Zasto se ni jedan snimljen, pa montiran video materijal ne moze
smatrati dokazom

SREBRENICA, LAZI I VIDEO TRAKE

Ivona Zivkovic

(tekst ce biti objavljen 8. juna 2005. u listu "Ogledalo"
http://www.srpskenovineogledalo.co.yu/ )

Tesko je danas naci nekog ko nije odgledao u bioskopu ili na
televiziji bar neko ubistavu - pistoljem, puskom, nozem, sekirom,
bombom. Danasnja video industrija prepuna je scena nasilja svake
vrste. Vecinu ovakvih ubistava, cak i kada su uradjena veoma
veristicki sa fulminatima i potocima "krvi", pojacana zvucnim
efektima, kada se ljudska tela pred kamerama mrve, kosti krckaju, a
lobanja sa mozdaniom masom leti u parcicima, primamo sasvim lezerno.
Gledamo ih i na TV-u cesto u sa hranom u ustima.

Zasto nas ovakve scene nasilja ne zastrasuju, ne uzbudjuju, vec
naprotiv, rekalsiraju i zabavljaju? Jednostavno zato sto znamo da je
sve to laz, rezirana i montirana. To je igrani film, sa glumcima,
pucanjem i ubijanjem.
Video snimak, protekle nedelje prikazan na svim srpskim televizijama,
u kome se sa ledja vidi grupa naoruzanih uniformisanih lica, u jednom
nezanimljivom ambijentu nekog proplanka, kako lezerno ispaljuje metke
u ledja, takodje lezernih maldica u civilu, bez krvi, emocija,
kinestezije, naisla je na zgrazanje i sok. Zasto? Zato sto je snimak
istinit. Kako to znamo? Pa tako sto su nam to pre prikazivanja na TV-u
rekli. Rekli su nam da su to nasi srpski vojnici, pripadnici
specijalne jedinice "Skorpioni", koji su izveli maloletne nenaoruzane
civile iz Srebenice i streljali ih. Rekli su nam i da su scene veoma
jake , te da oni osteljivi to ne bi trebalo da gledaju. I osteljivi se
i bez gledanja prestrasise.

Ali, hajde da postavimo i ovakvo pitanje. Da li ste nekada pomislili
gledajuci scene nasilja u igranim americkim filmovima, da je od
ogromnog broja leseva neki mozda pravi? Da je neko mozda namerno
ubijen, da bi se efekat ubistva sto bolje docarao? Ne verujete da je
to moguce? Naravno, neko bi zaita morao da bude lud, pa da tako nesto
ucini. Jer ubiti coveka namerno, zarad efektnog snimka, potpuno je
sumanuto. Cak i ako bi film sa takvim snimkom doneo autoru stotine
miliona dolara zarade? Dobro, mozda za stotinak miliona dolara, ima
smisla... Salim se, naravno.

Proglasiti, medjutim, reziran snimak ubistva, za autentican sasvim je
prihvatljivo. I to je verovatno ono sto su mnogi i pomislili gledajuci
snimak emitovan u Hagu i koji "dokazuje" ratni zlocin srpskih vojnika
nad civilima u Srebrenici. Sticajem okolnosti video je prikazan bas
kada je americki Kongres spremio rezoluciju kojom se svaka sumnja u
postojanje zlocina u Srebrenici mora odbaciti. Nesto kao Jevrejska
antidifamacijska liga, koja pazi ne bi li neko u svetu doveo Holokaust
pod sumnju.

Ali, moze li video traka biti uopste dokaz za nesto? Ili kako da znamo
da li je neko na snimljenom materijalu zaista ubijen ili je stvar
rezirana i montirana? Vrlo jednostavno: SVE STO JE NA VIDEO TRACI
SNIMLJENO, ONDA MONTIRANO, UVEK JE LAZ. Cak i ako je snimak
autentican. Zato sto je film sam po sebi kao fenomen - laz, odnosno
ILUZIJA.

Kada su braca Ogist i Luj Limijer krajem devetnaestog veka, u pariskom
Gran kafeu na Bulevaru de Kapisin, prikazali svoj kratki filmski zapis
na kome je prikazan voz kako ulazi u stanicu Siota, publika se u
panicnom strahu razbezala kako ne bi bila pregazena od zahuktale
lokomotive koja je jurila u pravcu kamere. Tada je pvi put otkrivena
snaga filmske iluzije, a ovaj fenomen proucavali su decenijama mnogi
psiholozi, posebno gestaltisti, kao i mnogi filmski teoreticari.

