sostenere “gli altri” è molto popolare. È legittimo chiedersi perchè il referendum catalano riceva simpatia a sinistra mentre quello lombardo con sospetto. Oltre alla storia completamente diversa della Catalogna, il punto è che il processo di indipendenza catalano è davvero popolare – nel senso che mobilita in piazza decine di migliaia di persone ed è in grado di raccogliere centinaia di migliaia di firme sul “Patto Nazionale per il Referendum”. Lo stesso governo indipendentista catalano è una “grande coalizione di indipendentisti” socialdemocratici e conservatori, che sopravvive grazie all'appoggio esterno degli indipendentisti anticapitalisti. Insomma nessuno si illude che quello catalano sia un processo proletario, ma le classi popolari hanno la loro parte lì dentro. Il processo per l'autonomia lombarda invece è costruito per essere un processo delle élites. Al popolo lombardo viene chiesto se affidare un assegno in bianco al governo regionale per andare a contrattare una non meglio precisata autonomia, senza nessuna piattaforma pubblica, mentre il gioco politico è determinato dalla forza delle correnti del centrosinistra e del centrodestra. In pratica, l'esito dell'autonomia lombarda è nelle mani di chi farà la legge elettorale, di chi deciderà le alleanze tra i partiti, di chi deciderà gli equilibri tra le correnti. Nelle mani di tutti, tranne che dei lombardi. Tantomeno dei proletari lombardi.

Il compito dei comunisti

Nella storia del movimento operaio (anche italiano) non sono mancate battaglie più o meno tattiche per la decentralizzazione e la diffusione delle autonomie politico-economiche territoriali. La storia della Jugoslavia dimostra però quanto sia difficile e pericoloso costruire il socialismo in un modello che lasci ampi autonomie ad enti territoriali, specie se fondati su base storico-culturale. I comunisti devono invece battersi per una centralizzazione e pianificazione dell'economia sotto il controllo dei lavoratori. Solo un sistema simile può dar luogo ad un reale intervento politico teso a demolire le differenze di sviluppo territoriale interne ad un Paese. Solo così si può eliminare la storica “questione meridionale”, la quale è evidentemente collegata alla retorica leghista di questo referendum. Rilanciando un programma neo-federalista che risale alla Lega originaria di Bossi la propaganda consiste nel sostenere che i lombardi abbiano diritto a gestirsi i propri soldi contro lo sciupìo delle risorse perpetuato a Roma ladrona e nel Sud. La retorica razzista del meridionale fannullone è dietro l'angolo, così come è evidente il rischio di cercare di distogliere nuovamente i lavoratori dai veri nemici. Il problema di fondo della cattiva gestione delle risorse pubbliche, che spesso è concreto, sta nella malagestione del ceto politico borghese, il quale non osa mettere in discussione il Patto di stabilità che distrugge le amministrazioni locali, né tantomeno la perdita di sovranità (nazionale e popolare) complessiva del Paese, entrambe dovuti ad una subalternità politica, economica e culturale all'Unione europea imperialista. Per queste ragioni è meglio che il 22 ottobre i comunisti disertino le urne, e possibilmente uniscano le loro forze a quelle delle (poche e frammentate) forze popolari e progressiste lombarde per denunciare questo imbroglio, caratterizzando però la propria posizione politica attraverso la denuncia sistematica dei vincoli europei e delle conseguenti politiche neoliberiste e imperialiste. La buona amministrazione sarà tale non quando vedrà il fiorire delle autonomie territoriali, ma quando vedrà il fiorire della gestione diretta dei lavoratori all'amministrazione pubblica.

29/07/2017 | Copyleft © Tutto il materiale è liberamente riproducibile ed è richiesta soltanto la menzione della fonte. 




[Alcuni nuovi testi, e un nuovo libro che li raccoglie nella serie "Esiliata e non sconfitta" ("Prognana i neizgubljena" / "Destierrada e imperdida" vol.4) ad opera di Mira Marković, già leader della Sinistra Unita Jugoslava (JUL) oggi in esilio nella Federazione Russa dopo il colpo di Stato del 3 ottobre 2000 a seguito del quale il marito Slobodan Milošević fu prima arrestato e poi ucciso nella galera dell'Aia. Dal sito della Associazione Sloboda http://www.sloboda.org.rs/ . 
Per altri testi di e su Mira Marković si veda alla nostra pagina https://www.cnj.it/MILOS/miramarkovic.htm .  (A cura di I. Slavo)]


Mira Marković "prognana i neizgubljena"

1) Др Зинаида Голенкова о новој књизи Мире Марковић " ("Destierrada e imperdida IV")
2) Novi tekstovi Mire Marković:
– БРЗОПЛЕТИ ОПТИМИЗАМ  (April 2017.god.) [su Trump]
– ВИТАЛНОСТ ПОХЛЕПЕ  (30. Maja 2017. god.)
– НЕСРЕЋНА ОПОЗИЦИЈА (12. јун 2017)
– ПРИВАТНИ ПРОФЕСОРИ И ПРИВАТНИ УНИВЕРЗИТЕТИ (9. Jula 2017.god.) [sulla privatizzazione dell'Università]
– ЗЛОУПОТРЕБА ТЕРМИНОЛОГИЈЕ (19. jula 2017. god.)


=== 1 ===


Др Зинаида Голенкова о новој књизи Мире Марковић  
                              
 НАУЧНИ ПРИСТУП ПРОБЛЕМИМА САВРЕМЕНОГ СВЕТА

Др Зинаида Голенкова је руководилац Центра Института за социологију Руске Академије наука и професор социологије на Универзитету Дружба Народа

Мира Марковић је позната у својој земљи по својој друштвеној и политичкој активности, али је она, пре свега, професор социологије. 
Објавила је велики број научних и публицистичких радова. 
У последње време и једну аутобиографску књигу. 
У овој књизи разматра опште проблеме савременог света. 
Она се, пре свега, бави социолошком анализом противречних тенденција глобализације и судбином малих народа у последњих четврт века. 
У савременом свету, а нарочито у науци, воде се многе расправе о глобализацији, о њеним предностима и недостацима. Свет се поделио на глобалисте и антиглобалисте. 
Убедљиве аргументе имају и једни, и други. 
Проблеми у вези са глобализацијом су нарочито сложени због распада социјалистичког света и последица који је тај распад имао на глобалном плану. 
Мира Марковић наводи економске и политичке разлоге који упућују на нужност повезивања савременог света и упозорава на опасност од злоупотребе те нужности. 
У својој књизи она социолошки анализира и друге сложене проблеме савременог света. 
Она настоји да укаже на њихову суштину: историјско порекло, текуће противречности и будуће последице. 
Преглед наслова ове књиге говори о ширини проблема којима се бави: Нове колоније, Понижење и лицемерје као институција, Једнопартијска ера,Глобално грађевинарство, Монархистичка инерција, Гвоздене завесе, Пре него што стигне 2025 година, Прилог рзлозима за концепцију глобалног прогреса, Медијска колонизација, Универзална природа двадесетпрвог века, Хладни рат и врели мир, Упозорење старо две хиљаде година... 
Социолошка анализа ових тема праћена је и заузимањем научног и интелектуалног става о њима. по мом мишљењу, свака од ових тема је темељно социолошки анализирана и резултат научног размишљања аутора. 
Желим Мири Марковић даље стваралачке успехе на том, не лаком путу који је изабрала – да се бави социолошким истраживањем савременог света и његове недавне прошлости, и да са резултатима тог истраживања упозна научну и ширу јавност.


=== 2 ===

http://www.sloboda.org.rs/komentar.html 

БРЗОПЛЕТИ ОПТИМИЗАМ  

Пише: МИРА МАРКОВИЋ 
April 2017.god.

