Informazione


http://www.noidonne.org/articolo.php?ID=03913

Israele


Export - import di coppie miste


Ogni anno migliaia di coppie israeliane di diversa religione si sposano all’estero perché nel loro paese non esistono le unioni civili. Ne parliamo con la giornalista italo-marocchina Anna Mahjar-Barducci



Nel giugno del 2011 la piazza centrale di Larnaca, a Cipro, divenne per un giorno teatro di un vero e proprio matrimonio di massa. 170 coppie arrivate da Israele per dire sì al loro amore. Non un evento eccezionale perché le statistiche parlano chiaro: ogni anno almeno 1000 coppie di futuri sposi israeliani si recano a Cipro perché nello Stato ebraico “formalizzare” il proprio amore é impossibile se i promessi sposi appartengono a due fedi religiose diverse o semplicemente qualora uno dei due non abbia alcun credo. La legislazione attualmente in vigore consente infatti di sposarsi solamente all’interno di una delle dodici comunità religiose riconosciute (ebraica, musulmana, drusa e nove diverse confessioni cristiane). Non essendo contemplato il matrimonio civile (riconosciuto dalla Corte Suprema israeliana se registrato in un paese estero) migliaia di coppie “miste” sono costrette ogni anno a spendere soldi per sposarsi fuori, lontano dalle loro famiglie, e a sottoporsi ad una lunga trafila burocratica perché il loro matrimonio sia poi formalmente riconosciuto dal Ministero degli Interni. Tanto che il matrimonio a Cipro è diventato una delle opzioni offerte dai pacchetti turistici delle agenzie di viaggio israeliane. Un articolo apparso la scorsa estate sul quotidiano israeliano Haaretz mette in luce come la mancanza di una legislazione sulle nozze civili sia legata alla cosiddetta haredizzazione della società israeliana, vale a dire alla crescente influenza dell’establishment dell’ebraismo ortodosso, che detiene anche la gestione di tematiche della sfera civile, quali il matrimonio e la famiglia. Con l’appoggio palese dei vertici politici. Nel luglio 2011 il parlamento israeliano, la Knesset, ha bocciato la proposta di legge per consentire i matrimoni civili, una sconfitta in termini di libertà che si deve, secondo le parole del deputato Nitzan Horowitz (del partito Meretz, promotore del disegno), alle comunità ultra-ortodosse. A riprova che lo Stato di Israele si “va sempre più trasformando in una fortezza ebraica” citando il giornalista Johnatan Cook. “È un paese che si va sempre più richiudendo in se stesso” dice Anna Mahjar-Barducci, giornalista e scrittrice italo-marocchina autrice di due libri, “Italo-marocchina” edito da Diabasis e “Pakistan Express” uscito per Lindau. La sua storia è l’emblema delle difficoltà che ogni anno le coppie “miste” e i loro figli incontrano in Israele. Cresciuta tra la Versilia, il Marocco, la Tunisia e il Pakistan, anche Anna, che non è ebrea, ha dovuto recarsi a Cipro per sposare quello che è diventato suo marito, un ebreo israeliano. Dopo un anno (durante il quale sulla carta di identità di suo marito è apparsa la scritta “sotto investigazione”) lo Stato di Israele ha finalmente riconosciuto la loro unione. E fino a qui tutto bene. I due coniugi, affinché Anna abbia il suo permesso di soggiorno regolarmente rinnovato, devono sottoporsi a interrogatori separati condotti dal Ministero degli Interni e presentare ogni volta lettere di “raccomandazione” scritte da amici e parenti. Le complicazioni burocratiche, da vero teatro beckettiano, sono nate però quando i due coniugi hanno avuto una bambina, Hili, nell’agosto del 2009. “Non essendo io né israeliana e neppure di fede ebraica, lo Stato di Israele non