Svjedok vremena: Partizansko spomen groblje u Mostaru

“Mnoge od memorijalnih građevina kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizičke snage, danas više ne postoje ili su, bar kako sada stvari stoje, osuđene na neprimetno fizičko degradiranje i nestajanje. Osećao bih se bedno, kad bih ma i u magnovanju, dozvolio sebi da zažalim, na primer, za najraskošnijim delom svoje graditeljske mladosti – za Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad više nema ni pravog, starog Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, čija su deca počivala na ovom časnom ratničkom groblju. Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, “dva grada” gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika i grad živih, za koji su oni položili živote… sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.”

Dio je ovo autorskog teksta “Mostarski grad mrtvih” Bogdana Bogdanovića napisanog neposredno nakon rata, 1997. godine. Dvadeset godina nakon, Bogdanovićeve riječi gotovo proročanski lebde nad Mostarom, gradom čije se postojanje i bivanje možda najbolje i može sagledati kroz odnos prema Partizanskom spomen groblju. Taj monument sagrađen da bude replika grada u malom i njegov idealni dijagram, danas je ogledalo od kamena na čijim se krhotinama iscrtavaju obrisi politika i ideologija koje su uništile i grad, i njegov spomenik, i njegove ljude.

Uništavanje Partizanskog spomen groblja u Mostaru gotovo da više i nije vijest, posebno ne u mejnstrimu. Skoro po pravilu, neposredno prije ili na sam dan kada Mostar obilježava jedan od najvažnijih datuma u svojoj povijesti – 14. februar, Dan oslobođenja od fašizma, Partizansko groblje postaje poprište destrukcije gdje se obično pod okriljem noći uništavanju i posljednji očuvani ostaci nadgrobnih ploča, ispisuju fašističke parole na njegovim zidovima, pale čak i čempresi i šuma koji čine neraskidivi element Bogdanovićevog jedinstvenog arhitektonskog i pejzažnog ostvarenja. Upravo takva slika dočekala je nekolicinu onih koji su prije 10-tak dana na Partizansko groblje došli obilježiti 73. godine od dana kada su dalmatinske i hercegovačke divizije oslobodile Mostar od fašističke vlasti.

Obnova, rušenje, floskula

Za one koje je obradovala vijest o akciji čišćenja i uređenja ovog spomenika kao prvog koraka u njegovoj obnovi krajem prošle godine, zatečeno stanje na Partizanskom groblju od prije nekoliko dana poslužilo je kao svojevrsni reality check – nikakve akcije čišćenja, uređivanja i pošumljavanja niti različite inicijative o njegovoj obnovi, neće spriječiti njegovo daljnje uništavanje i propadanje. Razlog tomu, između ostalog, leži u činjenici da se mostarske gradske vlasti, ni ove sada, a ni one prije, nikada nisu “obračunale” s onima koji sustavno i godinama nastoje ovaj spomenik izbrisati s mape grada, istorije i sjećanja njegovih stanovnika, jer bi to značilo obračunati se i vlastitim legitimiranjem takvog odnosa i politikama koje su do njega dovele. U praksi to znači da MUP Hercegovačko-neretvanskog kantona nikada nije imao niti jednog osumnjičenog za ova kaznena djela, pa samim time niti Tužilaštvo ovog kantona nije imalo koga da osudi. Stoga logično djeluje da su se ovakvi i slični vandalski napadi kroz godine samo intenzivirali, a svaki pokušaj obnove spomenika služi gotovo kao poziv na novu destrukciju sa zagarantiranom amnestijom.

