Što je u interesu društva – znati ili ne znati tko je Karl Marx?

U Zagrebu smo 26. 4. održali tribinu povodom 200. obljetnice rođenja Karla Marxa.

Prvo smo pogledali pripremljeni video materijal. Intervjuirali smo studente pojedinih fakulteta da provjerimo kako se Marx doživljava danas u Hrvatskoj, posebno u mlađoj populaciji koja je još u procesu obrazovanja. Da li se tijekom obrazovanja može nešto naučiti o pravima radnika i o važnosti sindikalnog organiziranja? Može li se nešto naučiti o Marxu i marksizmu? Da li je to poželjno i potrebno? Da li je marksizam aktualan i relevantan?

Video smo komentirali i o temi razgovarali s Anjom Grgurinović, Karlom Jurakom i Nikolom Tomašegovićem, mladim ljudima koji su nedavno diplomirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. O Karlu Marxu smo razgovarali iz perspektive mladih ljudi.

U povodu 200. godišnjice rođenja Karla  Marxa, u Split je 23. 04. 2018. održana tribina pod nazivom „Marksizam – misao suvremene epohe“.

O životu, a napose o djelu Karla Marxa, njegovom utjecaju na formiranje i razvoj radničkog pokreta te društvena zbivanja kroz 19. i 20. stoljeće sve do današnjih dana, govorili su istaknuti splitski znanstvenici i ljevičari dr. Zoran Radman, dr. Pavle Vukčević, mr. Damir Pilić i dr. Dragan Markovina

napisali: prof. dr. sc. Milan Kangrga i dr. sc. Saša Blagus

„Bauk kruži Europom – bauk komunizma. Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka…“

Početna rečenica iz „Komunističkog manifesta“ aktualnija je nego ikad. Pa premda je trijumfalnim činom usvajanja rezolucije br. 1481., kojom je parlamentarna skupština Vijeća Europe, na inicijativu desnice, osudila zločine počinjene za vrijeme vladavine „totalitarnih komunističkih režima“ u zemljama centralne i istočne Europe, stvoren dojam o konačnoj pobjedi desnice na globalnom planu, riječ je, zapravo, o notornom strahu.

Kakav svijet jest, opisao je već Marx inspiriran Hegelom. On je razotkrio samu bit (a ta se sastoji u postizanju profita i superprofita po svaku cijenu, a cijena može biti i propast svijeta u ozonskoj ili nekoj drugoj rupi, svejedno) produkcije i reprodukcije cjelokupnog čovjekova života na osnovama kapitalističkog, ekonomskog i društvenog sistema koji je danas postao globalan. Unatoč ponešto drukčije pojavnosti, bit je i do danas ostala ista. A da je imao pravo, evidentno govori današnji zastrašujući trend globalizacije nasilja nad čovjekom kako bi ga se „dresiralo“ i tako prisililo na stav „Homo homini lupos“. Zaista, svjedoci smo eskalacije globalnog širenja desnog totalitarizma uz posvemašno pervertiranje pojmova slobode, demokracije i svakog poimanja ljudskih prava i pravde posebno. Na djelu su novi oblici pokoravanja i osvajanja svijeta bez otpora, a faktička redukcija slobode prezentira se kao dolazak nove slobode. Pri tom sve veći broj ljudi, naroda i država postaje neslobodniji, a moć korporacije nameće cijelom svijetu modele reprodukcije, načina života, vjere, kulture, politike, ekonomije i prava. Na djelu je liberalno jednoumlje kao svojevrstan sociocid: prihvaćanje globalnog kapitalizma kao jedino mogućeg načina opstanka čovječanstva i prihvaćanje liberalno–demokratskog sistema pervertiranog u socijaldemokratizam kao konačno pronađene optimalne političke organizacije društva (tzv. „prirodni“ režim društva). Bijeg od slobode modus je vivendi velikog djela ljudske populacije, otpor je umrtvljen, a čovjek uspješno promijenjen nametnutim sindromom pristanka na ropstvo. Hegemonija je totalna, no pobjeda je Pirova,jer je plaćena najužasnijom cijenom: potpunom imobilizacijom svih ljudskih potencijala, ubijanja nade i zabranom utopije. Time je negirana sama bit čovjeka kao jedinog bića mogućnosti, odnosno revolucionarnog (što znači stvaralačkog) bića prakse, dakle i čovjek kao slobodno biće. „Pobjeda“ je rezultirala nevjerojatnim patnjama većine stanovništva svijeta podvrgnutog brutalnoj represiji, besprizornoj eksploataciji i beznadnoj bijedi. Svijet se našao zarobljen u horizontu izvanpovijesnog događanja, toj svojevrsnoj zoni sumraka ljudske civilizacije. Reperkusije na naše domaće prilike evidentne su.