ha voluto che mia figlia avesse il cognome paterno, nonostante mio marito avesse già riconosciuto la bimba e noi fossimo regolarmente sposati, ci hanno obbligati a sottoporci ad un test del DNA. Il primo certificato di nascita di Hili non riportava né il nome del padre né la nazionalità, ma soltanto il mio cognome. Per otto mesi, Hili è stata apolide e non abbiamo potuto lasciare il paese”. Quando suo marito - che tra l’altro è anche stato consigliere del premier Yitzhak Rabin e ha ricoperto alti ruoli nell’Esercito - si è lamentato con il Ministero degli Interni, si è sentito rispondere dall’impiegata responsabile che era "una vergogna che lui portasse degli stranieri in Israele". “Il test lo abbiamo dovuto fare a nostre spese - racconta Anna - spendendo 1000 euro, a cui si aggiungono le spese legali di quasi 2000 euro per il Tribunale della Famiglia. Soltanto dopo otto mesi dalla sua nascita, Hili ha avuto un nuovo certificato di nascita con il cognome paterno e il passaporto”. Ovviamente le voci “religione” e “nazionalità”sul suo documento sono vuote. “Ogni giorno, quando porto al parco mia figlia nel parco a Gerusalemme incontro decine di donne i cui figli sono nella stessa situazione. Questi bimbi sono cittadini israeliani a tutti gli effetti, un giorno saranno uomini e donne, pagheranno i contributi allo Stato e saranno obbligati - così vuole la legge - a fare il servizio militare; eppure non potranno godere del diritto a sposarsi nel loro paese”. Negli anni ’60 il caso di Benjamin Shalit, sposato ad una donna cristiana, fece scalpore. Quando tentò di registrare suo figlio come “senza religione”, ovvero appartenente al popolo ebraico ma non alla religione, fu costretto a rivolgersi alla Corte Suprema, che alla fine gli diede ragione. Una decisione che scatenò polemiche tali da parte degli ortodossi che negli anni ’70 un emendamento approvato dal Parlamento decretò che solo chi si dichiara “religiosamente” ebreo secondo l’halakha (ovvero la tradizione giuridica dell’ebraismo di cui il Gran Rabbinato è l’autorità) può essere anche considerato parte del popolo ebraico. “Anche la legge approvata nel 2010 sulle unioni civili di persone non religiose, non risolve il problema - afferma Anna -. Ancora una volta si ghettizza, trattandosi di una riforma di facciata”. Il matrimonio civile, infatti, è attualmente consentito ma solo nel caso in cui entrambi i coniugi abbiano certificati di nascita sui quali è indicato “senza affiliazione religiosa. La sinistra israeliana non porta avanti alcuna battaglia per i diritti civili. E a destra è ancora peggio. Anche durante l’enorme ondata di protesta sociale che ha interessato il paese la scorsa estate, sono stati dimenticati i diritti civili, come se poi lo sviluppo economico e quello della società fossero due elementi separati. Viene negato un diritto fondamentale, quello di sposare liberamente chi si ama. In questo senso Israele viola apertamente l’articolo 16 della Dichiarazione Universale per i Diritti Umani (ndr secondo cui uomini e donne, senza limitazioni relative a razza, nazionalità o religione, hanno il diritto di sposarsi e formare una famiglia)”. Anna conclude con il racconto amaro di un commento di cui è stata testimone, mentre frequentava il corso di ebraico a Gerusalemme. La sua insegnante israeliana, in jeans attillatissimi, ha candidamente ammesso “non vorrei mai che mio figlio sposasse una ragazza non ebrea”. “Se una madre ‘bianca’ affermasse che non vuole che sua figlia sposi un ‘nero’ - dice Anna - sarebbe accusata di razzismo. Negli Stati Uniti puoi essere denunciato per una frase simile”.