U cemu je fenomen pokretnih slika? Upravo u tome, sto filmska slika u
sebi ne sadrzi nikakav pokret. Filmski zapis (kinematografija) sastoji
se samo od staticnih fotografija. Izmedju svake fotografije na
celuloidnoj traci nalazi se crn prostor (tajlung). Kada se na traku
poredjaju 24 slike sa 24 crna prostora (tajlunga) i puste da prodju
ispred gledaocevog oka u jednoj sekundi, u mozgu se stvori privid
pokreta. Razlog je jednostavan: svaka slika koja preko mreznjace oka
stize do mozga, vidi se jos nekoliko trenutaka i kada vise nije pred
ocima, ili kada oci zatvorimo. Ovaj fenomen poznat je kao retinalna
perzistencija. Tako se u jednoj sekundi nakon prikazivanja svake
slicice u crnom prostoru (tajlungu) "vidi" prethodno vidjena slika,
koja se onda nadoveze na sledecu i tako redom.

Ako svaka slicica ima jednu fazu nekog pokreta, mozak nadoknadjuje
medjufaze i vidjeno dobija kontinuitet, odnosno registruje se kao
pokret- "muvi".

Ali, sta ako pojedinacne slicice nemaju slicnosti? Mozak onda to nece
moci po nekom poznatom principu da poveze i videcemo samo brljotinu.

Drugim recima, da bi se nesto prepoznalo, mora se o tome vec imati
neka postojeca informacija koja ce sluziti kao kod za desifrovanje.
Zato je vazno onome sto se prikazuje u neprekinutom sledu od 24
slicice dati taj prepoznatljiv kod. Da bi se i sadrzina, ovako
vastacki napravljenog pokreta identifikovala, ovaj neprekinut sled
slicica mora trajati bar tri sekunde, kod jednostavnih sadrzaja. Na
primer, krupnog plana lica. Ako je sadrzaj slozeniji sled slicica mora
trajati duze. Taj neprekinut niz slicica koji kamera belezi, a
projektor prikazuje, zove se kadar.

Ako danas gledamo reklamu za koka -kolu, na primer, njen zasitni znak
sa karakteristicnim slovima moze se sasvim dobro uociti i u jednoj
sekundi, jer nam je svima poznat. Za neko novo ime i novi znak treba
vise vremena. U svakoj sekundi filma su 24 staticne slicice
(kvadrata), a na video traci 25 elektronski ispisane slike (frejmova).
Nazovimo ovaj kvadrat (ili frejm) "filmskim atomom", a svaki kadar
"filmskim molekulom".

Sta se zatim dogadja kada "filmski molekuli" tj. kadrovi pocinju da se
spajaju u slozenija "filmska tkiva"? Stvara se novi efekat poznat kao
fi - fenomen. U zavisnosti od sadrzaja dva kadra koji se spajaju,
fenomen se pojavljuje kao fi tranformacija, sudar ili skok. Ma kakav
bio ovaj spoj (rez), on stvara jos jedan potpuno novi efekat i novi
vizuelni sadrzaj.
Fi-fenomen upravo pociva na tome sto se taj novi sadrzaj ne nalazi ni
u jednom od dva spojena kadra.

Tako smo od dve vrednosti A i B, koje smo spojili, dobili vrednost C.
Ako su A i B vec bili iluzija, onda se C moze nazvati superiluzijom.

Ta superiluzija je zapravo tkivo filma ili bice filma. Vestina
stvaranja fi-fenomena, odnosno njihova upotreba, cini filmski jezik i
naziva se montaza.
Montazom kadrova dobija se specificna retorika sedme umetnosti.

Montaza se izucava u svim filmskim skolama kao poseban predmet. I kod
nas postoji vec 30 godina katedra za filmsku i TV montazu na Fakultetu
dramskih umetnosti u Beogradu.

Televizija je u potpunosti preuzela jezik filma, a razvila je i svoj
poseban jezik, pa je mnogi odavno nazivaju osmom umetnoscu.

Film je tako sacinjen od velikog broja snimljenih kadrova koji se u
montazi spajaju proizvodeci svaki put neku novu vrednost C. Kada se
kadrovi spajaju tako da u svakom identifikujemo isti prostor, tako
povezan niz se zove scena. Spajanjem vise scena, koje mozemo da
povezemo po nekoj slicnosti, na primer vremenu u kome se odigravaju,
prici, istom liku koji se pojavljuje itd., naziva se sekvenca.
Ukoliko se citava sekvenca snimi u jednom kadru, dakle, bez
iskljucivanja kamere, onda imamo kadar sekvencu. On moze obuhvatiti i
vise scena. Primer za to je cuveni Hickokov film "Konopac" snimljen u
samo deset dugih kadrova.

