O perspektivama komunista u Italiji: povodom iskustva Belgije

Fausto Sorini, nacionalni sekretar PdCi (Paartije Talijanskih Komunista) za vanska pitanja

Pozivam sve drugarice i drugove da vrlo pažljivo pročitaju ovaj članak [http://www.marx21.it/comunisti-oggi/in-europa/24144-brillante-successo-elettorale-del-partito-del-lavoro-del-belgio.html] i da prouče iskustva PTB (Radničke partije Belgije).

Ta malena lenjinistička partija imala je do prije nekoliko godina samo nekoliko hiljada članova i na nacionalnim izborima dobijala je manje od 1% glasova. Zahvaljujući inteligentnom i strpljivom radu, koji se nije osvrtao na izbornu logiku, kao ni na političke i institucionalne prodore, za svega nekoliko godina uspjela je ne samo pojačati vlastitu društvenu ukorijenjenost, već postati partija koja raspolaže sa kadrovima i sa aktivistima, umnožila je članstvo (na kvantitativnoj i selektivnoj osnovi, najvećim dijelom radi se o aktivnim članovima): na kraju je postigla nevjerojatne rezulate, koje ni sama nije očekivala; prešla je izborni prag od 5% glasova i u nacionalni parlament uvela 4 komunistička zastupnika.

Treba proučiti to iskustvo ne kopirajući ga doslovno, već iz njega crpeći one aspekte koji su općeprimjenjivi i u našem kontekstu, a ono je sigurno korisno, gledajući na velike teškoće na koje komunisti nailaze u našoj zemlji, u cilju da se odrupremo konkretnim primjerima razornim likvidatorskim tendencijama.

Iskustvo male (ali sve manje male...) Belgijeske Partije rada (PTB) i to lenjinističke pokazuje, između ostalog, koliko je neutemeljena likvidatorska teza, koja se danas širi na sve strane u debeti koja se vodi na talijanskoj ljevici, a prema kojoj u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama (kakve su Italija i Belgija...) navodno nema više objektivno mjesta za postojanje male i revolucionarne komunističke partije sastavljene od kadrova i od aktivista, koji čvrsto politički i ideološki uz nju pristaju, prihvataju organizaciju lenjinističkog tipa sa znatnim utjecajem na mase , koji je itekako društveno koristan (to jest ne predstavlja isključivo grupice ili ostatak izvjesnog političkog iskustva).

Belgijsko iskustvo predstavlja, između ostalog, sjajnu negaciju takvih likvidatorskih težnji.

=== 2 ===

Rezultat evropskog glasanja, kojeg treba analizirati mirno i sa svim konačnim podacima, pokazuje napredovanje antievropskih i nacionalističkih snaga. Gromoglasan, ali ne i neočekivan, jest uspjeh francuskogFront national i ostalih partija ekstremne desnice, počevši od Grčke, do Španije i Cipra.

U Italiji snažnu pobjedu Pd (Partito democratico –Demokratske partije) treba više pripisati ogromnoj popularnosti Renzija (bez podcijenjivanja učinka obećanih 80 Eura povišice) nego upravo evropskim usmjerenjima, budući da Italija plaća jako visoku cijenu politici Evropske Unije. Taj rezultat ipak odbacuje i to metlom ljevičarsku manjinu, koja postoji unutar te partije.

Grillo, koji ima ipak još mnogo uspjeha, sa svojim zadnjih blesavim izjavama o „narodnim sudovima“ upravo se svojski potrudio da izgubi (od posljednjih izbora dva miliona glasova). Ne treba zapostaviti, na kraju krajeva, ni poraz partije Forza Italia (Berlusconijeva stranka prim. prev.) sa prelivanjem glasova u Pd (Demokratsku partiju).

Rezultat od 4% glasova, koji je dobio Tsipras, kojem ne treba zaboraviti da je izjavio da ine želi ići s Pdci (Partijom talijanskih komunista) jest rezultat koji bi mogao biti bolji da je bolje uspio povećati i proširiti jedinstvo ljevice u Italiji i u Evropi, krenuvši od pojačanja Evropske ljevice (Gue- gauche EU). Pred tim opredjeljenjima, pogrešnim svakako, reakcija Partije talijanskih komunista bila je racionalna i hladna, sa pogledom koji je gledao dalje od izbornih rezultata, i nije se zatvorio u vlastitu ljusku zbog teške diskriminacije, koju je doživio, održavajući otovrenom diskusiju sa najnaprednijim kandidatima liste Tsipras. Ovom prilikom želim zahvaliti svima onima, koji su potpisali naš programski manifest, izražavajući nadu da će se upravo na tim temama sljedećih tjedana nastaviti važan zajednički rad.

