SOCIJALISTIÈKA PARTIJA SRBIJE
VAS POZIVA NA VELIKI NARODNI PROTEST PROTIV
TZV. HA©KOG TRIBUNALA.

BEOGRAD 09. FEBRUAR 2002. GODINE
12 ÈASOVA
TRG REPUBLIKE

===*===

> http://www.sps.org.yu/aktuelno/2002/01/30-01.html

Predsednik Slobodan Milo¹eviæ u Hagu,
30. januara 2002. godine (stenogram)


PREDSEDNIK SLOBODAN MILOSEVIC:
Sabiranjem tri lazi ne dobija se istina
nego se samo uvecava laz.
Sve ove tri optuznice, zaista imaju jednu crvenu nit,
da upotrebim izraz koji sam ovde cuo, a ta crvena nit
je dugotrajni zlocin protiv Jugoslavije i protiv mog
naroda. Ovo je ovde, ocigledno, jedna velika
zloupotreba moci da bi se proizvela istorijska prevara
u kojoj ce, oni koji su se zalagali za ocuvanje
Jugoslavije, biti optuzeni za njeno razbijanje, oni
koji su branili zemlju biti optuzeni za zlocine, da bi
oni koji su se zalagali i izvrsili secesiju, koji su
se zalagali za separatizam do terorizma, bili
amnestirani, jer su iza njih stajale sile kojima je
bio cilj da uspostave kontrolu nad Balkanom, kako bi
sa te geostrateske tacke dalje uspostavljali kontrolu
u drugim pravcima.
Vi ovde govorite o tri povezane stvari, o tome smo
ovde culi, a setili su se autori tog tzv. plana o kome
govore sa takvom samouverenoscu da posle 10 godina
podnose tuzbe za Bosnu i Hrvatsku, koje su apsurdne,
koje su besmislene, pre svega, zato sto se citava
srpska politika, Srbija i ja licno, i u Hrvatskoj i u
Bosni bavila mirom, a ne ratom i sav svoj uticaj
upotrebila da sto pre dodje do mira.
Na samom pocetku sukoba u Hrvatskoj mi smo se zalagali
za politicko resenje, i na bazi tog zalaganja odmah su
uspostavljene zasticene zone Ujedinjenih nacija i
odmah smirena cela ta situacija. 24. marta 1992.
godine, pokojni hrvatski sef Tudjman uputio je poruku
naciji sa Trga Bana Jelacica u kojoj je rekao
doslovce: "Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije zelela,
ali mi smo procenili da samo tako mozemo ostvariti
samostalnost". Svakako da ne bi bilo rata da ga
Hrvatska nije zelela, a u tom ratu Srbija nije
ucestvovala kao zaracena strana, vec je to bio
unutrasnji sukob.
A zasto je Hrvatska zelela rat? Ne zato da bi hrvatski
narod koristio svoje pravo na samoopredeljenje i
otcepljenje, svakako ne zato (na primer, Makedonija je
koristila to pravo i izdvojila se iz Jugoslavije),
nego zato da bi postigla cilj da istera blizu pola
miliona Srba iz Hrvatske, pola miliona Srba iz Srpske
Krajine, u kojoj su vekovima ziveli svoj na svome, a
ne nikako kao uzurpatori.
Do dolaska te hrvatske vlasti koja je zelela taj rat i
koja je i objavila da ga je zelela, Hrvatska je imala
Ustav u kome je pisalo da je Hrvatska drzava hrvatskog
naroda, drzava srpskog naroda i drzava ostalih naroda
koji zive u Hrvatskoj. Taj je Ustav promenjen. Srbi su
izgubili pravo i status konstitutivnog naroda u
Hrvatskoj i pobunili se. U to vreme u Srbiji nije ni
postojala svest o tome da u nekom delu Hrvatske zive
Srbi.
Vi govorite o planu u kome je, uz podrsku Nemacke, vec
krajem 1991. godine doslo do prevremenog priznanja
Hrvatske, ne cekajuci politicka resenja, i izazivanja
sukoba u kojima je, ponavljam, Srbija imala samo
doprinos da se sto pre postigne mir. Pa nas nikada ni