RUNDAMENTIRANI ZAČETAK SOCIJALIZMA

Gledana u tom svjetlu, cijela storija oko „osude“ nema nikakve veze sa žrtvama bezumnih staljinističkih režima, već je u funkciji zastrašivanja i onemogućivanja bilo kakvog otpora uspostavljanju „novog poretka“. To je jasno već iz same sintagme koja se koristi. Naime, govori se o „totalitarnom komunističkom režimu“, ali bez onog nužnog dodatka: “takozvani“ (a kod nas se, na tragu recidiva ustaštva i dezavuiranja antifašizma, govori o „komunističkim zločinima“). Pritom se pojam staljinizma uopće i ne spominje. To dakako nije slučajno jer je, čini se, veoma važno zanemariti bitnu razliku između staljinizma i komunizma.

Sad treba reći da socijalističko/komunističko društvo, kako ih misli Marx, nigdje do danas nije ostvareno (jer nije socijalizam/komunizam ono što se hoće tako zvati). Jedino je u našim uvjetima postojao rundamentarni začetak socijalizma zahvaljujući uvođenju radničkog i društvenog samoupravljanja, što je bio revolucionaran akt bez premca u povijesti klasne borbe. Kako socijalističko, odnosno komunističko, društvo nigdje do danas nije ostvareno, onda mu se ne mogu imputirati zločini pa je spominjanje „žrtava komunizma“ obični falsifikat. No, moguće je i mora se govoriti o žrtvama staljinizma.

Većina staljinističkih režima više ne postoji i dobro je da je tako jer su ti režimi, nazivajući se komunističkim ili socijalističkim, što nikako nisu bili, predstavljali najgori mogući balast koji su zlonamjernici vješali oko vrata Marxu, Blochu, Marcuseu, Lukasu i našim praksisovcima i, da dalje ne nabrajamo, samom Hegelu. Kod staljinističkih i srodnih režima i ideologija nije se radilo ni o kakvim deformacijama koje bi imale korijene u Marxovoj (ili čak Hegelovoj) filozofiji, već je tu riječ o eklatantnoj negaciji same biti Marxove filozofije. I upravo su ti i takvi režimi krivci što se danas antikomunističkim floskulama može manipulirati masama, a na Marxovu epohalnu misao bacati anatema kao na ideologiju koja je uzrokovala patnje milijuna.

PAKLENSKA PODVALA DESNICE

Danas tih režima više nema pa nije moguće na njih upirati prstom i plašiti radničku klasu zapada: „Hoćete socijalizam? Pa evo vam ga tamo, izvolite“. Situacija se izmijenila jer posljedice globalizacije kapitala počinju pritiskati radničku klasu razvijenih država zapada. Počeo je proces seljenja kapitala na Istok, gdje su troškovi rada daleko manji, uz posljedicu otpuštanja desetaka tisuća radnika iz tvornica koje se na zapadu zatvaraju. I zato je, možda više nego ikad prije, potrebno dezavuirati pojam komunizma: „Da se Vlasi ne dosjete.”

