http://www.artel.co.yu/sr/reakcije_citalaca/2004-11-30_1.html

MEDJUNARODNI POLOZAJ SRBIJE I CRNE GORE
I STRATEGIJA NJENE SPOLJNE POLITIKE

BEOGRADSKI FORUM ZA SVET RAVNOPRAVNIH
Beograd, 27. novembar 2004. godine
ETNOGRAFSKI MUZEJ
Okrugli sto na temu: MEDJUNARODNI POLOZAJ SRBIJE I CRNE GORE I
STRATEGIJA NJENE SPOLJNE POLITIKE

Izlaganje: Vladislav Jovanovic


I Stanje medjunarodnih odnosa

Medjunarodni odnosi uopste, a posebno u Evropi i nasem regionu, vec
petnaest godina negativno uticu na sveukupni polozaj nase zemlje i
njenu spoljnopoliticku aktivnost.

Odnose u svetu karakterisu globalizacija kao svetski proces
medjuzavisnosti drzava i njihove sve vece upucenosti na povezivanje i
saradnju u prakticno svim sferama zivota, s jedne strane, i globalizam
kao doktrina kontrolisanja planetarnih procesa i neoimperijalne
dominacije SAD i njenih najblizih saveznika u NATO nad citavim
regionima, s druge strane. Taj trend je dramaticno naglasen posle 11.
septembra 2001. godine kada je vojni intervencionizam postao tekuce
sredstvo strategije i politike SAD, dok je NATO, kao vojno krilo
globalizma, nastavio sa geografskim sirenjem ka istoku Evrope sa jos
nedefinisanom krajnjim ciljevima. Proglasena je opasna doktrina
preventivnog udara i slogan "ko nije s nama, protiv nas je". Kao
potencijalne mete, na udaru su se nasle ne samo drzave koje stite
teroriste, vec i one koje se drze neutralno. Zamajac odmazde pokrenut
protiv svetskog terorizma jos traje i ne zna se da li ce se, kada i gde
zaustaviti. Unilateralizam je odneo dramaticnu prevagu nad
multilateralizmom. Svetska organizacija je gurnuta u stranu,
marginalizovana i svedena na humanitarne i administrativne aktivnosti.
Svet je pritisnut zebnjama zbog neizvesnosti daljeg razvoja i
mogucnosti novih providnih izgovora i ratova. Posle angloamericke
agresije i okupacije Iraka, gde su energetsko - strategijski razlozi
igrali mnogo vecu ulogu od bezbednosnih i humanitarnih obrazlozenja,
vec se postavlja pitanje koja zemlja je sledeca potencijalna meta.

Nema nikakve sumnje u to da se borba protiv globalnog terorizma
otvoreno koristi i za zaposedanje strategijskih tacaka u blizini
najbogatijih lezista nafte i gasa na Srednjem Istoku i u Srednjoj Aziji
- tom mekom trbuhu koji razdvaja potencijalne protivnike ili suparnike
SAD: Rusiju, Kinu i Indiju.

Agresivni i ekspanzivni unilateralizam SAD nije mogao ostati bez
posledica na drzanje ostalih cinilaca u svetskoj politici. Islamske
mase dozivljavaju vojne okupacije Avganistana i Iraka, zajedno sa
nastavljenom podrskom SAD Izraelu, pre kao antiislamske nego kao
antiteroristicke poteze, zbog cega opsti rat protiv islamskog terorizma
potencijalno preti da se degenerise u verski rat Zapada i muslimanskog
sveta. Iako je sa SAD povezana tesnim proatlantskim nitima saveznistva
i partnerstva, EU se, zbog nepruzanja podrske ratu protiv Iraka, ubrzo
nasla pod pritiscima SAD, koje mogu da uspore, pa i ugroze dinamiku
njenog integrisanja i promovisanja kao samostalnog cinioca u svetskim
poslovima. Pored tradicionalno proamericke Velike Britanije, SAD su u
nedavnom prosirenju EU na evropski Istok stekle nove mogucnosti njenog
sapinjanja i blokiranja. Suprotstavljanjem Nove Evrope Staroj Evropi i
insistiranjem na prijemu Turske u clanstvo EU, SAD realno racunaju s
tim da ce to Uniju naterati da se i narednih godina vise bavi sobom
nego kritikom americke spoljne politike. Ali, i kad bi SAD bile lisene
tih mogucnosti uticanja na procese u EU, Evropa ce jos duze vremena,
bar sledecih deset godina, imati vise koristi od zadrzavanja statusa
mladjeg partnera i saveznika SAD nego od otvorenog rivalstva i
suparnistva sa njima.

