ARTEL GEOPOLITIKA by www.artel.co.yu
office@...
Datum:07. februar 2003. g.


Goran Matic: Ustavna povelja Srbije i Crne Gore

Izlaganje poslanika Gorana Mati?a u Saveznoj skupstini
prilikom usvajanja Ustavne povelje Dr?avne zajednice
Srbija i Crna Gora.
Beograd, 05. februara 2003. g.

Ja bih odmah na po?etku konstatovao da se sla?em u
potpunosti sa gospodinom Samijem, koji veruje u
mudrost ovog naroda i da ?e mudrost ovog naroda mnoge
od ovih stvari, koje su danas na dnevnom redu, u
budu?nosti postaviti na pravi na?in. Ali, na?alost, mnogi
ne veruju u mudrost tog naroda, i vise veruju u svoju
mudrost, te su Ustavnu povelju i rad oko Ustavne povelje
koncipirali tako da se narod nista ne pita, a da procedura
bude izvan ustavne i pravne, koja je predvidjena za
ovakve akte u Saveznoj Republici Jugoslaviji, dr?avi koja
se ve? dve godine zaklinje da se u njoj sprovodi vladavina
prava
Mi mo?emo o Ustavnoj povelji i proceduri donosenja
Ustavne povelje da ?ujemo najrazli?itije kvalifikacije.
One se kre?u od veoma ozbiljnih i nau?nih, do raznih
narodnih viceva i raznih imena koja se tim povodom
ovde navode i dodaju.
Razli?ite kvalifikacije su u tome da je to sporazum
vladaju?ih oligarhija. da je to po?etak brakorazvodne
parnice dve republike, da se radi o ugovoru o sukcesiji, o
obezbedjivanju medjunarodne pozicije Crne Gore itd.
Verovatno da u velikom delu ovih kvalifikacija ima i deo
istine. Ali, ja smatram da su to sve stvari koje ?ine
formu, a ne sustinu i sadr?aj, u okviru kojih se vrsi
prekompozicija bivse Savezne Republike Jugoslavije u
jednu novu tvorevinu i nastavlja praksa atomiziranja
dr?ava na Balkanu.
Mi ?emo, nakon ove prekompozicije, razbijanja Savezne
Republike Jugoslavije, u?i u proces komadanja Srbije. Ja
se bojim da ?e Srbija sada ostati bez tog stita koji je do
sada bio ispred nje, da ?e Srbija u budu?nosti sve vise
postajati geografski pojam polivalentnih regiona, kao sto
se pojavljuje u raznim opcijama koje prakti?no treba da
startuju ?im se okon?a ova politi?ka aktivnost.
Procedura, postupak i na?in usvajanja i aktivnosti u radu
Ustavne povelje, neodoljivo vra?aju na balkansku scenu
jedan pojam, koji je u poslednja dva veka bio izuzetno
aktuelan na Balkanu. To je protektorat. Pojam
protektorata jako je dobro poznat narodima Balkana.
Vekovima se razni pokrivitelji, zastitnici, velike i
regionalne sile, jednostavno takmi?e u tome kako da
upravljaju dr?avama ili dr?avnim tvorevinama
balkanskih naroda. Po pravilu, uvek se navode, kao i
danas, plemeniti ciljevi i ?rtve koje ?ini protektor, kako
bi civilizovao ili priveo zapadnoj civilizaciji ili kulturi
zaostale balkanske narode, koji su maltene na plemenskoj
razvojnom nivou.
Takva ssaopstenja ?esto slusamo ve? vise od pola godine
iz raznih evropskih institucija. Ja sam izbrojao 48
saoppstenja, izjava, kvalifikacija, izvesne gospodje
Galjak, koja sebi uzima za pravo da tretira oivaj potez
dobrim, ovaj potez losim, ovo usporava, ovo omogu?ava
integraciju, ili gospodine Solane, koji je ushi?en sto je
doslo do usvajanja ove poveolje.
Sve ove izjave na najbolji na?in govore o protektorskim
aktivnostima koje se sprovode u ovom trenutku, ne samo
prema nasoj zemlji. Nije u pitanju samo Savezna
Republike Jugoslavija. Sve bivse republike, izuzev
mo?da Slovenije koja je u malo druga?ijem statusu,
nastale iz prethodne Jugoslavije, kao nove dr?ave, su
prakti?no u istom statusu, a takodje i neke druge dr?ave
na Balkanu.