Prvi konzervatorsko-restauratorski radovi na kompleksu Partizanskog spomen groblja nakon rata, u kojem je pretrpio značajna razaranja, rađeni su 2005. godine donatorskim sredstvima Vlade Nizozemske i Kraljevine Norveške, uz sufinanciranje grada i Federacije. Djelomična obnova spomenika sastojala se od rekonstrukcije nekolicine elemenata samog kompleksa (primjerice grobnih obilježja), čišćenju zelenih površina, sanaciji vodovodne i kanalizacione mreže, te postavljanju nove rasvjete. No, već se u izvještaju sa sjednice Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, održane od 19. do 23. siječnja 2006. godine, kada je donesena Odluka o proglašenju Graditeljske cjeline – Partizansko spomen-groblje u Mostaru nacionalnim spomenikom BiH – navodi da su brojni obnovljeni elementi na spomeniku pretrpjeli ponovna oštećenja, te da je potrebno pristupiti hitnoj zaštiti i sanaciji. Dakle, svega nekoliko mjeseci bilo je potrebno da se ovaj spomenik dovede u isto stanje kakvo je bilo prije obnove, a takav se odnos nastavio i godinama poslije, bez izuzetaka..

Danas je Partizansko spomen groblje u gorem stanju nego što je to bilo neposredno nakon ratnih razaranja i sve to zahvaljujući činjenici da o njemu nitko ne brine niti želi preuzeti odgovornost za njegovu zaštitu. U slučaju ovog spomenika tim i više, jer nadležne su sve razine vlasti – država i entitet FBiH budući da je riječ o Nacionalnom spomeniku – ali i Grad Mostar jer je u njegovom vlasništvu. Država i FBiH godinama svojom šutnjom i nereagiranjem šalju vrlo jasnu poruku o tome koji je njihov stav: dovoljno se sjetiti slučaja Zemaljskog muzeja BiH, jedne od sedam institucija od državnog značaja, koji je tri godine bio zatvoren zbog činjenice da država nije bila u stanju da omogući redovno financiranje Muzeja niti da riješi njegov pravni status. Sudbina državnih institucija i spomenika kulture tako već godinama ovisi o tome iz koje stranke dolazi ministar i njegovih preferencija i stavova. Partizansko spomen groblje kao nacionalni spomenik pod administrativnom je zaštitom FBiH, no i entitetske vlasti nisu ništa poduzele u prevenciji daljnjeg uništavanja ovog spomenika. Njihovo se djelovanje uglavnom svodi na isprazne reakcije i floskule o značaju spomenika i potrebi njegove obnove, te pozivima gradskim vlastima Mostara da se uključe u rješavanje problema.

Ping-pong birokracija

Tako je bilo i početkom novembra kada su premijer FBiH Fadil Novalić i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić posjetili Partizansko spomen groblje. „Odmah nakon današnje posjete mi ćemo s nadležnom agencijom poduzeti sve mjere fizičke zaštite ovog lokaliteta. Dalje, dogovorit ćemo dinamiku njegove rekonstrukcije. Partizanskom groblju moramo vratiti njegov dignitet i to mora biti naš prioritet”, izjavio je Novalić tom prilikom. Nekoliko dana nakon posjete, dva mostarska komunalna preduzeća, JP Parkovi i JP Komos, izvršili su radove na čišćenju i odvozu smeća s lokaliteta te kultiviranju vegetacije. Tri mjeseca kasnije spomenik je ponovo pretrpio znatna oštećenja jer nažalost “sve fizičke mjere zaštite” očigledno nisu podrazumijevale i stvarnu zaštitu.

Mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić, koji je na čelu grada od 2004. godine1, sastanku sa Zvizdićem i Novalićem nije prisustvovao. On je pak u više navrata izjavljivao kako smatra da je Partizansko spomen groblje i nemoguće zaštiti jer ga je nemoguće zatvoriti, kao i da su njegova rekonstrukcija i obnova u nadležnosti FBiH s obzirom na to da se radi o Nacionalnom spomeniku. Kao dokaz svoje posvećenosti rješavanju ovog problema, Bešlić često ističe da je upravo on osobno bio pokretač inicijative za uređenje Partizanskog spomen groblja 2003. godine, kada je i uspostavljen Odbor za podršku obnovi ovog kompleksa, te kako je u suradnji s Bogdanom Bogdanovićem i tadašnjim Federalnim ministrom kulture i sporta Gavrilom Grahovcem dogovorio sve faze i pripremne radnje za obnovu spomenika, ali da nakon djelomične rekonstrukcije koja se dogodila 2006. godine, izostaje financijska potpora federalnih vlasti. Svoju odgovornost za stanje u kojem se nalazi Partizansko Ljubo Bešlić amnestira isticanjem da se čak i u današnjoj situaciji, kada Mostar već skoro cijelu deceniju nema lokalne izbore, iz godišnjeg budžeta grada (koji donose Bešlić i njegov pomoćnik za financije) izdvaja 30.000 KM za njegovo održavanje. Postoje i trenuci kada gradonačelnik Mostara javno konstatira da je kompleks ipak vlasništvo Skupštine Općine grada i da on kao gradonačelnik Mostara ipak ima određene ingerencije kada je ovaj spomenik u pitanju.

