Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht: njihova smrt značila je kraj nade u pobjedu svjetske revolucije

U januaru mjesecu 1919. oteti su, podvrgnuti torturi i mučki ubijeni osnivači Komunističke partije Njemačke i vođe pobune Saveza Spartakista Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg. Izvršioci zločina bili su Freikörpsi i vojni streljački odredi, a okrutna ubojstva izvršena su po nalogu socijaldemokratske vlade na čelu sa Friedrichim Ebertom. Tijelo Rose Luxebmurg bačeno je u kanal rijeke toliko iskasapljeno da ni kasnije, po pronalaženju, nikad nije točno utvrđeno da li se radi o autentičnim ostacima, čak ni kad su svečano sahranjeni i kad je žrtvama podignut spomenik. Ova mračna januarska katastrofa imala je tragične posljedice po historiju ne samo međunarodnog radničkog pokreta nego i po cijelu svjetsku historiju i na neki neizravan način ona je daleki uzrok teških dana koje i danas proživljavamo. 

Lenjin i boljševici, kad su u jeku rata podigli Oktobarsku revoluciju, nisu ni jednog časa sumnjali da će se dići cijeli svjetski proletarijat i da će revolucija biti svjetska. Samo kao svjetska revolucija ona je imala nade u uspjeh. To su pokazivali mnogi znaci, jer je do pobuna došlo svugdje od Kube i Španjolske i od Meksika do Austro-Ugarske. Svuda su se u bazi stvarali savjeti vojnika, radnika i seljaka i narod se odlučno bunio protiv krvave kasapnice Prvog svjetskog rata, bezdušnog izrabljivanja i mučnog života. U našim krajevima došlo je do ustanka mornara u Boki Kotorskoj, koji je ugušen u krvi strijeljanjem mornarskih vođa. Zemlja koja je bila najbliža Rusiji i s čijim su vođama ruski boljševici (pa i menjševici i socijalisti revolucionari) imali najprisnije veze, koja je bila industrijski razvijena i politički organizirana, a čija je radnička klasa bila teško pogođena ratnim gubicima, bila je Njemačka.

I zaista topovi s krstarice Aurora i pad Zimskog dvorca snažno su odjeknuli čitavom Njemačkom. Rat je naglo završen u novembru 1918 na zapadnom frontu, u Francuskoj, budući da je u Njemačkoj došlo do revolucije. Primirje je sklopljeno u željezničkom vagonu u Compiègnu, jer usprkos velikim gubicima Nijemci vojno nisu bili sasvim poraženi. To će izazvati osjećaj povrijeđenosti ponižavajuće teškim uvjetima Versailleskog mira, koji će zemlju baciti na koljena i kazniti je kao agresora, dok se masama u Njemačkoj činilo netočnim i jedno i drugo, a ujedno su doživjele kao veliku nepravdu oduzimanje prostranih pokrajina na istoku i na zapadu. Sve to bit će uzrokom druge, još veće i još krvavije katastrofe: izbijanja II svjetskog rata. No u novembru i decembru 1918 godine, nakon što je rat prekinut, a car poslan u umobolnicu, cijela se zemlja zatalasala pod crvenim revolucionarnim valom. Od sjevera do juga zemlje planule su bune. Prvo pobune mornara i vojnika u Kielu, pa u Berlinu i u Mǖnchenu. Plamen je bio velik, ali kratkotrajan.

Njemačka je bila druga po redu zemlja u kojoj su revolucionarni mornari zavijorili zastavu sovjeta duž cijele zemlje i u kojoj je izvršni komitet berlinskih radnika i vojnika imenovao socijalističku vladu u zemlji. Na trenutak se učinilo da su se ruska Februarska i Oktobarska revolucija slile u jednu u toj zemlji, jer čim je imperator abdicirao, izgledalo je da je stvarna vlast u prijestolnici smjesta prešla u ruke najradikalnijih socijalista. Nažalost radilo se o iluziji, koju je izazvala trenutna, ali potpuna paraliza dotadašnje vojske i državnog aparata, dotučenih dotad najstrašnijim dvostrukim slomom kao i iznenadnim izbijanjem revolucije.

