[ "Dopo 4 anni di amministrazione internazionale (cioé da quando, il 9
giugno del 2000, sono arrivate in questa regione le forze
internazionali coll'impegno di normalizzare la vita, installare
l'ordine, assicurare la libertà, la democrazia, i diritti civili e
altre conquiste della civiltà), si può dire con certezza documentata
che si tratta invece di una vera e propria occupazione di una parte
grande e vitale di uno Stato, per modo di dire, indipendente e sovrano.
La situazione in Kosovo, in tutta la sua lunga e delicata storia, oggi
è forse la più pesante... Da nessuna parte i terroristi e i mafiosi, in
tutte le loro forme, dominano come in questa regione. Il Kosovo si è
trasformato nel più grande distributore di droga in Europa. Il Kosovo è
il più grande mercato di "schiave bianche". Il Kosovo è diventato
centro di raccolta e coordinamento delle forze terroristiche
internazionali..."

E' quanto scrive M. Markovic in un testo intitolato: "Il Kosovo quattro
anni dopo". E S. Grahovac, alla vigilia delle elezioni-farsa, si
interroga sulle attitudini dell'attuale regime serbo rispetto a questa
terrificante situazione... ]


KOSOVSKI IZBORI 2004

1. ARTEL: KOSOVSKI IZBORI 2004 - PISMO ILI GLAVA
(Slavica Grahovac)
2. ARTEL: KOSOVO CETIRI GODINE POSLE
(Miloš Markovic)


=== 1 ===

http://www.artel.co.yu/sr/reakcije_citalaca/2004-10-09.html

KOSOVSKI IZBORI 2004 - PISMO ILI GLAVA

Beograd, 9/10/2004
Pise: Slavica Grahovac

Šta znače za Srbe uopšte izbori na Kosmetu 2004? Da odgovorim odmah na
pitanje: znače očuvanje Srbije I Crne Gore u još uvek legalnim I
legitimnim I od OUN priznatim granicama; znače očuvanje srpske istorije
I tradicije, srpske baštine, srpskog bića; znače očuvanje ljudskog
dostojanstva jednog naroda koji u posednjih petnaest godina preživljava
libanizaciju zemlje, prolazi kroz Scilu I haridbu I već posustaje
ophrvan bedom, siromaštvom, ponižen I od strane medjunarodne zajednice
ali I od strane svojih sunarodnika nekada pripadnika iste zemlje koji
očigledno nikada nisu ni gajili osećanje pripadnosti istoj državi da ne
govorimo istom narodu. Čekali su trenutak slabosti kako države tako I
naroda pa da se uz pomoć sponzora iz inostranstva otcepe I formiraju
svoje države; Kosmet je za Srbe isto što I Korzika za Francuze, Alto
Adidje za Italijane, Irska za Britance, Kurdistan za Turke ili Teksas
za Ameriku. Poznato je da su se svi separatistički pokušaji u pomenutim
pokrajinama veoma surovo I neslavno završili. Ovi izbori znače jer
otcepljenjem Kosmeta daje se dalja šansa za usitnjavanje zemlje po
istom principu internacionalizacije problema manjina a granice Srbije
svode se na beogradsli pašaluk I Srbija postaje San Marino Balkana ali
ne po blagostanju već po getoizaciji.

Izlaskom Srba na izbore Albanci bi obezbedili legitimitet samih izbora
dok bi njihov neizlazak samo produžio put do nezavisnosti. Pri tom se
svaki nagoveštaj ‘srpske nekooperativnosti’ koristi kao razlog da se
Srbi sa Kosova I Beograd izključe iz razgovora o konačnom statusu
pokrajine. Oni koji traže nezavisno Kosovo traže ga bez Srba što je
više nego izvesno a scenario se već odvija pod pokrovitlejstvom
medjunarodne zajednice uz parole o multietničnosti I evropeizaciji
Kosova.

Sa svoje strane Srbija je do sada I predugo tražila isuviše malo od
medjunarodne zajednice I smatram da više nema šta da izgubi Iako
zvanično I odlučno zatražI odredjene garancije da pregovora ne može
biti dok svet ne prizna ono što je davno priznato a to je da je Kosmet
deo srpske teritorije te da se Srbima garantuje decentralizacija,
bezbedan povratak na njihova ognjišta kao I sve ono što sleduje po svim
zakonima civliizovanog sveta. Srbi moraju, radi svoga opstanka, da
zahtevaju od MZ da poštuje Rezoluciju 1244 I da im da prvo da pravo da
dobiju svoj zaštićeni region sa svojom vladom, srpskom vojskom I
policijom, sudstvom I školstvom. Samo pod takvim uslovima mogu da
izadju na izbore I daju im legitimitet