Naime, Bešlić je sredinom oktobra prošle godine odbio dati suglasnost na odluku Agencije Stari Grad2, o imenovanju Odbora za obnovu Partizanskog spomen groblja i novog predsjednika ovog Odbora Sergeja Šotrića. U pismu upućenom direktoru ove Agencije, Bešlić je naveo kako “članove Odbora ne može imenovati Agencija bez da prethodno uputi inicijativu gradonačelniku sa zahtjevom za održavanje sastanka” koji će organizirati Gradska uprava ili delegirati obavezu Agenciji, kako bi se upražnjeno mjesto predsjednika i pojedinih članova Odbora “moglo obaviti u zakonitoj proceduri”. Istaknuo je da je to u nadležnosti Grada Mostara koji je i pomenuti Odbor prvi put imenovao 2003. godine.

Deklarativne vrijednosti

U mostarskom Udruženju antifašista i boraca NOR-a, koji je nešto ranije formirao svoj Odbor za obnovu i revitalizaciju Partizanskog spomen groblja i na čijem je čelu Raif Dizdarević, ovu Bešlićevu odluku podržavaju iako ističu da se u mnogočemu već godinama s gradonačelnikom ne slažu. Zaslugu za formiranje Odbora za obnovu 2003. godine pripisuju vlastitoj inicijativi, te tvrde da je Odbor svoj zadatak završio izradom projekta obnove koja je potom i uslijedila. Gradonačelniku Bešliću podnijeli su inicijativu da se nekadašnji Odbor upotpuni nedostajućim članovima ili da se formira novi Odbor koji bi pristupio što hitnijoj izradi projekta sanacije i zaštite spomenika. Ulogu Odbora čijeg su osnivači i koji broji na desetine članova, vide u stalnom lobiranju i vršenju pritiska na sve nivoe vlasti u BiH da preuzmu odgovornost koja im zakonom i pripada. S druge strane, Sergej Šotrić koji je bio domaćin Zvizdiću i Novaliću u nedavnoj posjeti Mostaru, ističe kako Odbor kojim predsjedava ima podršku federalnih i državnih vlasti, koji su izrazili punu spremnost da sudjeluju u svim etapama rekonstrukcije spomenika koje su već definirane. Tako je grad koji je gotovo u svemu djeljiv s dva, dobio i dva Odbora za obnovu Partizanskog spomen groblja i možda treći u nastajanju. Promatrajući iz tog konteksta moglo bi se pomisliti da je obnovu Partizanskog spomen groblja žele svi i da je na sceni otimačina za glavnu ulogu u tom procesu.

No, stvarnost i stanje u kojem se nalazi Bogdanovićev spomenik jasno odražavaju stav dviju dominantnih političkih stranaka u Mostaru i Federaciji, koje godinama oblikuju neke nove službene narative i zvanične kulture sjećanja, u kojima su antifašističke vrijednosti ili samo nominalne i deklarativne ili otvoreno revizionističke. Dovoljno je prisjetiti se da u Mostaru i danas postoje ulice s imenima ustaških ministara i zapovjednika ili da je u Sarajevu nedavno jedna osnovna škola dobila ime po ustaškom kolaboratoru. U takvom okruženju Partizansko spomen groblje dijeli sudbinu brojnih antifašističkih spomenika širom BiH i bivše Jugoslavije za čiju je valorizaciju, revitalizaciju i obnovu potrebno izgraditi neko novo društvo i izmijeniti dominantne narative, a ne umnožavati nove Odbore i inicijative koje u startu nemaju gotovo pa nikakve šanse.