Politi?ki smisao pomo?i medjunarodne zajednice ili
njihovih ?inovnika u kreaciji nove tvorevine na Balkanu,
isti je kao sto je uvek i bio u prethodna dva veka. On se
sastoji u pot?injavanju teritorije i dr?avne organizacije
balkanskih naroda velikim silama i regionalnim
hegemonima. Iza re?i "proitektorat" uvek stoji
ekspanzionizam, koji mi danas mo?emo tretirati, pod
plastom "integracije" ove nove tvorevine u evropsku
zajednicu naroda, ili kako ve? nazivamo te medjunarodne
organizacije i institucije, prema kojima te?imo.
Paralelno sa uvodjenjem temina "protektorat" - on se
uvek obavljao kroz uspostavljanje razli?itih modela i
nivoa zavisnosti, uvodi se i pojam"ograni?eni
suverenitet". Ti pojmovi su se ovde, na Balkanu,
definisali javno ili tajno, individualno ili kolektivno.
Narodi Balkanskog poluostrva, kao retko koje podru?je
na svetu, iskusili su izuzetno bogat repertoar
medjunarodnog mesanja, pokriviteljstva ili direktnog
stranog upravljanja njihovim teritorijama i dr?avama. U
tom smislu je Ustavna povelja, i tvorevina koja na osnovu
nje nastaje, jos jedan novi teorijski i prakti?ni dopirnos
ovom repertoaru.
Ipak teoreti?ari prava ka?u da ona mo?e dda se poredi
jedino sa Austro-Ugarskom unijom iz 1867. godine, po
svom konceptu. Mo?da mo?e da se poredi, ali predstavlja
autenti?an i novi doprinos razvoju pravne prakse, kada
govorimo o oblikovanju dr?ava i udru?ivanju dr?ava, na
ovakav na?in.
Ve?ina dr?avnih tvorevina na Balkanu u poslednja dva
veka imala je svoje strane zastitnike. Uostalom,
Balkansko poluostrvo, kao stratesko geopoliti?ko
raskrs?e, uvek je bilo predmet posebne pa?nje velikih
sila. O tome svedo?e mnogi medjunarodni ugovori,
dokumenti i ?injenice. Ja bih dodao da su sve prethodne
Jugoslavije, od 1919. godine pa nadalje, bile gradjene i da
je njihova pozicija u medjunarodnim okvirima bila
garantovana, odgovaraju?im sporazumima velikih sila.
Mi znamo koji su to sporazumi , i koje sile.
Ono sto danas treba da se proglasi kao nova tvorevina,
bojim se da je napravljena kao nesprazum velikih sila i da
?e zahvaljuju?i toj konstrukciji, koja je izgradjena na
nesporazumu velikih sila, kada je Balkan u pitanju, biti
kratkog daha i osudjena na nove prekompozicije koje,
na?alost, ne?e zavisiti niti od nase dobre volje, niti od
gradjana ove zemlje, pa niti najboljih ?elja ove vlasti.
?injenica je takodje da na Balkanu postoji, na izvestan
na?in, bogata tradicija prikrivanja realnog stepena i
oblika povezanosti dr?avnih tvorevina sa velikim silama.
Neki od istorijskih oblika dr?ava, tretiraju se u pojedinim
periodima kao doba slobode i nezavisnosti, iako su imali
sna?ne medjunarodne garante ove pozicije. Ja bih rekao
da je ?ak i Socijalisti?ka Federativna Republika
Jugoslavija, koju tretiramo kao nezavisnu i nesvrstanu,
imala sna?ne garante te svoje pozicije, koji nisu bili
zasnovani samo na balansu snaga u hladnom ratu. Na
osnovu dokumenata, koji su tek pre dve godine dospeli u
javnost iz ameri?kih arhiva, na osnovu zastarevanja od 50
godina, doslo se u posed sporazuma koji je bivsa
Jugoslavija, odnosno Tito, potpisala sa NATO Paktom.
Jugoslavija je, na izvestan na?in, bila preko odredjenih
vojnih sporazuma sa Gr?kom i Turskom, iz 1952. godine,
aktivni pridru?eni ?lan NATO pakta koji je garantovao
milion vojnika za potrebe NATO pakta u ovom delu
sveta.