Sam bojkot izbora u ovakvoj situaciji za Srbe sa Kosmeta ne predstavlja
nikakvu opasnost. Bojkot je izražavanje volje s obzirom na već
postignute rezultate I situaciju u kojoj se Srbi na Kosmetu nalaze. To
je njihova volja, volja beskućnika I prognanih na čije mišljenje ni
država ni crkva nemaju više pravo da utiču. Loše iskustvo Srbi imaju sa
kosovskim izborima 2001. godine kada su ih na izbore pozivali I
partijarh I država, a sve zarad obećanog mira I uslovnog blagostanja od
strane MZ, da bi posle toga iznova bili prognani I obespralvjeni.

Stoga I pitanje koje Partijarh Pavle danas postavlja ‘Zar je potreban
naš pristanak za našu propast?’ ima smisla! Na žalost izgleda da
scenaristima velikog orkestra UN I MZ upravo takav pristanak I treba
jer da je sve iole čisto I da su krivice I Srba I Albanaca stavljene na
isti kantar ne bi se ovoliki pritisak vršio na Tadića I Koštunicu,
glavne aktere ove tužne srpske priče, a pravno rečeno, naše zastupnike,
u ovom trenutku.

Prvi, Tadić otvoreno poziva Srbe sa Kosmeta na izbore uz naglasak da je
tražio odredjene uslove I ispunjenje tih uslova ali I uz objašnjenje da
će ako ne izadju na izbore Srbi biti izloženi sankcijama.

Medjutim, po Ustavu Tadić nema pravo da poziva narod na izbore već samo
da obavlja svoj predsednički posao, Bolje reći Tadić je pozivom
kosovskim Srbima da izadju na izbore prekršio Ustav Srbije u delu koji
se odnosi na dužnosti predsednika a to je da predsednik predstavlja
državu I iznosi državne stavove, a ne lične, kao što je to uradio Tadić.

Da se podsetimo, kad je izabran za predsednika Tadić je rekao da je to
sreća za srpski narod jer se više neće raspravljati o nezavisnosti
Kosova dodavšI da bi ono sa Nikolićem bilo izgubljeno. No, vidimo da
upravo svojim postupcima radi ono što je pripisivao Nikoliću.

Tadić izjavljuje da je pravoslavac a ne priznaje odluku SPC I poglavara
svoje crkve, Partijarha Pavla koji je odluku SPC po pitanju izlaska
srpskog naroda sa Kosmeta na izbore, direktno uputio njemu.

Takodje, ide i protiv odluke Skupštnie Srbije gde je on sam u ime DS
doneo odluku o minimalnim garancijama od čega sada odstupa. Treba
napomenuti da se nikada nije desilo da 65% gradjana bojkotuje izbore,
od kako postoje izbori u Beogradu od 1920. godine i kada su održani
prvi put za ustavotvornu skupštini Kraljeivne Srba, Hrvata I Slovenaca.
UočI ovih poslednjih izbora kada su svi šefovi stranaka tražili od
gradjana da izadju na glasanje Beograd nije poslušao i preko 65%
grajdna je napravilo opstrukciju. Stoga bi Tadić trebalo da se upita
‘koje je to države on predsednik’.

U ovom trenutku on se suprotstavio volji svoje skupštine, odlukama
svoje Vlade koja po Ustavu ima pravo da donosi takve odluke I odlukama
SPC I na kraju ide I protiv volje Beograda koji je na ovim izborima
doneo svoju definitivnu odluku I to se statistički pokazalo. Na ovakvo
delovanje prognoze su vrlo negativne, te ako nastavi da tako flagrantno
kršI Ustav njegova predsednička karijera biće brzo završena.

Drugi, Koštunica, kome je providjenje do sada dvaput pružilo priliku da
postane veliki državnik I koji oba puta šansu nije prepoznao I sada ima
šansu da ostane dosledan svojim izjavama koje je davao po novinama
poslednjih nekoliko dana a to je ‘da niko nema pravo da poziva Srbe na
izbore’.

Vreme, neumitni svedok svih naših uspeha I poraza, brzo će pokazati da
li je premijer govorio srcem iz glave ili srcem iz grudi kako kaže
Naopleon. Činjenica je samo jedno da više Srbe niko neće moćI da
manipuliše I nagovori na bilo kakve izbore I ishitrene odluke jer je
narod prošao kroz teško I nesrećno iskustvo te više nikome ne veruje ni
štapu sa šargarepom a ni onome bez nje.