hrvatsko rukovodstvo nije prozivalo za te sukobe, a
danas cujem ovde da je za to postojao nekakav plan. U
stvari, postojao je jasan plan protiv drzave koja je
bila, rekao bih, u ono vreme, model buduceg evropskog
federalizma. To je bila Jugoslavija u kojoj je vise
nacionalnosti bilo u jednom federalnom sistemu,
ostvarilo mogucnosti da zivi ravnopravno, da zivi
uspesno, da se razvija i da bude, rekao bih, citavom
svetu primer kako se moze zajedno ziveti.
Sve vreme smo se borili za Jugoslaviju, za ocuvanje
Jugoslavije. Na kraju krajeva, svaka cinjenica, u
stvari, samo dokazuje da je istina ovo sto ja govorim.
Jedino je Savezna Republika Jugoslavija, koja sada
postoji, zadrzala svoju nacionalnu strukturu. Tu nije
bilo nikakavih progona. Od pocetka do kraja
jugoslovenske krize. Sve druge republike su je
promenile. Iz Hrvatske je isterano pola miliona Srba,
poznato je sta se dogodilo u Bosni, da ne govorim i o
drugim krajevima Jugoslavije.
Prema tome, to je jedna, rekao bih, zlonamerna,
krajnje, neprijateljska aktivnost usmerena upravo da
opravda zlocin nad mojom zemljom i da ovaj sud
upotrebi kao sredstvo rata protiv moje zemlje i mog
naroda.
Pogledajte Bosnu i Hercegovinu, tamo smo od samog
pocetka nastojali da se obezbedi mir. sta se dogodilo
sa Kutiljerovim planom koji su svi podrzali? Na
inicijativu ambasadora Amerike, odbijen je od strane
Muslimana, a onda su zapoceti sukobi. Kako je to
Srbija mogla da bude optuzena za bilo sta u Bosni kada
se zna da smo sve mirovne sporazume, nastojeci da sav
uticaj iskoristimo upravo za mir, ne samo podrzali
nego nastojali da oni budu sprovedeni. 1993. godine
odrzan je u Atini susret na kome je potpisan
Vens-Ovenov plan. Potpisali su ga svi. Ja sam isao na
Pale zajedno sa Micotakisom i nekadasnjim predsednikom
Jugoslavije Dobricom ]osicem, gde smo se zalagali da
se taj plan prihvati. Nazalost, odbijen je 3. maja ili
5. maja, vise se ne secam, 1993. godine. Mi smo tada
cak uveli blokadu Republike Srpske da bismo naterali
tadasnje rukovodstvo da prihvati taj mirovni plan. To
je bila uloga Srbije - da nastoji da se prihvati mir.
I stalno smo isticali, jedina formula postizanja mira
u Bosni je formula koja ce podjednako zastiti interese
sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, Srba, Muslimana
i Hrvata. Dejton je uspeo, zato sto je ta formula
prihvacena. Zato sto se nastojalo da se podjednako
zastite interesi sva tri naroda.
Sada ovde cujem da je Dejton trebalo da raspravlja o
Kosovu. To su besmislice. Dejtonski pregovori su
sazvani zbog mira u Bosni i Hercegovini, i nikome nije
padalo na pamet tada da otvara pitanje Kosova, koje je
unutrasnje pitanje Republike Srbije, i za koje niko
nije mogao da sanja da neko moze nastojati da
internacionalizuje. I ne mozete ni na kakav nacin, ni
Srbiju ni srpsku politiku da povezete ni sa kakvim
zlocinima, pogotovo ne da tuzite i sudite posle 10
godina za ono o cemu nikada niko nije prema nama
zauzimao bilo kakav drugi odnos, osim odnos respekta i
uvazavanja za ogromne mirovne napore koje smo u vezi
sa tamosnjim dogadjajima upravo mi ulagali. I Srbija u
celini i srpska politika.
Kada je u pitanju Bosna, da li znate da je 70 hiljada
muslimanskih izbeglica bilo u Srbiji za vreme sukoba u