Historija nosi iznenadne bljeskove, kad revolucionarni plamen visoko sukne izazvavši skokove unaprijed, da bi potom pad bio još dublji. Ubrzo se prijašnji režim u republikanskom ruhu vratio na svoje staro mjesto i za njega socijalisti nisu više značili ozbiljna opasnost, jer na izborima raspisanim smjesta nakon revolucije radikalno krilo socijalista nije dobilo većinu. Socijaldemokrati su dobili 38% glasova, dok su odcijepljeni revolucionarni socijalisti dobili svega 7,5% glasova. Još je manju prijetnju za njemačke kapitaliste predstavljala tek osnovana Komunistička partija, čiji su lideri smjesta ubijeni.

Boljševička nada u svjetsku revoluciju i u pobjedu revolucionarnih snaga u Njemačkoj ostajala je žilava usprkos pogibije Rose Luxemburg i Karla Liebknechta. Isto su takvo nepokolebljivo uvjerenje pokazali i njemački komunisti. U proljeće te nesretne 1919 godine bila je i u Bavarskoj proklamirana Sovjetska republika, koja je ugušena ubojstvom njenog vođe, nakon čega se pobunio Mǖnchen, središte kulture i umjetnosti zemlje s tradicionalno jakom opozicijom . Revolucionarno talasanje u Evropi time nije još bilo završeno i davalo je i dalje nade boljševicima: nakon Njemačke podigla se Mađarska, u kojoj je revolucija trajala od mjeseca marta do jula 1919 godine, ali i ona je bila poražena i izazvala veliki emigrantski val.

Poraz revolucija u Evropi ostavio je Rusiju odnosno Sovjetski Savez izoliran i osamljen pa ga ni herojstvom izvojevana pobjeda u građanskom ratu ni poraz strane intervencije neće uspjeti spasiti od zastranjivanja. Nikad ni Marx ni nitko drugi tko je pasionirano slijedio nauk Kapitala i Komunističkog Manifesta nije računao na pojedu komune samo u jednoj zemlji i još tako užasno zaostaloj kao što je bila Rusija. Bila je to revolucija protiv Kapitala, kako ju je nazvao Antonio Gramsci, odnosno sve tragedije, svi neuspjesi i mrlje na crvenoj zastavi, sva sramoćenja revolucionarnog pokreta, koja su se dogodila u dvadesetom stoljeću prouzročio je neuspjeh svjetske revolucije, a njen prvi tragični poraz bilo je obezglavljivanje revolucionara u Njemačkoj, slom Spartakovaca i ubojstva revolucionarnih vođa Liebknechta i Luxemburgove. Kažu da je i sam Lenjin toga bio itekako svjestan, a Trocki nikad nije prestao propovijedati i vidjeti pobjedu revolucije isključivo kao svjetski fenomen.

Makar i u jednoj jedinoj zemlji, Oktobarska revolucija, ta prva pobjeda u historiji najbjednijih nad kapitalom, obilježila je cijelo XX stoljeće oslobađanjem od životnih muka i robovskog rada ugnjetenih u vlastitoj zemlji te razbuktavši veliku nadu, kojom je obasjala svijet i inspirirala kroz cijeli vijek porobljene. Zemlja sovjeta podnijela je i lavovski dio u antifašističkoj borbi u II svjetskom ratu, položivši za pobjedu nacifašizma dvadeset milijuna života svojih građana i omogućavala sve antiimperijalističke i antikolonijalne pokrete Trećeg svijeta uz udoban položaj radničke klase na Zapadu, jer se svjetski kapitalizam bojao bastiona radničke pobjede, koji je, usprkos svemu, predstavljao SSSR.

