Spomen-obilježje SAVI KOVAČEVIĆU
komandantu Treće divizije
"DOK SUTJESKA VODA TEČE
UMRIJETI SAVA NEĆE.
I U DRINU DOK UVIRE
NE DA SAVI DA UMIRE..."
(narodna
pjesma)
"TU, NA SUTJESCI, VODILA SE
NEKOLIKO DANA NAJKRVAVIJA BITKA NAŠE NARODNOOSLOBODILAČKE BORBE. TU
SU POGINULE HILJADE NAŠIH HEROJA, MEĐU KOJIMA I SLAVNI KOMANDANT
TREĆE UDARNE DIVIZIJE SAVA KOVAČEVIĆ."
OSNOVNI PODACI
KOVAČEVIĆ (Blagoja) SAVA, rođen je 25. januara 1905. godine u Nudolu kod Grahova u Crnoj Gori. Djetinjstvo i mladost proveo je u rodnom kraju, gdje je završio i osnovu školu. Kao mladić radio je u šumskom preduzeću "Ombla" u Bijeloj gori, zatim u rudniku Trepča i u beogradskoj štampariji "Vreme". Odatle je zbog revolucionarnog rada protjeran u rodni kraj, gdje se zaposlio kao šumski i cestovni radnik.
Član KPJ postao je 1925. godine. Vršio je razne partijske funkcije, od pročelnika ćelije do člana PK KPJ za Crnu Goru. Idejno se formirao pod uticajem brata Nikole, poznatog revolucionara KPJ. Hapšen je više puta: u Grahovu, Nikšiću, Cetinju, Kosovskoj Mitrovici i Beogradu.
Učestvovao je kao dan OK KPJ za Nikšić u pripremama za julski ustanak 1941. godine. U jesen te godine imenovan je za komandanta Nikšićkog NOP odreda, koji je dejstvovao od Boke do Gacka i od Ostroga do Dubrovnika. Kao već proslavljeni ratnik, u aprilu 1942. godine, imenovan je za člana Glavnog štaba za Crnu Goru i Boku, a u maju za člana Vrhovnog štaba NOV i POJ. Za komandanta Pete crnogorske proleterske brigade postavljen je 12. juna 1942. godine, a u Petoj ofanzivi za komandanta Treće divizije.
Sava se najčešće nalazio u neposrednom jurišu, tamo "gdje smrt gori pred očima". Skakao je na neprijateljske tenkove ili "čapajevski na konju jurišao za neprijateljem". Poginuo je u proleterskom "U-r-a-a!" u najslavnijoj bici NOB, 13 juna 1943.
Za života je ušao u pjesmu i legendu, a slava mu je nadrasla vrijeme. Kao pukovnik po činu odlikovan je Ordenom Kutuzova. Za narodnog heroja proglašen je 6. jula 1943. godine.
Sava
Kovačević 
"TREĆA DIVIZIJA POD KOMANDOM SAVE KOVAČEVIĆA IMALA JE ZADATAK, AKO SITUACIJA NA PIVSKOM MASIVU BUDE KRITIČNA, DA SE SA RANJENICIMA PROBIJE NATRAG KROZ NEPRIJATELJSKE REDOVE, NA NEKI DRUGI TEREN. DOBIO SAM IZVJEŠTAJ DA SU POKUŠALI DA SE PROBIJU PREKO TARE PREMA BOBOVU, PRAVCEM KOJI SAM JA SUGERIRAO, ALI DA NIJE BILO MOGUĆE POŠTO JE ZAUZETA ČITAVA TARA...
JA SAM IZ KANJONA SUTJESKE POSLAO OKO PODNE KURIRA SA NAREĐENJEM SAVI KOVAČEVIĆU DA SMJESTA KRENE SA ČITAVOM TREĆOM DIVIZIJOM U NAŠEM PRAVCU, PREMA MAGLIĆU, KOJI TADA JOŠ NIJE BIO ZAUZET. SAVA KOVAČEVIĆ JE POSLAO NAPRIJED RANJENIKE, POŠTO JE PROLAZ BIO SLOBODAN, MADA NIJE BIO SLOBODAN OD NJEMAČKE AVIJACIJE. KOLONE RANJENIKA BILE SU STALNO BOMBARDOVANE, ALI JE JEDAN VELIKI DIO IPAK BIO SPASEN.
ISTOG DANA RIJEŠILI SMO DA KRENEMO PREMA ZELENGORI. NISMO MOGLI ČEKATI, JER BI DRUGOG DANA VEĆ SVE BILO SVRŠENO I KASNO...
BIO JE TO JEDAN OD NAJTEŽIH DANA, KAD ČOVJEK I U MORALNOM POGLEDU PRILIČNO TRPI. A BILI SMO I U NEIZVJESNOSTI ŠTA JE SA TREĆOM DIVIZIJOM SAVE KOVAČEVIĆA. JA SAM VIDIO DA SE ONA NEĆE ZA NAMA LAKO PROBITI, JER SU NIJEMCI VEĆ STRAHOVITO BILI ZGUSNULI SVOJE SNAGE NA OVOM TERENU..."
(TITO)
SPOMEN-OBILJEŽJE
Spomen-obilježje je postavljeno na Krekovima iznad Doline heroja (Tjentište), na mjestu na kome je, na čelu Treće udarne divizije, 13. juna 1943. godine, junački pao narodni heroj Sava Kovačević Mizara, legendarni partizanski komandant.
I ovo, kao i Centralni spomenik i druga nova znamenja Sutjeske; spomen-obilježja na: Ozrenu, Dragoš-sedlu i Vidikovcu — poprištima velike bitke — djelo su poznatog beogradskog skulptora, profesora Miodraga Živkovića i predstavljaju trajno utemeljenje presudnih događaja i borbi u istoriju bitke na Sutjesci.
