[ isto gledaj:
Rade Drobac:"Intelektualci na meti vlasti i njenih satelita"
http://www.artel.co.yu/sr/reakcije_citalaca/2004-05-13_1.html
Dr Ivica Stojanovic: Intelektualci i drustvena stvarnost
http://www.artel.co.yu/sr/reakcije_citalaca/2004-05-13.html ]

http://www.artel.co.yu/sr/reakcije_citalaca/2004-06-15_1.html

Oskar Kovac: Nauka i intelektualci

BEOGRADSKI FORUM ZA SVET RAVNOPRAVNIH
Beograd, 08. maj 2004. godine
Etnografski muzej, Beograd
Okrugli sto na temu: "Intelektualci i drustvena stvarnost"

Izlaganje prof. OSKARA KOVACA


Kada smo na sednici Upravnog odbora pripremali ovaj skup, razgovarali
smo o tome šta sve ulazi u krug planirane teme. Ja sam se tada
opredelio za pitanje: gde su intelektualci u rasponu od liberalizma do
socijalizma. Danas sam svoju temu drugacije srocio. Zakljucio sam da
ako ja govorim na tu temu, nece biti zapleta, svako ce pomisliti: pa
znamo mi šta on prica; on je za socijalizam, za društvenu svojinu i za
samoupravljanje. Zbog toga sam ušao u materiju koju su ovde pre svega
filozofi izlagali.
Namera mi je da sagledam da li izmedu nauke i intelektualaca postoji
veza, i kakva veza, i da li je svaki naucnik po definiciji
intelektualac ili nije. Vec smo danas culi da je uslov da bi neko bio
intelektualac dvostruk. Postoji potreban i postoji dovoljan uslov.
Potreban uslov je definisan tako da svako ko je kompetentan za neki
stvaralacki rad ima potreban uslov da postane intelektualac, ali
intelektualac je samo onaj koji je svestan posledica svog rada i snosi
odgovornost za šire posledice svog rada.
Ja sam naravno, pošto govorim o vezi izmedu nauke i intelektualaca,
hteo nešto malo da koristim i naucni metod, a pošto sam ekonomist hteo
sam da vidim da li su se ekonomisti uopšte bavili tim pitanjem, da li
se na njihov rad odnose neke eticke i moralne norme ili ne. Odabrao dva
veoma poznata teksta ekonomske literature koji su u neposrednoj vezi sa
ovom dilemom.
Prvi tekst, moram da kažem, je iz daleke 1968. godine, nakon što je
Amerika izgubila vijetnamski rat i kada se, s razlogom, preispitivala
uzduž i popreko. Tekst je u stvari bila uvodna beseda tadašnjeg
predsednika Americke asocijacije ekonomista, tada najvece populacije
strucnih ekonomista u svetu. Covek je bio Kenet Boulding, a tekst nosi
naslov: Ekonomija kao moralna nauka. Naravno, to je loš prevod, a
trebalo bi da sadrži pitanje da li ekonomija spada u one nauke koje se
ticu morala i etike? Naravno, pocetak njegovog izlaganja se vezuje za
formalne argumente i kaže: Adam Smit, otac moderne ekonomske nauke, bio
je profesor filozofije morala. Do pocetka prošlog veka, u Kembridžu,
ekonomija je bila u toj grupi naucnih disciplina. Zajedno su se
proucavale, dakle, filozofija morala, etika, ekonomija i još neke
društvene nauke. Vec stoga može da se kaže, da po svom nastanku,
ekonomija jeste moralna nauka.