Ipak, razilaženja u shvaćanju revolucije i njenih institucija između boljševika i njemačkih lijevih socijalista ispoljila su se veoma rano – u poznatoj polemici između Lenjina i Luxenburgove. Rosa Luxenburg bila je protiv diktature proletarijata u Lenjinovoj interpretaciji, protiv raspuštanja ustavotvorne skupštine i za striktno poštovanje prava zbora i dogovora kao i političkog organiziranja. Ona je bila za proširenje, a ne za sužavanje prava izborenih Francuskom revolucijom. Bez tih prava smatrala je da će radnička klasa biti sputana luđačkom košuljom i da je ukidanje demokracije i slobode parlamenta kobno i po samu radničku klasu. Ipak, čvrsto je stajala i ostajala na strani revolucije u burnim danima, koji su zahvatili Njemačku. Još i danas odjekuje i jednako je živ njen historijski poklič: »Revolucija ili barbarstvo!» 

Nažalost u Njemačkoj će konzervativne snage iznijeti pobjedu i 1919 i 1933 godine, a ta će pobjeda dovesti na svjetsku pozornicu barbarstvo. Dotad nezamisliva surovost te industrija rata i smrti krvlju će okupati svijet. Propast Spartakovaca bio je u neku ruku najava svih nadolazećih katastrofa dvadesetog stoljeća, njegovih ratova s neviđenim razaranjima, a indirektno i najava konačnog sloma Sovjetskog Saveza, kao i današnje svjetske tragedije ljevice. Da je pobijedila revolucija u Njemačkoj, historija dvadesetog stoljeća poprimila bi sasvim drugi tok.

Koncepcije za koji se zalagali Spartakovci žive u radničkom pokretu i dan danas i predstavljaju ciljeve za koje se još uvijek vrijedi boriti. A ti su principi revolucionarna spontanost, demokracija koja polazi odozdo, iz baze, gdje se donose odluke u savjetima. Revolucionarna tijela i organi imaju se povinovati demokratski donesenim odlukama baze, a ne rezolucijama partijskog aparata. Jednaka je i važnost proleterskog internacionalizma, koji lokalne manjine pretvara u ogromnu većinu. Oni koji nemaju, oni izrabljivani jučer kao i danas predstavljaju nesumnjivu većina .Veliku važnost treba pridavati svijesti klase rada, jer bez nje nema pobjede u klasnoj borbi. Spartakovci su se također opredijelili protiv privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, a smatrali su svojim glavnim zadatkom borbu za mir, protiv imperijalističkog rata i gajili uvjerenje da opći štrajk svih radnika svijeta može dovesti do pobjede svjetske revolucije. Njihov je krajnji daleki cilj bilo ostvarenje komunističkog društva, a taj san završio je njihovom fizičkom likvidacijom i bacanjem u kanal njihovih posmrtnih ostataka. Tako je san o svjetskoj revoluciji završio jednog hladnog januarskog dana u Sprevi, a nad svijet se nadvila buduća nesreća neslućenih razmjera.

Rosa Luxemburg, čije ime i danas inspirira komuniste, revolucionare i autentične ljevičare širom svijeta, rođena je u poljskom gradiću Zamošć 1871 kao peto dijete siromašne židovske porodice. Djevojčica se u školi isticala neobičnom umnošću i uspjela je, usprkos siromaštva, studirati u Zǚrichu s cijelom plejadom ličnosti, koje će odigrati važnu ulogu u radničkom pokretu, u revoluciji te u intelektualnim domašajima Evrope početkom dvadesetog stoljeća. Po završetku studija Luxemburg se bavila političkom agitacijom u Poljskoj, ali zbog progona mora pobjeći iz zemlje te je od 1907 do 1914 predavala u Berlinu političku ekonomiju. Kad je izbio rat čvrsto je stala na antiimperijalističke pozicije i organizira niz pacifističkih manifestacija, zbog čega je uhapšena po nalogu cara Vilchelma II. Iako je osuđena na robiju, iz zatvora izlazi 1916 godine sa Karlom Liebknechtom nastavlja politički rad. Pacifistička djelatnost Rose Luxemburg, Karla Liebknechta, Clare Zetkin i Franza Mehringa predstavljaju, uz glas Jeana Jaurèsa u Francuskoj, kojeg su morali ubiti da bi otpočeli svjetski rat, jedine svijetle trenutke u općem pomračenju razuma cijelih nacija, što je dovelo do sveopćeg pokolja u interesu imperijalista i njihovih slugu.