Politiku neizazivanja SAD, sem kad se radi o najuzem krugu vitalnih
nacionalnih interesa, slede i Rusija, Kina, Japan, Indija, Brazil i
Iran, da i ne pominjemo ostale manje velike i razvijene zemlje. Iako
osudjuju americki unilateralizam i preferiraju multilateralizam, one se
ne odlucuju za cvrsce oblike multilateralnog okupljanja kao protivteze
moci i samovolji SAD. Umesto toga, radije jacaju svestranu medjusobnu
saradnju, a kada se pojavljuju kao grupacija, to oprezno cine pod
kisobranom borbe protiv medjunarodnog terorizma i pokrivanja trajnih
energetskih potreba. Izuzetak predstavlja povecana politicka i
ekonomska aktivnost Rusije u nekim zemljama tzv. bliskog inostranstva,
gde se njeni dugorocni interesi sukobljavaju sa strategijom SAD da
prodru sto sire i dalje u tzv. meki trbuh bivseg SSSR i sprece
obnavljanje "ruske imperije" u buducnosti.

Iza takvog predostroznog zauzimanja "garda" prema sve osionijim SAD i
njihovim neprekidnim usavrsavanjem novih vrsta oruzja, skriva se
latentna borba za ocuvanje postojecih ili sticanje novih energetskih i
sirovinskih resursa u pojasu od Bliskog istoka, preko Kavkaza i Srednje
Azije do granice Kine. Borba protiv medjunarodnog terorizma i kurs
sirenja demokratskih vrednosti na ostale geografske regione, sprecavaju
da se od drveca vidi suma. Kontrola postojecih i zaposedanje novih
bogatih izvorista nafte, gasa i ostalih vitalnih sirovina, a uskoro i
bogatih izvora sveze vode, postaju sve vise glavni pokretaci americkog
vojnog intervencionizma i autoritarnog politickog dianmizma, kao i
strategijskog razmisljanja i regionalnog multilateralizma drugih vecih
i razvijenih zemalja.

U senci ucestalosti americkih vojnih intervencija, raznovrsnih pretnji
pojedinim zemljama i stalnog povecavanja vojnog budzeta SAD, odvija se
i proces jacanja vojnih potencijala i odbrambenih mogucnosti Rusije,
Kine, Indije, Brazila i Irana, dok EU jos cvrsto vezuje NATO i sprecava
je da, bar u dogledno vreme, stekne kakvu-takvu vojnu samostalnost u
odnosu na starijeg saveznika SAD.

U drugom mandatu predsednika Busa treba pre ocekivati nastavljanje nego
modifikovanje unilateralizma SAD. Medjunarodni odnosi ce besumnje
prolaziti kroz nova teska iskusenja i krize, posebno ako bi se
isprovocirao neki oruzani zaplet sa Sirijom, Iranom ili Severnom
Korejom. Posle nasilnog ulaska Pakistana u privilegovani nuklearni
klub, povecace se broj zemalja koje ce jedinu verodostojnu zastitu od
vojne samovolje SAD ili NATO traziti u razvoju i posedovanju nuklearnog
odvracivaca, sto ce uzrokovati ostru reakciju, a verovatno i odmazdu
SAD ili Izraela.


II Stanje na Balkanu

Nepovoljan razvoj odnosa snaga u svetu nije zaobisao ni nas region. Ni
u jednom drugom delu sveta nije podanistvo SAD, EU i NATO toliko
izrazeno kao na Balkanu. Nigde nema toliko protektorata i idolatrije
prema evroatlantskim integracijama kao na tzv. Zapadnom Balkanu. Ni u
jednom drugom regionu nije praksa dvostrukih arsina i licemerne galame
dostigla takve razmere i perverznost kao na nasem prostoru. Spomenuti
centri moci unilateralno su proglasili Balkan svojom iskljucivom sferom
uticaja i ponasaju se kao pravi sizereni.

Pritiscima svake vrste i neravnopravnom tretmanu posebno je izlozen
srpski narod, koji se otvoreno tretira kao porazena strana i od kojeg
se ultimativno trazi da prihvati sve diktate, ukljucujuci i onaj da ima
genocidnu proslost i da mora da izvrsi sopstvenu denacifikaciju.

