(testi recenti di Ivan Plješa, presidente della SRP - Partito Socialista dei Lavoratori, Croazia)

=== 1 ===

(relazione alla Assemblea di coordinamento dei partiti comunisti e operai dello spazio jugoslavo, tenuta a Belgrado il 28/4 u.s.: vi si analizzano soprattutto le contraddizioni interne che hanno portato alla sconfitta del socialismo e alla disgregazione della Federazione socialista)

Pisani materijal o temi nisam uspio unaprijed pripremiti, kao što je bilo sugerirano, pa ću ovom prilikom improvizirati izlaganje. O samoj temi sam podosta razmišljao, što će mi, nadam se olakšati.
Što su bili ključni unutarpartijski uzroci poraza socijalizma i razbijanja Jugoslavije je svakako jedno od pitanja kome se moramo vratiti, ali nipošto sročeno na način kako je o partiji (SKJ) sve ovisilo. Mi teško možemo uzroke poraza revolucije naći samo u greškama partije, ako ih je uopće i bilo. Ako bi tako postupili, mi bi smo praktički napustili Marxa i vratili se natrag Hegelu jer partija je doduše bila važan faktor u revolucionarnom procesu, ali subjektivni faktor, koja je djelovala u uvjetima koje je zatekla, a ne koje je željela, i s kojima nikada u potpunosti nije mogla ovladati. Zato ovom pitanju moramo prići znanstveno-marksistički i razloge tražiti najprije u povijesnim okolnostima koje su istovremeno utjecale i na razvoj društva i u cjelini, i na samu partiju, pa su i eventualne greške partije plod tih okolnosti. Da se podsjetimo, društvene promjene nisu plod slučajnih težnji, pa ni nastajanja šake revolucionara, nekih talenata, zabluda i grešaka, pa ni izdaje nekih vođa, već za to trebaju postojati neke socijalne potrebe. Promjene su dakle plod općeg socijalnog stanja i životnih uvjeta u kojima se društvo nalazi, što znači da se isključivo subjektivno, uz najbolju volju društveni faktori ne mogu kontrolirati i uvjetovati. Zato se moramo pitati što se dogodilo sa našom partijom, našim vođama, ali jednako tako i što se dogodilo sa našom nacijom, narodom i našom poviješću, jer ako to ne činimo padamo u subjektivizam i dogmu da smo sve morali vidjeti i spriječiti, a tobože nismo, i time bi dali čudovišnu moć i samoj partiji koju ona ipak nema.
Krajnje pojednostavljeno rečeno, date su povijesne okolnosti u našem slučaju dovele do socijalističke revolucije koju je partija nesumnjivo artikulirala, ali su isto tako date povijesne okolnosti na jednom drugom stupnju razvoja omogućile prolaz kontrarevolucije unatoč prisustvu partije. Tu je naprosto riječ o dijalektici, o borbi suprotnosti, a o greškama tek uvjetno. Zato naši drugovi iz Srbije u svojoj analizi nisu uzroke poraza našli u pogrešnoj politici partije (nacionalno pitanje, kadrovska politika, samoupravljanje, vanjska politika i slično). Naprotiv ta politika rezultirala je visokim društvenim ostvarenjima. Tako na primjer, politika bratstva i jedinstva i federalno uređenje Jugoslavije u jednom je trenutku odbačena što nipošto ne znači da je bila pogrešna. I samoupravljanje kao neposredni oblik ostvarivanja vlasti od strane radničke klase je odbačeno, iako činjenice govore da je Jugoslavija u tom periodu ostvarila najveći stupanju sloboda, društvenog blagostanja i stopu rasta.
Pa gdje je onda problem, nameće se daljnje pitanje. Problem je u gubitku sposobnosti same partije da i dalje ostvaruje svoje vlastite, visoko postavljene ciljeve, da se ti ciljevi i dalje održavaju i ostvaruju. Krucijalno je dakle pitanje, kako se dogodilo da je partija u jednom trenutku ostala bez dovoljno revolucionarne energije da i dalje kroči svojim putem i ostvaruje postavljene ciljeve koje je djelom već bila pretvorila u tekovine. Koje su je to sile nadvladale do te mjere da je gotovo isčezla sa društvene scene i da je društveni razvoj krenuo drugim tokom.