Onda je profersor Boulding rekao da je svestan da je time šokirao
americke ekonomiste, zato što se vec usvojilo široko usadeno mišljenje
da nauka ne sme da ima vrednosnih sudova i da je sreca što se nauka
oslobodila srednjovekovnih metoda u kojima je bilo jako mnogo
vrednosnih sudova. Ali pošto je on smatrao da svaka potkultura, pa i
naucna potkultura ima svoj sistem normi, etickih i moralnih, (a mora da
postoji i širi sistem moralnih normi i socijalnih vrednosti) smatrao je
potrebnim da objasni zašto tako misli i rekao je ovako: "svaka kultura,
a nauka takode u izvesnom smislu spada u kulturu, i svaka subkultura se
karakteriše sa jednim jezgrom, sa jednom grupom zajednickih vrednosti,
jednog vrednosnog sistema bez kojeg nijedna kultura ne može da
postoji''. U stvari, kulture u svetu po tome fakticki klasifikujemo i
razlikujemo. Apsurd je da se misli da nauka može da postoji bez
sopstvene skale vrednosti i da ona nije dužna da poštuje neku širu
skalu društvenih vrednosti.
Boulding, dakle, kaže da nauka ima svoju subkulturu ili svoj sistem
moralnih i etickih principa, pa ih nabraja: "prvo to je želja za
istinitošcu, drugo, to je znatiželja, trece, to je želja da se sve
tacno izmeri i kvantifikuje, cetvrto, da se pažljivo posmatra i
eksperimentiše i na kraju to je objektivnost.'' To su najvažniji
principi te subkulture bez koje nauka ne bi ni mogla da se razvija.
Zašto je takva subkultura bila neophodna? Zato da bi medu radnicima
koji rade u oblasti nauke bio stvoren jedan sistem komunikacije. A na
pitanje zašto onda u nauci u nekim stvarima uopšte nema nikakve
rasprave, odgovara: "pa nema rasprave zato što je stvar završena putem
naucnog metoda ili primene ovog sistema vrednosti i moralnih principa".
Pitagorinu teoremu nece niko više da diskutuje zato što je dokazana.
Pretpostavka, analiza, dokaz, zakljucak. Dakle, to je naucni metod ,
njemu je svojstven jedan sistem vrednosti, bez obzira koliko je to uzan
sistem bio.
U nekim naukama sam metod istraživanja ili rezultat istraživanja
postavlja eticka pitanja. Uzmite nuklearnu fiziku, genetiku, genetski
modifikovane organizme. Da li naucnik u toj oblasti može da deluje a da
sem svog sopstvenog sistema vrednosti ne uzme u obzir odgovornost po
nekoj široj društvenoj skali vrednosti za implikacije rezulata svog
istraživanja. U nauci je inace poznat Hajzenbergov princip koji kaže da
izucavajuci nešto, vi menjate predmet svog istraživanja. Prema tome,
nauka nije nevina, ona menja stvari i valjda ona snosi neku odgovornost
za ono što menja i ima neku odgovornost prema društvu ciji je sastavni
deo.
Još više, ne samo da nauka menja nešto u društvu, nego nauka fakticki
stvara i buducnost u izvesnom smislu. Evo, ove oblasti nauke koje su
danas vec bile nabrojane, u velikom stepenu predodreduju buducnost
covecanstva, a društvene nauke tu nisu izuzetak. Zašto? Pa zato što: "
u društvenim naukama mi možemo da predvidimo samo ono u cemu aktivno
ucestvujemo ''. Na jednom od naših prethodnih skupova smo razgovarali o
državnim i nacionalnim prioritetima i o nekim koncepcijama razvoja.
Tacno je da možemo da postavimo neku koncepciju i da preduzmemo sve što
treba da se ta koncepcija ostvari. Onda postoji verovatnoca da ce se ta
prognoza ostvariti, ali ako nemamo koncepciju i ne brinemo kako cemo je
ostvariti, u društvenim naukama nije moguca prognoza.
Problem se proširuje utoliko što naucna subkultura mora da se poštuje,
a postoji i širi društveni uticaj nauke zbog cega svaki naucnik mora da
ima odgovornost prema društvu ciji je sastavni deo i mora da poštuje
njegov vrednosni sistem. Da li baš svi naucnici to rade? Da li to
poštuju? Ja sam uzeo jednoga, bar za mene kontraverznog, kao
ilustraciju.