Likovno oblikovana trouglasta betonska forma, visoka tri i duga pet metara, "koja izranja iz zemlje i stremi u prostor, u slobodu" — simbolizuje proboj jedinica i njihov pokret. Kružna grobnica od crnog granita, oivičena zelenim pojasom i prstenom od bijelog i crvenog kamena — svjedok je pogibije heroja. Simbolički posmatrano, skulptorski elemenat predstavlja kolonu partizana u prodoru i "odslikava" dramatične i krvave trenutke proboja na Krekovima — tako, kao da trajno odzvanja Dolinom heroja eho proleterskog pokliča gorostasnog komandanta Save:
"Juriš proleteri! Naprijed, sokolovi!"
Vizuelno posmatrano, novi skulptorski
elemenat na Krekovima, i umjetničkom
vizijom i ostvarenjem, simbolizuje kolonu ratnika u prodoru, okrenutu
Zelengori —ishodištu slobode.
Epitaf, u stihovima narodne pjesme o slavnom komandantu, uklesan u mermeru, govori o velikoj i krvavoj bici Treće udarne divizije u njenom pokušaju proboja iz obruča:
 |
"Od krajine do mora zna ga zemlja sva svud se slavom pročuo komandant Sava. Što to huči Sutjeska krv pliva po njoj divizija Savina bije teški boj..." |
Mermema ploča sa stihovima kolektivnog stvaraoca — boraca partizana učesnika bitke na Sutjesci, iskovanim poslije borbe u duhu novo-komponovanog narodnog melosa, rođenog u revolucionarnoj borbi, nalazi se na mjestu stare grobnice u sredini kružne travnate površine.
Na posebno skulptorski oblikovanoj
bronzanoj formi, ispisan je tekst:
"PREDVODEĆI
SVOJE BRIGADE, OVDJE JE U POSLJEDNJEM JURIŠU ZA PROBOJ
NEPRIJATELJSKOG OBRUČA NA SUTJESCI, 13. JUNA 1943. GODINE,
POGINUO KOMANDANT TREĆE UDARNE
DIVIZIJE NARODN1 HEROJ SAVA KOVAČEVIĆ MIZARA."
RANIJI
SPOMENIK
Na istom prostoru je bio stari
spomenik, podignut 13. juna 1951. godine. Otkriven je na
osmogodišnjicu Savine pogibije i s neznatnim popravkama trajao punih
35 godina.
Na njemu je pisalo:
13. VI 1943. 13. VI 1951.
"0d krajine do mora
zna ga zemlja sva
svud se slavom pročuo
komandant Sava.
Što to huči Sutjeska
krv pliva po njoj
divizija Savina
bije teški boj.
NA ČELU SVOJE JUNAČKE DIVIZIJE, U BORBI ZA SLOBODU 1 NEZAVISNOST I ČAST SVOJE DOMOVINE, NA OVOM MJESTU, PROBIJAJUĆI OBRUČ V NEPRIJATELJSKE OFANZIVE, JUNAČKI PADE NARODNI HEROJ
SAVA KOVAČEVlĆ."
Na visokom jarbolu iznad groba viorila
se crvena proleterska zastava.
GORANOVA ČESTITKA "MIZARI"
Ivan Goran Kovačić, hrvatski pjesnik i revolucionar—partizan, koji je građansku liru zamijenio puškom "partizankom" i muzom uzvišenih ideala revolucije; pisac besmrtne poeme "Jama" — kretao se tokom pete neprijateljske ofanzive s Petom proleterskom (crnogorskom) brigadom.
Kad je 4. juna u Brigadu stiglo naređenje Vrhovnog štaba da Sava Kovačević Mizara, dotadašnji komandant brigade, treba da preuzme komandu nad Trećom udarnom divizijom, Goran mu je čestitao u stihovima novo postavljenje. Kako su se ovi stihovi ugasili s pjesnikovim životom u toku pete neprijateljske ofanzive, navodimo svjedočenje Rada Kneževića, zabilježeno u zborniku "Sutjeska":
"…Goran mu je čestitao u stihu — piše Knežević — a Sava, očigledno dirnut, zahvaljuje se, diže stisnutu pesnicu, i kaže:
— Teška je situacija, drugovi. Ali, uhvatićemo se u koštac sa neprijateljima i tući ih kao što smo ih svuda tukli!
Istog dana otišao je na novu dužnost u pravcu Pive" (Sutjeska II, 426).
Goran je bio optimist i kao pjesnik-ratnik i kao Jugosloven-revolucionar. Nošen revolucijom i lirom po vrletima Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Crne Gore i, inspirišući se partizanskom borbom, iskazao je vlastiti optimizam o pobjedi revolucije i onda kada se činilo da je poraz na Sutjesci blizu:
— Situacija je zaista teška, ali ćemo iz nje izaći pobjedonosno kao uvijek — govorio je na pivskoj planini.
— Zbog
veličine i opravdanosti naše borbe, o kojoj na koljenu pišem kad
god mogu... i glad i golotinju i bosotinju i fizičke napore i sve
opasnosti od ubojnog oružja, podnosim mnogo lakše no što sam
pretpostavljao — govorio je u zanosu na Vučevu.
"MI ĆEMO PASTI NA POLJU ČASTI"
Još dok se kolona Centralne bolnice kretala 11. juna preko Vučeva ka Sutjesci, Sava Kovačević je vidio "nevidljivu i nemjerljivu sliku u očima gladnih i iznurenih" i odlučnost u riječima za borbu spremnih boraca Treće divizije.