Kada je 1919. godine ruski filmski teoreticar Lev Kulesov imenovan za
sefa Moskovskog filmskog studija, u postrevolucionarnom periodu, odmah
je poceo sa eksperimentima u kojima je koristio ove fi- fenomene.
Lenjin je, poznato je, odmah uocio koliko film moze imati mocan
propagandni ucinak. Bas kao sto je to kasnije koristio i Hitler,
preko svoje rediteljke Leni Rifenstal itd.

Od tada svaka filmska skola pocinje sa teorijom "Mazukinov
esksperiment". Naime, Kulesov je tada snimio krupni plan (lice)
poznatog glumca Ivana Mazukina u jednom kadru. Kadar je onda presekao
na tri dela, a izmedju umontirao sledece kadrove: cinije sa supom,
deteta koje se smeje i mrtve zene. Kada se citav montazni sled
pogleda, na Mazukinovom licu, koje zapravo nije menjalo svoj izraz,
gledaoci su "procitali" sasvim razlicite emocije, u zavisnosti sa
kojim kadrom je njegov krupni plan bio spojen. Kod mrtve zene je
uocena tuga, kod nasmejanog deteta radost, a tanjir sa supom
je pokazao izvesnu zelju. Tako je slikovno okruzenje u koje je lik
stavljen dao njegovom licu emociju, odnosno iluziju emocije koju su
gledaoci kao takvu doziveli. Bila je to, u stvari, projekcija
sopstvene emocije koju je svaki gladalac razvio posmatranjem
prikazanih kadrova (supe, mrtvaca i veselog detata). Naravno, vazno je
napomenuti da su svi gledaoci bili iz istog kulturnog podneblja, a to
znaci da su jeli iz tanjira, decu dozivljavali kao radost, a smrt kao
tugu.

Sledeci eksperiment Kulesov je napravio tako sto je umontirao sledece
kadrove: covek stoji pored Puskinovog spomenika u Moskvi; zena
nervozno koraca; deo ograde snimljen ispred Bele Kuce u Vasingtonu;
jedno stepeniste.
Svi ovi kadrovi snimljeni su na sasvim razlicitim lokacijama u raznim
gradovima, u sasvim razlicito vreme, ali po dnevnom svetlu.

Kada je ovako umontiranu sekvencu pustio gledaocima, svi su
desifrovali da su muskarac i zena par, koji se nalazi u istom
prostoru, u blizini stepenista ispred Puskinovog spomenika koji je
ogradjen ogradom Bele Kuce. To je otkrilo da kod gledalaca
preovladjuje tendencija stvaranja kontinuiteta koji se tako formira u
fiktivnom prostoru, sa iluzijom jedinstvenog prostora i vremena.

Ukratko: ono sto ne postoji na filmskoj ili video traci cak ni kao
pokret, ni kao prostor, postoji u mozgu - i kao prostor, i kao vreme,
i prica, i lik, i emocija. Kako sve to cini zivot, tako je film
dozivljaj koji bukvalno osecamo kao stvarnost, kao sam zivot.

Cuvena Spilbegrova vestacka naprava u obliku ajkule, zastrasivala je
milione gladalaca sirom sveta, cak i u scenama kada se nije videla,
vec je kamera pokazivala samo povrsinu mora. Ali, svi smo znali, cak
osecali, da je ona tu, samo sto ne izroni. I taj jedan kadar je u
sistemu datih kodova vec bio dovoljan "okidac" za strah.

Brodolom Titanika, u trocasovnom filmu, upravo je iluzija pomocu koje
smo "stvarno" doziveli tu katastrofu. Oni koji su prvo gladali film pa
onda citali Pasternakov roman, Doktor Zivago je imao lik glumca Omara
Sarifa.

Serijal americkih "vestern filmova" iz pedesetih godina proslog veka,
u reziji Dzona Forda sa neustrasivim Dzonom Vejnom, trajno je dao
romantican pecat istoriji naseljavanja belog coveka na tlo Amerike.
Kada je tu istu temu na sasvim drugi nacin obradio reditelj Majkl
Cimino, osamdesetih godina poslog veka u filmu "Vrata raja" pokazujuci
bele doseljenike kao kriminalce koji su izvrsili genocid nad domacim
indijanskim stanovistvom, holivudski cenzori su ga skratili sa cetiri
na dva sata, a Ciminova rediteljska karijera je trajno zapecacena. SAD
nisu nastale na genocidu, zaboga(!)
To govori koliko film sa istinom i stvarnoscu nema nikakve veze, osim
sto na nju lici. Montaza je njegov jezik, a cilj montaze je da
proizvede efekat C, sadrzaj koji ne postoji, odnosno laz. Laz je
imanentna tkivu filma i ako nje nema, nema ni filma, pokreta, muvija.