(12 Marzo 2012)


=== * ===



E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC


(srpskohrvatski / english.
Nei giorni scorsi a Belgrado veniva commemorato l'anniversario dell'assassinio dell'ex premier serbo Djindjic, mentre l'anniversario dell'assassinio dell'ex presidente Milosevic nella galera dell'Aia passava in sordina. Con un duro comunicato la SKOJ - organizzazione giovanile del Nuovo Partito Comunista di Jugoslavia / NKPJ - ha contestato il martirologio della figura di Djindjic, che è stato tra i principali artefici del golpe del 2000, dello scioglimento della RF di Jugoslavia e della svendita della Serbia all'imperialismo straniero, ed in quanto tale fu già criticato a suo tempo persino dalle pagine del Guardian...)

Zoran Djindjic

1) The quisling of Belgrade (Neil Clark, 2003)
2) Tragična smrt ne abolira fašistička dela (SKOJ, 2012)


=== 1 ===


Comment

The quisling of Belgrade


The murdered Serbian prime minister was a reviled western stooge whose economic reforms brought misery

Tributes to Zoran Djindjic, the assassinated prime minister of Serbia, have been pouring in. President Bush led the way, praising his "strong leadership", while the Canadian government's spokesman extolled a "heralder of democracy" and Tony Blair spoke of the energy Djindjic had devoted to "reforming Serbia".

In western newspaper obituaries Djindjic has been almost universally acclaimed as an ex-student agititator who bravely led a popular uprising against a tyrannical dictator and endeavoured to steer his country into a new democratic era.

But beyond the CNN version of world history, the career of Zoran Djindjic looks rather different. Those who rail against the doctrine of regime change should remember that Iraq is far from being the first country where the US and other western governments have tried to engineer the removal of a government that did not suit their strategic interests. Three years ago it was the turn of Slobodan Milosevic's Yugoslavia.

In his recent biography of Milosevic, Adam LeBor reveals how the US poured $70m into the coffers of the Serb opposition in its efforts to oust the Yugoslav leader in 2000. On the orders of Secretary of State Madeleine Albright, a covert US Office of Yugoslav Affairs was set up to help organise the uprising that would sweep the autocratic Milosevic from power.

At the same time, there is evidence that underworld groups, controlled by Zoran Djindjic and linked to US intelligence, carried out a series of assassinations of key supporters of the Milosevic regime, including Defence Minister Pavle Bulatovic and Zika Petrovic, head of Yugoslav Airlines.

With Slobo and his socialist party finally toppled, the US got the "reforming" government in Belgrade it desired. The new President Vojislav Kostunica received the bouquets, but it was the State Department's man, Zoran Djindjic, who held the levers of power - and he certainly did not let his Washington sponsors down.

The first priority was to embark on a programme of "economic reform" - new-world-order-speak for the selling of state assets at knockdown prices to western multinationals. Over 700,000 Yugoslav enterprises remained in social ownership and most were still controlled by employee-management committees, with only 5% of capital privately owned. Companies could only be sold if 60% of the shares were allocated to workers.

Djindjic moved swiftly to change the law and the great sell-off could now begin. After two years in which thousands of socially owned enterprises have been sold (many to companies from countries which took part in the 1999 bombing of Yugoslavia), last month's World Bank report was lavish in its praise of the Djindjic government and its "engagement of international banks in the privatisation process".

But it wasn't just state assets that Djindjic was under orders to sell. Milosevic had to go too, for a promised $100m, even if it effectively meant kidnapping him in contravention of Yugoslav law, and sending him by RAF jet to a US-financed show trial at the Hague. When a man has sold his country's assets, its ex-president and his main political rivals, what else is there to sell? Only the country itself. And in January this year Djindjic did just that. Despite the opposition of most of its citizens, the "heralder of democracy" followed the requirements of the "international community" and after 74 years the name of Yugoslavia disappeared off the political map. The strategic goal of its replacement with a series of weak and divided protectorates had finally been achieved.

Sometimes, though, even the best executed plans go awry. Despite the western eulogies, Djindjic will be mourned by few in Serbia. For the great majority of Serbs, he will be remembered as a quisling who enriched himself by selling his country to those who had waged war against it so mercilessly only a few years earlier. Djindjic's much lauded reforms have led to soaring utility prices, unemployment has risen sharply to over 30%, real wages have fallen by up to 20% and over two-thirds of Serbs now live below the poverty line.