Pod okriljem takvih monstruoznih optuzaba i zahteva, vrse se svakovrsni
pritisci na Srbiju da prihvati konacan gubitak svoje hiljadugodisnje
provincije i duhovne kolevke - Kosova i Metohiju, a na Srbe u Bosni i
Hercegovini da se pripreme na lisavanje dobitaka iz Dejtonskog
sporazuma kao rezultat dosadasnjih i buducih negativnih presuda Haskog
tribunala. Pored dvostrukih arsine rezervisanih samo za Srbe, samo se
od Srbije ocekuje i trazi da pristine na teritorijalno umanjenje kao
uslov za ulazak u evroatlantske integracije.

Iz gore navedenog proizlazi da je medjunarodni polozaj Srbije i Crne
Gore, a posebno Srbije, veoma tezak i, na prvi pogled bezizlazan,
ukoliko ne pristine na moralno i teritorijalno sakacenje, tj. na ulazak
u evroatlantske organizacije sa genocidnom stigmom i teritorijalnom
zrtvom.

Zbog odsustva i minimalne svetske i evropske ravnoteze, prepusteni smo
volji, ili bolje reci samovolji, zapadnih centara moci, koji vojno,
politicki, ekonomski i medijski kontrolisu ceo region i diktiraju svoje
uslove saradnje i organizovanja. Nas nezavidan strategijski polozaj jos
vise otezavaju vazalni i epigonski odnos zvanicne vlasti posle
petooktobarskih politickih promena prema svemu sto dolazi sa Zapada i
duboka podeljenost gradjana Srbije na dva antagonisticka dela. Istorija
nas nije postedela tog endemskog prokletstva ni u sadasnjem mozda
najkriticnijem trenutku naseg postojanja kao modernog naroda.

Postavlja se pitanje postoji li neki drugi izlaz iz sadasnje pat
situacije za nasu zemlju i narod osim izlaza kojim je krenula vlast
posle 5. oktobra 2000. godine i nacina
na koji je to cinila. Izlaz koji bi bio manje bolan, manje
ponizavajuci, manje degradirajuci i manje gubitnicki?!

U potrazi za alternativnim putem, treba da podjemo od toga sta
spomenuti zapadni centri moci, kao i nasi susedi, znace za nas i sta mi
znacimo, ili mozemo da znacimo za njih. Treba se osloboditi
defetisticke predstave da su medjunarodni odnosi, posebno bilateralni,
jednosmerna ulica, tj. da u njima postoji samo davanje bez uzimanja,
samo izvrsavanje bez pregovaranja, samo zaduzivanje bez protivusluga.

Moze da zvuci paradoksalno, s obzirom na to da je svet u celini usled
jacanja intervencionisticke politike SAD I NATO, postao manje stabilan
i sa neizvesnijom buducnoscu, ali upravo takav razvoj pruza nam
potencijalne mogucnosti za oslobadjanje od "pretesnog zaketa" i
dobijanje nesto sireg manevarskog prostora. Naime, antiteroristicki rat
koji SAD vode na planetarnom planu protiv najcesce nevidljivih
neprijatelja, nepredvidivih namera i akcija, zahtevace od SAD da sto
pre ucvrste nedovoljno stabilizovane regione, u koje spada i Balkan,
kako bi se mogle u punijoj meri posvetiti obracunavanju sa glavnom
opasnoscu. S druge strane, u meri u kojoj ce se obracuni sa terorizmom
rasplamsavati, ti obracuni ce neizbezno poprimati - zelelo se to ili ne
- sve ozbiljnije crte sukoba sa radikalizovanim islamskim svetom, sto
moze voditi slabljenju americkog poverenja i oslanjanja na
tradicionalne islamske zemlje i saveznike.

Posto se stabilizovanje Balkana kao hitne potrebe americke globalne
strategije ne moze ni valjano ni trajno postici bez nase zemlje kao
njegovog geografskog sredista, njen znacaj i ulog u americkoj politici
srazmerno ce jacati, posebno u svetlu glasanja americkih Albanaca za
Busovog izbornog protivnika i uticaja islamskih fundamentalista na
muslimanski zivalj na Kosmetu, u BiH i Albaniji. Zbog tog neocekivanog
povoljnog vetra u nasa usamljena jedra, verovatno se priblizava
trenutak kada ce SAD poceti da shvataju da samo sa nasom zemljom, a ne
bez nje, a jos manje protiv nje, mogu da postignu zeljenu regionalnu
stabilnost koja ce na duzi rok garantovati bezbednost njihovih interesa
i biti pouzdani oslonac njihovog ukupnog prisustva.

