Intellektuelle melden sich in Hintergrund zu Wort. Kommentare zur Grass-Debatte von Moshe Zuckermann, Noam Chomsky, Domenico Losurdo, Rolf Verleger, Ekkehart Krippendorff, Norman Paech, Adam Keller, Michel Warschawski, Tariq Ali, Yonatan Shapira, Yakov M. Rabkin, Moshé Machover, Brian Klug, Enzo Traverso, Gilbert Achcar und Jean Ziegler
Oštre reakcije na pesmu slavljenog i osporavanog nemačkog pisca
Günter Grass: Ono što se mora reći
Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.
To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.
Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama – iako potajno –
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?
Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena.
I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.
Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.
Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci –
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.
I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.
Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći
___
(pjesmu s njemačkoga preveli Anne-Kathrin Godec i Miljenko Jergović)
« Ce qui doit être dit »
Source: Süddeutsche Zeitung (Allemagne)
Traduit de l’allemand par Olivier Mannoni