Jasno je da će se definitivno moći odlučiti, kad se bude vidjelo tko je izabran, no analiza rezultata ne može nas navesti da podcijenimo velik neizlazak na izbore i vrlo jako personaliziranje politike. Što se tiče naše zemlje, i bez kandidata vodili smo autonomnu izbornu kampanju, sa snažnim optuživanjem državnog udara u Ukrajini, ne preskačući teme koje se odnose na rad i na tematiku, koju su drugi podcijenili, antifašizma. Svim drugaricima i drugovima, koji su bez ekonomskih sredstava, ali s oduševljenjem i požrtvovanjem vodili kampanju ne štedeći sebe, veliko hvala. Isto tako treba izraziti zahvalnost na teritorijima, gdje su bili i administrativni izbori, drugovima iz Partije talijanskih komunista, koji su se borili za socijalna prava radnika.

Evidentno je, da i izvan liste Tsipras, nema alternative za budućnost komunista i općenito za budućnost ljevice, osim pristupanjem stvaranju širokog jedinstvenog fronta lijevih snaga na socijalnom i političkom planu, čija će osnovica biti svijet rada i radnih prava, u kojem će komunisti biti prisutni sa svojim autonomnim radom i doprinosom, koji će biti jači i više strukturiran od onog drugih političkih subjekata u igri. Moramo na nov i još neispitan način otvoriti „pitanje komunista u Italiji“. Treba nam jedinstveni front, koji će biti sposoban u borbi da uspostavi odnos sa onim dijelom populacije talijanske ljevice (ma kako oni danas bili politički locirani) koji će umijeti ponuditi radnicima, kao i mladima onu političku obalu i onu opciju, koje danas nema te bi bilo kratkovidno smatrati, da je ona jedino sadržana u rezultatima liste Tsipras.

=== 3 ===

(il testo originale, in lingua italiana:

Fausto Sorini, zadužen za vanjska pitanja PdCI (Partije talijanskih komunista), piše:

Očekujući dublju analizu glasanja za novi Evropski parlament kazao bih da se zasad mogu izvući sljedeći zaključci:

• Od 800 miliona ljudi, koji predstavljaju ukupno Evropski kontinent, više od 500 miliona žive u zemljama što čine Evropsku Uniju (koja nije nipošto cijela Evropa). Od njih 400 miliona ima pravo glasa, a od tih je svega 43% izišlo pred biračke kutije (oko 170 miliona otprilike): jednaki postotak je glasao na evropskim izborima i 2009, sa danas vrhuncima neizlaska u Slovačkoj 13% i najvećeg izlaska u Italiji od 59% (izuzetak je Belgija sa 90%, gdje je izlazak na glasanje obavezan, odnosno u toj zemlji neizlazak na glasanje podliježe sankcijama).

• 
  

• Uzimajući u obzir bijele glasačke listiće ili one nevažeće, činjenica je, da gotova trećina „važećih“ listića pripada ili krajnjoj desnici ili krajnjoj ljevici, što ukazuje na radikalno kritičan odnos prema ovoj sakatoj „Evropi“, kapitalističkoj, liberističkoj i atlantskoj, kakva je danas Evropska Zajednica; zato nije pretjerano ustvrditi da bar 3 građanina Evropske Zajednice, od njih 4, takvu zajednicu osjećaju tuđom i neprijateljskom (i u tome su potpuno u pravu).

• 
  

-Zabrinjava iz niza razloga, koji se odnose i na stanje ljevice u Evropi (u izvjesnim slučajevima i na komuniste),da zbog njene slabe ukorijenjenosti i zato što ona više nije alternativa sistemu, već je politikanstka, udaljena kako od radnika tako i od mladih, koji su tu pred njom svojim živim tijelom, to izražavaje nezadovoljstva narodnih masa i nelagode najsiromašnijih slojeva društva, najteže pogođenih kapitalističkom krizom, biva iskorišteno od populističkih fomacija ekstremne desnice, u pojedinim slučajevima otvoreno fašističkih ili filonacističkih. Najteži slučaj predstavlja Francuska, gdje je antisocijalna i militarističkapolitika Socijalističke partije Hollandea, potpuno podložne vodećim euro-atlanskim usmjerenjima, kao i cijeli niz poteškoća i podjela na lijevom frontu kao i podijela među komunistima, koje potječu od davnih vremena (iako još nisu toliko teške i komplicirane kao u Italiji...), ostavio ogroman prostor jednoj fašistoidnoj političkoj formaciji, kakav je Front national, koji se danas postavlja tako kao da želi postati pokretač politike u jednoj od ključnih zemalja evropskog i svjetskog konteksta.