Недавно бомбардовање Сирије од стране америчке администрације, збунило је, разочарало и забринуло све државе, народе и појединце у свету који су се надали да са доласком Доналда Трампа на чело САД почиње крај америчке империјалне политике, пре свега окончавање милитирастичких интервенција у земљама које су скоро по правилу мале, сиромашне и лоциране у исламском свету. 
` Основа за таква очекивања налазила се у предизборној кампањи Доналда Трампа и у његовом инагуарационом говору. У тим приликама је такву, нову, иземњену спољну политику своје земље најавио. И држао се ње првих неколико месеци. 
Оптимизам у погледу његове неколонијалне политике је био прилично реалан. 
Али, прилично, а не апсолутно какав је, међтуим, био испољен на почетку ове године. 
Тај оптимизам је био ипак брзоплет. 
Предизборна кампања и инагуарациони говор су, наравно, били респектабилни извори наде, али нису и довољан ослонАц за дугорочно креирање и вођење спољне политике. А поготово нису апсолутна гаранција за усклађеност сваког међународног потеза са предизборним иступањима. 
Нису, према томе, најновији потези америчке спољне политике криви за разочарење које је снашло засутпнике брзоплетог оптимизма. За своје разочарење криви су они сами. 
Наивно и неопрезно су се надали да је отворена нова, боља страница у међународној политици која најављује почетак другачијих односа између држава и народа. Можда је и отворена, али је само отворена, није и примењена. 
Одавно, од кад је укинута апсолутистичка монархија, спољна политика не зависи само од расположења, мишљења и намера једног човека. Осим, наравно, у ситуацијама када се ради о бруталним диктатурама, којих је у двадесет и првом веку ипак мало. 
Спољна политика у свакој цивилизованој, савременој држави зависи од економских, социјалних и других интереса које изражава не само власт, већ индиректно и преко ње и нације. 
Претходних тридесет и више година амерички интервенционистички и милитаристички колонијализам под лицемерним именом - ширења демократије и заштите грађанских и људских права - није био само израз политичке платформе америчке администрације, ни израз интереса америчке војне, финансијске и технолошке елите, већ и последица националних материјалних и социјалних потреба. 
Америчком националном свешћу доминира потреба за потрошњом у мери у којој би се грубо, али не и нетачно, могло рећи да је њихова национална свест – потрошачка. Ма колико да имају увек им је потребно да имају више. Не само новца и материјалних добара, већ и других вредности. На пример, повећање територије формирањем своје надлежности над туђим територијама. На пример да примене образац свог начина живота на животе других људи прилагођавајући га у процесу те примене својим потребама, инструментализујући за њих те друге животе. 
Промена власти у САД почетком 2017. године није била само персонална. Најавила је окончање америчког милитаристичког интервенционализма у свету. 
Али не пуком вољом новог председника, већ расположењем оног вишемилионског аудиторијума који је гласао за њега. Могуће је да тај аудиторијум није био баш до краја свестан свог антиколонијалног расположења, своје потребе да се власт коју бира на изборима бави својим народом а не другим народима, својом државом а не туђим државама, али један неинстуцијализована антиимперијалистичка атмосфера била је присутна у ваздуху и довела је Трампа на власт. 
Али досадашња интервенционистичка и милитаристичка политика америчке администрације не може да буде окончана оног тренутка када је нови амерички председник склопи последње странице свог свечаног говора. 
Та политика деценијама интегрисана у мастодонстку државну администрацију САД живеће по инерцији још неко време, можда и прилично дуго време, са бирократском виталношћу, са жилавом недоказаношћу, са искуством, за америчку државу позитивним, као емпиријски моћним аргументом против радикалних промена. 
Зато је можда нова политика америчке администрације само транспарентна транзиција у прилог политике која ће бити не само најављена него и реализована. Која ће тек бити стварно нова. 
Иако је ово време најдинамичније време у историји човечанства не значи да се промене могу апсолутно извести преко ноћи, у једном дану, ни за месец, ни за годину. Отпор новом, виталност претходног је у историји позната препрека и свака намера за радикалним променама са њом мора да рачуна. 
Стрпљење није непријатељ енергичним напорима да се промени старо, већ би, ослањајући се на историјско искуство, требало да буде њихов савезник. 
Зато брзоплети оптимизам, иако знак наивне и најбоље добре воље, треба заменити рационалном, паметном надом и одговарајућим потезима који ће заједно бити у интересу бар мира међу народима и људима, ако не и њиховог бољег живота. 
До даљег, док се не стекну глобални услови и за другачији, хуманији живот. 

---

http://www.sloboda.org.rs/komentar1.html 

Прогнана и неизгубљена  

ВИТАЛНОСТ ПОХЛЕПЕ  

Пише: МИРА МАРКОВИЋ 
30. Maja 2017. god.

Потрошачка цивилизација је заснована на принципу – имати, пре свега материјална добра, и остала пратећа. То значи не само оно што је неопходно за живот, ни оно што је потребно за лагодан живот, већ и оно што није потребно али јесте доступно. 
Неограничен избор роба и материјалних добара уопште, њихова разноврсност и агресивно, свакодневно и циљано психолошко подстицање потребе за власништвом, креирају заједно индивидуалну и колективну свест да је доминантна вредност – имати. Имати је афирмисано као примарни циљ савремене цивилизације и на микро и на макро нивоу. 
Шансе за постизање тог циља расту са местом на лествици социјалне и политичке хијерархије. Статусна позиција олакшава и подстиче потребу за ирационалном и грамзивом потрошњом – похелпу као њихов резултат. 
Тако је, разуме се, било одувек, али све што се догађало раније не значи да треба да оправдано настави да постоји и касније. 
Ако је похлепа могла да се толерише у време средњовековних монархија не значи да је прећутно допуштена и у двадесет првом веку. У двадесет првом веку би морала да се третира не само као морална, већ и као цивилизацијска изопаченост, као појава сукобљена са добом каквим се оно настоји да представи – хуманијим у односу на сва претходна, демократским, нетолерантним према енормним социјалним разликама, и тако даље. 
Монарх у четрнаестом веку у Енглеској се није залагао за цивилизацијску скромност, нити је то од њега неко очекивао, али председник државе у савременом развијеном свету од народа изабран на пет година не би смео да живи разметљиво. Нема потребе да носи униформу као Кастро или Мао Це Тунг, као што нема потребе ни за аскетизмом Лењина и Стаљина. Сви они су се на челу својих држава и народа налазили у револуционираним временима и њихов скроман живот је са разлогом био такав. Можда би тако остало и после револуционарног периода. Кастро је, на пример, живео изразито скромно до последњег дана живота, и када су револуционарна времена, бар она најбурнија, била далеко. 
Данас, у савременом свету, морално неконтролисана похелпа и социјално увредљива разметљивост доводе у сумњу прокламовану демократичност, слику социјалне коректности, грађанске уљудности, која се међутим у време предизборних кампање из петних жила жели да емитује. 
Истовремено та похлепа и разметљивост емитују и слику друштва које није у стању да идентификује лицемерје, а поготово није у стању да га се реши. Не из пуких моралних разлога, мада они нису за потцењивање, већ из најелементарнијих цивилизацијских. 
Толеранција једног лицемерја је ослонац за толеранцију следећег, и свих других. Амнестирање једне неправде је ослонац за амнестирање и свих других, поготово ако за сваку следећу треба више одважности. Анемична одбрана од неправде је извор њеног опстанка. Прогрес у крхким рукама је дуг, спор и тежак. 
Ако су краљеви поданици у четрнаестом и петнаестом веку били не само немоћни пред обешћу својих средњовековних господара, већ и неспособни да њихову обест доживе као неправду њима нанесену, грађани у двадесет и првом веку не само што би требало да су свесни неправде, већ би требало да располажу и средствима да је се реше. 
Али, нажалост, није тако. 
Виталност ове социјалне инерције тежак је камен о врату човека, потребно је да га се реши да би могао да крочи у свет у коме ће за собом оставити материјалну и нематеријалну прошлост која га је чинила беспомоћним бићем, али му и створила свест да је та беспомоћност нужна, оправдана и зато вечна. 
У корпусу неправде и лицемерја, заштићена заблудом о вечној беспомоћности, траје похелпа, грабљивца која се храни плодовима које је отела од лепших али наивних. Зато се не храни само ниховим плодовима, храни се, нажалост, и њима. 