"Lice svakog ranjenika i bolesnika ozari se radošću — piše Milivoje Dobrašinović — kao što se rumen sunca na zalazu, koje katkad proviri kroz kišne oblake, prelije obroncima Sutjeske. Kod svakog oživi nada. Tu je Sava. Ide gordo kao gorostas. Zaustavlja se i raspituje o ranjenim drugovima. Jedan politički komesar bez desne noge i lijeve ruke ispravi se na nosilima i u sjedećem stavu progovara odvažno i drugarski:
'Druže komandante, mi vidimo da su časovi vrlo teški, da smo opkoljeni... Mi idemo kroz smrt, evo, tri godine, mi se nje ne plašimo. Gledajte, spasite drugove da ne ginu zbog nas. Vi ste se nama odužili. Mjesecima ste nas nosili s kraja Bosne, kroz najveće borbe i okršaje. Mi ćemo pasti na polju časti. Smrt naša donosi slobodu pokoljenjima, a drugovi će nas osvetiti. Spasavajte zdrave drugove, mi vidimo da smo opkoljeni.'
Bol je cijepala junačko srce. Dvije krupne suze zalediše mu se u očima:
— Drugovi, znam da se ne plašite smrti. Vi smrt prezirete. Situacija je vrlo teška, ali znajte da vas vaš Sava neće ostaviti; prije će ostati da sa vama pogine!
Među
ranjenicima nasta grobna tišina. Samo kapi kiše sa lišća, krupne
kao suze majki, padaju po ranjenicima i ispiraju rane."
»NALAZIMO SE NA SAMOJ OBALI SUTJESKE PRIKRIVENI 1 SPREMNI ZA PRELAZ REKE I NAPAD. REKA JE NABUJALA ALI JE GAZNA NA POJEDINIM MESTIMA. NEPRIJATELJ SE ULOGORIO NA ZGARIPTU TJENTIŠTA. VIDE SE ŠATORI 1 NEPRIJATELJSKI VOJNICI. NEPRIJATELJ SE KREĆE U KOLONI OD PRAVCA SUHE PREMA TJENTIŠTU. MI ĆEMO PADOM MRAKA PREGAZITI SUTJESKU, NAPASTI NEPRIJATELJA NA TJENTIŠTU 1 PROBIJATI SE DALJE. PREDLAŽEMO DA I VI IDETE ODMAH ZA NAMA«.
IZVJEŠTAJ ŠTABA PRVE DALMATINSKE BRIGADE ŠTABU TREĆE DIVIZIJE (11. jun 1943, vrijeme oko 15 sati)
ZAPOVIJEST
O PROBOJU
Sava je sa štabom Grupe i Divizije, uz prisustvo brigadnih štabova, procijenio situaciju. Radio-telegrafista je otkucao depešu Vrhovnom štabu, u kojoj je stajalo i ovo: "Ostajemo sa ranjenicima. Polazimo u proboj..."
Odluka je donesena da se proboj izvrši noću 12/13. juna, pravcem Dragoš-sedlo—Tjentište—Krekovi—Ozren—Milinklade.
Komandant Divizije, uputio je svoju zapovijest svim borcima i rukovodiocima divizijskog ešelona, u kojoj je, pored ostaloga, stajalo:
— Naš položaj je kritičan. Oko Treće divizije i Centralne bolnice Nijemci su stegli višestruki obruč. Odbrana ranjenika, kao najsvetiji zadatak, stvorila je novu situaciju...
Čim padne prvi mrak Divizija će izvršiti pokret...
Prethodnica — Peta crnogorska brigada, sa kojom se kreće Mostarski bataljon. Zatim Centralna bolnica — Treća sandžačka brigada.
Opšti pravac prodiranja — rijeka Sutjeska, Zelengora — Bjelinići...
Po svaku cijenu nezadrživim jurišem, Peta crnogorska brigada treba da probije neprijateljski obruč...
Ne smije se ostaviti nijedan ranjenik...
Štab Divizije i Grupe kreće se sa prethodnicom...
U slučaju da se kompletne jedinice — brigade i bataljoni — ne mogu kao takve probiti, treba da se probijaju čete, grupe i pojedinci. Opšte zborno mjesto Bjelinići u Konjičkoj župi...
Još jednom tražimo od boračkog i starješinskog sastava maksimum hrabrosti i samopregalaštva.
Na kraju zapovijesti Sava je dodao i ovu rečenicu:
— Nema izgleda da se može probiti kompletna Divizija, zato naročito preduzeti mjere za probijanje u grupama i pojedinačno!
Na Dragoš-sedlu, Sava je okupljenim štabovima brigada izdao svoju posljednju zapovijest i odredio pravac juriša preko Sutjeske i Tjentišta ka Zelengori.
NOĆNI
ZOV SA SUTJESKE NA VIDIKOVAC
"GLIGO JE ODMAH POSLAO KURIRA DO SAVE KOVAČEVIĆA — KOMANDANTA DIVIZIJE —DA MU JAVI 0 SITUACIJI. PREDLAGAO JE DA SA OSTALIM JEDINICAMA ODMAH KRENE NE ČEKAJUĆI JOS JEDNU NOĆ I DAN. OTIŠAO JE JEDAN KURIR 1 NIJE SE VRATIO. ŠTAB BRIGADE POSLAO JE DRUGOG, TREĆEG I SVE REDOM DOK IH JE IMAO. NIJEDAN SE NIJE VRATIO. GLIGO JE POKUŠAO I DOZIVANJEM. VIKAO JE SAVU ŠTO GA JE GRLO NOSILO. MEĐUTIM, N1 OD KURIRA N1 OD SAVE NIKAKVOG TRAGA...
OČEKIVALI SMO DA će SE IPAK NEKI KURIR PROBITI DO NJEGA I DA ĆE KORISTITI NOĆ ZA POKRET PREMA SUTJESCI. TAKOĐE SMO PRETPOSTAVLJALI DA ĆE SAVA PO OSVETLJAVANJU TERENA RAKETAMA OCENITI DA SU NEMCI STISLI JAKO OBRUČ I DA SVAKO DALJE ČEKANJE MOŽE BITI KATASTROFALNO..."
