„Anđeli iz Novoga Sada“ – Brodski dnevnik

(prevela: Jasna Tkalec <This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.>)

Rat u bivšoj Jugoslaviji. Kosovo. Htio bih vam „ispričati“ ovu pjesmu, počevši od „linija“ koje sam slijedio da je napišem, opisati trenutke koji su mi poslužili kao inspiracija i koji su me doveli dovle, gdje jesam. Obično pjesma ne nastaje samo iz jedne crte, već se ide uzduž jedne od linija, a onda se slijede i mnoge druge, koje se ukrštaju, uatim se kreće se drugim putevima, a zatim se posrće i odbacuje na rub. Prije no o jednoj liniji može se govoriti o skupini vrlo različitih crta, nepredviđenih, nenadanih,koje daju perspektivu ...a to je pjesma.

Uvijek kad me put nanese kroz Pisu, ukoliko imam koji sat vremena idem na Torre dei Miracoli (Toranj čudesa)...No prije no što se popnem na Toranj idem na monumentalno groblje, da uživam u slici „Trijumf smrti“. To je nevjerojatan prizor, velika freska koja svaki put u meni izaziva veliko uzbuđenje. Herman Hesse u svojoj biografiji „Iz Italije“govori o njoj kao o moćnoj slici, koja i danas obuzima dušu promatrača svojim grobnim sjenama i natjerava ga na pogubne misli“. Radi se o melanholičnom misticizmu srednjevjekovlja na izdisaju.

Anđeli u mojoj pjesmi su prikaze, koje bi se mogle naći na toj slici, to su poludemoni ili u najmanju ruku anđeli, koji su prošli kroz pakao...

Mogu kazati da je ta slika jako utjecala na duh pjesme o kojoj vam govorim.

Oduvjek sam osjećao da je rat na Kosovu bio osnivački pakt  Nove Evrope, Evrope koju poznajemo danas, Evrope nakon Pada zida, da se dobro razumijemo.  E, pa kako je znano, u svakom osnivačkom aktu neophodna je sakrifikalna žrtva, a u ovom slučaju bio je to srpski narod.  On je prikazan kao neprijatelj, kao čudovište, koje treba žrtvovati novom poretku Evrope. Sve ostalo, ratne strahote i užasi, posljedica su upravo onog, ko je sve to htio, ko je sve to izazvao, a zatim je ostao skrštenih ruku i samo promatrao – bila je to Evropa.

Druga linija koju sam slijedio bilo je djelo René Girarda o žrtvi. Tokom posljednjih decenija Girard je pomno ispitao dinamiku žrtvovanja i pogotovo koncept žrtvenog jarca, u kojem je vidio trenutak učvršćivanja društvenih veza mitskih kultura.  U procesu otpočetom prije dvadeset godina knjigom  „Nasilje svetog“ , istraživačko djelo Girarda postalo je sve specifičnije i sve pažljivije prema temeljnoj vrijednosti , u mitskim kulturama, ritualnog žrtvovanja te  značenja povezanosti žrtvovanjem kao i njegovog cikličkog ponavljanja.

Mitovi osnivanja (Romul, Kain) izvrsno predstavljaju karakter mimetiziranog nasilja, na kojem je nastao društveni ugovor mitske antropologije. Društvo je mjesto stvaranja i ponavljanja mimetiziranih –prikrivenih –požuda i želja za oponašanjem te  rivaliteta i antagonizama, što ih takve želje stvaraju. Socijalna struktura postaje teren interakcija i kontradikcija, frustracija, i zavisti, kamen posrtanja društvenih zajednica. Društvo obnavlja svoj (p)akt spajanja u zajednicu putem rita prolijevanja krvi žrtvenog jarca. Svi protiv svih na kraju biva razrješeno kao svi protiv jednog. Piše Girard: „Ako se ljudi uspiju uvjeriti da je samo jedan među njima odgovoran za cijelu nasilnu mimezis (pretvorbu), ako u njemu uspiju vidjeti 'mrlju'koja ih sve prlja i zaražava, ako zaista budu jednodušni u tom uvjerenju, tada će to vjerovanje biti potvrđeno /.../ Uništavajući biće koje se prinosi na žrtvu, ljudi će biti uvjereni da su se riješili zla“.

Jack Abott piše o viejtnamskom narodu u knjizi „Trbuh zvijeri“: „...bili su to krhki ljudi, koji su uživali u slobod noj ljubavi“= bili su blagi za vrijeme mira...a zatim su došli Amerikanci ...i taj je užas na kraju napravio je ljude poput Pol Pota ! Kako bih još izoštrili sliku o tome što je bio rat u bivšoj Jugoslaviji i kako ne bih bio uklopljen u zbor zapadnog „pojednostavljenog viđenja“ užasa počinjenih u „etničkom“ ratu i kako i ja ne bih upro prsto u žrtvenog jarca i iz Osjećaja pravde prema srpskom narodu poslužile su mi knjige Petera Handkea „Zimsko putovanje“ i „Dodatak dugom zimskom putovanju“.

Prva knjiga, koja nosi podnaslov „pravda za Srbiju“, jeste putovanje pisanjem uspomena. Protiv laži i pojednostavljenja Zapada i njegovih sredstava komuniciranja o jednom strašnom ratu, koji s mnogih gledišta još uvijek nije završen. Druga knjiga je put kroz bol i žaljenje kroz jednu realnost bez perspektive, kojoj je oduzeta sadašnjost i vjera u trajnu budućnost „najljepšu i najveću“, što je jedna generaciju može ostaviti u amanet generaciji, koja dolazi.