Zbog perspective ovakvog moguceg zaokreta SAD prema nasoj zemlji i
njenim interesima, bilo bi nepromisljeno i stetno koristiti americku
zaokupljenost u Iraku i na Bliskom istoku za igranje na kartu Evropske
unije protiv SAD na Balkanu, jer je njihova politika prema nasoj zemlji
na duze vreme komplementarna i tesno sinhronizovana. Cak i ako SAD,
zbog svojih novih prioriteta, prepuste EU vecinski uticaj i
angazovanost na Balkanu, njihovi zajednicki ciljevi prema nama ostace
neizmenjeni, jer su identicni i dugorocni.

Iako u najnezahvalnijem medjunarodnom polozaju u poslednjih sto godina,
nasa zemlja poseduje realni partnerski potencijal, znacajan
geostrategijski polozaj i nezanemarljiv demografski i ekonomske
prostor, sto je cini privlacnom za druge i daje joj solidnu pocetnu
pregovaracku poziciju. Ali, da bi se taj potencijal mogao korisno
valorizovati u odnosima sa drugima, potrebno je prethodno ispuniti neke
neophodne uslove.


III Strategijske premise

Polazeci od svega sto je napred receno, strategija nase zemlje u
oblastima spoljne politike i medjunarodnih odnosa treba da se zasniva
na sledecim premisama:

1. U odnosima i saradnji sa susednim zemljama i zapadnim centrima moci
ne smemo niposto da prihvatimo da smo "porazena" zemlja i narod, sto
nam se sugerise preko nastavljanja politike uslovljavanja, pretnjama
novom izolacijom, neizbalansiranom politikom i praksom Haskog tribunala
i insistiranjem BiH i Hrvatske na tuzbama za agresiju i genocid kod
Stalnog medjunarodnog suda pravde u Hagu. Utoliko vise sto cinjenice ne
potkrepljuju takvo stanoviste:

a) Sporazum u Dejtonu je postignut na bazi kompromisa tri zaracene
strane, a ne na bazi pobede bilo koje od njih.
b) Kosovo i Metohija je agresijom NATO fakticki otrgnuto od Srbije, ali
njen suverenitet nije osporen a privremenu administrativnu vlast nad
njim imaju OUN, pred cijim autoritetom je NATO na kraju morao da
ustukne.
c) Hrvatska je odnela vojnu pobedu nad Srbima u Kninskoj krajini, ali
je to postigla nasilnim zauzimanjem Zona pod zastitom mirovnih snaga
OUN i vrsenjem ratnog zlocina najveceg etnickog ciscenja u gradjanskim
ratovima na prostoru ranije SFRJ.

Uprkos tim nespornim cinjenicama, zapadni centri moci uporno nastoje da
tendencioznim prikazivanjem dogadjaja tokom jugoslovenske krize i
angazovanjem nekih nasih nevladinih organizacija koje sirokogrudo
sponzorisu, kao i nekih politickih licnosti iz vlade DOS,
indoktriniraju nasu javnost da su Srbi i Srbija porazena strana i da
zbog toga treba da izvrse tzv. katarzu i prihvate sve posledice koje iz
poraza proizlaze. Zato je od vitalne vaznosti za nas narod i drzavu da
se takvim nastojanjima najodlucnije i argumentovano suprotstavljaju.

2. Bez obzira na takve pokusaje zapadnih centara moci, nasa zemlja
treba da razvija afirmativan prilaz prema razvijenom svetu i procesima
njegove integracije i da nastoji da, pod ravnopravnim uslovima, u
dogledno vreme bude njihov sastavni deo. Pored vlastitih interesa da
nas vide u svojim okvirima, ti centri moci, a narocito Evropska Unija,
imaju i nemerljiv istorijski dug prema nasem narodu i drzavi, jer su
pre cetrnaest godina najneposrednije doprineli dezintegrisanju i
rasturanju dotle najintegrisanijeg dela na evropskom kontinentu - SFRJ,
ciji nivo zajednistva EU jos nije dostigla niti ce uskoro dostici.