Bosni? Da li mislite da neko zeli da izbegne iz svoje
kuce i da prebegne na teritoriju sa koje mu preti
opasnost. Koliko smo samo spasli zivota, koliko smo
vasih talaca isli da spasavamo po Bosni, od UN trupa
do pilota, i na koliko mirovnih sporazuma smo
insistirali i tako ih omogucili? I na kraju krajeva,
imali smo najvecu zaslugu za taj mir i postigli,
upravo zato, da se Dejton uspesno zavrsi.
Bio je to potpuni mir, jedna potpuna relaksacija, a
onda... Ja cu vam reci kako je pocelo Kosovo. Upravo
zato sto je postojao plan da se stavi pod kontrolu
teritorija Balkana, teritorija nekadasnje Jugoslavije,
pocelo je sa nastojanjem da se na Kosovu izvrsi
destabilizacija. Upravo onda kada je postalo jasno da
ce se sve zavrsiti na miran nacin.
U novembru 1997. godine odrzan je Samit Jugoistocne
Evrope na Kritu, svi smo bili na tom Samitu, sefovi
drzava i vlada Jugoistocne Evrope. Tada smo, upravo na
nasu inicijativu, veoma mnogo govorili o ukidanju
barijera, o ukidanju carina, o integracijama unutar
Jugoistocne Evrope i o unapredjenju saradnje. Ja sam
imao neposredan dijalog sa albanskim premijerom
Fatosom Nanoom. Govorili smo o normalizaciji odnosa, o
ukidanju viza, o ukidanju carina, o razvoju
saobracaja, trgovine i svega drugog. Fatos Nano i ja
smo izasli pred televizijske kamere i on je tada
rekao, uz sve ovo sto smo govorili o saradnji, o
razvoju odnosa - pitanje Kosova je unutrasnje pitanje
Republike Srbije. Sve je to obecavalo veliko
smirivanje, mirno resenje svih problema.
Upravo to je bio alarm za uzbunu onih sila koje su
nastavile da vrse zlocin nad mojom zemljom, koje su
nastojale da destabilizuju Jugoslaviju i da izvrse
intervenciju koju su izvrsili. Neposredno mesec ili
dva posle toga, stiglo je pismo Kinkela i Vedrina o
njihovoj zabrinutosti na stanje na Kosovu. Deset
godina do tog vremena, od vremena od kada vi tvrdite
da je Srbija preuzela kontrolu nad svojom sopstvenom
teritorijom, nikakvih ubistava, nikakvih progona,
nikakvih pljacki, nikakvih paljevina, nikakvih
hapsenja nije bilo na Kosovu. Mi nismo imali ni jednog
jedinog politickog zatvorenika u Jugoslaviji.
Nijednog. Na Kosovu je izlazilo 20 albanskih listova
na albanskom jeziku koje ste mogli da kupite na svakom
cosku. Nikada nijedan primerak nije bio zabranjen.
Delovale su slobodno albanske partije, ukljucujuci i
separatisticke partije. Neko je ovde rekao bili smo
tolerantni prema njima. Ne, nego smo smatrali da je
sve slobodno osim nasilja.
Onda su grcevito, ove sile koje stoje iza razbijanja
Jugoslavije i njene okupacije, okupile kriminalce po
Zapadnoj Evropi i poslale ih dole da organizuju
teroristicku organizaciju. Poceli su teroristicke
akcije od pocetka 1998. godine. I tada su krahirali.
Vec do jeseni 1998. godine oni su bili potpuno
eliminisani. Vracali su punim traktorima oruzje koje
su bili prokrijumcarili policiji.
A u tih godinu dana uglavnom su ubijali Albance. Ja
nemam precizne podatke da ovde iznesem pred javnost,
jer nisam ni znao da cu imati priliku da govorim
danas. Tek juce sam obavesten da treba danas da dodjem
ovde. Niti sam znao o cemu ce se razgovarati. Nemam
podatke da vam iznesem, ali cu vam reci ono sto znam.
Dva i po puta ...