Staljinistički režimi pali su ne zato što su se ljudi pobunili protiv komunizma, već zato što su se razočarali u tvorevine koje su im podvaljene pod komunizmom. „Liberalna“ desnica je tu bila spretna i dovoljno pokvarena za paklensku podvalu. Naime, milijune ljudi su staklenim perilicama kapitalizma uvalili u još veću bijedu, poniženje i bezizlaznost. Prava je tragedija što su ljudi, pritisnuti „samoskrivljenom nezrelošću“, pristali na takozvanu tranziciju iz ničega u ništa, a nisu imali snage ni motiva za istinski revolucionarni akt na putu k općeljudskoj emancipaciji.

Kvaziintelektualni estabišment bezobrazno uporno uvijek iznova pokušava „dokazivati“ kako se izvorište totalitarizma, diktature i gulaga imaju tražiti ne samo u Marxovoj misli, nego da je u tom smislu opasan i sam Hegel. Pri tom se podastiru kao svjedoci ljudi poput Kolakowskog, Popera, Havela, Đilasa, Gotovca… No, zaboravlja se da je taj isti Kolakowski u jednom svom kratkom napisu od prije 45. godine, nabrajajući što sve socijalizam nije, a pri tome je istaknuo sve ono bitno za staljinizam, na svoje pitanje „A što onda socijalizam jest?“, odgovorio „Socijalizam je nešto dobro.“

KAKVA FILOZOFIJA, TAKAV ČOVJEK

„Putujući cirkus“ opskurnih tipova, koji amoralno koriste moć svojih profesorskih titula i inih društvenih položaja, „kruži“ po tribinama, okruglim stolovima, novinarskim kolumnama i, s trona samoproglašenih moralnih vertikala, bljuju otrov. U istupima tih regenata, slugana i servisera „novog poretka“ razotkriva se do same srži sva bijeda negiranja Marxove filozofije, odnosno komunizma kao humanizma u praksi, na temelju „kritike“ koja je isključivo politikantsko–ideološka, a najviši joj je „misaoni domet“ poistovjećivanje Marxove filozofije (i socijalizma, odnosno komunizma) sa staljinizmom, odnosno birokratskom politikom i praksom u nekadašnjim takozvanim socijalističkim državama. Ponekad se čak izjednačuju komunizam i nacifašizam! Misle da je dovoljno reći „Komunizam je zlo“ i staviti točku. Lažima nastoje dezavuirati svakog tko u Marxovoj utopijskoj (ne utopističkoj, jer to nije isto) misli vidi mogućnost za izlazak čovjeka iz pretpovijesti, odnosno izlaz iz dihotomije egzistencije i esencije. Na djelu je notorno nadmetanje neistine i istrajanje na njoj, što pak nije ništa drugo nego htijenje neslobode. Fichte je s pravom osobe takvih namjera „počastio“ rečenicom: „Svako odabire takvu filozofiju kakav je čovjek.“

Komunizam, kako ga misli Marx, zasnovan je na europskoj duhovnoj, kulturnoj i demokratskoj tradiciji i počiva na svim onim pozitivnim tekovinama koje je proklamiralo građansko društvo u trenucima svog revolucionarnog poleta u smislu parole „Sloboda, jednakost, bratstvo“. Ta parola pak seže mnogo dalje od onog što je ikoje građansko ili pak „socijalističko“ društvo do danas ostvarilo. Marxove filozofije ne bi ni bilo bez klasične njemačke filozofije koja je upravo izraz tog građanskog moderniteta. Tako je, na primjer, Marxov stav iz „zloglasnog Komunističkog manifesta“ koji glasi „Slobodni razvitak svakog pojedinca uvjet je slobodnog razvitka za sve“, upravo najdublje građansko-humanistički utemeljen. Danas se ne može odustati od inspiracije duhom Marxizma jer je taj duh, kao nasljednik prosvjetiteljskog duha, ugrađen u same temelje našeg svijeta, ono najvrjednije u tom duhu jest emancipatorsko–utopijska afirmacija na principima radikalne kritike kao i spremnost na vlastitu samokritiku.

