Pokret nesvrstanih zemalja osnovan je prije 57 godina na Prvoj konferenciji održanoj u Beogradu od 1. – 6. 09. 1961. velikom zaslugom Tita i Jugoslavije. Usvojena je i Deklaracija šefova država i vlada, a uz nju su bila još dva dokumenta: „Opasnost od rata“ i „Apel za mir“. Glavni i završni dokument konferencije bila je Beogradska deklaracija kojom su konstatirani problemi međunarodnih odnosa, izraženo je stajalište okupljenih zemalja o pitanju kolonijalizma, hladnog rata i ratne opasnosti, kao i ekonomske eksploatacije manje razvijenih zemalja – da bi ta stajališta postala temelj na kojima se izgradio i djelovao Pokret. Nastao je s ciljem podrške nacionalnoj borbi za nezavisnost, iskorjenjivanju siromaštva, otporu kolonijalizmu, neokolonijalizmu, aparthejdu, rasizmu i imperijalizmu te suprotstavljanju svim oblicima okupacije, dominacije i blokovske podjele svijeta, ali i kao odgovor zabrinutog čovječanstva na sve opasniju bipolarizaciju svijeta kao izravnu posljedicu trke u naoružavanju konvencionalnim i atomskim oružjem – prvenstveno dvije antagonističke sile i njihovih vojnih blokova, SAD-a s NATO savezom i Sovjetskog Saveza s članicama Varšavskog ugovora.

Bilo je to jasna poruka nepristajanja na politiku hladnog rata, blokovskog svrstavanja, ideoloških sukoba na relaciji Istok-Zapad, bipolarizacije i mogućeg izbijanja svjetskog sukoba, kao i prvi otpor tendencijama opće globalizacije svijeta. Vrijeme je to velikih političkih uspjeha Nesvrstanih u smirivanju nagomilanih svjetskih problema, naročito u periodu djelovanja njihovih osnivača Tita, Nasera i Nehrua.

Pokret nesvrstanih nije predstavljao samo suprotstavljanje blokovskoj podjeli svijeta, već je pokazao da svijet nužno ne mora funkcionirati na dominaciji i hegemoniji, a još manje da se radi o pukoj neutralnosti ili ne zauzimanju stava. Pokret je sugerirao i davao odgovore i rješenja za najteža politička i ekonomska pitanja, a društvena i politička heterogenost zemalja, koje su u većoj ili manjoj mjeri, osim međusobno, imale i izvjesne odnose i sa silama i blokovima, ukazuje na to da je bio vrlo liberalan djelujući na principima uzajamnoga poštovanja, nenapadanja, nemiješanja u unutarnje poslove, gradeći jednakost i uzajamnu korist te miroljubivu i aktivnu koegzistenciju.

Pokret je naglo rastao i u kratko vrijeme okupio gotovo dvije trećine članica Ujedinjenih naroda ili 55% ukupnog stanovništva planeta, postao nezaobilazan faktor međunarodne politike i odigrao značajnu ulogu u sprečavanju globalnog blokovskog sukoba, znatno ubrzao procese dekolonizacije Afrike stvaranjem „Trećeg svijeta“, zalagao se za opće razoružanje, napose potpisivanjem sporazuma između supersila SAD-a i SSSR-a o smanjenju, neširenju i uništenju nuklearnog oružja te stvaranje bezatomskih zona, podržavajući detant – zabranu nuklearnih pokusa pod vodom, u atmosferi i svemiru; uklanjanju raketnih sistema srednjeg i kraćeg dometa u Evropi, smanjenje konvencionalnog oružja i zabrani kemijskog i mnogo drugog, čime je bitno doprinio svjetskom miru i smanjenju vojne i političke napetosti uz porast povjerenja i suradnje.

Kroz desetljeća djelovanja, Pokret je povezao mnoge male narode i njihove ekonomije oslobađajući ih dominacije velikih i moćnih. Djelujući nešto više od pola stoljeća, Pokret nesvrstanih je doživljavao uspone i padove, ovisno o političkoj i ekonomskoj situaciji u svijetu. Bio je niz godina u krizi identiteta, naročito u vrijeme naftne krize, opće globalizacije i sovjetske intervencije 1979. u Afganistanu, ali i nastojanjem jedne grupe zemalja da se približe sovjetskom bloku, pod izlikom stvaranja antiimperijalističke alijanse.