KLOD ZORDA :
Gospodine Milosevicu, molim Vas dozvolite...

PREDSEDNIK SLOBODAN MILOSEVIC:
... vise su teroristi ubili Albanaca u 1998. godini
nego sto su ubili Srba. Ubijali su Albance koji su
bili policajci, koji su bili postari, koji su bili
sumari, koji su bili penzioneri - samo zato sto idu da
primaju drzavnu penziju. Dakle, nastojali su da zavedu
teror medju Albancima i da ubiju sto vise Srba. Mi smo
zastitili nase gradjane, i Srbe, i Albance, od
terorizma, i ta je akcija pala, njihova je akcija
suzbijena u jesen 1998. godine. A onda je dosao
Holbruk da trazi verifikacionu misiju kako bi se
napravio pretekst za napad na Jugoslaviju. A ja cu vam
reci.....

KLOD ZORDA:
Gospodine Milosevicu, dozvolite mi samo jedan minut.
Molim Vas. Samo jedan minut. Ja Vam necu oduzeti vreme
koje vam stoji na raspolaganju, ja cu Vam ga sigurno
dati. cak i ovaj Medjunarodni sud ciju legalnost vi
sporite, naravno daje Vam priliku da se u potpunosti
izjasnite. Meni se cini najpre da ste Vi spremni da se
sa sudjenjem pocne odmah i to cak danas, cini mi se.
Naravno, to Vam sluzi na cast. Vi ste spremni. No, ja
Vas moram vratiti mozda na to da biste... Molim Vas,
pokusajte da ne zaboravite u potpunosti pitanje o
kojem se razgovara. Mi nismo Vece koje ce voditi Vase
sudjenje. Mi smo dobro razumeli da je zapravo Vasa
ideja vodilja sasvim suprotna - da se radi o
legitimizaciji Vase zemlje, mi smo to culi i razumeli.

Ali bilo bi dobro, gospodine Milosevicu, da se ne
prevarite u pogledu Veca koje vodi sudjenje. Vi ste
iskoristili, Vi imate na raspolaganju isto vremena kao
i tuzilac. Ja kao predsednik ovoga Veca vam garantujem
to vreme. Molim Vas da se dakle ne prevarite u pogledu
teme o kojoj govorimo.
Vi dakle imate svoju tezu koju nastojite da branite i
Vi na to imate pravo i imacete to pravo. No, ja Vas
moram podsetiti da je ovo zalbeno Vece suoceno sa
jednim vaznim proceduralnim pitanjem, mozda ne Vama,
vec je vazno za nas, jer mi zapravo cuvamo norme
pravicnog i ravnopravnog postupka, mi zapravo zelimo
da znamo da li biste Vi zeleli da se sudjenje protiv
Vas vodi kao jedno sudjenje za Kosovo razdvojeno od
sudjenja za Bosnu i Hrvatsku ili bi Vam vise
odgovaralo da se to sve zajedno spoji. Ja naravno
razumem da cete nam Vi mozda zaobilaznim putem dati
odgovor na to pitanje. Ja cu vam naravno dati rec. Vi
ste zapravo optuzeni koji je pri sasvim dobrom
mentalnom zdravlju i pri dobrom stanju svesti. Ja Vas
molim da pokusate da odgovorite na ovo pitanje. Hvala
Vam unapred i sada opet imate rec.