---


Прогнана и неизгубљена  
                              
НЕСРЕЋНА ОПОЗИЦИЈА  

Пише: МИРА МАРКОВИЋ 
12.јун 2017

Несрећна опозиција Предизборна кампања за изборе који су у Србији одржани 2. априла 2017. године била је у знаку активне присутности представника владајуће партије и млаке активности представника опозиционих, односно осталих странака. 
                        Бар судећи по медијима, представници опозиционих и других партија су своју предизборну кампању сводили на идентичне и опште примедбе упућене текућој власти. 
                           Као што су и њихови „програми“ били прилично идентични и саопштени у општим цртама. То су – бољи живот грађана, демократија, интегрисање у савремени развијени свет ... Мање – више то је све. И при том, као да се неко други, било ко други, залаже за нешто супротно. Бар површна и кратко конципирана разрада тих општих места није се ни од једног од представника опозиционих, односно других, партија могла да чује. 
                         Као што су и примедбе текућим властима биле опште природе и углавном личиле на примедбе упућене свим властима на свету у време предизборне кампање од стране њихових противника. Бар у привм реченицама. Негде су те прве реченице разрађене, негде нису. 
                    У случају Србије на недавним предизборним иступањима представника опозиционих, односно других партија, анемична кампања је резултат њихове аутономности. Иза већине опозиционих и других кандидата нису стајале ни политички, ни финансијски, ни морално, ни кадровски интереси и интервенције политичких субјеката изван земље. Скоро сви су били упућени на себе саме. И дали су од себе све што су умели и могли да дају. А то све је било скромно и није могло да привуче неку озбиљнију јавну пажњу. 
      Онима који памте и дуже прате прилике у земљи, неће бити тешко да се сете предизборних председничких и парламентарних кампања деведесетих година које су водиле десничарске партије – СПО и Демократска странка. Те партије су биле агресивне, наметљиве, присутније у јавности од владајуће партије или владајућих партија иако су стално тврдиле да је супротно. 
                  Њихова агресивна присутност била је заснована на политичкој, финансијској и моралној подршци коју су добијале изван земље од стране америчке администрације, бар како каже тадашњи амерички амбасадор у Београду Монтгомери у својим мемоарима, али како кажу и амерички и неки други медији са подручја западне хемисфере. 
                   Додуше, са подручја те хемисфере подршка финансијска, политичка и кадровска је опозиционим партијама у Србији стизала и са тих страна. Углавном нескривено. 
             Али, однекуд, истовремено, са раздражљивом потребом да се за политичку параноју оптуже они који то виде. Ми помажемо финансијски и политички опозицију у Србији, и то не кријемо, али кад се ви сложите са нама ми вас оптужујемо за психијатријске пацијенте. Ето, тако некако је изгледао ванпарламентарни живот у Србији деведесетих година. 
            Наравно, између осталог. 
           Тако је дошло и до десничарских демонстрација марта 1991. године, до демонстрација групације ДЕПОС 1992. године, до демонстрација у организацији коалиције Заједно 1996. године, до пуча 2000. године и до других бенигних протеста, између ових великих, који су трајали у континуитету и у знаку којих је прошла прва деценија успостављања парламентарне демократије и грађанског друштва у Србији.                То је прошлост за оне који су се тада родили. О њој ће знати онако и онолико у зависности од тога ко им је буде тумачио. 
           А тумачи су, историја је то показала, од кад постоји, често врло нереспектабилан извор, танак ослонац истини. 
                Рат са Тројом није вођен због лепе Јелене, већ је то био први, или један од првих колонијалних ратова у свету. Али у историји, књижевној литератури, уметности уопште, третира се као поход мотивисан романтичним осећањима. 
             Цезар, Александар Македонски и Наполеон су били освајачи, прва два антички колонизатори а трећи постмонархистички глобалиста, али их историја, нарочито националне, славе као велике, највеће војсковође којима се њихови народи поносе. 
           Католичка црква је у шеснаестом веку институционализовала Инквизицију, али су јој каснији верници то некако опростили, заборавили, и та необична амнестија траје до данашњег дана. 
            Да су Индијанци дивљи, агресивни насилници који свирепо убијају беле људе, а не трагични и храбри родољуби који бране своју земљу од европских агресора и колонизатора је слика која је неформално добила право грађанства у дечјој литератури, стриповима, музици, филму. А америчка кинематографија се највише потрудила да истину сакрије и да свет у приличној мери прихвати слику која је одговарала америчком народу. И тако даље. 
            Према томе, бруталност десничарске опозиције деведесетих година у Србији није била резултат оправданог гнева према „диктатури“ које објективно није било, већ резултат финансијског и материјалног подмићивања изван земље и обећања да власт чека оне који се супротставе текућој. 
             Данас, дведесет и више година касније, нема таквих финансијских и кадровских иницијатива и подршке из иностранства, јер нема ни интереса за дестабилизацију земље и промену власти као што их је било онда. 
                Земља је дестабилизована и власт је промењена 2000. године. 
              У новим околностима опозиција, ако је буде, није потребна никоме ван земље, па нека се сналази сама како уме и може, уколико жели да постоји. 
                И она се тако сналази, избори су показали како се снашла. Углавном – никако. 

---


Прогнана и неизгубљена  
                              
ПРИВАТНИ ПРОФЕСОРИ И ПРИВАТНИ УНИВЕРЗИТЕТИ 

Пише: МИРА МАРКОВИЋ
9. Jula 2017.god.

Процес приватизације који је захватио бивше социјалистичке земље одмах када су то престале да буду био је вртоглав. 
Прво се догодио у сфери медија, а одмах затим у економском корпусу – индустрији, пољопривреди, трговини, и тако даље. 
Нешто касније, догодио се и у сфери образовања, пре свега високог. Приватни универзитети су у свим некадашњим социјалистичким земљама ницали нешто спорије од приватних фабрика и медија. Иако радикално измењено, кад је реч о приватном власништву, друштво је још гајило спонтани отпор према недржавном утицају на образовање, на формирање интелектуалне личности и професионалних способности. 
Дуго је била доминантна свест да формирању личности, образовању уопште и професионалном, треба да брине друштво преко својих институција, пре свега преко школе и касније универзитета. 
Та је сфера дуго била заштићена од шарлатанства. Друштво и држава су стајали на оправданом становишту да носе одговорност за будућност, а да се та одговорност нарочито налази, пре свега у зони образовања на свим нивоима. 
Али дошло је до развлашћивања државе у многим секторима, па и у овом. При том не у прилог организованог друштва, како би са аспекта историје требало да буде, већ у прилог приватног власништва и одговарајућих интереса. 
Приватни власник одлучује о свему што је његово. То је не примарни, већ једини принцип на коме егзистира приватна својина. У развијеним грађанским друштвима и државама постоје зоне у којима су капитал и приватно власништво уопште у кохабитацији са државом, у процесу трансформације у колективне и контролисане облике својине. 
Али у неразвијеним грађанским друштвима, у почетним фазама капитализма тај процес није ни на видику. 
Тамо се приватни власник понаша као газда у време чартистичког покрета. Нова, тек настала грађанска држава има два решења. Или да Уставом и законима ограничи социјалну самовољу нових капиталиста, чиме се излаже опасности да јој се припише да се није растала од социјалистичких навика па ни намера, или да уважи њихову бахату аутономију и да при том стекне демократску легитимацију од стране неолибералног конзорцијума самозвано надлежног за издавање таквих легитимација. 
У мањим земљама некадашњег социјализма владају та правила неолибералне игре. 
И у нашој, у свим сферама. Па и у сфери образовања. Пре свега, високог. 
Приватни универзитети чија би активност требало да је дефинисана Законом о високом школству и заштићена од самовоље власника, све су бројнији и све самосталнији. Држава и јавност немају увид у њихову активност. Или је тај увид површан, или је из неких разлога занемарен. Власник и његови сарадници, које бира по личном нахођењу, одлучују о општој и професионалној природи студија, никоме не одговарају за њихов квалитет, нису део националне просветне политике, број уписаних и дипломираних студената функционише на принципу Цоса ностре. Тако слично стоје ствари и са „универзитетским“ способностима научног кадра. 
Бивши политичари са завршеним факултетом постају професори на овим приватним универзитетима без и дана претходне научне и наставне активности. Некима се просто признаје политички рад као одговарајућа, односно довољна квалификација за наставу за универзитетску активност. Неки добијају магистарске и докторске дипломе на поклон да би се преко ноћи трансформисали у универзитетске професоре. Тај поклон нису добили само бивши политичари, већ и лични пријатељи. И, наравно, они који су универзитетско звање могли да купе. 
У процесу социјалног раслојавања купаца је све више не само у лицу универзитетских професора већ и у лицу дипломираних студената. Власници приватних универзитета су кад хоће великодушни – поклањају испите и дипломе, али их и продају. Тешко је установити евиденцију оних „студената“ који су платили да би добили документ да су положили испит или да су дипломирали. 
Власнике приватних универзитета савест не гризе, да је имају не би постали власници таквих институција. Можда би постали власници неке самопослуге, продавнице грађевинског материјала, фабрике месних производа ... али произвођачи академских грађана са својим новцем неидентификованог или незаконитог порекла, ако имају и минимум морала требало би да избегну да буду. Због тог минимума морала у друштву се умножава број студената којима у индексу пише да су положили испит на који нису изашли и да су завршили факултет на коме нису студирали. 
То је понижавајући шамар стотинама младих људи који годинама савесно уче, боре се са тремом пред испите, радују се кад их положе, живе скромно у студентским домовима и као подстанари, понекад мало гладују, одлажу куповину гардеробе и одлазак на море док не дипломирају. То је исти такав или и већи шамар њиховим родитељима који се док им деца студирају одричу понекад и елементарних потреба. 
Студије су озбиљан, тежак, леп и достојанствен рад. И док тај рад за хиљаде младих људи траје, нешто лењих, обесних а често и за школу неспособних паразита добија на поклон дипломе од својих богатих и утицајних родитеља, а има их и који их добијају од власника универзитета из ко зна којих разлога. 
Ако нешто држава и њене институције, које желе да буду демократске и правне, треба да ураде, онда је то обуздавање неуниверзитетске самовоље на тобожњим универзитетима, заштита друштва од ове врсте криминала, спречавање те крађе, неморалније од свих других крађа. 