Svi se, nadam se, secate 1992. godine kada je covek po imenu Frencis
Fukujama objavio knjigu "Kraj istorije i poslednji covek". Suština
njene poruke je da je u svetu pobedio liberalni kapitalizam kao jedino
moguce društveno uredenje, da je globalizacija to na neki nacin
potvrdila i da sada više nema drugog i boljeg sistema i nema drugog
coveka do onoga koji je produkt tog sistema. Ja sam i tada imao problem
da razumem, narocito naslov, jer kaže: kraj istorije?! Znate kako,
jucerašnja sadašnjost je danas istorija. Ako naša sadašnjost nikada ne
bude postala istorija to znaci da nema buducnosti. Ne verujem da je to
hteo da kaže. Verovatno je postao svestan toga, pa u jednom radu koji
je Medunarodni monetarni fond objavio 2000. godine, on govori sasvim
drugo. Verovali ili ne, naslov tog njegovog rada je "Društveni kapital
i civilno društvo ". Frensis Fukujama, - proverio sam da li je to taj
Fukujama. Jeste! Jedino što nije citirao svoju knjigu iz 1992. godine.
Kakve veze njegovo ponašanje ima sa našom temom? On sada , posle kraja
istorije, govori o jednom, u kapitalizmu neprihvacenom, neformalnom
sistemu društvenih vrednosti i društvenih odnosa. Zapravo, kao
socijalni kapital on sada obeležava neformalne odnose medu ljudima koji
olakšavaju život zato što se ne može sve propisima regulisati. Eto, on
je za mene primer kontraverznog intelektualca koji ima pravo da se
predomisli. Bolje da je ovo napisao 1992. godine. Evo samo nekoliko
njegovih argumenata. On kaže: "društveni kapital je neka ustaljena
neformalna norma koja unapreduje saradnju izmedu više licnosti, ljudi i
grupa i te norme moraju da budu prihvacene ali bez prinude, bez zakona
itd. u stvarnim ljudskim odnosima u kojima, naravno, postoje medusobni
odnosi reciprociteta i poštenog delovanja'' .
Ne cini bilo koja takva neformalna norma socijalni kapital, nego to je
ona vrsta odnosa koja dovodi do kooperacije medu ljudima i koja je,
naravno, zasnovana na socijalnim vrednostima koje sam malopre baš i
nabrojao. U tom smislu on kaže da ima i takvih neformalnih normi i
takvih okupljanja ljudi koja ne nose ovu pozitivnu konotaciju kao što
su verske sekte i neke druge grupe. Njih bi mogli da oznacimo kao
socijalni kapital sa negativnim predznakom. Na pitanje kakve razlike
postoje izmedu neopredmecenog socijalnog kapitala koji postoji u svim
tradicionalnim društvima, pa i nerazvijenim zemljama, i opredmecenog
socijalnog kapitala, njegov odgovor je da nema nikakve razlike. Zašto?
Kriticari ove forme, dakle nematerijalizovanog, neopipljivog društvenog
kapitala kažu da on ponekad daje loše rezultate. To nije valjani
kriterijum za njegovo razlikovanje od opredmecenog društvenog kapitala.
I fizicki kapital može da se uloži u ratnu opremu, nuklearnu opremu,
bojne otrove. To, dakle, nije nikakav argument. Društvo ima zakone i
norme koje ce i kod fizickog i ovog drugog, socijalnog kapitala
nastojati da ogranice sve što je nepoželjno. Prema tome, nema nikakve
razlike izmedu jednog i drugog oblika kapitala. U stvari, mi znamo za
mnoge druge, vec odavno potpuno prihvacene, oblike neopipljivog
kapitala kao što su industrijska i intelektualna svojina. Prema tome,
ovaj oblik društvenog kapitala se ravnopravno uvršcuje u sve druge
oblike kapitala.