Mi danas imamo obra?un sa medjunarodnom pozicijom i
prethodne SFRJ i prethodne SRJ. U tom obra?unu
previdjamo sta je bilo pozitivno u tom periodu. Danas za
ovom govornicom mnogi dr?e tirade o tome kako je
neophodno sto pre u NATO, sto pre u Partnerstvo za mir,
sto pre u institucije koje garantuju nas medjunarodni
polo?aj. Zaboravljaju da je Jugoslavija bila ?lan NATO'a
ali se to sakrivalo od njene javnosti. Jugoslavija "ne bi
trebal da silazi sa konja na magarca" kako to neki ka?u,
nego da pokusa da reaktivira svoj polo?aj u NATO'u.
Nisu bezazlene ni ocene koje danas ima Hrvatske kada
pokusava u Partnerstvo za mir i kada joj Robertson
ka?e:"Vi ne mo?ete u Partnerstvo za mir samostalno -
mo?ete preko vojnog saveza sa Jugoslavijom". To je zbog
toga sto NATO tretira bivsu SFRJ ili njen najve?i deo,
kao jedinstvenu operativnu zonu u koju je godinama
ulagao. Sve ovo sto mi tretiramo kao dr?avne tvorevine
na ovom podru?ju, to su za njih prolazne teritorije. Za
njih je vojno prisustvo na osnovu Spajkmanove doktrine
"periferne odbrane Evrope" jedina konstantna kategorija.
Oni ?e se za to boriti. Oni ?e to ostvariti kroz novu
integraciju na Balkanu, bez obzira kako mi to ovde
tretirali, eksponirali i zagovarali.
Na?alost, disolucija Balkana jos nije zavrsena. Dok se
vode rasprave o integraciji i stabilnosti, i dalje se
realizuju elementi nekadasnjeg plana o komadanju
Jugoslavije i Srbije. Ciljevi su veoma jednostavni: da se
Jugoslaviji otkine Kosovo, izlaz na more Crna Gora,
?itnica Vojvodina, a da Sand?ak, tri li ?etiri opstine na
Jugu Srbije, kao i Dimitrovgrad, Bosilegrad i druga
podru?ja prema Bugarskoj, dobiju jedan polivalentan
status, u kome ?e Srbija postati geografski pojam, i u
kome ?e sve izgledati druga?ije. Uostalom, to
medjunarodna zajednica na krije. Karl Bilt u februaru
1999. godine govori o integraciji balkanskih zemalja:

"Sti?e se utisak da se politika medjunarodne zajednice u
odnosu na Balkan sastaji u stvaranju mozaika sa?injenog
od protektorata. To bi podrazumevalo transfer
suvereniteta u ekonomskim i strukturnim pitanjima na
institucije Evropske Unije."

Da li Evropska Unija ima moralno pravo i kredibilitet da
suvereno upravlja balkanskim prostoro9m, tretiraju?i
ovaj prostor kao neku perifernu zonu, preko koje ?se
resavati svoje probleme i svoje pitanja, a ne tretiraju?i
ovaj prostor kao prostor koji treba ravnopravno
integrisati u Evropsku Uniju, odnosno u zajednicu
evropskih naroda?
Podsetio bih da evropska kultura ne samo da nije bila u
stanju da spre?i razbuktavanje sukoba u bivsoj
Jugoslaviji, nego je obezbedila ideolosku osnovu na kojoj
su ovi sukobi nastali. Evropska politika, demokratija,
religija i humanizam, nisu pomogli spre?avanju sukoba
ve? su dopirneli njihovom razbuktavanju.
Na?alost, i danas na sceni imamo one elemente koji svoje
interese na Balkanu vide tako sto Jugoslavija treba da
nestane, sto ?e Srbija biti dalje komadana i tako sto ?e se
ovde realizovati njihova pozicija. Najbolji svedok za to je
Ralf Hartman, ?ovek koji je u knjizi "?asni mesetari"
analizirao sednice Bundestaga i koji je preneo delove
stenograma u kojima se u poslednjih deset godina ?uje
ratni pokli? velikog broja poslanika Bundestaga, od
Svarca pa nadalje, da se Srbima osvete za nema?ki poraz
na Balkanu u dva svetska rata. Taj pokli? bi mogao da se
tuma?i kao revansisti?ak retorika ali samo pod uslovom
da se ta retorika nije zaista i sprovela, i to na
najmilitantniji na?in, onako kako su oni zagovarali
prema Srbiji i ovom podru?ju.