Neki rijetki pojedinci su te sile i te procese možda i vidjeli, ali što vrijedi kad većina nije i te su sile nadvladale. Ne treba se sada opterećivati jesmo li tu nešto mogli učiniti jer da jesmo, vjerojatno bi to i učinili. Ali pouku za budućnost treba svakako izvući.
Ova konstatacija naravno nije pledoaje za isključivanje važnosti subjektivnog faktora, čemu je naša partija inače davala veliki značaj, ili za oportunizam protiv kojeg se partija također borila, već naprotiv, ukazivanje na ono što je temeljeno u određivanju smjera društvenih kretanja, a to su objektivne socijalne okolnosti. Prenaglašavanje subjektivnog vodi u idealizam koji zamagljuje realnost i čini nas nesposobnim da realno sagledamo društvena kretanja i umanjenje sposobnosti da na njih uspješno djelujemo.
Pa koje su to onda krucijalne životne okolnosti i procesi u kojima se naša revolucija ostvarivala, koji su određivali njeni tok i odredili njenu sudbinu. Izgradnja socijalizma kod nas (i ne samo kod nas) odvijala se u uvjetima povijesne nedozrelosti za apsolutnu socijalističku preobrazbu. Revolucija je s jedne strane postavila suštinski zahtjev jednakosti, a istovremeno se morala služiti buržoaskim pravom nejednakosti kako bi brže mogla prevladavati elemente nerazvijenosti. Bilo je tu i drugih suprotnosti koje su proizlazile iz kulturološkog, etničkog i vjerskog elementa i uopće razlike u sveopćoj razvijenosti pojedinih sredina i dijelova zemlje. To je neizbježno bilo rodno mjesto raznih izama, a birokratizma, tehnokratizma, nacionalizma i potrošačke svijesti naročito. Eliminirana je doduše stara buržoaska klasa, ali su vremenom nastajale nove socijalne strukture koje su usporavale procese društvene homogenizacije. Stalno su bili prisutni ostaci stare konzervativne svijesti (privatni posjednik zemlje i sredstava za proizvodnju). Tehnokracija s vremenom postala je novi entitet koji je artikulirao svoje specifične interese. Radnička klasa, iako je u jugoslavenskom samoupravljanju ostvarila najveći utjecaj na društvena kretanja klasne i ljudske emancipacije u ljudskoj povijesti, nikada nije u potpunosti ovladala cjelinom procesa društvene reprodukcije. Ona se tek konstituirala kao klasa «po sebi», a nipošto još kao klasa «za sebe» i nije bila svjesna svojih historijskih interesa. Iako je Partija njegovala kult odvojenosti od države, djelujući više kao moralni faktor, nije mogla biti pod staklenim zvonom.. Naprotiv, ona je kao kadrovska partija i sama sve više postajala preslika socijalnih i idejnih proturječja i deformacija, gubitka dosljednosti i čvrstine u reprezentiranju i ostvarivanju historijskih interesa radničke klase čiju je avangardu i predstavljala. Sve je manje bila avangarda, sve propulzivnija tehnobirokratskom mentalitetu i elementima liberalizma i sve nesposobnija za ostvarivanje svojih visokih revolucionarnih ciljeva.
Silno je važno naglasiti da je ovdje riječ o negativnim procesima, a manje o nekim pogrešnim odlukama. Činjenica je da je partija krajem osamdesetih, uslijed tih objektivnih procesa, bila krajnje oslabljena. Njeni ciljevi sve su više postajali revolucionarna fraza, a ona sama se sve više upuštala u doktrinarne eksperimente, što je neka vrsta nastojanja da se ciljevi ostvaruju iza leđa društva. To su već bili prvi sindromi poraza revolucije kada se njene snage povlače u revolucionarnom pozadinu.