=== 2 ===

http://www.artel.co.yu/sr/izbor/jugoslavija/2004-09-01.html

KOSOVO CETIRI GODINE POSLE

informgraf@ yahoo. com

Miloš Markovic, novinar
Beograd, 31. avgust 2004. godine

Prošlo je više od cetiri godine od kada su, 9. juna 2000. godine, na
Kosovo došle medunarodne oružane snage sa namerom da na ovom podrucju
zavedu red, normalizuju život, obezbede ravnopravnost, slobodu,
demokratiju, ljudska prava i druge bitne civilizacijske tekovine. U
ovoj srpskoj pokrajini nalazi se najveca koncentracija medunarodnih
oružanih snaga u Evropi. Nju cini nekoliko desetina hiljada vojnika,
uglavnom iz zemalja clanica NATO pakta. Dominantan uticaj ima Amerika,
kako u oružanom tako i u politickom, administrativnom i svakom drugom
smislu.
Kao što je poznato, Kosovo i navodna neravnopravnost Albanaca na njemu,
odnosno njihovo navodno etnicko cišcenje, poslužilo je kao povod
Americi da organizuje NATO bombardovanje Srbije, odnosno tadašnje
Savezne republike Jugoslavije. Posle 78 dana razornog bombardovanja
zemlje, ogromnih ljudskih žrtava i neprocenjive materijalne štete, ta
medunarodna agresija pod diktatom Amerike okoncana je Kumanovskim
sporazumom 9. juna 2000. godine. Kosovo je ostalo u sastavu Srbije, ali
pod medunarodnim protektoratom i bez prisustva srpske vojske i
policije. Ali, što je najbitnije i najtragicnije, Kosovo je ostalo i
bez Srba jer je oko osamdeset odsto srpskog stanovništva proterano od
strane albanskih terorista koji su pri svemu imali ogromnu podršku i
pomoc svake vrste od strane SAD. Bilo je to, posle proterivanja Srba iz
Hrvatske i Bosne i Hercegovine, najvece pomeranje jednog naroda sa
svojih vekovnih ognjišta.
Posle cetiri godine medunarodne uprave Kosovom, može se sasvim
dokumentovano tvrditi da je rec o kompletnoj okupaciji velikog i bitnog
dela jedne, navodno, nezavisne i suverene države. Stanje na Kosovu
danas je možda najteže u njegovoj dugoj i delikatnoj istoriji. To
stanje je pravo nalicje elementarne civilizacije. Nigde teroristi i
mafija u svim oblicima ne dominiraju tako i toliko. Kosovo se
pretvorilo u najveceg distributera droge u Evropi. Kosovo je najvece
tržište ''belim robljem''. Kosovo je centar okupljanja i koordinacije
medunarodnih teroristickih snaga. Kosovo je postalo simbol kriminala,
pljacke, prostitucije, droge, ubistava, proganjanja jednog naroda !
Kakav i koliki je ucinak takozvanih medunarodnih snaga na Kosovu možemo
suditi, izmedu ostalog i po cinjenici da je u martu ove godine u
prisustvu tih istih snaga porušeno i spaljeno preko sto pedeset crkava
i manastira, uglavnom iz srednjeg veka. To je istorijska, kulturna
tragedija ne samo Srbije, nego i Evrope. Istovremeno je spaljeno
desetak hiljada srpskih kuca, a hiljade srpskih grobova je unakaženo.
Teško je zamisliti veci vandalizam i varvarizam. Ono malo Srba što je
ostalo u par kosovskih enklava živi u krajnjoj nesigurnosti i
neslobodi, a njihova deca idu u školu u pratnji bornih kola.
Gde je tu sloboda, gde demokratija, gde je mir, gde su ljudska prava i
ostala zavodljiva obecanja koja je garantovala, pre svega, Amerika.
Da li, recimo Nemac, može zamisliti neku svoju pokrajinu u kojoj niko
od Nemaca ne bi imao elementarna prava, a sva bogatstva, prirodna,
državna i privatna bila u rukama okupatora koji je tu došao obecavajici
najvece civilizacijske blagodeti.
Srpska tragedija zvana Kosovo, dobrim delom je sramota i za Evropu koja
skoro ravnodušno gleda kako se na ovom delu ostvaruju americki
hegemonisticki interesi. To je, valjda, posle svega poražavajuceg jasno
svima, da od medunarodne misije na Kosovu nema ništa izuzev tragicnih
posledica po ceo jedan narod.
A vlast u Beogradu, pod ociglednim americkim diktatom, skoro da nije
digla glas protesta. Narod, ciji je standard nepodnošljiv, kao da je
ošamucen, u jednoj vrsti nokdauna, kao da se tek osvešcuje posle
gubitaka svih iluzija o navodnoj demokratiji koja se ovde pretvorila u
mafiokratiju pod medunarodnom zaštitom.