(PAŠKO ROMAC)
DIVIZIJA
FORSIRA SUTJESKU
Štab Treće divizije, primio je 12. juna poslije podne, radiogram iz Vrhovnog štaba:
"KOD NAS JE SITUACIJA TEŠKA. SKRENITE ĘA IZVORNOM DELU NERETVE. MI ĆEMO VAM OD KALINOVIKA POSLATI IZVIĐAČKE DELOVE. U SLUČAJU DA DOĐETE U TEŠKU SITUACIJU, PROBIJAĆETE SE U MANJIM JEDINICAMA".
Još
prethodnog dana, bataljoni Grupe Anaker i Gertler, nastojali su da
zatvore obruč na desnoj obali Sutjeske u predjelu iznad Tjentišta.
Dva bataljona 7. SS divizije (3. bataljon 13. i 1. bataljon 14. puka)
izbili su preko Ozrena i konačno zatvorili prolaz na Sutjesci.
Neprijatelj se nije spustio direktno na obalu rijeke, već je držao
greben iznad Tjentišta, očekujući partizanske jedinice koje su
forsirale Sutjesku i prelazile u napad. Prebacivanje kolone Treće
divizije izvršeno je u toku noći 12/13. juna, bez smetnji
neprijateljskih jedinica.
Zaposjedanjem istaknutih pozicija iznad "Tjentišta neprijateljske jedinice su organizovale položaj linijom: Košur — Ozren — Lastva — Kazani i očekivale su u zasjedi nailazak partizanskih jedinica sa Sutjeske. Na Košuru su bile Grupe Anaker (Annacker) i Gertler (738. puk, bez dva bataljona, s manjom artiljerijom), na Ozrenu 118. izviđački bataljon, a u zoni Kazana 3. bataljon 13. SS puka i 1. bataljon 14. SS puka. Nizvodno od Košura bila je raspoređena Grupa Tribukajt (Tribukeit) sa dva bataljona i jednim bataljonom u rezervi (3. bataljon 750. puka).
Kolone Treće divizije izbile su bez borbe sve do grebena iznad Tjentišta koji je zaposio neprijatelj. Tu su na bliskom odstojanju (oko 20 metara) dočekane ubitačnom vatrom. Planula je borba na kratkom odstojanju, u kojoj je poginuo veliki broj boraca i rukovodilaca, koji su se stavili na čelo svojih jedinica u pokušaju proboja neprijateljskog obruča. U silovitom jurišu na njemačke bunkere poginuo je i sam komandant Divizije Sava Kovačević.
Treća divizija mogla je da se probije u više pravaca, u cjelini ili u manjim dijelovima, ali je prema tradiciji narodnooslobodilacke borbe, nastojala da spasi ranjenike i time je sebe izložila neposrednom uništenju. Za nju nije bilo prihvatljivo nikakvo rješenje borbe kojim bi se ranjenici ostavili neprijatelju koji nije poštovao Ženevsku konvenciju. Ni Vrhovni štab ni štab Treće divizije nisu gubili iz vida ovu veliku moralnu i političku činjenicu i partizansku vojnu i ljudsku obavezu.
Komandant Druge grupe Divizije, Radovan Vukanović, piše:
"Zbog angažovanja jedinica tokom dana i zakašnjavanja, naređeni poredak forsiranja Sutjeske je bio poremećen. Prvi dijelovi 5. brigade otpočeli su prijelaz kod Ravnog borja, i tek do zore uspjela se prebaciti cijela brigada, ovdje i kod Tjentišta, na lijevu obalu. Neprijatelj nije pružio otpor neposredno na rijeci. Jedinice više nijesu mogle zauzeti zapoviješću naređeni raspored, a pošto se zora približavala, komandant Divizije je po prelasku Sutjeske izdao dopunsko naređenje za pokret i obezbjeđenje, usmjeravajući odmah bataljone, koji su prešli rijeku, prema selu Krekovi i Ozrenu, na pravcu Milinklade. Ostali dijelovi Divizije: Štab, Prateća četa, Artiljerijska baterija, Treći bataljon 10 brigade, i ranjenici — kretali su se u koloni na ovom pravcu, pozadi čelnog ešelona; 3. sandžačkoj brigadi je naređeno da ovaj pravac obezbijedi od Suhe i Dragoš-sedla sve dok svi ranjenici ne pređu na lijevu obalu, a zatim da se i ona uputi prema Krekovima..." (Šumi Sutjeska, G. Milanovac 1973, 173).
U tamnoj noći, bez vodiča, kolona se sporo kretala jedinom šumskom stazom, klizavom i strmom, koja se sunovraćivala u kanjon Sutjeske. Pred zoru, nešto poslije dva časa, Sutjesku je prešla Peta crnogorska brigada. Na drugoj obali rijeke komandant brigade izdao je posljednja kratka naređenja komandantima kolona koje su kretale na svoje borbene zadatke u određenim pravcima. Štab Divizije, Prateća četa i Mostarski bataljon prešli su za Petom brigadom. Mostarski bataljon je prihvatao ranjenike koji su prelazili rijeku, a štab Divizije je prisustvovao njihovom prebacivanju. Treća sandžačka brigada bila je prišla Sutjesci i čekala da se završi prebacivanje ranjenika pa da i sama otpočne prelaz.
"Kada smo noću 12/13. juna — piše Radomir Babić, komesar Treće divizije — pred svanuće, prelazili Sutjesku, na frontu je vladala potpuna tišina. Sutjesku smo prelazili nesmetano, nikakvog glasa od neprijatelja nismo čuli. Tišina je neprijatno delovala na nas. Sava Kovačević me je pitao: "Šta misliš gde su, vidiš da ih ovde nema"?