---

http://www.sloboda.org.rs/komentar4.html 

Прогнана и неизгубљена  

ЗЛОУПОТРЕБА ТЕРМИНОЛОГИЈЕ 

Пише: МИРА МАРКОВИЋ 
19. jula 2017. god. 

Многи образовани људи у свету, од којих један број њих себе доживљава као веома напредне, говорећи о америчкој спољњој политици спомиње је као „либералну“, а представнике те америчке политике на свим нивоима и у свим областима као протагонисте ширења демократије и „увођења“ демократије у земље којима недостаје. 
То разумевање америчке „идеологије“ је прилично распрострањено и они који га изражавају не сматрају себе никаквим проамеричким корпусом. Нису, дакле, наклоњени америчким властима, њиховој администрацији, ни једној партији у САД, само сматрају да подржавају прогресивне и паметне идеје и потезе, политику без обзира ко ту политику заступа. Ако би таква политика била заступљена на крајњем Истоку или на најсевернијем Северу, имала би и тамо њихову подршку. 
Слаба страна те подршке је, за почетак, терминолошка. 
Политика коју они помињу као либералну је неолиберална, односи се на неолиберализам као садашњу фазу развијеног капитализма који води, кад је реч о међународним односима, изразито неоколнијалну, империјалну политику. 
Та политика, дакле, не само што није либерална, ослободилачка, већ је освајачка, колонијална антипод свакој слободи. 
Реч либералан значи слободан. Али када је реч о друштвеним системима та реч је злоупотребљена. 
Либералним капитализмом се сматра прва фаза капитализма када се он одвијао спонтано, без оне улоге државе која би га ограничавала или бар контролисала. 
То ће се догодити много касније, кад „либерални“ раст капитализма буде запретио хаосом на тржишту, даљем економском и уопште друштвеном развоју, па се због тога трансформисао, најпре у монополистички, а затим у државни капитализам, у коме је држава преузела на себе неке од ингеренција приватног капитализма у интересу друштва као целине. 
У садашњој фази капитализам и његова „либерална“ нарав, поново испољена, односи се на неолибералну улогу најразвијенијег капитализма која се изражава као „месијанска“ потреба за ширењем либералних идеја и система широм света. Те либералне идеје и системи су наравно капиталистички али носе друго име. 
То ширење се одвија путем манипулација, пре свега од стране финансијског капитала, које их чини економски зависним, затим успостављањем политичке контроле на основу те зависности и тихом културном колонизацијом, да би се коначно земље изложене таквој политици учиниле потпуно зависним од либералних, односно неолибералних месија. 
Уколико земље којима је месијанство намењено не показују довољно кооперативности са неолибералним намерама најразвијенијег света, тај свет би њихове власти оптужио за диктаторске и предузео оправдане мере да од њих заштити народ, уведе демократију. 
У те мере спада довођење демократских, односно марионетских власти. Уколико би се оне показале недовољно успешним, предузимале би се и друге мере, у виду војних интервенција. И тако даље. 
Тако већ деценијама изгледа ширење и увођење демократије у земље за које су идеолози и заступници демократије материјално (пре свега сировински) и територијално заинтересовани. 
Али и кад би ово „увођење“ демократије било мање колонијалистичко и милитаристичко, ако би за њега постојао неки други начин, остаје и терминолошки и нетерминолошки просто етичко питање – а зашто уопште једна земља, уз помоћ економских, политичких и војних интервенција, уводи било шта у другу земљу, поготово ако та друга земља ништа не тражи да буде уведено. 
То би нетражено увођење требало за сваког да буде третирано као чисто насиље. 
Али, ето, однекуд то се третира као најбоља намера, допринос еманципацији и развоју и то не само до носиоца тог доприноса, већ и од великог броја објективних посматрача, који својом подршком тај допринос храбре, затварајући очи пред истином да се ради о злу чијој експанзији и екалацији и сами доприносе. И чије ће жртве постати једног дана и они сами креирајући свет који је благонаклоно гледао планетарни геноцид над сиромашним и немоћним народима и људима. 


A Bracciano (Roma) sabato 22 luglio 2017 ore 18,00 si svolgerà lo spettacolo di musica dal vivo "l'Estate dell'Amore"

La band I BEATLES A ROMA, ormai nostra sostenitrice da qualche anno, si esibirà in favore della raccolta fondi che stiamo conducendo per la nostra iniziativa nA More con AMore, in pausa di svolgimento per quest'anno, ma in operosa organizzazione per le prossime edizioni!
Allora Vi aspettiamo numerosi presso il Centro Commerciale Bracciano, che gentilmente ospiterà il nostro evento, in Via Sandro Pertini, 2.

SCARICA LA LOCANDINA: https://www.cnj.it/home/images/INIZIATIVE/NMCA/bracciano220717beatles.pdf
INFO sulla iniziativa NA MORE CON AMORE 2013--2017: https://www.cnj.it/INIZIATIVE/NaMoreConAmore.htm

Diffondete e partecipate! ...E sottoscrivete se potete:

CONTO BANCOPOSTA n° 88411681 intestato a JUGOCOORD ONLUS, ROMA
IBAN IT 40 U 07601 03200 000088411681
Causale “NA MORE CON AMORE”


Generalni štrajk u FIAT-Chrysleru Kragujevac

1) SSSK: Otvoreno pismo predsedniku Aleksandru Vučiću (14. Jula 2017.)
2) SSSK: Izjave i snimke 25.6.--14.7.2017.
3) Kragujevački radnici odlučili stati na kraj neizdrživoj eksploataciji (L. Resanović, 3.7.2017.)
4) Srbija poklonila Fijatu 3,8 milijardi dinara (Danas.rs, 7.7.2017.)
5) NKPJ: Generalnim štrajkom na bahatog poslodavca (28.6.2017.)


isto počitaj: ДА ЛИ КРАГУЈЕВАЧКИ ФИЈАТ ВОЗИ У ПРОВАЛИЈУ? (среда, 28 јун 2017)


=== 1 ===


14. Jula 2017.

Otvoreno pismo predsedniku Aleksandru Vučiću

Господине председниче,

Јуче су радници „ФИАТ“-а у Крагујевцу грубо изиграни од Владе Републике Србије у маниру недостојном одговорних људи.