It is still unclear who fired the shots that killed Zoran Djindjic. The likelihood is that it was an underworld operation, his links to organised crime finally catching up with him. But, harsh though it sounds, there are many in Serbia who would willingly have pulled the trigger. On a recent visit to Belgrade, I was struck not only by the level of economic hardship, but by the hatred almost everyone I met felt towards their prime minister, whose poll ratings had fallen below 10%.

The lesson from Serbia for today's serial regime changers is a simple one. You can try to subjugate a people by sanctions, subversion and bombs. You can, if you wish, overthrow governments you dislike and seek to impose your will by installing a Hamid Karzai, General Tommy Franks or a Zoran Djindjic to act as imperial consul. But do not imagine that you can then force a humiliated people to pay homage to them.

· Neil Clark is writing a book about the recent history of Yugoslavia

neil.clark@...


=== 2 ===

http://www.skoj.org.rs/67.html

TRAGIČNA SMRT NE ABOLIRA FAŠISTIČKA DELA

Tragično preminuli neofašistički premijer Đinđić ne prestaje da bude predmet radikalne idealizacije i obožavanja buržoaskih partija u Srbiji. Ovih dana uoči datuma njegove smrti smo ponovo bili svedoci različitih propagandnih manifestacija poput šetnji za Zorana, tribina za Zorana, koncerata za Zorana... Svi ti sletovi na koje se troše ogromne sume naših para buržuji koriste kako bi dalje raspirivali mit o njegovom vizionarstvu kojim pokušavaju da dočaraju sliku ojađenim i izgladnelim građanima naše zemlje o tome da je san bio tako lako ostvariv i moguć, samo da ga njegovi kerovi na lancu koji su ga u pučističkom prevratu 5. okobra doveli na vlast nisu rastrgli. Niko ne krije njegovu duboku upletenost u prljave mafijaške rabote dojučerašnjih najbližih saradnika Željka Ražnatovića Arkana, a i kako bi kada se sećamo članaka iz naše štampe u kojima je sam Đinđić govorio o Legiji kao svom velikom prijatelju, kom je uostalom imao da zahvali za lojalnost kad mu je bila najpotrebnija, bez koje ne bi oborio Miloševića, pa ga potom i uhapsio i isporučio imperialstičkom oruđu, sudu u Hagu.

Međutim kakav je to san koji smo bespovratni ispustili da dosanjamo tom ogromnom brzinom koju nam je njegov besprekorni tempo rada bio omogućio? Promovišući taj san buržuji žele da sakriju košmar bede u kojoj naše društvo svakodnevno grca, a nikakav vizionar, istinski vizionar, ne može da je previdi. Dobronamerni ljudi svesni istorijske uloge i dela ubijenog premijera, u najboljem bi slučaju za Đinđića rekli da je on bio samo jedan naivni idealista koji nije shvatio kakav nam se zapravo košmar s njegovim snom sprema. Međutim, mi kao marksisti-lenjinisti, revolucionari, ne možemo biti dobronamerni prema klasnom neprijatelju, a Đinđić je bio egzamplarni model klasnog neprijatelja radnog naroda naše zemlje.