Josip Broz Tito, autoritetom ratnog pobjednika i iskusnog državnika, čovjek koji se uspješno suprotstavio hegemonima tog vremena, Hitleru, Staljinu i Zapadu, i time postao inspiracija generacijama političara Afrike i Azije, kao i Jugoslavija, originalna i jedinstvena u svijetu po radničkom samoupravljanju i jedina od evropskih zemalja, uz Cipar, postali su lideri Pokreta nesvrstanih politikom aktivne miroljubive koegzistencije među zemljama s različitim političkim sistemima. Ostvarili su golemi ugled u svijetu koji daleko nadilazi ekonomsku i vojnu moć jedne male zemlje te poštovanje i znatni utjecaj na političkoj sceni svijeta. Jednom prilikom o Nesvrstanima, Tito je rekao: „Nesvrstana politika, koju slijedi i Jugoslavija, dala je, što je dobro poznato, ogromne rezultate u borbi za mir i društveni progres. Nesvrstane zemlje su danas glavni pobornici ravnopravnih odnosa u svijetu, odnosa bez ikakve diskriminacije i miješanja u unutrašnje poslove drugih. Istovremeno, one pokazuju najrazvijeniju sposobnost za demokratsku suradnju u svim oblastima ljudske i društvene djelatnosti, i to kako u međusobnim odnosima tako i u odnosima sa svim drugim zemljama. Nesvrstane zemlje su na čelu borbe za stvaranje pravednijega ekonomskog poretka u svijetu, u kome bi već jednom narod svake zemlje trebalo da koristi svoja prirodna bogatstva prvenstveno za sebe i vlastiti razvoj.“

Nakon Tita i raspada Jugoslavije, dolazi i do slabljenja utjecaja Nesvrstanih. Većina novonastalih državica nije te sjajne diplomatske i državničke pozicije koristila, niti je pristupila Pokretu. Politikom dijametralno suprotno onoj koja je plijenila svjetske simpatije, otvarala mnoga vrata suradnji i povoljnim ekonomskim interesima, a zemlju činila politički, ekonomski i vojno neovisnom, mnoge republike nisu iskoristile, već su bezglavo pohrlile pod „sigurnosni kišobran“ NATO saveza, poput Hrvatske, Slovenije i nedavno Crne Gore, a neke, kao Makedonija i BiH, planiraju u bliskoj budućnosti, bez obzira na opći prezir i neslaganje većine svojih građana, kao i s politikom kojom politokracija ne dopušta referendumsko izjašnjavanje naroda po ovom važnom pitanju. Jedino još Srbija održava prisnije odnose s Nesvrstanima, dok Hrvatska ima status promatrača.

Zadnjih desetljeća, padom socijalističkog sistema i istočnog bloka, umanjen je utjecaj Pokreta nesvrstanih navodnim nestankom politike hladnog rata. Ipak, njegova zadaća nije završena, jer je hladni rat zamijenjen politikom „vrućeg mira“ – stari antagonizmi i imperijalistička želja za dominacijom nad svijetom i dalje su prisutni.

Kao osnovno uporište za daljnji rad i djelovanje, Pokret pronalazi u borbi protiv neokolonizacije i globalizacije, pod čijom krinkom centri moći, na novi način, pokoravaju manje i slabije narode i države. Dakle, nestankom bipolarnog svijeta nije nestalo, već se globalizacijom i pojačalo, ugnjetavanje i dominacija jakih nad malima. Sve manji broj ljudi posjeduje sve veću imovinu svijeta, siromašni su sve siromašniji, a bogati sve bogatiji. Kako je nastao na načelima otpora kolonizaciji, s ciljem zaštite malih naroda i njihovog prava na slobodu i samoodlučivanje, to je i daljnje postojanje Pokreta imperativ, jer je svijet nažalost još daleko od dosega tih ideala. Politika Nesvrstanosti koju su utemeljili osnivači, a koja danas broji gotovo 120 članica, usprkos potpune marginalizacije pa i medijske blokade od strane Zapada, u što se u potpunosti uklopila i „naša“ politika, ostavila je dalekosežne političke, ekonomske i ideološke dosege, jer su u temelje političke nesvrstanosti duboko ugrađene ideje humanizma, pravde, jednakosti i zajedništva naroda i zato ideja i danas nailazi na svoje poklonike širom svijeta.

Ranko Adorić