Ризикујући наш углед који имамо међу 2000 радника „ФИАТ“-а, хтели смо да следимо зов одговорности и верујући да реч људи који заузимају најодговорније положаје у Влади има чврстину, иступили смо пред раднике „ФИАТ“-а и предложили им прекид штрајка на један дан у циљу приступања преговорима током викенда. Намера нам је била да, као друштвено одговорни, изнађемо решење за добробит радника и државе а не на штету „ФИАТ“-а.

Реакција дела радника на наш предлог није била повољна. Поднели смо тај ризик јер позиција вође радника подразумева и тешке одлуке.

Охрабрени тиме и верујући да су нарушили наше јединство, јер им је тако вероватно пренето, одговорни људи из Министарства привреде и Владе јуче су одустали од свега што смо претходно договорили.

Вратили смо се међу раднике јер нисмо имали због чега да се кајемо. Хтели смо да победи разум и преговори. Раднике смо известили о понашању људи из Владе.

Кажемо Вам, са поносом, наша монолитност је опет ту. Видеће је и Србија и свет!

Ми, грађани ове државе, који смо све обавезе према својој држави испунили, очекујемо да држава буде на нашој страни и да страног послодавца натера да поштује наш закон и приступи преговорима у циљу обезбеђивања услова рада и зарада довољних за пристојан живот.

Знамо да ви, као правник, разумете шта значи владавина права и да „страни инвеститори“ не могу бити изван закона.

Ово је наша земља Србија и нећемо допустити да нас и наше породице било ко понижава. Верујемо да сте нам Ви савезник у томе и тражимо од Вас да се хитно укључите у решавање актуелне ситуације у предузећу „ФИАТ“.

ШТРАЈКАЧКИ ОДБОР 
Председник


=== 2 ===

Savez Samostalnih Sindikata Kragujevca (SSSK): 

Izjave i snimke 25.6.--14.7.2017. 


---

25 juna 2017.: Radnici Fijata krecu u strajk! Video! Pocinje borba za njihova prava ali i za kooperante
VIDEO: https://www.facebook.com/SSSKRAGUJEVCA/videos/1696496133979186/

---

26 juna 2017.: Drugi dan strajkia u Fijatu. Video!
VIDEO: https://www.facebook.com/SSSKRAGUJEVCA/videos/1696886910606775/

---

САОПШТЕЊЕ ЗА ЈАВНОСТ

Позивамо предузеће Фијат Крајслер аутомобили Србија, да се одрекне 0,5% свог профита, који остварује овде у Србији и испуни главни финансијски захтев радника за повећање бруто износа основице зараде са 38.000 на 45.000 динара. Позивамо и доносиоце одлука у Србији, која је власник 33% капитала у овом предузећу, да их подрже у доношењу овакве одлуке.
Захтев за повећањем бруто износа основне зараде за 7.000 динара по раднику, или око 57 Евра, на годишњем нивоу за 2000 радника који су у штрајку, чини износ од 1.371.000 евра.
Како је Фијат у 2016.години, према подацима Народне банке, извезао возила у износу од 1,07 милијарди Евра, а за испуњење захтева радника је потреба 780-ти део новца оствареног од продаје или око 0,5% од профита, уколико претпоставимо да је профит око 20% од оствареног извоза.
Усвајање Захтева ових радника, Фијат би добио поштовање од радника и грађана Србије, а доносиоци одлука у Србији би показали да раде на истинском побољшању услова живота у Србији. 

Савез самосталних синдиката Крагујевца  
Председник  
Југослав Ристић
У Крагујевцу,
28.06.2017.године

---

29 juna 2017.

ЗБОГ ШТРАЈКА У ФИЈАТУ, СТАЈУ ФИЈАТОВИ КООПЕРАНТИ У КРАГУЈЕВЦУ
САОПШТЕЊЕ ЗА ЈАВНОСТ

Данас је највећи број Фијатових коопераната, који раде у Крагујевцу, обуставио производњу због штрајка у Фијату.
Радници Мањети Марелија и Адиента,некада Џонсон Контролса, су враћени са посла и биће им плаћена надокнада од 65%, за дане које не раде због штрајка у Фијату.
Радници у ПМЦ-у, и у предузећу Аутомотиве, обавестили су нас да је производња умањена и да нису ангажовани радници преко Агенција, који су до сада радили, као и да раде на попуњавању залиха.

Савез самосталних синдиката Крагујевца Председниk  
Југослав Ристић
У Крагујевцу,
29.06.2017.године

---

3 jula 2017.

Podrska strajku radnika Fijata stize i iz Slovenije i Hrvatske. Solidarnost bez granica! Uskoro ce svi evropski sindikati biti uz nas!
https://www.radnicki.org/generalni-strajk-u-fiatu/

---

5 jula 2017.

Strajk u Fiajtu. Oni se ne bore samo za sebe, vec i za buduce generacije!

---

7 jula 2017.

Evo sta je sve Fijat dobio, da bi mizerno placao radnike! Da li je investitor Fijat ili nasa drzava, odnosno mi!
Dobio je 10.000 evra po radniku, 5,5 miliona evra svake godine u kešu, 10 miliona evra u 2016. za "dodatna davanja" po dopunjenom ugovoru, plaća jeftiniju struju, Srbija mu garantuje za kredite, plaća 100 miliona dinara obuku radnika... *Ovaj strani investitor ne plaća poreze i doprinose na plate, PDV na alate za dobavljače, porez na dobit, porez na imovinu, porez na sprovođenje urbanističkog plana, porez za isticanje zaštitnog znaka.
http://www.danas.rs/ekonomija.4.html?news_id=350446

---

Председништво Савеза самосталних синдиката Крагујевца, тражи од надлежних органа Града Крагујевца да се донесе одлука о уклањању знака Фијату, на уласку у Град

САОПШТЕЊЕ ЗА ЈАВНОСТ

Председништво Савеза самосталних синдиката Крагујевца, тражи од надлежних органа Града Крагујевца да се донесе одлука о уклањању знака Фијату, на уласку у Град, због непоштовања Закона Републике Србије и лошег односа према радницима у фабрици Фијат. Предлажемо да се на истом месту изгради знак фабрици Застава аутомобили и моделу аутомобила Фића.
Трпели смо нелогичности одлуке о изградњи знака компанији која је тек дошла у Србију, под привилегованим околностима.
Одбијање Фијата да преговара са Штрајкачким одбором, којим крши Закон о штрајку, а којим им државни органи толеришу и непоштовање радника у Крагујевцу, који раде за мање зараде од свих радника у Фијатовим фабрикама у свету, разлози су којима смо се руководили.
Застава аутомобили и легендарни модел аутомобила Фића, заслужују то место, јер су најзаслуженији за развој Крагујевца и ово што је Крагуејвац данас.

Председник  
Југослав Ристић
Savez Samostalnih Sindikata Kragujevca
У Крагујевцу,
11.07.2017.године

---

13 jula 2017.

Saopstenje Strajkackog odbora Fijata!

POŠTOVANI ŠTRAJKAČI,
KONAČNO SU PALE MASKE! 
VLADA REPUBLIKE SRBIJE JE IZIGRALA RADNIKE, TAKO ŠTO NIJE DONELA ZAKLJUČAK KOJI NAM JE OBEĆALA. 
ŠTRAJK SE NASTAVLJA.
HTELI SMO DA BUDEMO ODGOVORNI I PRISTUPIMO PREGOVORIMA. VLADA RS POKUŠAVA DA NAS PREVARI.
VAŽNO JE DA DANAS POKAŽEMO JEDINSTVO I NASTAVIMO SA ŠTRAJKOM
SVI ZAJEDNO – DO ISPUNJENJA NAŠIH ZAHTEVA

---

14.7.2017.