Te dvije knjige potsjetile su me na klasično štivo iz slavenske literature „Most na Drini“Srbina Ive Andrića. Ta mi je knjiga vratila viziju Mosta! Muslimani, kršćani, Židovi, neprijatelji kroz vijekove, oko tog mosta nađoše se , shvativši svoju zajedničku prirodu, prirodu ljudi, koja prevazilkazi ideologije te su iskušali mogućnost međusobnog razumijevanja. Zato je svaki most simbol moguće komunikacije i ljubavi među ljudima; zato svaki most, pa tako i most na Drini, ima Anđela čuvara, kojeg je poslao Alah da ga blagoslavi i sačuva. Jer ne postoji most koji nije božjeg porijekla: u početku Alaha potresoše nedjela Sotone, koji je, iz mržnje prema ljudskom rodu, bjesomučno izgrebao zemlju i tako izazvao duboke rasjede, provalije, rijeke, i ponore, s ciljem da spriječi da se ljudi međusobno nađu, da omete putnike. No bog popsla anđele, koji raskriliše svoja  krila nad ponorima i nad rijekama, tako da ih ljudi mogu prelaziti; onda ljudi počeše graditi mostove. A Alah se raduje zbog onih, što grade mostove i česme: i tako posla anđela da čuva most na Drini i anđeo će ostati na Drini, dokle god bog bude želio da most postoji. Andrić je, kako je kazao Cronia, „pjesnik romantične Bosne, Bosne iz historije,  one istinske Bosne, u kojoj se od dolaska Turaka do naših dana ukrštaju rase, religije, duhovne koncepcije i različite društvene institucije, često antitetske; u čijem pejzažu, pozornici ratova, ubojstava, nasilja i patnji, živi i stvara vrlo raznorodna galerija turskih paša i vezira, austrijskih oficira i katoličkih fratara, trgovaca i vojvoda, ljudi i žena svih vrsta, sa svojim nagonima i strastima, sa njihovim običajima i navikama“. Ako je istina da Andrićevim djelom dominira „težina sudbine, koja se mora izvršiti“ isto je toliko istina, da ispod površine teče rijeka nade, napor da se prebrode etničke i religijske podjele i da ljudi prepoznaju svoje jedinstvo. Zacijelo, historija uvijek slama ove nade, pa ipak, katkada su činjenice dozvolile ljudima da se prepoznaju upravo u ovoj zajedničkoj nadi: upravo to je poetska simbolika mosta na Drini. MOST! Tako se mogla zvati ova pjesma...

Paolo Rumiz napisao je u „la Repubblica“: „U zemlji koja je sama po sebi most između svjetova, mostovi još uvijek imaju posebno značenje, koje je kod nas izgubljeno. Svaki most što je srušen jeste jedna granica više i jedna mogućnost manje za pomirenje. U osam godina rata srušeni su najstariji mostovi, kako bi se iz korijena iščupali simboli pripadnosti prije no iz vojnih razloga. Instinktivno su mladi Beograda izabrali ovih dana da budu ljudski štitovi sa svojom pjesmom i igrom ne kraj crkava ili spomenika , već uz mostove Save“.

Dobitnik Nobelove nagrade Andrić je napisao: „Gdje god na svijetu krene ili se zaustavi moja misao, nailazi na vjerne i  vrijedne mostove, kao na vječnu i nikad zadovoljenui želju čovjeka da poveže, pomiri i ujedini sve ono što stoji pred našim duhom i pred našim očima i što nam je pred nogama, kako ne bi bilo podjela, suprotnosti, prekida. Mostovi su važniji od kuća, svetiji i korisniji od hramova, pripadaju svima i jednaki su za sve, uvijek mudro izgrađeni na mjestu na kojem se ukršta najveći dio ljudskih potreba“.

Napisao sam ovu pjesmu jer ne treba demonizirati ni jedan narod, jednog dana je na redu srpski narod, ali nekog drugog dana može se to dogoditi i mome narodu.

Nikad se ne smije identificirati narod sa svojim ekstremistima!

Pa i dan danas osjećam, kao komunista,  duboki stid u odnosu na srpski narod, jer je upravo vlada D'Aleme dozvolila vojnu intervenciju na Kosovu, nakon što je to odlučio NATO. Mislim da je u tom času došao kraj historije talijanske ljevice. Od tada pa nadalje više ništa nije bilo kao ranije.

Za ovu pjesmu tražio sam suradnju maestra Stefana Campolucci i njegovog violinskog orkestra. Ona će unutar ploče predstavljati posebnu i jedinstvenu epizodu. Da se razumijemo: bit će to pjesma kao „ Il  Buco del Diavolo“ (Đavolja rupa) i“oltre“ (Preko)...uz aranžman, koji je nešto između onog Morriconea i Karaidroua.

ANĐELI  U NOVOM SADU

Bio je tad upravo kraj Velikog Potopa

sjedeći na Obali

riječi molitve izustiše k'o iz topa

šarenoj Dugi.

Nosili su krstove

izvezene na mjestu srca

a stopalo zmiju im savi

ubijenu iz Ljubavi

Stizali su poput Obećanja

nosili su  Odgovor na

Crni Vrisak majke

nad mrtvim snijegom rake

Kretali su se s pjesmom

u vrijeme zbog rata

 zabranjenig sata

silazili sa periferija neba

i prošli su kroz vatru i  sjetu:

bili su to anđeli

što padoše u letu.

Krila ispružili na suncu

Most! Most!

I krilima spojiše oblae tada

da svaki korak pretvore u  Put

stigli su anđeli do  Novoga Sada.