"Vecernji list" - www.vecernji-list.hr
http://www.vecernji-list.hr/newsroom/culture/741414/
index.do;jsessionid=59074CDF3C5CC0A9F581B1F131A7EC08.1
Kultura
16.02.2007 22:33
KRLEŽA O STEPINCU
Novi dokaz o nesnošljivosti ljevičara i nadbiskupa
Autor Mirjana Jurišić
Kad smo krenuli u potragu za kakvim i danas aktualnim, provokativnim
i privlačnim tekstom u Krležinoj rukopisnoj ostavštini koji bi bio
vrijedan objavljivanja, nismo niti slutili da ćemo naletjeti na
istinsku polemičnu bombu!
Nedug, ali ubojit, rukom i strojopisom zabilježen, dosad nikad
tiskan članak metaforički sudara dva velikana novije hrvatske
povijesti i kulture: Miroslava Krležu i Alojzija Stepinca. Objaviti
pak taj tekst istrgnut iz njegova povijesnog konteksta ne bi bilo
pravedno ni prema autoru ni prema osobi koju oštro komentira. Upomoć
smo stoga pozvali za temu kompetentne ljude: teologa prof. dr.
Adalberta Rebića, krležologa mr. Velimira Viskovića i povjesničara
dr. Miroslava Akmadžu koji svojim tumačenjima Krležine i
Stepinčeve osobnosti, opusa i svjetonazora današnjoj objavi
davnašnjega teksta daju nuždan okvir.
– Krležin tekst o Stepincu – misli V. Visković – nastao je,
očito, u trenutku kad se kompliciraju odnosi između jugoslavenskih
komunističkih vlasti i Stepinca. Međutim, nadbiskup još nije bio
uhićen pa po tome možemo pretpostaviti da je Krležin tekst pisan u
prvoj polovici 1946. Bilo bi zanimljivo ustanoviti u koju je svrhu
pisan taj svojevrsni Stepinčev psihoportret. Krležinoj se
negativnoj, čak sarkastičnoj, ocjeni Stepinčevih intelektualnih i
teoloških sposobnosti, pa i ljudskih osobina, ma koliko danas
zvučala oštro, sarkastično i neprimjereno, dobri poznavatelji
međuratnih i ratnih političkih prilika neće čuditi jer
nesnošljivost hrvatskih ljevičara, pa i liberala, s jedne strane, i
Stepinca s druge bila je velika (a da je bila obostrana, pokazuju i
Stepinčevi dnevnički zapisi). Najvjerojatnije je Krležin tekst
nastao u sklopu njegovih dnevničkih zapisa – pretpostavlja Visković.
Točno predviđanje
– Krležin tekst – kaže dr. Akmadža – uglavnom je u skladu s
tadašnjim političkim stavovima komunističkog režima te time i s
vremenom u kojem je nastao, a dijelom i pod utjecajem Krležina
animoziteta prema Crkvi uopće. Stavovi izneseni u tekstu uglavnom
nemaju veze s činjenicama, što će pokazati i kasniji razvoj
događaja, izuzevši točno predviđanje o suđenju. Da je Stepinac
Vatikanu bio neprikladan, papa ga je u svakom trenutku mogao
imenovati na neku dužnost izvan Jugoslavije, što bi i Titu odgovaralo.
Uostalom, Stepinčevo “miješanje” u politiku, ako se to može
uopće tako nazvati, nije se nimalo razlikovalo od “miješanja” u
politiku pape Pija XII. Tvrdnje da je kralj zaslužan za Stepinčevo
imenovanje nadbiskupom provlače se kroz sve komunističke
promidžbene pamflete, a cilj im je da se Stepinac ocrni među
hrvatskim katoličkim pukom. Te tvrdnje ne stoje. S obzirom na to da
se imenovanje Stepinca vremenski podudara s događajima vezanim uz
konkordat, to je moglo utjecati na papinu odluku da imenuje osobu
koja će odgovarati i Beogradu.
Međutim, sigurno je bilo još svećenika koji su mogli ispunjavati
isti uvjet. Najznačajniji protukandidat Stepincu za mjesto nadbiskupa
bio je Svetozar Ritig, koji će poslije, kao ministar u komunističkoj
vladi, i te kako utjecati na stvaranje onakve slike o Stepincu kakvu
je imao i Krleža. Ili je Krleža informacije dobivao jednostrano od
osoba nesklonih Crkvi ili je njegov animozitet prema Crkvi bio toliki
da je prevladao u njegovim stavovima. No, ovdje je riječ samo o
jednom manjem tekstu napisanom u posebnim političkim okolnostima te
me ne bi iznenadilo kad bi se pokazalo da je u kasnijem razdoblju
Krleža došao do drukčijih spoznaja – smatra dr. Akmadža.