Još pod okriljem Partije, promijenjen je Zakon o udruženom radu, ukinuto integralno samoupravljanje i uveden višepartijski sistem. To su bile pogrešne odluke, ali se postavlja pitanje u kojoj mjeri je SKJ u tim trenucima već bio izvorno Komunistička partija. Time je radnička klasa eliminirana kao vodeća snaga društva i ostavljeno joj je samo samoupravljanje u poduzeću, a vlast u društvu mogle su preuzeti i druge snage, što se i dogodilo. Stagnantna privreda i razapeta između samoupravljanja i etatizma, počela se liječiti neoliberalnim sredstvima. Poredak (tehnobirokracija) se već vidno odvojio od pokreta (radnička klasa i njeni historijski interesi). U taj prostor ušle su ostale snage kontrarevolucije koje možda i ne bi imale šansu da na stranu kontrarevolucije nije prešla tehnobirokracija. Partija više nije imala snage boriti se protiv tih deformacija jer je i sama, prije svega kadrovski, a time i idejno, bila prožeta tim stremljenjima. Komunisti su u samoj partiji ostali u manjini. Partija se naprosto raspala (14. Kongres). To je bio kraj stare ljevice koja je izvojevala i nosila revoluciju i poslijeratnu izgradnju. Najveći dio njenih aktualnih vođa završio je u renegatstvu (Milošević, Račan, Kučan…).
Radnička klasa nije bila organizirana i osposobljena da neposredno preuzme vlast bez partije. Čak što više, ona se ponijela veoma nepolitično i na prvim višestranačkim izborima kaznila partiju dajući svoje glasove snagama kontrarevolucije, kaznivši praktički samu sebe, što je daljnji razvoj događaja jasno pokazao.
Snage kontrarevolucije preuzele su vlast u svim republikama pretvorivši ih u svoje instrumentarije kapitalističke restauracije. Zajednička država Jugoslavija za to im nije bila potrebna. Jugoslavija je bila osuđena na nestanak, ali sa strašnim posljedicama, ne samo zbog neizbježnog građanskog rata, ratnih razaranja i privrednih gubitaka, nego i dugoročno, gubitkom uvjeta optimalnog razvoja svake separatne države.
Ratovi koji su neizbježno uslijedili nisu bili u osnovi ni etnički, ni domovinski, ni obrambeni, mada je u njima bilo i tih elementa, već duboko klasni u kome je nova vlasnička klasa u nastajanju porazila radničku klasu preuzevši njeno (društveno) vlasništvo u svoje privatno kapitalističko vlasništvo i organizirala novi sistem vladavine po mjeri i interesu vladavine nove kapitalističke klase. Novi kapitalisti postali su bivši tehnobirokrati, sinovi bivše buržoazije i strane multinacionalne korporacije i banke. Radnička klasa završila je na ulici, i doslovno i simbolički.
Posrnuli etatizam u tzv. istočnom lageru, na čelu sa SSSR-om, još je više bio prožet elementima kontrarevolucije, pa se može reći da je raspad Jugoslavije bio neka vrsta kolateralne žrtve raspada SSSR-a.
Svi ti procesi odvijali su se i pod snažnim imperijalističkim pritiskom razvijenog kapitalističkog centra koji je također u borbi za svoj opstanak izlaz tražio bezobzirnim prodorom na istok u potrazi za jeftinijom radnom snagom kako bi se sanirao tendencijski pad profitne stope i odgodio krah kapitalizma kao vladajućeg načina proizvodnje. Time dolazimo do istine da taj snažni nasrtaj kapitalizma na posrnuli etatizam nije bio plod životne snage kapitalizma, nego njegove agonije. Devedesetih dakle nije definitivno pobijedio kapitalizam, i poražen socijalizam kao svjetski proces, nego se kapitalizam iskolebao iz jedne umiruće krize koja ga je zahvatila sedamdesetih minulog vijeka, da bi u još težu uletio već sredinom prvog desetljeća nakon dvijetisućete godine i time inicirao novu svijest i procese socijalizacije kao nužnosti, i to ne samo na lokalnim razinama, nego i na svjetskoj razini i otvorio nove perspektive socijalizma u 21.stoljeću.