Одржан протест радника Фијата пред зградом Скупштине Града

Радници Фијата, из поподневне смене, окупили су се данас на мосту који води ка фабрици Фијат у 10 часова, њих око 600 предвођени Штрајкачким одбором, дошли су до Зграде Скупштине града, где су упутили поруке власти и Градоначелнику Крагујевца предали писмо за председника Републике Србије


14 jula 2017.: Dolazak radnika Fijata, popodnevna smena, dok su radnici prve smene u strajku na svojim radnim mestima, pred zgradu Skupstine grada Kragujevca, oko 11 casova.
VIDEO: https://www.facebook.com/SSSKRAGUJEVCA/videos/1704264716535661/

---

Vecerasnje saopstenje Strajkackog odbora!

Informacija za medije

Štrajkački odbor u preduzeću FCA nije danas 14.7.2017 god. dobio poziv za pregovore ili razgovore od preduzeća FCA, niti od bilo koje državne institucije. Izražavamo spremnost da svakog trenutka, bez obzira na doba dana ili noći započnemo pregovore sa relevantnim sagovornicima.
Umesto poziva na razgovor ili pregovore, dobili smo predlog Protokola o okončanju štrajka, u kome nam se za prekid štrajka ne nudi ništa,osim napora Ministarstva za privredu da pregovori postignu uspeh. Nudi nam se, da se dva puta sapletemo o isti kamen. 
Štrajkacki odbor će Ministarstvu privrede, u roku od nekoliko sati, dostaviti izmenjeni predlog protokola u kome će od Vlade Republike Srbije tražiti da preuzme svoj deo odgovornosti, kao vlasnik 33% kapitala u preduzeću FCA. 
Pozivamo Vladu da privede zakonima preduzeće FCA, da onemogući preduzeće da njihove procedure budu iznad zakona u našoj državi. Tržimo da Vlada, preko predstavnika kapitala republike Srbije u upravlajčkim strukturama preduzeća, inicira pronalaženje rešenja, a da državni organi primene Zakon o štrajku i silom zakona i države, nalože preduzeću FCA da započene pregovore.

Kragujevac, 14.7.2017 god. 
Štrajkački odbor
Predsednik, Zoran Marković


=== 3 ===


Generalni štrajk u Fiatu

KRAGUJEVAČKI RADNICI ODLUČILI STATI NA KRAJ NEIZDRŽIVOJ EKSPLOATACIJI

LUKA RESANOVIĆ , 3. SRPNJA 2017.

Masovan štrajk oko 2000 radnika i radnica započeo je prošli tjedan u kragujevačkom Fiatu, glavnoj perjanici toliko slavljenih stranih investicija u Srbiji. S obzirom na svoju masovnost, kao i sve sličnosti niskih plaća i potpune isključenosti radnika iz procesa poslovanja, ovaj štrajk iznimno je poticajno i važno iskustvo i za radnike u Hrvatskoj i drugim zemljama. Razgovarali smo s Jugoslavom Ristićem, predsjednikom Saveza samostalnih sindikata Kragujevca koji je organizirao ovaj veliki štrajk.