Važno je pitanje: koja je funkcija tog društvenog kapitala u modernom
društvu. Uvodna recenica Fukujame tvrdi da je ekonomska funkcija
socijalnog kapitala, društvenog kapitala, da smanji transakcione
troškove u privredi koji su inace vezani za formalne mehanizme
koordinacije koji ne mogu do kraja da predvide sve situacije koje
nastaju u ekonomskom životu. To nadoknaduje postojanje socijalnog
kapitala.
Postavlja se pitanje da li uopšte može da se izmeri socijalni kapital
da bi se dokazalo da postoji. Naravno da može. Kada se preduzeca kupuju
i prodaju, šta se sve vrednuje? Vrednuje se fizicki kapital, zgrade,
oprema i drugo. Eventualno se vrednuje kvalifikaciona struktura kadra
koji je tu, znaci ljudski kapital. Fizicki kapital i ljudski kapital
samo su deo ukupnog kapitala. Razliku do kupoprodajne cene cini opisani
društveni kapital. Svako ce rado da kupi firmu u kojoj je društveni
kapital prisutan i rešava konfliktne situacije, a nece se rado kupovati
firma u kojoj se, u nedostatku društvenog kapitala, vrlo teško radi i
upravlja.
Bio sam jako znatiželjan da saznam šta je Fukujamu motivisalo da izvede
ovakav ''kopernikanski obrt'' i onda sam pogledao gde je on podneo svoj
referat. Podneo ga je na simpozijumu Medunarodnog monetarnog fonda o
tzv. drugom krugu ekonomskih reformi. I sve mi je postalo jasno. U
prvom krugu ekonomskih reformi sav kolektivni kapital u svetu je
trebalo da se uništi. Državna svojina, društvena svojina, kolektivna
svojina, itd. Sve je moralo da postane privatna svojina da bi se uzele
dizgine vlasti. Nakon što je to uradeno, zašto kapitalisti ne bi
koristili socijalni kapital. Pa on zaista rešava stvari. Nalazi se
unutar cene, tj. vrednosti samog preduzeca, a ništa ne košta, jer su ga
ljudi sami stvorili da bi lakše i bolje živeli.
Samo jednu recenicu o trecem dokazu koji sam hteo da izložim a znam da
nema prostora. To je pitanje globalizacije koje smo vec dotakli. Znamo
koliko je bilo ubedivanja da je to neminovno, univerzalno dobro, itd.
Nedavno sam dobio iz Ženeve, iz Konferencije UN za trgovinu i razvoj,
jednu analizu dvojice ljudi koje poznajem i cenim. Jedan radi u toj
instituciji, a drugi je do nedavna vodio ekonomsku analizu u Ekonomskoj
komisiji UN za Evropu. Napravili su veoma ozbiljnu analizu, opet je
naslov skoro neprevodiv jer kaže ''Globalizacija na drugi pogled.''
Ponovo su razmotrili ceo fenomen globalizacije i rekli sledece: "naš
tekst, naš papir odbija, ne prihvata karakterizaciju globalizacije kao
autonomnog i nezaustavljivog procesa koji na neki nacin guraju
impersonalne snage tržišta i tehnicki progres......."tržišne snage su
formirane i kontrolisane izborom nekim, i zavise od institucionalnog
okruženja u kojima su te odluke pravljene. U odsustvu odgovarajuceg
institucionalog okruženja i potrebnih proizvodnih kapaciteta, brza
liberalizacija ce pre da dovede do stagnacije i nezaposlenosti nego
privrednog rasta i rasta društvenog proizvoda po stanovniku. Mi smo,
(tj. autori) pokazali da je protekli period globalizacije zemljama u
razvoju doneo više štete nego koristi i, ako hocemo da to promenimo,
ubuduce makroekonomska politika u svetu mora da se formuliše tako da
mnogo više uzima u obzir interese i potrebe zemalja u razvoju. Zemljama
u razvoju se mora obezbediti mnogo veca zastupljenost u telima koja
formulišu i primenjuju pravila u svetskoj privredi."