PREDSEDNIK SLOBODAN MILOSEVIC:
Pre svega, ovo je prvi put da ne budem prekidan i da
mogu da nesto kazem, i ja cu svaku priliku koju budem
imao da se obratim javnosti u vezi sa zlocinom koji se
vrsi protiv moje zemlje koristiti da to uradim, i to
ne cinim zbog procedure, jer mene procedura ne zanima,
vec da bih odgovorio na napad koji se vrsi na moju
zemlju i moj narod i zlocin koji jos uvek traje. Ja
zelim da skrenem paznju javnosti, da je nakon agresije
......

KLOD ZORDA:
Sacekajte gospodine Milosevicu, dobro ste razumeli da
imate sve vreme na raspolaganju, ali da cete jos vise
vremena imati kada pocne sudjenje. Naravno to nije
predmet nase danasnje rasprave. Vi imate pravo da
nastavite sada ovo sto govorite. Ali Vi se zapravo
sada obracate ljudima izvan sudnice. Gospodine
Milosevicu, ja Vam moram reci da cete imati pravo da
se obratite javnosti. Medjunarodna zajednica je
stvorila ovo sudjenje i ja naravno zelim da sve sto se
odvija ovde, i da se pravila postupka koja su vazila i
za vas i za optuzbu, kao i za civilizaciju dobro i
pravilno postuju. Ova danasnja rasprave se zapravo
tice necega kako ce se zapravo voditi sudjenje pred
drugim vecem. Ja nemam nameru da Vas prekinem u ovome
sto govorite. Ja cu oduzeti vreme koje sam Vam oduzeo
u prekidima. Sada mozete nastaviti.