— Verovatno su gore — odgovorio sam.
Onda smo zaćutali i krenuli prema Krekovima..."
Štab Divizije, prišao je neposredno
isturenim neprijateljskim rovovima i
primio prve rafale kojima su slijedili i ostali duž cijele linije
neprijateljskih položaja: od Krekova, Košura, Ozrena, Usovačkog
potoka i Tisovog brda. Iznureni glađu i maršem, iznemogli i
neispavani borci, jurišali su kako su pristizali. Juriši su se
ponavljali i u njima su ginuli i vojni i politički rukovodioci četa,
bataljona i brigada na čelu svojih jedinica.
KOMANDANT GINE U JURlŠU
Prelaz preko Sutjeske je bio jedini spasonosni korak i mogući produžetak života i borbe na lijevoj strani rijeke uz padine Zelengore. Još je postojala nada da se nađe izlaz za glavninom snaga s Vrhovnim štabom koje su se probile i kretale prema sjeveru. Pošto je forsirala Sutjesku, divizijska prethodnica je usiljenim maršem krenula u napadnim kolonama ka Krekovima, Košuru i Ozrenu.
Među
najneposrednijim učesnicima borbe kod Krekova bili su Savo Burić i
Obren Ivković, komandant i zamjenik komandanta Grupe bataljona
(Drugi Pete crnogorske, Drugi Prve dalmatinske i Mostarski bataljon)
koji su kao prethodnica učestvovali u čelnom proboju obruča pod
komandom Save Kovačevića. Burić piše:
"Trinaestog juna, u 3 sata izjutra, kolone su na svojim pravcima nagazile na njemačku odbranu. Kad su prvi znaci zore nagovijestili dan, tada su i prve eksplozije ispod spaljenog sela Krekova označile početak juriša Treće divizije za proboj preko Sutjeske. Borci su kidisali na njemačke rovove. Među prvima je iskočio komandant divizije Sava Kovačević. Njegov poziv na juriš povukao je kolone bataljona od čela do začelja... Nemci su otvorili strahovitu vatru. Iz prvih rovova su bacali bombe, iz sljedećih su tukli "šarci" i mitraljezi, a iza visova i kosa artiljerija i minobacači. Cijela prostorija između Sutjeske, Krekova, Košura i Kazana bila je odjednom pritisnuta vatrom. Ginuli su borci koji su jurišali na njemačke rovove, a i oni što su još bill u pokretu preko Sutjeske. Prvi njemački rovovi su pregaženi i počelo se uskakati u druge.
U prvom
naletu palo je mnogo boraca i rukovodilaca. Među prvima je pao,
pogođen u čelo, komandant divizije Sava Kovačević, koji se
nalazio na čelu centra borbenog poretka"
(Sutjeska II, Beograd 1959, 367).
I drugi učesnik ove odsudne bitke, Obren Ivković, piše:
"Nijemci su bili utvrdili niz uzastopnih položaja i organizovali takav sistem vatre da je tu zaista bio vatreni pakao kakav sam rijetko u ratu osjetio. Borba je trajala od jutra pa do 11 časova. Vršeno je nekoliko juriša u kojima je neprijatelj bio odbačen na same padine kod sela Krekovi. Ali, i pored velike hrabrosti našiih bataljona, proboj nije uspio... U ovim jurišima palo je na stotine mrtvih i ranjenih, kako na jednoj tako i na drugoj strani. To je bila prava klanica... Neću zaboraviti onaj trenutak kada je Sava, sa jedne kose ispred sela Krekovi, snažnim glasom pozvao bataljone na juriš. Od mjesta Savine pogibije bio sam udaljen oko 50 metara. Na istom mjestu poginuli su Đuro Roganović, Dušan Bojović, Savin bratić Dragan i veliki broj drugih, poznatih i nepoznatih drugova iz raznih krajeva naše zemlje..." (Sutjeska II, Beograd 1959, 327).
Oticali su krv i snaga Treće divizije. Odlučivala se bitka i sudbina ranjenika. I sudbina Divizije. Tamo gdje je Sava pao niko se kroz obruč nije probio.
Divizije više nije bilo. Grupe i pojedinci su se u više pravaca, kad je "kao električna varnica proletjelo od borca do borca: Pogibe Sava!"
Na bojištu je ostao slavni komandant!
Kada su Titu u Bogoviće javili o njegovoj pogibiji dugo je ostao zamišljen.
— Ogromna šteta i za Partiju i za vojsku — rekao je Tito.
"ZAUSTAVISMO SE NA MOMENAT NAS NEKOLIKO ŽIVIH PORED MRTVOG KOMANDANTA, KOJI IAKO MRTAV PAVŠl PREKO GRUDOBRANA NA ROVU SA ISPRUŽENOM RUKOM KAO DA JE POKAZIVAO 'NAPRED I DALJE KOMANDOVAO NAMA, SVOJIM DRUGOVIMA'"
(RAJA NEDELJKOVIĆ)
"SAVINO
TELO PREKRISMO I PRODUŽISMO BORBU"
"SLIVAJU SE SA NAMA U JURIŠU I DRUGOVI KOJE SMO OSTAVILI DA
RUKAMA ISKOPAJU GROB SVOME KOMANDANTU I SAHRANE GA".
DIVIZIJA JE RAZBIJENA ALI NE I POBIJEĐENA
Treća udarna divizija je 13. juna 1943. godine, u sudaru sa oko 40.000 njemačkih vojnika, razbijena i ostavila u dolini Sutjeske vise od polovine svojih boraca i više od hiljadu ranjenika i bolesnih drugova. Divizija je razbijena, ali ne i pobijeđena. O tome piše njen komesar Radomir Babić:
"U istoriji nije zabilježen sličan slučaj. Svaka druga vojska bi se u takvoj situaciji predala. Na takvu pomisao naši borci nisu mogli uopšte doći. U manjim ili većim grupama su se probijali u raznim pravcima i na razne teritorije i odmah se iznova okupljali i organizovali u borbene jedinice.