Pored montaze slike, film koristi i montazu zvuka, gde se zvuk,
takodje, razlaze na filmske "molekule" i "atome", odnosno na zvucne
kadrove, kvadrate (frejmove). Tako se , na primer, slovo "S" nalazi
zapisano na 6 do 10 (ili vise) frejmova (u zavisnosti kako ga brzo lik
na snimku izgovori). U montazi se barata sa svakim kvadratom
(frejmom), pa se svako "S" moze zameniti sa S.
Tako lik moze sa ekrana da se cuje kako "vrska", iako zapravo govori
normalno. Mogu se u usta stavljati druge reci, a na slikovni kadar, u
kome se vidi pistolj ili puska na kojoj se povlaci oroz, podvuce se
zvuk pucnja koji traje takodje 6 do 10 frejmova (kvadrata).

Digitalna tehnika snimanja sve vrednosti na slici i u tonu prebacuje u
velicine binarnih brojeva. Time se u jezik montaze kadrova uselila
montaza unutar samog kadra. Tako se umesto snimka stola na kome se
nalaze casa i flasa, moze umontirati flasa sa drugom casom. Umesto
slike na kojoj se vidi grupa vojnika postrojena u filmskom studiju
ispred plavog platna, moze se dobiti u pozadini sumark ili sled kuca
iz Srebrenice. Tehnika danas moze sve.

Gde se odigravaju Lukasovi "Ratovi zvezda"? U kom prostoru? U kom vremenu?

Medjuodnos svih filmskih elementa - sadrzaj kadra, fotografija, gluma,
prica sa zapletom, zvuk, itd., cine jedinstven kontrapunkt koji dalje
izaziva lavinu raznih asocijacija kod svakog gledaoca ponaosob, u
zavisnosti od njegovog obrazovanja, kulture, vere, psiholoske
(ne)stabilnosti itd.

U svakom video zapisu, svaki covek opaza prvo ono sto mu je na neki
nacin blisko. Ako se na snimku bez posebne radnje ravnomerno rasporede
sledeci staticni elementi: ceta vojnika sa automaskim puskama, teretni
kamion, jedan pop, luksuzni automobil, camac, dva lovacka psa, bujno
rastinje sa puno cveca, nekoliko ovaca i kokosaka, kao i jedno dete,
prvo sto ce primetiti jedan profesionalni botanicar je rastinje. Pop
ce uociti svog kolegu, a seoski domacin ovce i kokoske. Kinolog ce
identifikovati pse, ribolovac camac, majka dete itd.

Ukoliko se pre prikazivanja ovog snimka gledaocima stavi do znanja da
ce vojnici pobiti ovce u camcu, svi ce prvo to uociti. Dakle, sasvim
jednostavan princip. Ako se setimo recenog na pocetku, da se u
vezivanju svake pojedinacne slicice mora naci kod prepoznavaja, to
vazi za sve ostale nivoe povezivanja filmskog tkiva. REZIJA JE ZAPRAVO
VESTINA STVARANJA KODOVA I POTKODOVA ZA CITANJE MONTIRANIH KADROVA.

Odlicnu teoriju montaznog prostora u filmu, sa svim sistemima kodova i
potkodova za povezivanje i desifrovanje postavio je i nas profesor
teorije filma, dr Dusan Stojanovic.

Na svakom video snimku profesionalni filmski snimatelj ce uociti
odakle dolazi izvor svetla i gde je postavljena kamera, da li je
staticna ili pokretna; montazer ce uociti koliko je kadrova umontirano
i kako se vezuju; reditelj ce se koncentrisati na izraze lica, odnos
medju likovima i desavanja u kadru.

