RIA "Novosti": UNISTAVANJE PAMCENJA

Moskva, 13. januara 2003.
za Artel-Geopolitiku

Pogled iz Moskve Segej ROMANJINKO, magistar istorijskih nauka, stariji
naucni saradnik Instituta za medjunarodne ekonomska i politicka
istrazivanja Ruske akademije nauka

Pre izvesnog vremena evropske nacionalne agencije izvestile su o tome,
da su kosovski muslimani digli u vazduh jos dva pravoslavna hrama.
To je izazvalo krajnje emocionalnu (sasvim opravdanu) reakciju
hrisscana u celom svetu, a narocito u Rusiji.
U turistickom vodicu za staru, jos "titovsku" Jugoslaviju, izdatom
1983. godine u Beogradu. u odeljku posvecenom Kosovu, mirno su
koegsistirali znameniti istorijski spomenici - uglavom crkve,
manastiri i dzamije. Pravoslavni manastiri Sveti Stefan u Banjskoj
(1313-1317), u Decanima (1327-1335), Gracanici (1321), kompleks Pecke
patrijarsije (XIII-XIV vek), svrstani su i dalje spadaju u riznicu ne
samo srpske ili albanske, pravoslavne ili islamske, vec svetske
kulture, kao i Hadum dzamija u Djakovici (XVI vek), Bajrakli dzamija u
Peci (XV vek), Fatih dzamija u Pristini (XV vek).
Proteklo je manje od dve decenije i na koricama zbornika clanaka i
govora Partijarha Srpske Pravoslavne Crkve, Gospodina Pavla, izdatog
2002. godine, koji je krajem 50-ih bio episkop Rasko-Prizrenski,
oznacena je mapa na kojoj su crkve i manastiri podeljeni na jos
sacuvane i vec porusene. Uostalom, ona je i danas zastarela. Jos u
decembru 2001.
eksperti su naglasavali, da je u periodu od 9. juna 1999. godine,
tojest, posle potpisivanja Kumanovskog sporazuma izmedju NATO i
Jugoslovenske narodne armije o okoncanju operacija NATO protiv SR
Jugoslavije, poruseno je preko 140 spomenika srpske kulture.
U otvorenom pismu srpskog episkopa Artemija premijeru Kosova Bajramu
Redzepiju takodje se navodi brojka od "preko sto" porusenih
pravoslavnih crkava i "najmanje desetak" grobalja, koja su
oskrnavljena posle okoncanja vojnih dejstava na Kosovu i Metohiji.
Pri tom, kako je pisao bivsi direktor Oksfordskog instituta Lourens
Uzel, "ni jedna od eksplozija nije bila osudjena, a medju Srbima,
stradalim u napadima, ima i pravoslavnih monaha, koji su davali
utociste albanskim mirnim ziteljima za vreme rata, jos u ono vreme
kada albanci nisu bili progonitelji, vec progonjeni".
Situacija je postala toliko tragicna da su Patrijarh Pavle i
predsednik Jugoslavije Vojislav Kostunica pozvali UNESCO da zastiti
srpske pravoslavne svetinje na Kosovu i Metohiji. Imajuci u vidu da je
svako razaranje spomenika susto varvarstvo, i deleci zakonito
negodovanje predstavnika Srpske Pravoslavne Crkve, srpskih kulturnih
pregalaca i politicara, jednostavno, svih prosvecenih ljudi u celom
svetu, moramo postaviti nekoliko pitanja: u cemu je uzrok uzajamne
mrznje koja je ophrvala oba naroda? Kakvu ulogu u tome igra religiozna
svest? Da li je samo albansko-kosovska strana kriva za ono sto se
desava? Sadasnja situacija na Kosovu umnogome je rezultat politike
kako predjasnjih jugoslovenskih - Josip Broz Tito, tako i albanskih -
Enver Hodza, politickih lidera. Kosovo je bilo moneta za
potkusurivanje u politickim protivurecnostima izmedju Jugoslavije i
Albanije, sto je kasnije produbljeno i posledicama sovjetsko-
jugoslovenskog konflikta 1948-1955. godine, kada je Josif Visarinovic
Staljin podrzao Envera Hodzu protiv Tita.
Posle kraha tih komunistickih rezima, koji su oficijelno propovedali
internacionalizam i ateizam, etnoistorijska i konfesionalna svest
postali su osnova pogleda na svet onih, koji su tezili da se isscupaju
iz kandzi komunizma.
Medjutim, religiozna svest samo je jedan od elemenata nacionalne
samosvesti naroda rascepkane Jugoslavije. Ali elemenat koji zbog
okolnosti u datoj situaciji igra i politicku ulogu. A poistovecivanje
srpske nacionalne samosvesti iskljucivo sa pravoslavljem i albanske -
iskljucivo sa islamom ne samo da istorijski nije korektno, nego vodi u
politicki corsokak.
Srpsko-albanske protivurecnosti izazvane su drugim, slozenim
kompleksom socijalnih i nacionalnih okolnosti, u kojima religija igra
podredjenu ulogu. Cak stavise, konflikt na Kosovu je samo
medjunacionalni konflikt, i niposto nije epizoda "bespostedne borbe
islama protiv pravoslavlja" ili ozloglaseni "konflikt civilizacija".
Nacionalno orijentisani srpski istoricar Dusan Batakovic kritikuje
Slobodana Milosevica zbog toga sto je tu i tamo "koristio nacionalnu
frustraciju Srba" i "uz pomoc drzavnog aparata i populistickih metoda
oduzeo Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i kriticki raspolozenoj
inteligenciji barjak zastite nacionalnih interesa".
Sudbinu srpskih istorijskih i religioznih svetinja na Kosovu mogli
bismo poistovetiti sa dudbinama desetina hiljada Srba iz Bosne i
Hercegovine, Hrvatske i sa Kosova, koji su postali zrtve politicke
igre, koju je laicki izgubio Milosevic. Operacija NATO i kasnija
politika medjunarodnih organizacija na Kosovu - isto kao i u Bosni i
Hercegovini - izmedju ostalog imala je za cilj preporod multietnickog
drustva na Kosovu.
Da li je taj cilj ostvaren?
U vec spomenutom zajednickom pismu predsednika Kostunice i Patrijarha
Pavla Generalnom direktoru UNESCO naglaseno je, da se problem zastite
i ocuvanja kulturnih vrednosti na tim podrucjima ne moze resiti bez
medjunarodne pomoci. Efikanska zastita istorijskih spomenika i
kulturnih objekata, neizbezno i strogo kaznjavanje njihovih
rusitelja - to je duznost medjunarodne organizacije pred sveukupnom
svetskom kulturom. Medjutim, ne moze se ispred svakog hrama postaviti
strazar, narocito ne u situaciji kada je jos potrebno braniti ne
objekte, vec zive ljude.


ARTEL GEOPOLITIKA - http://www.artel.co.yu