3. U razvijanju odnosa i saradnje sa susedima i drugim zemljama, a
posebno sa integracionim celinama, moramo se cuvati oba opasna
ekstrema: kako konfrontacije tako i kapitulacije. Oba predstavljaju put
bez povratka. Politika konfrontacije vodi u razvoj koji se najcesce ne
moze kontrolisati, sto je protivno principu predvidivosti u spoljnoj
politici. A politika kapitulacije spusta nas odmah ispod praga
ravnopravnosti sa drugim zemljama i nase osnovne nacionalne i drzavne
interese ostavlja nezasticenim i na volju drugima. Zato vodeca i trajna
maksima nase spoljnopoliticke strategije mora biti: ni konfrontacija ni
kapitulacija. Samo realna i odgovorna, principijelna i racionalna,
nacionalna i internacionalna spoljna politika moze nas zastititi od oba
ova ekstrema. Taj srednji put je ne samo respektabilan nego i jedini
moguc ukoliko zelimo da budemo subjekat a ne objekat u medjunarodnom
zivotu.

4. Spoljnopoliticka strategija svake zemlje mora se zasnivati na
postovanju vlastite nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalne
celokupnosti. Nije slucajno sto svi ustavi modernih drzava sadrze takvu
afirmativnu odredbu. Te vrhovne vrednosti mogu biti ogranicavane ili
smanjivane samo slobodnim pristankom drzave u pitanju, a ne nametanjem
sa strane. Nazalost, nasa drzavna zajednica, a posebno Srbija, vrvi
upravo od primera spoljnog nametanja ogranicenja nezavisnosti i
suvereniteta nase zemlje, kao i pritiscima da pristine na gubitak
jednog dela svoje drzavne teritorije. To je razlog vise da ove vrhovne
vrednosti zauzmu u nasoj spoljnoj strategiji primarno mesto i budu
nedodirljive za druge. Odricanje od dela nezavisnosti i suvereniteta
radi integrisanja u moderni svet moze biti samo akt slobodne volje nase
zemlje, dok se odricanje od Kosova i Metohije ili bilo kog drugog dela
teritorije nase zemlje mora zabraniti i iskljuciti posebnom ustavnom
odredbom.

5. Kao sto se ne moze kvalifikovano i respektabilno ucestvovati u
medjunarodnom zivotu bez postovanja vlastite nezavisnosti, suvereniteta
i teritorijalnog integriteta, isto tako ne moze se steci uvazavanje
nacionalnih i drzavnih interesa od strane drugih zemalja i
integracionih celina bez insistiranja na jednakosti i ravnopravnosti.
To je sine qua non medjunarodnih odnosa. Pristanak na manje
ravnopravnosti ili cak prihvatanje neravnopravnosti u odnosima sa
drugim zemljama, sto se, nazalost, desavalo i desava i sa nasom
zemljom, predstavlja recept za siguran poraz u odbrani vlastitih
interesa i ciljeva. Princip ravnopravnosti nije nikakav akademski ili
teoretski hir, vec uslov koji izvire iz same prirode medjunarodnih
odnosa. Zemlja koja se striktno ne drzi tog principa, ne moze ocekivati
da ce njenu ravnopravnost postovati drugi. Nasa zemlja mora sto pre da
se izbori za ravnopravni polozaj i tretman, sto podrazumeva mnoge
korekcije u strategiji dosadasnje spoljne politike.

6. Zemlja koja cvrsto ne stoji iza svojih najvisih vrednosti i ne
insistira na ravnopravnosti u medjunarodnim zivotu, ne moze ni da tvrdi
da joj je stalo do svog dostojanstva. Stalno vodjenje racuna o
dostojanstvu zemlje nije stvar nacionalne sujete ili puke forme, vec
imperative real politike, cije potcenjivanje neminovno proizvodi stetne
posledice za zemlju. Dostojanstvo zemlje je sinonim za njenu
nezavisnost i suverenitet. U praksi nase zemlje ima primera da se
strani ambasador poziva na sednice vlade, ili da se strani drzavljani
zaposljavaju na visokim polozajima u kljucnim ministarstvima. Puna
konfuzija i kakofonija slobodnih razmisljanja i neutemeljenih predloga
postoje u vezi sa Kosovom i Metohijom. Takva praksa nije preporuka
drugima da nasu zemlju uzmu ozbiljno, ali jeste zahvalan motiv i poziv
zainteresovanim spoljnim ciniocima da nasu politicku nesredjenost i
neorganizovanost iskoriste protiv nasih interesa i ciljeva.