A kakav je bio stav komunističke vlasti neposredno nakon Drugog
svjetskog rata prema Katoličkoj crkvi?
– Komunistički režim – odgovara dr. Akmadža – htio je
umanjiti utjecaj Vatikana na crkvenu vlast u Jugoslaviji te Katoličku
crkvu, kao jedinog mogućeg oponenta u okolnostima jednopartijskog
sustava, staviti pod nadzor države. Zbog toga se sustavno radilo na
razbijanju jedinstva u Katoličkoj crkvi, posebice osnivanjem
staleških svećeničkih udruženja koja su činili tzv. narodni
svećenici u cilju stvaranja “narodne crkve” po uzoru na Kinu.
Dr. Rebića upitali smo piše li Krleža vrlo negativno o Stepincu
samo u ovom konkretnom tekstu ili je to bio njegov opći stav prema
zagrebačkom nadbiskupu.
Militantan i polemičan
– Ovaj je tekst – kaže dr. Rebić – sasvim u skladu s onim što
je Krleža i inače pisao o katoličkim klericima, prema kojima je
imao militantan i polemičan odnos. Gdje je uzrok tome u Krležinu
životu, teško je znati. To zna samo Bog s kojim se on inače često
žustro prepirao i za mnoga ga zla optuživao. Krležin je tekst o
kardinalu Stepincu nastao neposredno poslije rata, kad je na ovim
prostorima komunistički režim grmio i sijevao protiv Katoličke
crkve, kad su komunisti ubijali, klali, palili... U tom žalosnom
vremenskom kontekstu i Krleža se osvrnuo na Stepinca. Bilo bi
potrebno istraživati je li on išta izjavio ili napisao o
zagrebačkom nadbiskupu u vrijeme rata, kada su mnogi partizani u
šumama hvalili Stepinca jer se jedini on usudio okomiti na sve koji
su zlo činili protiv čovječnosti, i na njemačke naciste, i na
hrvatske ustaše, i na jugokomuniste. U to vrijeme Krleža je
slobodno šetao po Zagrebu i nije mu se ništa dogodilo premda se
znalo da je “lijevi”.
Osim izrazito diskvalificirajućeg tona prema Stepincu, ima li u
tekstu činjeničnih pogrešaka?
– Krležin je osvrt na Stepinca jednostran – drži dr. Rebić –
a sadrži i netočnosti. Njegova je prosudba Stepinčeva karaktera
površna. Krleža ima pravo kad piše da je Stepinac bio “po svome
značaju i inteligenciji čovjek jake volje, ambiciozan”. Međutim,
nema pravo kad tvrdi da je Stepinac bio “slab psiholog, nenadaren u
odabiranju svojih suradnika, jednostran i fanatički ograničen”.
Stepinac je imao oko sebe i dobre svećenike (npr. dr. Nikola Borić,
Vilko Cecelja), i obrazovane svećenike (dr. Stjepan Lacković). A
točno je da je bilo u Stepinčevo vrijeme i takvih svećenika koji su
se morali baviti ekonomskim stvarima. U vrijeme rata Katolička je
crkva kroz Caritas, koji je utemeljio Stepinac, hranila tisuće i
tisuće siromašnih, prognanih, opljačkanih ljudi bez obzira na
njihovu nacionalnost, vjeru ili boju kože.
Zatim, posve je pogrješna Krležina prosudba da je Stepinac “živio
potpuno odvojen od klera”. Naprotiv, Stepinac je bio jako povezan sa
svojim klerom. Po župama je razmjestio i slovenske svećenike koje su
njemački nacisti protjerali iz Štajerske i posjećivao ih. Krleža
nema pravo ni kad tvrdi da je i za Vatikan bio Stepinac “nepodesan
već godinama”. Naprotiv, Stepinac je uživao velik ugled u
Vatikanu. To osobno znam od p. Leibera, koji je u vrijeme rata bio u
Rimu u službi pape Pija XII., a za mojega studija u Rimu imao sobicu
do moje. Govorio mi je: “Stepinac je bio prorok: on je ispravno
prosuđivao situaciju u svojoj zemlji i Sv. Stolici davao korektne,
točne, objektivne i proročke prosudbe koje su za Sv. Stolicu bile
važan smjerokaz.” Zar bi isti papa Pio XII. imenovao Stepinca
kardinalom da ga je “godinama smatrao nepodesnim za nadbiskupsko
mjesto”? Istina je da je Stepinac bio povučen, duhovno prožet,
mistik. Krleža strašno griješi i kad tvrdi za Stepinca “da je bio
teolog manji od ništice...”.