TOTALNA EMANCIPACIJA ČOVJEKA

Komunizam nije neko stanje koje treba kao ideal uspostaviti. On je tek prvi korak u procesu općeljudske emancipacije, odnosno prvi iskorak iz postojećeg antihumanog svijeta kapitalizma, kao sistema eksploatacije tuđeg rada i života u cjelini. Taj prvi korak znači kritiku takvog sistema i borbu za bolji život za sve. Oblici te borbe traže se i nalaze u samom društvenom životu svake zemlje posebno, iz njezinih historijskih postojećih uvjeta. Oni ne mogu biti dogmatski propisani, a ta se borba javlja kao jedinstvo stremljenja čovjeka, kako prema materijalnom blagostanju i sreći, tako i prema slobodi i ljudskom dostojanstvu. To stremljenje izvan „horizonta bitka“ i jest pravi smisao čovjeka kao bića mogućnosti, odnosno slobodnog bića prakse. Po tome čovjek i jeste povijesno biće. Bit Marxove misli nije apologetstvo niti jedne klase (pa niti proleterske), već se sastoji u dokidanju bilo koje klase, bilo koje vlasti i bilo koje države (uključivši tu i takozvanu narodnu vlast i narodnu državu) kao reprezententa svake vladajuće klase, a kao mišljenje revolucije, ona ima za cilj ni manje ni više nego moguću totalnu emancipaciju čovjeka. Marxova je filozofija jedinstvena, ako ni zbog čega drugoga (ili upravo zbog toga), a ono zbog XI. teze o Feuerbachu: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da se on izmjeni“. Dakako, tu se ne radi o bilo kakvoj izmjeni svijeta, već o revolucionarnoj izmjeni svijeta.

Nije točno da je Marxov pojam revolucije ono što može navesti na činjenje zla. Zao je bitak, a za dobro se tek moramo izboriti i to revolucijom kao najradikalnijom kritikom bitka (to jest onog što jest). No, da bi uopće bila, ona mora transcendirati, nadrasti, prevladati… i upravo pobijediti svaku prethodnu revoluciju, jer prošlost nikako ne može biti nadahnuće revolucije. Ta privilegija pripada samo budućnosti čiji se začeci, odnosno tendencije, uvijek naziru kao mogućnost već u sadašnjosti kao negacija starog, preživjelog i još ne ljudskog. Danas postoji duboka potreba revolucionarne promjene postojećeg svijeta. Dapače, ona je nužna ako čovjek uopće želi biti i opstati. Pritom je bit revolucije najmanje građanski rat, ulične barikade ili nasilno preuzimanje političke vlasti. Njena je bit čovjek kao samosvrha.

Što se pak tiče straha od povratka komunizma kod nas, oni „strašljivi“ mogu mirno spavati jer se ne može „vratiti“ nešto čega nikad nije ni bilo. Komunizam će tek doći, no na ovim prostorima to neće biti tako brzo (osim ako nas „europski duh“ ne natjera na nešto takvo), a bit će to i nešto sasvim drugačije nego što zluradi misle. A bojati bi se trebalo činjenice da na ove naše prostore još nije kročio ni Kant, a Hegel i, pogotovo, Marx morat će još dobrano počekati. Toga se treba bojati, jer ako uskoro ne dođe barem Kant „izlaza nam nema“.

Dr. prof. Milan Kangrga rodio se u Zagrebu, 1. svibnja 1923.godine, a umro
25. travnja 2008. godine. Filozof, sveučilišni profesor etike, jedan od osnivača
časopisa „Praxis“ i Korčulanske škole.

Dr. sc. Saša Blagus, kao fizičar dugo godina radio je u Institutu Ruđer Bošković, autor knjige “Gađanin Blagus”.