Satanizovanje srpskog nacionalnog korpusa i forsiranje
kolektivne krivice mo?e se pratiti i istorijski. Nije nista
novo. To je deo kontinuiteta od formiranja ujedinjene
nema?ke dr?ave, kako u pretproslom veku, tako i u
proslom. Eksponent ove politike je bila i
ekspanzionist?ka politika umiru?eg Austrougarskog
carstva, koje prodiru?i na Balkan, pokusava da produ?i
?ivot, osiguravaju?i istovremeno Nema?koj ?uveni
prodor na Iatok. Prepreka na tom putu je i danas , kao i
nekada ' srpska dr?ava, sto ve?a' to ja?a. Zato se i dalje sa
istog mesta kre?u nastojanja za sto manjom i slabojom
srpskom dr?avom, za ponistenjem svakog oblika
integracije u okviru koga Srbi i narodi ovog regiona
mogu da ?ive slobodno, na svoj autenti?an na?in.
Za narode i gradjane Balkana, od svih ovih velikih igara,
je zato mnogo bitnije da se pitisnu elementi na osnovu
kojih se vrse nasilne prekompozicije Balkana, kao sto su:
istorijska izvornost, nacionalno samoopredeljenje i
kategorije koje pripadaju XIX veku i romantizmu.
Za gradjane Balkana je mnogo va?nije da ta?no zanaju
kako se na njihove pojedina?ne sudbine i kvalitet ?ivota
odnosi ovaj ili onaj akt njihove vlasti ili medjunarodnih
institucija, a ne gde su granice obele?avali car Dusan,
kralj Tomislav, Tvrtko ili kraljiva Teuta. To je posao za
nauku i istori?are, a ne za politi?ku borbu. Kada bi se
Balkan istinski integrisao u miru, slobodi i
ravopravnosti, tada bi sve ove virtuelne dr?ave mogle da
se nadju na jednom mestu. Nestao bi nacionalni
rimantizam u pratki?nom smislu kao potencijlani
pokreta? bilo kakve dezintegracije i destrukcije. Gubile
bi se granice izmedju dr?ava i gradjani Balkana mogli bi
da ?ive mirno i da grade svoj put, bez spornih
nacionalnih i teritorijalnih pitanja.
Jedina alternativa podeljenom i atomiziranom Balkanu je
istinska demokratija i saradnja i integracije, potiskivanje
i pacificiranje projekata nacionalnog romantizma, kada
se uspostave gradjanska i politi?ka prava, ali i drustvena
svest na tom nivou, da se ostvaruje i nacionalna i ljudska
emancipacija, a da niko nikoga ne ugro?ava. Alternativa
nacionalnoj kcenofobiji je da granice budu otvorene, a da
se svaki gradjanin Balkana ose?a bezbedno na bilo kojoj
ta?ki balkanskog prostora.
I na kraju samo, dozvolite mi jos jedan stav, brzo ?u
zavrsiti izlaganje. Mi znamo da dr?ava , po pravilu, ima
uvek istu funkciju. Ona pokusava da izvrsi
homogenizaciju stanovnistva, kroz na?ela vladaju?eg
drustvenog poretka. Zbog toga, organaizacija Evrope
mirovnim ugovorima ne predstavlja pacifisti?ku
koncepciju, kako je to verovao Vilson, idejni nosilac
koncepcije nacionalnog samoopredeljenja, na rusevinama
evropskih carevina, ?ije je opredeljenje bilo
ujedna?avanje i asimilacija naroda. Bilo je to uvod u novu
nestbilnost, jer svaka nova dr?ava je bila sastavljena od
raznorodnog stanovnistva.
Tako i danas, i Srbija i Crna Gora - u pravom dr?avnom
i sustinskom smislu - pojedina?no i zajedni?iki
preuzimaju sve one elemnete koji su bili sporni u
prethodnoj Jugoslaviji, pa i u Saveznoj Republici
Jugoslaviji.
Elementi i poluge za destrukciju ovih dr?ava postoje i
danas. Srbija i Crna Gora imaju obe , i svoju Vojvodinu, i
svoje Kosovo, i svoj Sand?ak, i mnoga sporna pitanja, i
bez ove dr?ave koju danas pravimo.
Ja bih voleo da sve protekne u najboljem redu i miru, da
postanemo deo Evrope ' na na?in kako to mi vidimo
Evropu. Na?alost, Evropa nas ne vidi na taj na?in, vidi
nas na drugi na?in, i zato bih voleo da se narodi i gradjani
Balkana integrisu oko pitanja svog ?ivota autenti?no, na
nasim interesima, a ne na interesima bilo ?ijeg i bilo
kakvog ekspanzionizma, ?iji rezultat je i ova Ustavna
povelja.