Naprotiv, Stepinac je završio filozofsko-teološke studije na
Gregorijani u Rimu i pisao teološke knjige. Što se tiče
“fanatizma, ovacija, gomila”, reći ću vam da je u katedrali
jednom zgodom, kad mu je narod zapljeskao, prosvjedovao i zamolio
vjernike da mu ne plješću u crkvi jer “se u crkvi plješće jedino
Bogu, a nikako čovjeku”. Stepinac je bio ponizan, skroman,
jednostavan čovjek, ali je bio i samosvjestan i gotovo fanatički
svjestan svoje odgovornosti za svoj narod i za Katoličku crkvu u
Hrvata. Dok je jedan nadbiskup iz Sarajeva pobjegao iz domovine,
Stepinac je ostao rekavši: “Ja ostajem sa svojim narodom do kraja!”
Uostalom, je li Krleža ikada za vrijeme rata javno prosvjedovao
protiv nacističkog, fašističkog i ustaškog režima, kao što je to
javno, jasno i razgovijetno učinio Stepinac u zagrebačkoj katedrali,
Mariji Bistrici i drugdje? Da, Krleža bi možda Stepinca u zvijezde
kovao da nije Stepinac poslije rata prosvjedovao i protiv zločina
koje su činili komunisti protiv svojega naroda, i protiv ostatka
Židova i mnogih pravoslavnih Srba. Vrijeme je pokazalo i dokazalo da
je Krleža u prosudbi nadbiskupa Stepinca imao gotovo posve krivo –
uvjeren je dr. Rebić.
Može li se reći da je Krležin odnos prema religiji (odnosno
konkretno Katoličkoj crkvi) jednoznačno ateistički, antiklerikalan
ili je taj odnos ambivalentan, složen, višeznačan?
– Istini za volju – tumači dr. Rebić – taj je odnos bio vrlo
složen i teško ga je u nekoliko rečenica objektivno izložiti.
Rekao bih da je Krležin odnos prema religiji bio religiozno
ateistički, klerikalno antiklerikalan, ministrantski odan
komunističkom režimu...
http://www.vecernji-list.hr/newsroom/culture/741414/
index.do;jsessionid=59074CDF3C5CC0A9F581B1F131A7EC08.1
Kultura
16.02.2007 22:33
KRLEŽA O STEPINCU
Novi dokaz o nesnošljivosti ljevičara i nadbiskupa
Autor Mirjana Jurišić
Kad smo krenuli u potragu za kakvim i danas aktualnim, provokativnim
i privlačnim tekstom u Krležinoj rukopisnoj ostavštini koji bi bio
vrijedan objavljivanja, nismo niti slutili da ćemo naletjeti na
istinsku polemičnu bombu!
Nedug, ali ubojit, rukom i strojopisom zabilježen, dosad nikad
tiskan članak metaforički sudara dva velikana novije hrvatske
povijesti i kulture: Miroslava Krležu i Alojzija Stepinca. Objaviti
pak taj tekst istrgnut iz njegova povijesnog konteksta ne bi bilo
pravedno ni prema autoru ni prema osobi koju oštro komentira. Upomoć
smo stoga pozvali za temu kompetentne ljude: teologa prof. dr.
Adalberta Rebića, krležologa mr. Velimira Viskovića i povjesničara
dr. Miroslava Akmadžu koji svojim tumačenjima Krležine i
Stepinčeve osobnosti, opusa i svjetonazora današnjoj objavi
davnašnjega teksta daju nuždan okvir.
– Krležin tekst o Stepincu – misli V. Visković – nastao je,
očito, u trenutku kad se kompliciraju odnosi između jugoslavenskih
komunističkih vlasti i Stepinca. Međutim, nadbiskup još nije bio
uhićen pa po tome možemo pretpostaviti da je Krležin tekst pisan u
prvoj polovici 1946. Bilo bi zanimljivo ustanoviti u koju je svrhu
pisan taj svojevrsni Stepinčev psihoportret. Krležinoj se
negativnoj, čak sarkastičnoj, ocjeni Stepinčevih intelektualnih i
teoloških sposobnosti, pa i ljudskih osobina, ma koliko danas
zvučala oštro, sarkastično i neprimjereno, dobri poznavatelji
međuratnih i ratnih političkih prilika neće čuditi jer
nesnošljivost hrvatskih ljevičara, pa i liberala, s jedne strane, i
Stepinca s druge bila je velika (a da je bila obostrana, pokazuju i
Stepinčevi dnevnički zapisi). Najvjerojatnije je Krležin tekst
nastao u sklopu njegovih dnevničkih zapisa – pretpostavlja Visković.