7. Nerazdvojno od dostojanstva zemlje je pitanje reciprociteta. Odnosi
elementarne jednakosti medju drzavama ne mogu se odrzavati bez primene
reciprociteta. Zemlja koja to ne cini ili cini neredovno, fakticki se
odrice dela svog suvereniteta. Propustanje primene reciprociteta
narusava ravnotezu u odnosima i otvara vrata drugim pritiscima i
ustupcima. Nazalost, u poslednje cetiri godine nasa zemlja se vise puta
odricala reciprociteta u odnosima s pojedinim zemljama, sto ni u jednom
slucaju nije bilo kompenzirano, a u primeru povlacenja protivtuzbe za
genocide protiv Hrvatske kod Stalnog medjunarodnog suda pravde u Hagu
nas tadasnji ministar spoljnih poslova je procesno ravnopravan polozaj
nase zemlje samovoljno, potezom pera, pretvorio u neravnopravan i time
bitno otezao nasu dalju odbranu.


IV Strategija u tekucoj spoljnoj politici

Samo ako u odnosima sa drugim zemljama i organizacijama imamo pred
ocima sve spomenute premise i od njih ne odstupamo bez unapred
osigurane adekvatne protivnaknade, nasa zemlja moze racunati na casno
mesto u medjunarodnim odnosima koje joj po definiciji pripada.

1. Nase nesumnjivo opredeljenje za evropske integracije ne sme da bude
razlog za odustajanje od nekih od spomenutih premise, vec dodatni motiv
da na njima s punim pravom insistiramo. Tim vise sto pregovori za
uclanjenje u EU ili u Partnerstvo za mir odrazavaju uzajamnost
interesa, a ne povlascenost jedne i podredjenost druge strane. To
konkretno znaci da ne treba da ulazimo u pregovore ako oni unapred
dovode u pitanje - posredno ili neposredno - teritorijalnu celokupnost
Srbije ili se od nas ocekuje da pristanemo na manje ravnopravan polozaj
nego ostale zemlje u regionu i Istocnoj Evropi. Da smo se toga drzali i
sacekali da EU i NATO prve iskazu svoj interes za institucionalno
povezivanje s nasom zemljom (koji nije manji od naseg interesa da se u
njih jednog dana integrisemo), bili bismo u mnogo ravnopravnijem
polozaju i ne bismo morali da ispunjavamo teske uslove pre otpocinjanja
pregovora. Posto se najvise spekulise sa buducim statusom Kosova i
Metohije, u pregovore sa spomenutim organizacijama treba da udjemo tek
posto od njih dobijemo precizna i javna uveravanja da priznaju
integralne granice Srbije sa Kosmetom kao njenim nerazdvojnim delom.
Svako precutkivanje tog pitanja s nase strane i propustanja da takvo
uveravanje zatrazimo, bice tumaceno kao najava naseg odricanja od te
Pokrajine.

2. Kao i sa EU, nasi buduci odnosi sa NATO ne smeju da budu na nasu
stetu. Oni bi to sigurno bili ako bismo odustali od tuzbe protiv deset
zemalja NATO pred Stalnim medjunarodnim sudom u Hagu bez istovremenog
povlacenja spomenute tuzbe BiH protiv nas pred istim sudom. Argumenat
NATO da nije logicno da trazimo clanstvo u Partnerstvu za mir i
istovremeno insistiramo na spomenutoj tuzbi veoma je neubedljiv u
poredjenju sa dva milenijuma starim pravnim pravilom o obavezi naknade
stete i moralnim i politickim dugom NATO da nasoj zemlji nadoknadi
stetu koju je pocinio tokom nezakonitog tromesecnog bombardovanja. Ako
bismo povukli spomenutu tuzbu bez spremnosti NATO da nadoknadi
pricinjenu stetu, to bi znacilo posredno saglasavanje sa opravdanoscu
agresije protiv nase zemlje. Neubedljivost argumenta NATO ogleda se i u
tome sto su SAD ultimativno trazile da uspostavimo diplomatske odnose i
razvijemo bilateralnu saradnju sa BiH bez obzira na to sto je pred
istoimenim medjunarodnim sudom protiv SRJ podnela tuzbu za agresiju i
genocid. Ako su SAD i druge vodece zemlje NATO stajale na stanovistu da
ta mnogo neugodnija i teza tuzba nije prepreka za institucionalizovanje
nasih bilateralnih odnosa i saradnje sa BiH, zasto onda smatraju da
nasa mnogo bezazlenija tuzba za naknadu stete predstavlja nepremostivu
prepreku za institucionalizovanje saradnje nase zemlje i NATO.