Za nas koji smo djelatni sudionici izgradnje socijalizma i koji događaje emotivno doživljavamo, navedene činjenice su možda slaba utjeha, ali ako želimo ostati marksisti moramo ih prihvatiti jer su znanstvene. Zato se vraćam Marxu i njegovom poimanju revolucije i revolucionarnih procesa kako bi shvatili da se ni u našem slučaju nije dogodilo ništa izvan marksovog tumačenja povijesnog kretanja. Nakon što je u 18. Brimeru objasnio da su buržoaske revolucije kratkotrajnog dometa jer građanska klasa nema svijesti o historijskim ciljevima i nema interesa da mijenja svijet u ljudskom smislu, već samo svijest o svojim klasnim interesima i uspostavi svoje vlasti, Marx je utvrdio «Naprotiv, proleterske revolucije kao što su revolucije 19. vijeka, stalno kritiziraju same sebe, neprekidno se prekidaju u svom vlastitom toku, vraćaju se na ono što je prividno svršeno da bi ga iznova otpočele, temeljno ismijavaju polovičnosti, slabosti i kukavnosti svojih prvih pokušaja; one kao da svog protivnika obaraju samo zato da bi on iz zemlje crpio nove snage i moćnije se ispravljao prema njima; one stalno iznova izmiču pred neodređenom gorostasnošću svojih vlastitih ciljeva sve dok se ne stvori situacija koja onemogućava svaki povratak i dok same okolnosti ne uzviknu :»Hic Rodos hic Salta».
Iako se Marx ovdje poslužio gotovo mitskim slikama, poruka je vrlo jasna. Revoluciji su imanentni i usponi i padovi sve dok se u potpunosti ne ostvari. Jer, govorio je, svaka čast subjektivnom nastojanju, same okolnosti moraju reći ovdje je otok, ovdje skoči.
Ali mi komunisti kao da to nismo znali ili smo zaboravili. Mislili smo da je pobjedom revolucije u ratu sve svršeno, a u to su nas uljuljkivali poslijeratni rezultati. Postali smo dio potrošačke uspavanke koji je nosio razvoj, gradili vikendice, kupovali haljine u Trstu, tjerali karijere, iako je teško vjerovati da je taj manjak asketizma bitno utjecao na povijesne tokove, ali da je negativno utjecao gubitkom vjere u Partiju to je sigurno, da bi i pad devedesetih doživjeli kao smak svijeta, a mnogi bacili koplja u trnje, dakle također nemarksistički.
Sada kada smo već izgubili prvu bitku, ne ostaje nam ništa drugo nego da krenemo iznova, upravo ono što i sam Marx kaže. A predah između završetka prvog i početka drugog čina pokreta daje nam dovoljno vremena da obavimo nužan dio posla, da proučimo uzroke koji su učinili neizbježnim sve naše uspjehe i sam poraz, uzroke koje kako smo već objasnili ne treba tražiti u slučajnim težnjama, u talentima i greškama i izdajama, već u općem socijalnom stanju i životnim uvjetima društva, u minulom razdoblju. Jer, da se opet vratimo Marxu, u porazima ne propada sama revolucija «nego samo ostaci tradicije iz doba prije revolucije i rezultati društvenih odnosa koji se još nisu bili zaoštrili u oštre klasne suprotnosti ličnosti, iluzije, ideje i projekti od kojih se nije moglo osloboditi ni uz pobjede, nego samo u nizu poraza koji su se dogodili». Porazi su dakle imanentni revoluciji koja traje. U tome sazrijeva i sama partija koja inicira promjene. Pri tome, nije važno kako se ona zove.
Nema nikakve sumnje da je SKJ odigrao svoju veliku povijesnu ulogu. To uza sva nastojanja, klevete i laži neće moći zasjeniti kontrarevolucija koja je u toku. Ali ta etapa, pa i oblici organiziranja i oblici borbe su iza nas. Sada se postavlja važno pitanje kako dalje. Pored mnogih otvorenih pitanja neka su ipak jasna. Radnički i socijalistički pokret na ovim prostorima mora se temeljiti na pozitivnim ostvarenjima SKJ, a naročito socijalističkog samoupravljanja i neposredne socijalističke demokracije, a u svojoj organiziranosti zbog brojnih poveznica, geografskih, jezičnih, kulturoloških, zajedničke antifašističke borbe i poslijeratne izgradnje, ne smije napustiti jugoslavensku razinu. Početak te organizacione razine je naša koordinacija.