Sandžaklije, Crnogorci, Hercegovci, Dalmatinci i drugi borci krenuli su, zajedno, u grupama, za glavninom našim jedinica, ka naznačenom mjestu prikupljanja, za slučaj razbijanja jedinica, odnosno ka svojim rodnim krajevima. Ali, svi odlučni — da se bore".
Mnogi borci su ostali na vječnoj straži Sutjeske pored svog komandanta Save. Borci Pete crnogorske, Treće proleterske sandžačke, Drugog bataljona Prve dalmatinske i Mostarskog bataljona Desete hercegovačke brigade — probijali su obruč tri njemačke i jedne italijanske divizije i ginuli boreći se za spas ranjenika i vlastito oslobađanje iz neprijateljskog obruča.
Komesar čete u Petoj crnogorskoj brigadi na Sutjesci, Luka Vučinić, piše:
" Niti su borci ostavili komandanta, niti je komandant ostavio borce. Ni živi, ni mrtvi nijesu se rastajali."
Enver Cemalović, komesar Mostarskog bataljona na Sutjesci, u sastavu Treće divizije, piše:
"Oko
podne u dolini Sutjeske grobna tišina. Svaki grumen zemlje odisao je
smrću. Tišina kao da je bi1a počast palim, počast onima koji su
tu ostali kao vječiti svjedoci ove najveće epopeje našeg
narodnooslobodilačkog rata."
KATAKLIZMA RANJENIKA
Nijemci su, poslije sloma vojne moći Divizije, u kanjonu Sutjeske poubijali više od hiljadu ranjenika, tifusara i bolničkog osoblja iz Centralne bolnice Vrhovnog štaba i oko 120 djece iz Dječijeg doma.
Nad ranjenim. bolesnim i zarobljenim partizanima "neprijatelj je izvršio nečuveni zločin i opteretio savjest i prošlost svojih naroda zvjerstvima prema iznemoglim borcima i ranjenicima koji su pali u njegove ruke u tragičnim danima na Sutjesci".
S gubicima Treće divizije, partizani su u bici na Sutjesci, izgubili više od jedne trećine svog cjelokupnog boračkog sastava. Poginulo je više od 7.300 boraca, od kojih je skoro polovina bilo članova Partije iz SKOJ-a, a svaki peti je bio starješina — od komandira odjeljenja do komandanta divizije. Poginulo je 300 rukovodilaca četa — komandira i političkih komesara i njihovih zamjenika, to jeste, 75 kompletnih komandi četa. Među poginulim bilo je i preko 600 žena — boraca, od kojih polovina bolničarki.
Na obalama Sutjeske i bojištima u Dolini heroja "zauvijek je ostala jedna generacija omladine, jer je više od dvije trećine poginulih bilo mlađe od dvadeset i pet godina".
Od ukupnog broja poginulih na Sutjesci 44 su proglašeni za narodne heroje Jugoslavije.
"Borci
poginuli u toj bici — piše Viktor Kučan — rodom su iz preko
1700 sela i gradova širom Jugoslavije",
a 277 učesnika je proglašeno za narodne heroje Jugoslavije.
"U PAKLU SUTJESKE"
"Od strašne buke plotuna, koji su se gotovo slili u jedinstvenu grmljavinu, tresla se Sutjeska. Pucale su i puške i bombe i mitraljezi i bacači i topovi, a jeku je presijecala neobična kanonada artiljerije. Nismo imali nikakvu kontrolu o tome ko je ostao na putu ove posljednje noći našeg putovanja — te strašne noći mučenja i umiranja" — piše Obrad Cicmil.
"U paklu Sutjeske" u koloni Treće divizije poginula su i dva člana Izvršnog odbora AVNOJ-a, Nurija Pozderac, potpredsjednik i Veselin Masleša, član. Kod Vrbnice su uhvaćeni poslije proboja Dr. Sima Milošević, profesor Beogradskog univerziteta i član Izvršnog odbora AVNOJ-a i mladi hrvatski pjesnik i revolucionar Ivan Goran Kovačić, pisac besmrtne poeme "Jama". Zaklali su ih četnici "negdje na obalama Drine", pa im se ni grob ne zna.
Moša Pijade, u članku o Vladimiru Nazoru, napisao je i ovo:
"Njegov
mladi drug, Goran Kovačić, nije proživio nedaće pete ofanzive.
Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi "Jama" tako
snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv
ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od "srpskih
osvetnika", četničkih izroda,
tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako
iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških
zločina nad srpskom nejači. Nikada poštenije i čovječnije djelo
pjesnika nije bilo grđe kažnjeno i nikad čelo ubice nije bilo
ukaljano sramnijim zločinom. Čitajući Goranovu "Jamu",
pokoljenjima i pokoljenjima srpske omladine stezat će se srce nad
zločinima, koji su izazvali takav krik pjesnika, ali isto tako i nad
zločinom, koji je tome divnom galebu prerezao grlo".
NAD
GROBOM SVOG KOMANDANTA
Šest dana poslije Savine pogibije, nad njegovom humkom se našlo 35 proleterskih boraca i rukovodilaca, koji su, nakon što su se probili u Izgori, dobili zadatak da se vrate preko Sutjeske i uhvate vezu sa Vrhovnim štabom u Bosni. Raja Nedeljković, narodni heroj i član Politodjela Pete brigade na Sutjesci, piše:
"Približavamo se mestu gde je poginuo Sava. Spuštamo buket ubranog livadskog cveća pored humke. Ostavljamo svoga komandanta, sa svim poginulim drugovima, da večno stoji i čuva stražu nad Sutjeskom i slobodom" (Sutjeska II, 417).