Točno predviđanje
– Krležin tekst – kaže dr. Akmadža – uglavnom je u skladu s
tadašnjim političkim stavovima komunističkog režima te time i s
vremenom u kojem je nastao, a dijelom i pod utjecajem Krležina
animoziteta prema Crkvi uopće. Stavovi izneseni u tekstu uglavnom
nemaju veze s činjenicama, što će pokazati i kasniji razvoj
događaja, izuzevši točno predviđanje o suđenju. Da je Stepinac
Vatikanu bio neprikladan, papa ga je u svakom trenutku mogao
imenovati na neku dužnost izvan Jugoslavije, što bi i Titu odgovaralo.
Uostalom, Stepinčevo “miješanje” u politiku, ako se to može
uopće tako nazvati, nije se nimalo razlikovalo od “miješanja” u
politiku pape Pija XII. Tvrdnje da je kralj zaslužan za Stepinčevo
imenovanje nadbiskupom provlače se kroz sve komunističke
promidžbene pamflete, a cilj im je da se Stepinac ocrni među
hrvatskim katoličkim pukom. Te tvrdnje ne stoje. S obzirom na to da
se imenovanje Stepinca vremenski podudara s događajima vezanim uz
konkordat, to je moglo utjecati na papinu odluku da imenuje osobu
koja će odgovarati i Beogradu.
Međutim, sigurno je bilo još svećenika koji su mogli ispunjavati
isti uvjet. Najznačajniji protukandidat Stepincu za mjesto nadbiskupa
bio je Svetozar Ritig, koji će poslije, kao ministar u komunističkoj
vladi, i te kako utjecati na stvaranje onakve slike o Stepincu kakvu
je imao i Krleža. Ili je Krleža informacije dobivao jednostrano od
osoba nesklonih Crkvi ili je njegov animozitet prema Crkvi bio toliki
da je prevladao u njegovim stavovima. No, ovdje je riječ samo o
jednom manjem tekstu napisanom u posebnim političkim okolnostima te
me ne bi iznenadilo kad bi se pokazalo da je u kasnijem razdoblju
Krleža došao do drukčijih spoznaja – smatra dr. Akmadža.
A kakav je bio stav komunističke vlasti neposredno nakon Drugog
svjetskog rata prema Katoličkoj crkvi?
– Komunistički režim – odgovara dr. Akmadža – htio je
umanjiti utjecaj Vatikana na crkvenu vlast u Jugoslaviji te Katoličku
crkvu, kao jedinog mogućeg oponenta u okolnostima jednopartijskog
sustava, staviti pod nadzor države. Zbog toga se sustavno radilo na
razbijanju jedinstva u Katoličkoj crkvi, posebice osnivanjem
staleških svećeničkih udruženja koja su činili tzv. narodni
svećenici u cilju stvaranja “narodne crkve” po uzoru na Kinu.
Dr. Rebića upitali smo piše li Krleža vrlo negativno o Stepincu
samo u ovom konkretnom tekstu ili je to bio njegov opći stav prema
zagrebačkom nadbiskupu.
Militantan i polemičan
– Ovaj je tekst – kaže dr. Rebić – sasvim u skladu s onim što
je Krleža i inače pisao o katoličkim klericima, prema kojima je
imao militantan i polemičan odnos. Gdje je uzrok tome u Krležinu
životu, teško je znati. To zna samo Bog s kojim se on inače često
žustro prepirao i za mnoga ga zla optuživao. Krležin je tekst o
kardinalu Stepincu nastao neposredno poslije rata, kad je na ovim
prostorima komunistički režim grmio i sijevao protiv Katoličke
crkve, kad su komunisti ubijali, klali, palili... U tom žalosnom
vremenskom kontekstu i Krleža se osvrnuo na Stepinca. Bilo bi
potrebno istraživati je li on išta izjavio ili napisao o
zagrebačkom nadbiskupu u vrijeme rata, kada su mnogi partizani u
šumama hvalili Stepinca jer se jedini on usudio okomiti na sve koji
su zlo činili protiv čovječnosti, i na njemačke naciste, i na
hrvatske ustaše, i na jugokomuniste. U to vrijeme Krleža je
slobodno šetao po Zagrebu i nije mu se ništa dogodilo premda se
znalo da je “lijevi”.