=== 2 ===

(sulla situazione sindacale e della classe operaia)

Volim vas kao svoju braću i sestre, rekao je radnik Gredelja na odlasku sa sindikalnog sastanka i potom sebi oduzeo život, usred glavnoga grada svoje tobože suverene države. Jednostavno nije se mogao suočiti sa problemima koji će proizaći, za njega i njegovu porodicu, iz činjenice da ostaje bez posla a u tome mu naprosto nitko ne može pomoći. Tim oduzetim životom restauracija kapitalizma u Hrvatskoj došla je do svoga krova. I do sada je bilo pljačke, obespravljenja, osiromašenja i gubitka posla, a sada eto i samoubojstva.
Sistem koji je nastao na kritici onoga samoupravnoga i socijalističkog, jer da je suviše koketirao sa čovjekom radnikom, da je paternalistički i zato neefikasan, u svojoj inauguraciji, eto, pokazuje lice svoje ubilačke efikasnosti. On čovjeka kao slobodnog i stvaralačkog bića, njegov um, talente i životne strasti pretvara u jeftinu robu, a kada ta roba ne biva korištena od kapitala čini je bezvrijednom , a ljudsko biće koje je u nju pretvoreno baca u očaj. Kapitalistički sustav u Hrvatskoj ubija dakle najprije dostojanstvo a onda i fizički život.
Humanističko antropološko i političko je pitanje, kako ovaj tragičan slučaj koji simbolizira položaj radničke klase ali i drugih slojeva danas u Hrvatskoj, barem valorizirati da se očajni radnici ne ubijaju već politički organiziraju i sa svojih leđa skinu ubilački sustav. A za to je naprotiv potrebna hladna glava i puno života, jer iza tog sustava stoji dobro obrazovana, sebeljubiva i moćna klasa, kojoj naravno nije ni u primisli da je ubilačka, već sebi i drugima tepa, da je bogom dana prosvjetiteljska i nosilac svekolikog napretka, a radnike koji pate, pa čak sebi oduzimaju život, smatra glupim očajnicima koji se u slobodi i demokraciji naprosto nisu snašli. U toj maniri ovaj tragičan slučaj popratili su i mediji koji su u funkciji toga sustava. Umjesto u funkciju cijeloga društva i dobrobiti svih ljudi ona je sve dosadašnje čovjekove tekovine upregla u svoj bitak. Ona se služi najsofisticiranijim proizvodima radničkih ruku a ne radnici koji ih stvaraju. Njeni predstavnici šepure se među mnoštvom kao pijetlovi. Tog svog položaja ona se, naravno, neće lako odreći i mirno će nastaviti proizvoditi očaj.
Radnik očajnik mora konačno shvatiti da je on naprosto druga klasa, radnička, da je njegov klasni položaj određen njegovim inferiornim položajem u raspodjeli dohotka koga stvara, ali koga moćna vlasnička klasa prisvaja, a time i politički inferioran, da je time i sudbina svih radnika ista bez obzira gdje rade, pa je time i njihov politički interes isti.
Od tog robovskog položaja radnici se moraju sami osloboditi kao klasa. Za njih to neće učiniti sadašnja država ma koliko ona sebi tepala da je pravna i svih građana, jer ona u stvari nije ništa drugo nego ta moćna klasa organizirana kao država da bi štitila svoje interese. I radnička klasa dakle, ako želi ostvariti svoje interese, mora se organizirati kao država, a to je socijalna revolucija koja se ne mora nužno dogoditi na ulici nego na izborima.Tlačiteljsku klasu treba eliminirati njenim sredstvima – demokracijom, i njenu formalnu demokraciju pretvoriti u punu ekonomsku, socijalnu i političku demokraciju, a to je socijalizam.
Radnicima se mora upaliti klasna lampica ( da su klasa“ za sebe a ne samo po sebi „) da iznad sebe imaju drugu klasu koja je i politički organizirana, a to su sve stranke u Saboru, bez obzira što se neke prikazuju da su lijeve, jer sve one stoje iza sadašnjeg kapitalističkog poretka, te da se i radnici trebaju organizirati u svoju stranku i pobijediti na izborima. To što ujedinjeni i osviješteni radnici mogu učiniti na izborima ne može niti jedna druga društvena sila. Bez radničkih glasova, koje po ničem ne zaslužuju, sadašnje parlamentarne stranke, pa i one tobože velike, bile bi čista minijatura.
Taj politički program već je napisan. To je program Socijalističke radničke partije.
Ako bi očajničko samoubojstvo radnika Gredelja upalilo tu lampicu, ono ne bi bilo uzaludno. On bi postao lice iz povijesti, a radnička klasa bi krenula putem svog oslobođenja.