Tek krajem ljeta su se na Krekovima našli partizani Desete hercegovačke i Pete crnogorske i sa svim vojničkim počastima sahranili komandanta Savu. Vlado Šegrt, narodni heroj, komandant Desete i Dragiša Ivanović, politički komesar Pete crnogorske brigade, zapisali su ovaj događaj:
"Začas smo se našli tamo, na tom krvavom razbojištu. Sve borac do borca, već postali kosturi. Ugledasmo Savine čizme, vire iz zemlje i šušnja, koji su seljaci iz Vrbice, krišom od Nijemaca, nabacali. Kad smo odgurnuli šušanj, odmah smo poznali Savu. Na dolamici se vidjelo kuda ga je presjekla njemačka mašinka. Kad smo ga dohvatili, stade se raspadati kao da je od paučine... Dragiša Ivanović, komesar Pete brigade, postroji četu i počasnom paljbom odasmo poštu mrtvom komandantu. S nekoliko dirljivih riječi oprostismo se od Save i ostalih drugova" (V. Šegrt, Krv na kamenu, Sarajevo 1974, 329).
"I slučajno, 13. septembra, tačno tri mjeseca poslije Sutjeske, Peta crnogorska nailazi na Sutjesku iz Bosne na putu za Crnu Goru prema zadatku dobivenom od Vrhovnog štaba...
Svečana i veličanstvena komemoracija palim drugovima na Sutjesci. Odajemo poštu i našem Savi, našoj slavi. Pogledasmo. Seljaci mu nijesu htjeli uzeti ni lijepi perorez niti muštiklu iz džepa. Poznavali su ga još iz 1942. godine..." (Sutjeska II, 329).
Tako je
na Sutjesci — tronu istorijske vječnosti pete neprijateljske
ofanzive protiv NOVJ u tragiki
epopeje Treće divizije — ostao sa svojim ratnicima na vječnoj
straži oružane revolucije — slavni komandant Sutjeske.
NARODNE PJESME O SAVINOJ POGIBIJI
Krekovi su jedno od najposjećenijih obilježja Pete ofanzive i predstavljaju dragocjen lokalitet spomeničkog simbola o heroizmu i partizanskom proboju iz neprijateljskog obruča u bici na Sutjesci 1943. godine.
Pjesme o slavnom komandantu sa Sutjeske, nastale su odmah iza borbe i njegove pogibije u proboju. Prenosile su se i pjevale u svim partizanskim jedinicama širom Jugoslavije, tamo gdje se vodila partizanska borba i čuvala uspomena na njegovu herojsku smrt. Većina njih se i danas prenosi s generacije na generaciju kao kolektivna svojina cijelog naroda. Jedna od najsnažnijih i najpoznatijih je "Što to huči Sutjeska?"
Pored navedene pjesme, najpoznatija je "Jedno jutro prije zore", kojom je iskazana istorijska istina o najslavnijoj partizanskoj bici u drugom svjetskom ratu.
Stihovima:
"Kraj Sutjeske hladne vode
Barjak časti i slobode..."
iskazuje se "smisao
najveće svetinje" o
borbi za slobodu, koju su partizanski borci pronosili trnovitim
stazama oružane revolucije, iz borbe u borbu, do posljednje i
odlučujuće bitke na sjeverozapadnim granicama Jugoslavije.
U etičkom kodeksu naroda: barjak časti i slobode imaju značenje najvišeg i najmoralnijeg čina života. Time se bitka na Sutjesci izdiže do izuzetnog i sudbonosnog za budući život naroda, čiji se vojnici revolucije žrtvuju za njegovu slobodu. Partizanski "barjak časti i slobode" crveni se u vatri revolucionarne bitke i,
"Leprša se iznad glave
Komandanta. druga Save."
U dolini Sutjeske — svetilištu slobode, stihovima je ovjekovječen trenutak proboja i žrtvovanja partizanskih boraca, čije je herojsko djelo otrajnjeno stihovima:
"Krv se proli po poljani
Probiše se partizani.
Na poprištu mnogi osta
Nek' im je zemlja prosta.
I međ' njima heroj Sava
Divizije Treće glava..."
ili u nešto drugačijoj varijanti:
"Prišaptala grana grani
Probiše se partizani.
U najtežoj onoj zoni
Probiše se bataljoni..."
Vječno će biti hladna voda Sutjeske i svojim pjenušavim brzim tokovima nositi legendu o krvavoj bici i slavnom komandantu Savi, jer:
"Dok Sutjeska voda teče
Umrijeti Sava neće
I u Drinu dok uvire
Ne da Savi da umire..."
Savin herojski lik opjevan je na jedinstven način, kao što je i poginuo — kao borac u jurišu na čelu svoje Divizije. Narod ga je utkao u pjesmu i priču i u vlastitu tragičnu legendu, a partizanske jedinice u harizmatičnu svijest o borbi. Još za života prešao je u heroiku naroda kome je pripadao i u njegovo istorijsko poimanje borbe za čast i slobodu. Komandantski lik proslavljenog partizana i neustrašivog borca i vođe, iznjedren je iz gorovitog naroda crnogorskog soja, kome su borba i junaštvo simboli čojstva i herojstva protiv kapitulantstva i ropstva.
Sutjeska i Savina pogibija, simboli su narodnooslobodilačke borbe i oružane revolucije, koji ovaploćuju što one nose u sebi: heroizam i žrtve, zanos i tragiku, ropstvo ili slobodu. Pojedinci i lirsko-epski narodni genij, sročili su u borbenom hodu i teškim marševima, prve stihove o pogibiji komandanta Save i cijele pjesme koje su postale svojina partizana u koloni, u predahu borbi i kulturi revolucije, i najširih slojeva naroda naše zemlje, od slovenačkog do makedonskog melosa:
"Sto to huči Sutjeska?" "Ko se ono hrabro bori", "Jedno jutro prije zore", "Kada Sava na Sutjesku stiže" i druge.