Generalni štrajk radnika tvrtke Fiat Chrysler Automobili Srbija iz Kragujevca danas je stupio u sedmi dan. U ovom masovnom štrajku trenutno sudjeluje oko 2000 radnika i radnica, odnosno 90 posto radnika u proizvodnji, što je svijetli primjer čvrste i složne industrijske akcije kojom radnička klasa pokazuje da nije na koljenima, kako vladajuća klasa poduzetnika i njihovih političara danas priželjkuje u svim zemljama. Investicija Fiata u Kragujevac započeta 2008., koja je odjeknula našim prostorima budući da su se njome na sva zvona hvalili svi lideri Srbije – od TADIĆA do VUČIĆA – razotkrivena je upravo radničkim štrajkom kao još jedna eksploatatorska epizoda udružene bratije politike i kapitala – izvlačenje golemog profita preko pojačanog izrabljivanja radnika.
Automobilska industrija u Kragujevcu ima bogatu povijest koja seže u 1950-e kada je u gradu pokrenuta ZASTAVA, nekoć najveći proizvođač automobila na Balkanu. Nakon značajnih posrtaja usred rata i poslijeratnog perioda, Zastavu 2008. preuzima Fiat čime poduzeće postaje podružnica multinacionalne korporacije Fiat Chrysler Automobiles (FCA), trenutno sedmog proizvođača automobila u svijetu, čija se godišnja dobit vrti u milijardama eura. FCA ITALYvlasnik je 67 posto kragujevačke tvrtke, dok REPUBLIKA SRBIJA ima 33 posto. Kao i ranijih godina, Fiat je prošle godine bio uvjerljivo najveći izvoznik u Srbiji sa 1,07 milijardi eura. Ovaj prihod nije pao s neba, već su ga svojim radom stvorili upravo radnici kojima je ove godine prekipjelo. Osim što su upravi pokazali da neće dozvoliti toliko gaženje, štrajkom su i javnost upoznali sa mizernim plaćama i nametnutim tempom rada.
Nakon dva štrajka upozorenja, generalni štrajk je ujutro 27. lipnja organizirao i pokrenuo SAVEZ SAMOSTALNIH SINDIKATA KRAGUJEVCA u koji je učlanjeno oko 1200 radnika Fiata, a izravan utjecaj na njegovo pokretanje imao je uspješno okončan štrajk u firmi MAGNETI MARELLI, Fiatovu kooperantu iz Kragujevca. 
“Nezadovoljstvo radnika tinja već duže vreme, od kada je otpuštena jedna smena, a posebno od februara, kada je bio štrajk u kooperantskoj firmi Manjeti Mareli i njihove efektne pobede. Manjeti proizvodi branike, a zbog štrajka, Fijat je počeo da staje i ispunili su radnicima sve zahteve”, kaže nam predsjednik Saveza samostalnih sindikata u Kragujevcu JUGOSLAV RISTIĆ te ističe temeljne štrajkaške zahtjeve.
“Zahtevi štrajkača su povećanje bruto osnovice zarade sa 38.000 dinara na 45.000, a sada je zbog spora taj zahtev uvećan na 50.000. Bruto osnovica od 38.000 dinara znači da radnik sa svim dodatcima ima neto zaradu od 36.000 ili oko 300 evra. Drugo, smanjenje opterećenja radnika, jer nakon odlaska jedne smene radnici su prinuđeni da rade posao koji su ranije radila dva ili tri radnika. Treće, isplata uvećanih naknada za prevoz do posla kada se radi izvan termina kada postoji javni saobraćaj. Četvrto, isplata obećanog bonusa”, navodi Ristić. Prema izračunima sindikata, vlasnici bi se za traženo povećanje plaća trebali odreći svega 0,5 posto profita.
Otkako je započeo štrajk, uprava uporno šuti i ignorira masovnu obustavu proizvodnje, računajući na umor i iscrpljivanje radničke borbe. Iako bi uprava po Zakonu o štrajku i nalogu INSPEKCIJE RADA morala pristupiti pregovorima sa štrajkačima, oni ostaju nedostupni, ali ih inspekcija zasada ne kažnjava iako bi morala. Ristić u tome vidi jasnu podršku države.
Unatoč golemoj dobiti koju stvaraju, radnici Fiata u Kragujevcu robovskim tempom rade za plaću kojom ne mogu započeti samostalan ili obiteljski život, a ljeti rade pod teškim vrućinama. Luksuz i visoku profitabilnost automobilske industrije u svijetu danas kragujevački radnici ne osjećaju.
“Plata je nedovoljna za samostalni život. Potrošačka korpa u Srbiji, što može da bude parametar, iznosi 67.000 dinara, ali postoji i minimalna potrošačka korpa koja je 36.000 dinara. Kako je plata u Fijatu neto 36.000 dinara, jasno je koliko se od nje može živeti. Prosečna plata u Srbiji u neto iznosu je nešto viša od 47.000 din. I taj podatak može da se dovede pod sumnju jer se dobija na osnovu uzorka, a ne svih plata. Uslovi rada u Fijatu su prilično dobri, osim leti kada je u halama visoka temperatura. Fabrika je potpuno renovirana, od hala, kancelarija do toaleta, sve je kao novo. Radnici se žale na visoke temperature u halama koje nisu klimatizovane. Ipak, nije lepo u kavezu, čak i kada je on pozlaćen. Povremeno se radi prekovremeno, radnici dolaze sat ranije na posao ili odlaze sat kasnije, što im stvara problem sa prevozom. To je intenzivirano od otpuštanja jedne smene”, objašnjava nam Ristić.
Kao što je slučaj u većini današnjih poduzeća (npr. nedavni uspješno okončani štrajk radnika pilane u Lipovljanima) ni radnici Fiata nemaju uvid u financijsko poslovanje i mjesečne prihode i dobit firme u kojoj rade, kao ni u plaće eksploatatora iz uprave, koje su navedene kao “poslovna tajna”. 
“Radnici nemaju uvid u poslovanje Fijata, osim javno objavljenog završnog računa, što je zakonska obaveza, i podatke koje daje Narodna banka o ostvarenom izvozu. Plate nadređenih su tajna, i sve plate su tajna, radnici su potpisali izjavu o čuvanju te tajne. Pretpostavlja se da su plate menadžmenta i drugih, koji su u Beogradu, visoke”, kaže Ristić.
Srpske političke elite i u ovom štrajku pokazuju svoje izdajničko i kompradorsko lice budući da se ponašaju kao i uprava Fiata – šute i ignoriraju radničku borbu. Od lokalne do državne politike dosada ni glasa. I oni čekaju da se radnici iscrpe.
“Lokalni političari i gradonačelnik RADOMIR NIKOLIĆ (inače sin TOMISLAVA NIKOLIĆA, op.a) do sada se nisu javno izjašnjavali o štrajku. Kako se radi o krajnjoj desnici, čija stranka je zauzela stav o čvrstom odnosu prema radničkim protestima, logično je pretpostaviti stav. Ni političari na republičkom nivou se do sada nisu oglašavali povodom štrajka. Mislim da glume nezainteresovanost. Od premijerke Srbije ANE BRNABIĆ ne očekujemo ništa dobro jer ona dolazi iz organizacije ‘NALED’, koja je ledolomac za krupni kapital u Srbiji. Valjda je to problem Fijata i radnika. Ali kako je država vlasnik 33 posto kapitala, zbog toga i mnogo čega drugoga, to nije tako. Mislim da im smeta štrajk, jer remeti koncept jeftine radne snage. Poznato je da je Srbija platila spot na CNN-u u kome nudi radnike Srbije kao jeftinu radnu snagu”, govori nam Ristić.
Iz bezbrojnih iskustava znamo da su mnogi gradovi i krajevi u Hrvatskoj danas opustošena mjesta bez perspektive i šanse za dostojanstvenim radom i životom. Politika ciljane deindustrijalizacije i uništavanja domaće proizvodnje koju već desetljećima provode domaći političari radi zadovoljenja interesa kapitala zemalja europskog ili svjetskog centra uvelike je promijenila demografsku sliku gradova poput Siska, Požege ili Karlovca, a slična je sudbina zadesila Kragujevac i Šumadijski okrug. Prema riječima Ristića, Kragujevac je 1990. imao 57.000 industrijskih radnika, dok ih danas ima svega 7000, sa tendencijom da ih bude još manje. Sve veći egzodus neizbježna je posljedica.
“Srbija se suočava sa demografskim problemima, pa tako i Kragujevac. Većina mladih, posebno visoko obrazovanih, ne vidi perspektivu u Srbiji. Kragujevac je grad u kome lekari voze taksije ili rade kao automehaničari, a fakultetski obrazovane devojke prodaju šminku ili rade kao promoterke u tržnim centrima. Posao je skoro nemoguće naći. U državnom sektoru zapošljava isključivo stranka na vlasti, SNS. U privatnom sektoru se smatra dobrom platom i 200 evra. Postoje dve vrste egzodusa, jedna koja ide ka Beogradu, i druga širom sveta. Odlaze i oni koji rade kao spasioci na bazenima i vozači kamiona, ali i lekari i medicinske sestre, najviše u poslednje vreme. Visoko obrazovani najčešće odu na školovanje i nikada se ne vrate. Desna strana reke Lepenice bila je industrijska zona, a danas je tu, osim Fijata i ZASTAVE ORUŽJA, industrijsko groblje. Postali smo zemlja jeftine radne snage”, kaže Ristić i navodi kako se najavljuje privatizacija tvornice Zastava Oružje, koja sada zapošljava oko 2400 radnika.
Dok ulazi u sedmi dan, zvon masovne radničke borbe iz Kragujevca mora se čuti i preko granica jer su međusobna radnička iskustva najvrjednije pouke koje se u određenoj mjeri mogu primjenjivati u svim poduzećima budući da je karakter izrabljivanja svugdje isti i ne poznaje nacionalnost. Vrijedi istaknuti kako su radnici Fiata u povoljnijem položaju za štrajk jer imaju sindikat i ugovore na neodređeno, čime ih uprava ne može samo tako ucjenjivati otkazima. U mnogim poduzećima radnici se tek moraju izboriti za takvu pregovaračku i borbenu poziciju, što uprave često dočekuju na nož. 
Kao što su na štrajk radnika Fiata utjecali radnici Magneti Marellija, tako sada štrajk u Fiatu može širiti svoj utjecaj na druge radnike u Srbiji, ali i Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori itd. Bez obzira na državu, u srcu svakog kapitalističkog načina proizvodnje leži temeljna proturječnost i sukob između najamnog rada većine (proizvođača, tj. radnika) i profita manjine (prisvajača, tj. kapitalista/poduzetnika). Kako bi se ovaj sukob razriješio u korist većine, potreban je razvoj klasne svijesti i zajedništva koji se širi upravo u praksi putem industrijskih akcija poput štrajka. Iz njega mnogi radnici zasigurno izlaze svjesniji moći svoje pozicije u procesu proizvodnje kojom mogu zadati izravan udarac profitu prisvajačke manjine koja se bogati i parazitira na njihovom radu.
Osim sindikalnog organiziranja i neposredne borbe na radnom mjestu, nužno sredstvo prema društvenoj promjeni jest političko organiziranje radništva kao one klase i društvene sile koja može zastupati interese najširih slojeva naroda.
“Problem izrabljivanja radnika može se rešiti samo politički, jer je kroz politiku i nastao. Bez političkog organizovanja radnika na klasnoj osnovi biće sve gore. Zato je potrebno da većina radnika razume koren nastanka njihovih problema i da to stanje ne smatra neminovnošću. Mislim da moramo da se okrenemo sami sebi, da prestanemo da sledimo uputstva MMF-a i drugih organizacija, jer je njihov cilj suprotan interesima ljudi na ovim prostorima. Promena privredne strategije je neophodna, ne postoji država koju su razvile strane direktne investicije. Državni novac treba davati za razvoj naših fabrika, jer državni intervencionizam i sada postoji u privredi, samo je sada dobrodošao jer se novac daje strancima, čime mi postajemo siromašniji. Zamislite, dajemo im novac siromašnih građana da bi postali još siromašniji. Mislim da kada te strane delegacije odu iz Srbije, da se grohotom smeju na savete koje nam daju i obaveze koje su nam nametnuli”, zaključuje Ristić, a mi se nadamo da njegove riječi čuju i oni sindikalisti i ljevičari u Hrvatskoj koji svih ovih godina zaziru od političkog organiziranja.
S obzirom na trenutne okolnosti, na nama je da ovim putem svesrdno podržimo radnike i radnice iz Kragujevca koji u praksi svjedoče da radnička klasa nipošto nije mrtva. Pobjeda većine u ranije spomenutom sukobu osnovni je preduvjet za početak oporavka čitavog društva i opustošenih gradova i krajeva jer tada društvo ima mogućnost samostalnog razvitka, bez tereta služenja manjini. Put do pobjede je dug i zahtjeva početne korake.
Neka se štrajk radnika Fiata iz Kragujevca čuje diljem Hrvatske i ostalih zemalja!