U Zagrebu 27. rujna 2012. godine
Predsjednik
Ivan Plješa

=== 3 ===

(sullo sfruttamento e le diseguaglianze sociali)

KOGA SKANDALIZIRATI, MILIJARDERE ILI SUSTAV ČIJI SU ONI ČEDA

Sa prizvukom skandala naši su kapitalistički mediji pohitali priopćiti javnosti da imamo 260 milijardera ne bi li sablaznili narod i podstakli ga na kupovanje njihovih novina. Pitamo se zašto prizvuk skandala, zašto sablazan naroda.? Pa to je tekovina domovinske kontrarevolucije (tranzicije), projekt od 200 bogatih obitelji i „stoci sitnog zuba“ premilog nam oca domovine Franje Tuđmana kome je narod, na izboru za Predsjednika, dao kvalificiranu većinu i time projekt praktički odobravao i nakon što je on taj isti narod, doduše, sa barabama iz drugih naroda bivše Jugoslavije, uveo u građanski rat sa svim već tada viđenim krvavim posljedicama i bez kojega se taj pakleni projekt i nije mogao ostvariti. Ne može tu dakle biti skandala. Neće tu biti previše ni sablažnjavanja, jer milijarderi su meduzino lice tog projekta podržanog glasovima većine. Prema tome što je stabilniji kapitalizam to jači milijarderi, a što jači milijarderi to veće siromaštvo masa, jer akumulirano bogatstvo tajkuna nije ništa drugo nego neisplaćeni višak rada radnika . Upravo je to taj mehanizam koga većina birača ne razumije. To osobito vrijedi na kapitalističkoj periferiji gdje spada i Hrvatska, jer zakoni kapitalističkog načina proizvodnje nemaju isti učinak na periferiji i razvijenom centru u koga naš glasač naivno gleda. Na periferiji je kapitalizam nemilosrdniji i pogubniji, kako za radnika, tako i za ukupni razvoj.
Treba li onda u to čedo naše borbe (kontrarevolucije) bacati kamenje? Pa oni su samo koristili tekovine te borbe, a to je kapitalističko vlasništvo nasuprot društvenom, ukinutom , kasarnski rad radnika u kapitalističkom poduzeću, nasuprot udruženog rada i samoupravljanja. Milijarderi dakle nisu bogatstvo stekli samo zato što nisu poštivali zakone nego naprotiv, prije svega zato, što su se držali zakona, ali to su zakoni (poredak) koji ne priznaju da je nova vrijednost samo rezultat živog rada, a to znači svih koji rade, a ne samo vlasnika, odnosno da vlasnik po tim zakonima, nakon što je radnicima isplatio samo dio njihove novostvorene vrijednosti (plaća), ostatak prisvaja i što cilj kapitalističke proizvodnje nije stvaranje novostvorene vrijednosti (dohotka), zapošljavanje radnika i zadovoljenje društvenih potreba, nego stvaranje viška vrijednosti (profita) i njegovo prisvajanje od kapitalističkih vlasnika, a to znači eksploatacija radnika.
Eto naši slavni milijarderi nisu ništa drugo ni činili, pa zašto onda kamenje na njih. Ako se milijarderi možda negdje i nisu držali zakona, a vjerovati je da nisu, tu će ih dočekati Linić, jer to je već nepoštivanje zakona, ali to je posve druga tema.
Osim toga njihove glave su učene. Oni su odreda sposobni ljudi, pa bi ih bilo korisnije koristiti kao menadžere ali na nekoj drugoj osnovi, recimo na društvenoj, nego ih razbijati Kamenje bi trebalo bacati na ideologe poretka, kako one koji su ga projektirali i izveli, tako i one koji ga i danas dalje održavaju u životu..
Što se bogatstva tiče, koje se pripisuje milijarderima, ono ionako nije njihovo, jer oni ga nisu stvorili sami nego daleko više od njih svi radnici. Zato ono nije ni državno već društveno, odnosno svih radnika i građana čiji je minuli rad direktno ili indirektno, opredmećen u njemu
Za valorizaciju te istine potreban je samo jedan jedini zakon, a to je Zakon o ukidanju pretvorbe i privatizacije i svu pretvorenu društvenu imovinu vratiti na upravljanje zaposlenima, a nadzorne odbore, kao predstavnike tobožnjeg vlasnika, zamijeniti radničkim savjetima, kao predstavnicima neposrednih stvaraoca te imovine, a redovni sudovi neka po službenoj dužnosti raščišćavanju sporna imovinsko-pravna pitanja . Sistem koji pravi milijardere, gospodo iz medija, treba promijeniti, a ne milijardere skandalizirati. Ali to je socijalna revolucija, odnosno istinska tranzicija, a ono devedesetih nije bila tranzicija nego kontrarevolucija.
Vrijeme je za tu socijalnu revoluciju, a ne za lažno skandaliziranje milijardera i sablažnjavanje masa radi boljeg tiraža.

Zagreb 03.10.2012. Ivan Plješa