Ime
Save Kovačevića živi u istoriji velike bitke prošlosti i u
vječnom šumu rijeke Sutjeske i traje u kolektivnoj epopeji i u
neugasivoj legendi o borbi nepokorenog naroda za slobodu. Njegovo ime
je s imenima hiljada poginulih partizana po planinskim visovima i
kanjonima: Durmitoru. Pivi, Komarnici, Tari, Vučevu, Magliću,
Volujaku, Zelengori i po brdima: Borovnu, Košuru, Krekovima, Ozrenu,
Ljubinom grobu, Barama, Balinovcu i mnogim drugim, i u Dolini heroja
— gdje skupno traju u nezaboravu i besmrtnoj slavi. Mlade eneracije
Jugoslovena iščitavaju ih sa mermernih i bronzanih uklesa
spomen-obilježja istorijskog znamenja i hronologije Sutjeske i
nadahnjuju se njihovim herojskim primjerima i revolucionarnim činom.
SINTEZA PROBOJA
"Pred samu zoru prešli su Sutjesku dva bataljona Pete crnogorske brigade i Drugi bataljon Prve dalmatinske brigade, sa štabom Grupe, Štabom divizije i Štabom Pete cmogorske brigade i produžili u pravcu Krekova. U isto vreme prešli su reku Treći i Četvrti bataljon Pete cmogorske brigade, koji su prethodnog dana vodili borbu sa Nemcima, kada su ovi napravili ispad iz doline Sutjeske, ispod Mitrine Usovi, prema Dragaš-sedlu. Sve jedinice vršile su napad između Krekova i Usovičkog potoka. Ona prva grupa bataljona, sa štabovima, odmah posle svitanja. izbila je pred k 900, južno od Krekova, gde je dočekana ubitačnom vatrom iz neprijateljskih rovova. U tom momentu jedinice su zastale, a komandant divizije naredio je juriš i sam potrčao prema neprijateljskorn rovu, zgrabio jednog Nemca, razoružao ga, dao mitraljez jednom borcu i krenuo napred, ali je pao smrtno pogođen.
Ove jedinice su nekoliko puta jurišale, ali su bile odbijene. Uspeli su da se probiju, uz velike gubitke, samo Treći i Četvrti bataljon Pete crnogorske brigade i Drugi bataljon Prve dalmatinske brigade, ali nepovezano, svaki na svom pravcu.
Posle
svitanja prešla je na levu stranu Sutjeske, iznad Tjentišta i
Centralna bolnica. Odmah za njom i Treća sandžačka brigada, koja
je, zaedno sa Mostarskim bataljonom, izvršila napad na
položaje gde su napadale i jedinice Pete crnogorske brigade. I
nekoliko uzastopnih juriša jedinica Treće
sandžačke brigade bilo je
odbijeno, uz ogromne gubitke, samo se njen Peti bataljon probio,
izgleda, između Lastve i
Usovičkog potoka i produžio
prema Zelengori.
Sem toga, probijale su se manje ilil veće grupe, a i pojedinci, iz obe brigade, a tako isto i pokretni ranjenici. Koji nisu uspeli da se probiju kroz neprijateljske položaje, probijali su se prema Izgorima, a odatle, za glavnim snagama, u pravcu Zelengore ili prema Hercegovini. Mostarski bataljon sačuvao je celinu i probio se prema Hercegovini, ali je bio razbijen. Glavnina Treće sandžačke brigade probijala se u većim i manjim grupama, preko Vučeva i Maglića ka Sandžaku, a dva bataljona Pete crnogorske brigade preko Maglića i Golije ka Crnoj Gori".
Velimir Terzić, Sutjeska I, Bgd., 1960, 48.
»SAVA — OLIČENJE SUTJESKE!
POGIBE U PRVIM JUTARNJIM JURIŠIMA I NALETIMA. SAVA NIJE POGINUO U
BORBI PRSA U PRSA. SAVA JE POGINUO U MNOGO TEŽOJ BORBI, U BORBI PRSA
PROLETERA PROTIV STOTINA CIJEVI MITRALJEZA, PUŠKOMITRALJEZA, BOMBI,
GRANATA, DOBRO UKOPANIH I PO DUBINI RASPOREĐENIH NEMACA...
DAN RANIJE POGIBE SAVIN OTAC BLAGOJE. NA SUTJESCI GINE I SAVIN BRAT JANKO, SAVIN SINOVAC DRAGAN — SVI ONI IZ JEDNE PORODICE, IZ TRI GENERACIJE, OSTAŠE NA SUTJESCI, U TEMELJIMA NAŠE REVOLUCIJE...
SVI SMO JURIŠALI ZA PARTIJU, ZA TITA, ZA DOMOVINU, ZA REVOLUCIJU. ZA SLOBODU, ZA KOMUNIZAM, ZA SLOBODU JUGOSLAVIJE, RADNIČKE KLASE I ČOVJEČANSTVA. . SVIJEST I MORAL NAŠIH JEDINICA I POJEDINACA POBIJEDILI SU NIJEMCE NA SUTJESCI. NIJEMCE —I TEŠKOĆE SVAKOJAKE. TO JE S VIJEST I ELAN PROLETERA, ORUŽJA JAČA OD SVIH ORUŽJA. IPAK JE NAJVAŽNIJI ČOVJEK. TO JE SUTJESKA U CJELINI POKAZALA...«
(Dr
Dragiša IVANOVIĆ)