Jorès i Luxenburgova pozivali su na generalni štrajk protiv rata, što će ih oboje doći glave. Smrt Rose Luxemburg osim sudbinskog gubitka za njemačku i poljsku revoluciju, značila je i gubitak izvanredne teoretičarke marksizma, koja je vrlo rano uvidjela golemu žilavost kapitalizma, što je ovaj crpi od imperijalizmu, te nije predviđala, za razliku od Lenjina i boljševika, njegov skori i munjevit kraj. Ipak, argumentirano se i neštedimice obračunavala sa socijaldemokratskim revizionizmom Bernsteina, a uz naglašeno nepristajanje na privatno vlasništvo ima historijsku zaslugu što nikad nije posumnjala da je jedina alternativa socijalizmu barbarstvo. Kao poljska Židovka zazirala je od nacionalističkih pokreta pa je čak izrazila sumnju i u lenjinistički princip samoopredjeljenja naroda, dijelom jer je doživjela krvavi uspon poljskog nacionalizma, a dijelom jer je smatrala da treba u svakom slučaju dati prednost klasnoj borbi i internacionalizmu. Iza tragedije te rijetke žene ostala su pisma iz zatvora, djela Kapital i njegova akumulacija te Revolucija u Rusiji, polemika s Lenjinom i mnogobrojni napisi inspirativni i uvijek aktualni, pravi rudnik misli i stavova, a svakako da svojevrsni kuriozitet predstavlja i činjenica što ju je dao ubiti njen vlastiti učenik, predsjednik socijaldemokratske vlade, Ebert. 

Suosnivač Spartakovaca ubijen zajedno s Rosom, Karl Liebknecht, bio je sin osnivača Njemačke socijaldemokratske partije, Wilhelma Liebknechta iz Leipziga. Pošto je završio pravo i političku ekonomiju te doktorirao, otvorio je s bratom Theodorom advokatsku kancelariju u kojoj je branio osuđivane socijaliste. Kao član socijaldemokratske partije bio je predsjednik Socijalističke Internacionale, a zbog djela Militarizam i antimilitarizam prvi put je uhapšen 1910. Potom postaje zastupnik Reihstaga , a 1914 osnovao je s Franzom Mehrigom, Klarom Zetkin, Paulom Levijem te Leom Jogichesom Savez Spartakovaca. Uskoro je uhapšen i upućen na front.

Oslobođen zbog bolesti ponovo je uhapšen 1916 i osuđen za veleizdaju. Po izbijanju revolucionarnog pokreta u Berlinu 1918 pušten je iz zatvora te je nastavio revolucionarno djelovanje i rad. Ekspresionistički pisac Döblin posvetio je najljepše stranice svog djela liku narodnog vođe te Liebknechtovim riječima na pogrebu žrtava revolucije 1918. Spartakovci izdaju novine «Crvena zastava», a u novembru 1918 Liebknecht proglašava Slobodnu socijalističku Republiku s balkona Berlinskog dvorca, svega dva sata nakon što je Philipp Schleidemann  proglasio Njemačku Republiku sa balkona Reichstaga 31 decembra 1918. Prvog januara 1919 osnovana je Komunistička partija Njemačke. Dana 6 januara Spartakovci su u Berlinu podigli ustanak na čelu kojeg su bili Karl Liebkneht, Klara Zetkin, Rosa Luxemburg i Leo Jogiches. Ustanak nije uspio - vojska ga je okrutno ugušila - bilo je mnogo žrtava. Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht oteti si 13 januara, a ubijeni vjerojatno 15 i bačeni u kanal rijeke Spree.

Tog hladnog siječnja nisu samo prestala kucati dva revolucionarna srca njemačkog naroda. Uništena su i dva sjajna uma, koja su umjela razumjeti i predvidjeti historiju. 

Jasna Tkalec