Osim izrazito diskvalificirajućeg tona prema Stepincu, ima li u
tekstu činjeničnih pogrešaka?
– Krležin je osvrt na Stepinca jednostran – drži dr. Rebić –
a sadrži i netočnosti. Njegova je prosudba Stepinčeva karaktera
površna. Krleža ima pravo kad piše da je Stepinac bio “po svome
značaju i inteligenciji čovjek jake volje, ambiciozan”. Međutim,
nema pravo kad tvrdi da je Stepinac bio “slab psiholog, nenadaren u
odabiranju svojih suradnika, jednostran i fanatički ograničen”.
Stepinac je imao oko sebe i dobre svećenike (npr. dr. Nikola Borić,
Vilko Cecelja), i obrazovane svećenike (dr. Stjepan Lacković). A
točno je da je bilo u Stepinčevo vrijeme i takvih svećenika koji su
se morali baviti ekonomskim stvarima. U vrijeme rata Katolička je
crkva kroz Caritas, koji je utemeljio Stepinac, hranila tisuće i
tisuće siromašnih, prognanih, opljačkanih ljudi bez obzira na
njihovu nacionalnost, vjeru ili boju kože.
Zatim, posve je pogrješna Krležina prosudba da je Stepinac “živio
potpuno odvojen od klera”. Naprotiv, Stepinac je bio jako povezan sa
svojim klerom. Po župama je razmjestio i slovenske svećenike koje su
njemački nacisti protjerali iz Štajerske i posjećivao ih. Krleža
nema pravo ni kad tvrdi da je i za Vatikan bio Stepinac “nepodesan
već godinama”. Naprotiv, Stepinac je uživao velik ugled u
Vatikanu. To osobno znam od p. Leibera, koji je u vrijeme rata bio u
Rimu u službi pape Pija XII., a za mojega studija u Rimu imao sobicu
do moje. Govorio mi je: “Stepinac je bio prorok: on je ispravno
prosuđivao situaciju u svojoj zemlji i Sv. Stolici davao korektne,
točne, objektivne i proročke prosudbe koje su za Sv. Stolicu bile
važan smjerokaz.” Zar bi isti papa Pio XII. imenovao Stepinca
kardinalom da ga je “godinama smatrao nepodesnim za nadbiskupsko
mjesto”? Istina je da je Stepinac bio povučen, duhovno prožet,
mistik. Krleža strašno griješi i kad tvrdi za Stepinca “da je bio
teolog manji od ništice...”.
Naprotiv, Stepinac je završio filozofsko-teološke studije na
Gregorijani u Rimu i pisao teološke knjige. Što se tiče
“fanatizma, ovacija, gomila”, reći ću vam da je u katedrali
jednom zgodom, kad mu je narod zapljeskao, prosvjedovao i zamolio
vjernike da mu ne plješću u crkvi jer “se u crkvi plješće jedino
Bogu, a nikako čovjeku”. Stepinac je bio ponizan, skroman,
jednostavan čovjek, ali je bio i samosvjestan i gotovo fanatički
svjestan svoje odgovornosti za svoj narod i za Katoličku crkvu u
Hrvata. Dok je jedan nadbiskup iz Sarajeva pobjegao iz domovine,
Stepinac je ostao rekavši: “Ja ostajem sa svojim narodom do kraja!”
Uostalom, je li Krleža ikada za vrijeme rata javno prosvjedovao
protiv nacističkog, fašističkog i ustaškog režima, kao što je to
javno, jasno i razgovijetno učinio Stepinac u zagrebačkoj katedrali,
Mariji Bistrici i drugdje? Da, Krleža bi možda Stepinca u zvijezde
kovao da nije Stepinac poslije rata prosvjedovao i protiv zločina
koje su činili komunisti protiv svojega naroda, i protiv ostatka
Židova i mnogih pravoslavnih Srba. Vrijeme je pokazalo i dokazalo da
je Krleža u prosudbi nadbiskupa Stepinca imao gotovo posve krivo –
uvjeren je dr. Rebić.
Može li se reći da je Krležin odnos prema religiji (odnosno
konkretno Katoličkoj crkvi) jednoznačno ateistički, antiklerikalan
ili je taj odnos ambivalentan, složen, višeznačan?
– Istini za volju – tumači dr. Rebić – taj je odnos bio vrlo
složen i teško ga je u nekoliko rečenica objektivno izložiti.
Rekao bih da je Krležin odnos prema religiji bio religiozno
ateistički, klerikalno antiklerikalan, ministrantski odan
komunističkom režimu...