Tako je, upravo objavljeni video dokaz navodnog streljanja
"muslimanskih civila u Srebrenici", za autora ovog teksta,
diplomiranog montazera i reditelja, samo jedan niz kadrova: kadar
uniformisanih vojnika sa oruzjem kako sa dosadom nesto cekaju pored
puta; kadar u kome ljudi u civilu, njih desetak, leze na zemlji sa
vezanim rukama na ledjima, dok se oko njih setaju naoruzana lica u
slicnim uniformama; kadar u kome se krupnije vide dva uniformisana
lica bez radnje; kadar u kome se kamionom voze civili vezanih ruku;
kadar snimljen u jakom kontra svetlu spreda, u kome ljudi u civilu idu
preko neke poljane dok su oko njih naoruzana uniformisana lica; kadar
u kome slicna grupa ide snjimljena sa ledja u nepoznatom pravcu kroz
neki sumarak; kadar gde se vidi da uniformisana lica premestaju jedno
bezivotno telo; kadar gde druga dva bezivotna tela leze u travi, a
lica u uniformama se krecu pored njih; kadar u kome se vide civili
vezanih ruku kako stoje okrenuti ledjima i u njih su uperene puske
uniformisanih kojima se ne vide lica; kadar u kome se cuje pucanje
puske, a nakon nekoliko ispaljenih hitaca jedan, pa drugi civil padaju
na zemlju... Svi kadrovi, osim dva gde se vide krupnije dva
uniformisana lica bez radnje, snimljeni su u sirokom planu, sto znaci
da se lica jako tesko uocavaju.

Ako bi neki student rezije imao kao ispitnu vezbu: "Dokumentarni zapis
streljanja civila u ratu", i pojavio se sa prikazanim umontiranim
materijalom, mogle bi se odmah uociti sledece dramske nelogicnosti,
odnosno lose dati kodovi:

Prostor je vizuelno neobradjen i zbrkan, bas kao i radnja.

Ako se snima krisom, da bi se snimku dao dokumentarni ton, ne sme se
videti da akteri na gledaju u kameru i to prilicno nezainteresovano.
Iz snimka se upravo vidi da su svi svesni da se snimaju. Onaj ko se
sprema da pred kamerom izvrisi zlocin, mora biti tezak sadista, pa
ce se truditi da se u svom sadistickom cinu jos vise istakne,
pokazajuci i svoje lice i lice svoje zrtve upravo se unoseci u
objektiv kamere. Recimo slike mucenja zatvorenika iz "Abu Graiba"
imaju upravo ovaj izraz. Proracunat psihopata, bez super ega, a
nameran da izvrsi zlocin, nece to uciniti pokazujuci se pred kamerom.

Civili koji prisustvuju streljanju svojih drugova gledaju to bez
ikakve emocije. Onda, isto tako, sa praznim izrazom lica, sklanjaju
leseve. Zatim sasvim mirno stoje i cekaju sopstveno streljanje.

Kadar u kome se vrsi streljanje sadrzi zvucno opaljenje puske koje se
cuje tri puta pre nego sto telo u civilu, u cija se ledja puca iz
neposredne blizine, reaguje. Umesto da pogodjeni mecima reaguje jakim
trzajima, on uspeva da se na nogama mirno odrzi sa dva metka u
ledjima. Tek nakon treceg metka telo, bez trzaja, pada u travu i to
veoma blago, prosto se srozavajuci, sto vise prilici padu pijanca,
itd. Krvi nema nigde.

Dakle, ako bi ovakva scena bila rad profesionalog reditelja
dokumentarnog filma, ocena bi bila da reditelj scenu nije postavio
dovoljno zivopisno i psiholoski logicno(!)

U citavoj sekvenci nema ljudske drame, straha za zivot osudjenika, ni
sa jednog lica ne zraci nikakva emocija, nema kinestezije, a radi se o
trenucima gde se prekracuje zivot, gde se emotivna tenzija mora javiti
na obe strane.

Prosto receno, ubistava kojih smo se nagledali na televiziji i u
bioskopu mnogo su zivopisnija, surovija i dramaticnija nego sled
kadrova prikazan na video snimku koji je proglasen autenticnim
ubistvom. SNAGA OVOG VIDEO ZAPISA SAMO JE U MEDIJSKOJ NAJAVI KOJA
USMERAVA GLEDAOCE KAKO DA POVEZANOST KADROVA DESIFRUJU.

Najzad, nije bitno ni ko je ovo snimao ni montirao, ni sta je
autenticno, a sta nije. Bitno je da DOKAZ KOJI IDE NA SUD, NE SME NIKO
DA TAKNE NAKON ZLOCINA. U protivnom, nije vise validan. S obzirom da
je ovaj snimak naknadno montiran, on nema nikakvo pravno znacenje, cak
i kada se u pojedinm kadrovima vide mozda pravi lesevi.

Zasto je ovaj sled umontiranih kadrova bez ikakvog smisla, osim onog
koji mu imputira tuzilac Haskog tribnunala, prihvacen od drzavnog vrha
Srbije kao validan dokaz zlocina?

Odgovor je samo jedan: samo ZATO STO JE TO VOLJA TRENUTNOG DRZAVNOG
VRHA SRBIJE.

(Source: SLOBODA - http://www.sloboda.org.yu/ )