PREDSEDNIK SLOBODAN MILOSEVIC:
zelim da naglasim da zlocin koji je zapocet nad mojom
zemljom jos uvek traje. Poslednji Srbin za koga znam
da je ubijen na Kosovu, ubijen je ove godine na Bozic.
350.000 je isterano sa Kosova pod okriljem Ujedinjenih
nacija, pod zastitom teroristickih aktivnosti
albanskih terorista od strane Ujedinjenih nacija. Od
dolaska, navodno, zastitnih snaga Ujedinjenih nacija
koje su po Rezoluciji 1244 bile duzne da svakom
gradjaninu Kosova garantuju licnu i imovinsku
sigurnost i bezbednost. Albanski teroristi su pod
njihovom zastitom 350.000 ljudi isterali, vise
desetina hiljada kuca spalili. Nekada po 50, po 60,
nekada sve srpske kuce u selima, sve to pred ocima
trupa koje su ustvari okupacione trupe i dosle su
tamo, samo pod zastavom Ujedinjenih nacija, da bi se
preko noci pretvorile u okupacione trupe, i saveznike,
i nastavili da budu saveznici tih istih terorista koji
su toliko ljudi poklali, pobili, popalili. I dan
danas. I kazu da nisu imali u vidu da se to dogadja.
Da li neko moze da veruje da se nekoliko desetina
hiljada kuca zapali, a da snage koje su tamo ne vide
sta se dogadja? Da li neko moze da osteti i srusi, za
to vreme, dakle, od kada su tamo trupe Ujedinjenih
nacija, 107 srpskih crkava je sruseno? Da li neko moze
da srusi citavu zrkvu i zapali je, a da ne vide trupe
Ujedinjenih nacija?
Rec je, dakle, o udruzivanju radi zlocina sila koje su
izvrsile zlocin nad Jugoslavijom i terorista i
narkomafije albanskih terorista na Kosovu i Metohiji
da bi se izvrsio zlocin, ne samo nad Srbima, nego i
nad svim drugim nealbanskim stanovnistvom, ukljucujuci
cak i Albance katolike. Ali, ukljucujuci cak i Albance
koji su, na bilo kakav nacin, makar kazem i primanjem
penzije pokazali lojalnost prema Republici Srbiji kao
svojoj drzavi.
Ovim sto se tamo dogadja, prakticno se rehabilituje
politika iz vremena nacizma, Hitlera i Musolinija. Ova
velika galama o "Velikoj Srbiji", takozvanoj ideji
koja nikada nije postojala, galama o "Velikoj Srbiji"
se dize da bi se iza te galame i prasine pravila
"Velika Albanija" ista onakva kakvu su napravili
Hitler i Musolini u vreme Drugog svetskog rata.
Pogledajte tu semu i pogledajte ovo sto se sada radi,
sto zele da uzmu od Srbije, od Crne Gore, od
Makedonije, a sutra i od Severne Grcke - kada ponovo
budu zategli grcko-turske odnose na bazi diktata
zajednickog sefa - i to ce pitanje da resavaju.
Prema tome, ocigledno je da je rec o zlocinu i
ocigledno je da je crvena nit zlocin protiv
Jugoslavije. Ali, ja zelim da skrenem paznju na
cinjenicu da nije lako falsifikovati istorijske fakte.
Nije ih lako falsifikovati ni onda kada za njih zna
vrlo mali broj ljudi, a nemoguce ih je falsifikovati
kada za njih zna citav jedan narod, i narod jedne
zemlje, kada te fakte znaju milioni ljudi. Bez uvrede
bilo koga, sudije u ovom procesu po podeli uloga treba
da budu - ne vi koji imate sudijske mantije - nego oni
koji su odlucivali o ubijanju dece u mojoj zemlji,
koji su lansirali agresiju NATO pakta na moju zemlju,
koji su bacili 25 hiljada tona bombi za 78 dana i
pobili uglavnom starce, decu i zene. Oni to zele da
budu u podeli uloga, ali nece ni oni moci da budu
sudije.
Ovde je sudija narod, i ne samo narod Jugoslavije,
nego narodi svih zemalja kojima je stalo do slobode i
ravnopravnosti. Prema tome, ne kaze se uzalud: narodni
sud - bozji sud. Svi smo pred tim sudom, ne samo ja
koji ovde pokusava da se ucini odgovornim za nesto za
sta treba da dobije sva priznanja, nego i vi, ali i
vasi poslodavci, pogotovo oni koji su izvrsili zlocine
nad mojom zemljom.
I posto smatrate da treba da kazem nesto sto treba da
zahtevam od vas, ja zahtevam da me pustite na slobodu.
Zahtevam da me pustite na slobodu, jer je valjda i
vama i celom svetu jasno, da iz ove bitke koja se vodi
protiv moje zemlje i moga naroda, ja necu da pobegnem,
i da nemam nameru da pobegnem, i da to sto me drzite u
ovim nepristojnim uslovima ovde, zatvorenog, da bi
uskratili svaku mogucu ravnopravnost u iznosenju
argumenata, nece moci da sluzi na cast ovoj
instituciji, cak i kada bi bila legalna, a i sami
znate da nije legalna.
Jer da nemate tu sumnju - ne govorim sada vama licno
nego govorim o instituciji - onda biste prihvatili
zahtev vasih prijatelja suda koji ste sami imenovali,
da trazite savetodavno misljenje Medjunarodnog suda
pravde o legalitetu ovog suda. Medjutim, vi ga nista
trazili, jer ishod svako moze da pretpostavi.
Sve u svemu, smatram da, s obzirom na jedan ovako,
rekao bih, zlocinacki prilaz, u pokusaju da se zrtva
pretvori u krivca, i kada je rec o mome narodu i kada
je rec o mojoj drzavi, i kada je rec o meni licno,
koji dosad nije zabelezen, - smatram da bi bilo i
logicno i pravedno da me pustite na slobodu, a ja
pobeci necu i u svaku od ovih rasprava sam spreman da
udjem jer iz te bitke, svakako, ne bih smeo da
izostanem.