- Ima i situacija gdje,- nasuprot navedenom primjeru -, kao što je to slučaj u Portugalu, ali na izvjestan način i u Grčkoj i na Cipru, fundamentalni i najborbeniji dio socijalnog nezadovoljstva okreću prema sebi i organiziraju solidarne i vrlo odlučne komunističke partije, koje su suštinski dio borbene i masovne ljevice, počevši od sindikata; u tim su zemljama sindikati klasni i pored toga vrlo jaki i uopće nisu podložni onima, koji se slažu sa sistemom i na taj način oni umanjuju i zadržavaju napredovanje reakcionarnog populizma, dok najborbeniji dio svijeta rada kao i svijeta mladih nalazi u tim partijama pozitivan i napredan izlaz za vlastitu socijalnu nelagodu.

-U toj općoj slici ističe se suštinska stabilnost i još veće jačanje partija, koje dominiraju u Njemačkoj (Narodna i Spd) kao i vodstvo gospođe Merkel, unutar „velike koalicije“ (koja predstavlja shemu bipolarnih vlada Evropske Unije, koje smo već vidjeli u prošlosti i koje ćemo izgleda vidjeti i u godinama koje dolaze): to je primjer novog njemačkog imperijalizma, koji je u isto vrijeme solidaran, a ujedno i u kompeticiji sa američkim imperijalizmom; on raspolaže nesumnjivim koliko i zabrinjavajućim društvenim pristankom, štoi obuhvaća i široke mase stanovništva, i što želi biti pokretačem jedne Evropske Unije sve više germanocentrističke, što vlada nad drugim zemljama i nad drugim narodima euro-zone, na prešutan, ali vrlo agresivan način, i koja je– uz SAD – sukrivac ponovnog rađanja neonacizma i to u zemlji, koja je ključna za evropsku ravnotežu i za odnose Istok-Zapad i za zemlje kao što je Ukrajina.

- Što se tiče Italije, nju je daleko lakše pročitati, unutar njene negativnosti:

- ističe se veliki uspjeh Renzija, koji je izvrsno uspio pobijediti u natjecanju s Grillom kao i sa Berlusconijem. Unutarnja lijeva manjina PD-a (Demokratske partije) ispala je tim uspjehom masakrirna. Posljedice svegta toga su vrlo ngativne, kako za zemlju tako i za cijelu talijansku ljevicu. I to će se vrlo brzo pokazati, nakon početne opijenosti.

-ListaTsipras jedva jedvice je prešla izborni prag (s nekoliko hiljada glasova), ali ne uspijeva utjecati, na značajan način, i zbog izborne ogrničenosti i zbog politikanstva, kojim je prožeta, niti na izbornu masu ljevice PD (Demokratske partije) niti na Grillov pokret zvan 5 zvijezda. Izbile su kao hegemone odnosno kao vodeće njezine unutarnje najumjerenije komponente, što je bilo i predvidivo, na planu zastupanja u Evropskom parlamentu.

To neka posluži kao pouka onima, koji su, kao Rifondazione comunista (Ponovno osnovani komunisti) ili drugi slični, mislili da će imati koristi i da će za njih biti neka predsnost, ukoliko se bude diskriminirao jedan dio komunista.

Neka nam bude dopušteno istaći, sa malo ironije (i samoironije) da je glas jednog dijela tradicionalnih glasača komunista bio apsolutnopresudan u postizanju kvoruma za izborni prag. Ovo nije sud, nego kostatacija. A to je bilo moguće jer je upravljačka grupacija naše partije reagirala hladno i politički racionalno i gledajući dalje od izbornih rezultata i zaboravljajući na tešku diskriminaciju, kojom smo postali objektom, budući da su nas prisilno izbacili iz izbornog natjecanja i zato smo se osobno založili da se članstvo ponaša odgovorno i da se izbjegne mogući neizlazak na izbore, kao i to, da postanemo žrtve podcjenjivanja.

Nadilazeći rezultat iste Tsipras , nema alternative za budućnost komunista i za talijansku klasnu ljevicu, osim stvaranja jedinstvenog fronta sa svim snagama ljevice u društvu i u politici, i to fronta koji će imati vlastito utemeljenje u protoganističkoj ulozi, koja se pridaje svijetu rada, u kojem će komunisti biti prisutni svojom vlastitom partijom, koju treba potpuno iznova izgraditi. Radi se o jedinstvenom frontu socijalne borbe, ujedinjene sa sindikalnom i poolitičkom borbom. I to borbe koje će umijeti ponuditi radnicima kao i mladima u našoj zemlji onu političku obalu, koju čitavu tek moramo izgraditi. I za koju bi bilo kratkovidno smatrati da lista Tsipras (sa svim svojim ishodišnim ograničenjima) predstavlja izvjesno najavljivanje.