3. Nezavisno od toga da li ce EU i NATO uvazavati nase drzavne
postulate (teritorijalni integritet Srbije i ravnopravni tretman), ili
ce ih ignorisati i nasu kandidaturu za clanstvo uslovljavati nasim
pristankom na odvajanje Kosmeta od Srbije, nasa zemlja treba da ima,
kao svaka odgovorna zemlja, alternativna resenja koja ce je zastititi
od eventualne izolacije i garantovati nesmetan i bezbedan razvoj.

Ta alternativna resenja logicno se nude i sastoje se iz:
a) prosirivanja trgovinskih povlastica EU na neodredjeno vreme,
b) razvijanja ekonomsko-strategijskog partnerstva sa Rusijom, Kinom,
Ukrajinom, Belorusijom, Indijom, Japanom i Brazilom i aktiviranja
ekonomske saradnje sa tradicionalno prijateljskim zemljama u tzv.
trecem svetu,
c) prosirivanja trgovinskih i ekonomskih odnosa sa SAD i zakljucivanja
posebnog vojnog ugovora o iznajmljivanju jedne ili dve vojne baze
(ukljucujuci i Bondstil), na ograniceno vreme, uz odgovarajucu novcanu
naknadu, po ugledu na slicne ugovore koje su sa SAD ranije zakljucile
Turska, Grcka ili Spanija,
d) ponude zakljucenja regionalnog pakta o nenapadanju i pretvaranju
Balkana u zonu mira, stabilnosti i ravnopravne saradnje.

Takvim alternativnim resenjima nasa zemlja bi zadrzala aktivnu i
konstruktivnu politiku, "kupila" neophodno vreme i sacuvala perspektivu
povratka na prioritetno resenje - ravnopravno i integralno prikljucenje
evropskim integracijama i Partnerstvu za mir ako se i kada se za to
stvore povoljniji uslovi.


V Nacionalni konsensus i vlada nacionalnog spasa

Medjutim, ni prioritetno opredeljenje ni alternativna resenja nece biti
na vidiku realnih mogucnosti ako se nasa zemlja prethodno ne preuredi i
organizuje, privreda ne izadje iz umrtvljenosti i stabilizuje, narod ne
ozdravi od proslosti i endemski dubokih podeljenosti i zemlja ne
definise minimum najbitnijih nacionalnih i drzavnih interesa i pocne da
ih stiti i objasnjava jednim glasom.

Da bi nasa zemlja delovala uverljivo na druge, mora prvo da stekne
izgubljeno poverenje u sebe. Ne postoji drugi efikasan i plodotvoran
nacin da se to postigne do ostavljanja proslosti na miru, prevladavanja
istorijskih i novih podela i zakopavanja ratnih sekira od strane
politickih stranaka.

Pred monumentalnim zadacima obnove i sveukupnog stabilizovanja nase
zemlje, bez cega zastita i ocuvanje osnovnih nacionalnih i drzavnih
interesa nisu realno moguci, nijedna politicka stranka, sama ili u
koalicijama sa drugim slicnim strankama, ne moze da ponese teret
odgovornosti. To moze da ucini samo istorijski dogovor svih politickih
stranaka zastupljenih u parlamentu o obrazovanju vlade nacionalne sloge
ili nacionalnog spasa sa prihvatanjem moratorijuma na stranacke
aktivnosti za period od tri - pet godina, tokom kojeg bi se vlada
nacionalne sloge usredsredila na resavanje kljucnih nacionalnih i
drzavnih pitanja, oko kojih bi prethodno bio postignut cvrst i trajan
nacionalni konsensus. Sto pre dodje do takvog svestranackog sporazuma,
to bolje za Srbiju i nas narod. Ako su sindikati Leha Valense i general
Jaruzelski mogli da prevazidju dubine medjusobnih podela i postignu
poljski istorijski sporazum, koji je Poljsku izvukao iz opasnog
antagonizma i beznadja i stavio je na sine brzog napretka, zasto bi za
nase politicke stranke takvo nacionalno jedinstvo u ime visih narodnih
i drzavnih interesa bilo nemoguce? Vreme je da biraci testiraju
politicke stranke na takvom zadatku.