=== 4 ===


Italijanski gigant samo u 2016. dobio 30 miliona evra od srpskih poreskih obveznika

Srbija poklonila Fijatu 3,8 milijardi dinara

*Dobio je 10.000 evra po radniku, 5,5 miliona evra svake godine u kešu, 10 miliona evra u 2016. za "dodatna davanja" po dopunjenom ugovoru, plaća jeftiniju struju, Srbija mu garantuje za kredite, plaća 100 miliona dinara obuku radnika... *Ovaj strani investitor ne plaća poreze i doprinose na plate, PDV na alate za dobavljače, porez na dobit, porez na imovinu, porez na sprovođenje urbanističkog plana, porez za isticanje zaštitnog znaka

Ugovor, zajedno sa svima aneksima, protokolima i sporazumima o ulaganju u fabriku Fijata u Kragujevcu će verovatno biti veoma zanimljivo štivo ekonomskim istoričarima kada konačno prestane da bude strogo čuvana državna tajna. 

Piše: Miloš Obradović
 
Beograd 07. jul 2017.

U međuvremenu ponešto od državnih davanja za najveću proizvodnu investiciju u poslednjih 20 ili 30 godina za koju se spekuliše da je koštala državu oko milijardu evra, što kroz subvencije, što kroz naturalna davanja, što kroz poreska oslobađanja za koju je dobila trećinski udeo, može da se vidi u godišnjim finansijskim izveštajima ove kompanije.

Tako se može saznati da je prošle godine država uplatila Fijatu 3,8 milijardi dinara, odnosno oko 30 miliona evra, što je ne samo mnogo samo po sebi, ve} je i za 10 miliona evra više nego 2015. godine.
Najzanimljiviji detalj u prošloj godini je stavka “dodatna davanja” od 1,26 milijardi dinara (oko 10 miliona evra) koje nije bilo u 2015, a “na osnovu dopunjenog i ponovljenog Sporazuma o zajedničkom ulaganju koje su sklopile Republika Srbija, Fiat group Italy i preduzeće (FCA)”. Paralelno sa tim, Fijat je platio državi 1,24 milijarde dinara za PDV dobavljača. Tako proizililazi da je država po svemu sudeći sama sebi platila Fijatov dug za PDV na uvoz.

Duga lista povlastica

Osim toga, lista podsticaja države Fijatu je prilično duga. Ona obuhvata nadoknadu doprinosa za sve zaposlene u periodu od 10 godina, kao i nepla}anje poreza na zarade. Fijat je oslobođen i plaćanja poreza na dobit u periodu od 10 godina i to počevši od godine kada je iskazana dobit. U prošloj godini, recimo, oslobođenje od poreza na dobit je iznosilo 17,3 miliona, a u 2015. godini 31 milion dinara.

Tu su i oslobođenja od lokalnih poreza, kao što su porez na imovinu, porez na sprovođenje urbanističkog plana ili porez za isticanje zaštitnog znaka. Tu su i subvencije za investicije od 10.000 evra po zaposlenom. U prošloj i pretprošloj godini je država u kešu isplatila 674,28 miliona dinara ili oko 5,5 miliona evra godišnje. Slično je urađeno i 2014. i 2013. godine.

Jedna od značajnih stavki u subvencijama je niža kamatna stopa na kredit od EIB-a zahvaljujući garanciji države. Kredit Evropske investicione banke je iznosio 500 miliona evra. Jednu tranšu je garantovala centrala Fijata, jednu italijanska izvozno-kreditna agencija (SACE), a dve tranše Republika Srbija. Ukupna ušteda po tom osnovu u odnosu na tržišne kamatne stope je 6,1 milijarda dinara ili oko 50 miliona evra.

Na spisku je i subvencija države za obuku zaposlenih, takozvanu FAS trening akademiju, za koju se godišnje izdvaja 12,2 miliona dinara, a ukupna cifra koju su srpski poreski obveznici platili i za ovaj trening je blizu 100 miliona dinara. Takođe, Fijat uživa i niže cene energije, mada se u bilansima ne vidi koliko je tačno iznosila ova subvencija. Prvih godina rada italijanske fabrike sprovođen je i program zamene staro za novo koji je finansirala država.

Nije za zanemariti ni to što Fijat ima oslobođenje od plaćanja PDV-a za uvoz alata koji su njihovim dobavljačima potrebni za proizvodnju delova za fijat 500l. Na konto toga Fijat potražuje oko milijardu dinara od države.

Što manje radnika, to više subvencija

U 2016. godini fabrika u Kragujevcu je otpustila 882 zaposlena, pa ih je na kraju prošle godine bilo ukupno 2.405. Ovo je posledica velikog pada u proizvodnji Fijata u Srbiji. U maju je proizvodnja automobila u Srbiji je smanjena za 19 odsto u odnosu na isti mesec prošle godine, a u prvih pet meseci pad iznosi 10,5 odsto. Na sve to u Kragujevcu već nekoliko dana traje štrajk zaposlenih tako da nijedan automobil ne silazi sa trake pa će tek junski podaci pokazati pad proizvodnje automobila, ali i ukupne industrije. Proizvodnja Fijata učestvuje u prerađivačkoj industriji sa 2,5 do tri procentna poena, pa ako bi zastoj trajao mesec dana, toliko bi najmanje iznosio pad prerađivačke industrije. Međutim, zbog štrajka u Fijatu ne rade ni kooperanti što će doprineti još većem padu.

Zato su sve glasniji oni koji prognoziraju odlazak Fijata iz Srbije s obzirom da se bliži istek desetogodišnjeg ugovora zaključenog 2009, a sa njim i državnih subvencija.

Predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež napominje da ne postoji nijedna informacija o povlačenju, a da su štrajkovi uobičajena pojava i u Evropi.

"Već tri, četiri godine najavljuje se odlazak Fijata, ali se ništa ne dešava. Mi imamo pad izvoza motornih vozila, ali s druge strane rast izvoza drugih proizvoda kao što su automobilske gume. Pozitivno je to što je privreda diversifikovala izvoz. Takođe, nije ni svim kooperantima Fijat jedini kupac", ističe Čadež.

Argumenti za tezu da Fijat neće nikuda iz Srbije su i značajna ulaganja u opremu i proizvodnu infrastrukturu u Kragujevcu, kao i ulaganja u obuku radnika. Takođe tu je i činjenica da je rad u Srbiji i dalje jako jeftin.

Da li Fijat lažira fakture?

S druge strane, iz godine u godinu poslovni rezultati Fijata su sve lošiji, pa je prošle godine, prema analizi ekonomiste Dragovana Milićevića, poslovna dobit ostvarena isključivo zahvaljujući državnoj pomoći od 3,8 milijardi dinara.

- Finansijski pokazatelji poslovanja FCA Srbija ukazuju na pad poslovne aktivnosti, što je i očekivano jer se iscrpeo postojeći poslovni model zasnovan na ovom tipu automobila. Bez novih modela FCA praktično funkcioniše dok traje državna subvencija. Kod FCA je neobično i to što je učešće materijala u prihodima 84 odsto, što je nepojmljivo u automobilskoj industriji. Razlog je pre svega nabavka komponenata po uvećanim cenama od zavisnih društava Fijata. Uvoz delova za automobile, samo iz Italije i Poljske za potrebe Fijata vredan je oko 450 miliona prema podacima o uvozu Srbije, a ta ista roba je prema podacima o izvozu iz ovih zemalja u Srbiju vredna 230 miliona evra - kaže Milićević, pozivajući se na bazu podataka o trgovini UNCTAD-a i Trejdmapa.

Prema njegovim rečima, korist od Fijata ima samo onih 2.400 radnika u neto platama koje su ispod republičkog proseka.

"Sa ovim poslovima stoleća Srbija se polako vraća u srednji vek. Moj zaključak je da Fijat odrađuje ugovor zbog toga što mu država pokriva glavne troškove i da posle toga verovatno sledi razlaz. Sve poslovne i finansijske transakcije govore da oni nemaju namere da se ovde duže zadrže", pesimističan je Milićević.