Mi skojevci ćemo uvek između antikomunizma i fašizma podvlačiti znak jednakosti. Zoran Đinđić je bio ostrašćeni antikomunista. To potvrđuje bezbroj njegovih izjava, članaka i knjiga u kojima se on koristi autentičnom fašističkom argumentacijom kojom komunizam naziva „bolešću“, a svoju političku misiju vidi u nalaženju „leka“ za istu. Taj svoj lek on nam je prepisao na najbrutalniji način dolaskom na vlast, munjevito odstranjujući milion zaposlenih, odstranjujući besplatno obrazovanje, državno vlasništvo nad preduzećima u mnogim granama privrede, odstranjujući 50 do 70 % stočnog fonda, udvostručavanjem pa kasnije i utostručavanjem spoljnog duga, a za kasnije, sovojim naslednicima je ostavio u amanet i odstranjivanje Kosova i Metohije iz Srbije. Sve to je bio njegov lek za teško izlečive „bolesti komunizma“ koje smo spomenuli. Antikomunizam Zorana Đinđića je logična reakcija kojom su bila odgajana mnoga deca titovih oficira poput njega u revizionističkom titoizmu u Jugoslaviji, u kom su bile podsticane različite reakcionarne i antikomunističke devijantne buržoaske ideje. Tako je mladi Zoki za sebe tvrdio da je anarhista, ludo zagriženi kropotkinovac, što je samo izdigao na viši nivo odlaskom na postdiplomske studije u Saveznu Republiku Nemačku (neće sigurno iz titove Jugoslavije da ide na studije u Demokratsku Republiku Nemačku) gde je mogao da dodatno unapredi svoja reakcionarna i nenaučna anarhistička gledišta koja ga konačno vode do onoga do čega svaki napredni anarhista na kraju svog „revolucionarnog“ puta stiže – liberalzam, i to „neo“! Takav nam se Zoki vraća u domovinu zaglibanu u nasleđene „bolesti komunizma“ i njegove radikalne titoističke reakcije i „pravilno“ shvata da sve ono čega su ga naučili anarhizam i neoliberalizam može da postigne samo raspirivanjem histeričnog antikomunizma kom je najbolji saveznik oduvek bio malograđanski i šovinistički nacionalizam. Ne sedi Zoran skrštenih ruku, i kako imperijalisti otpočinju sa rušenjem naše domovine SFRJ formira stranku istočnik buržoaske i proimerijalističke misli i organizacija u Srbiji, otpočinje i rat, te on organizuje ultrancionalističke paravojne formacije, peče vola na Palama s Radovanom Karadžićem, tokom NATO agresije na SR Jugoslaviju odlazi na zapad da ih moli da dodatno intenziviraju napade kako bi on što pre došao na vlast, a na kraju svoj prljavi malograđanski pir zaokružuje uvođenjem veronauke u škole pravdajući to „visoko demokratskim činom“. Međutim, malograđanski nacionalizam koji je Đinđić tokom devedesetih jednako raspirivao kao i njegovi saborci i tobožnji protivnici iz buržoaskih partija u Srbiji pokazo se samo maskom brutalnog klasnog tlačenja koje je njegova osnovna suština i koje postaje više nego očigledno kako Đinđić preuzima apsolutnu vlast u Srbiji. Ovaj apsolutista vlada kratko i umire kako bi mit mogao da živi.

Danas, u toku predizborne kampanje bržoaskih partija kada se u Srbiji sprovodi brutalna klasna eksploatacija radnog naroda, kada nezaposlenost, spoljni dug, inflacija i školarine strmoglavo rastu, mit o Đinđiću je jedino za šta se buržuji mogu čvrsto držati u svojoj propagandi laži. Slika svakodnevice radnog naroda Srbije taj mit rastura u paran parčad, a neće još mnogo vremena proći kada ćemo jednom zauvek strgnuti tu ljagu s naše istorije u novim pobedama radnog naroda u klasnom ratu.

Savez komunističke omladine Jugoslavije

Beograd, 12. mart 2012. godine


=== * ===


E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC


(srpskohrvatski / english / deutsch / italiano)

Belgrade 24 March 1999-2012: THEY STARTED IT WITH A LIE

1) COMMEMORATIVE EVENTS ON THE 13TH ANNIVERSARY OF THE NATO AGGRESSION 
Комеморативне активности поводом 13 година агресије НАТО / Programma iniziative a Belgrado per il 13.mo dell'aggressione NАТО

2) ES BEGANN MIT EINER LUEGE / IT STARTED WITH A LIE
"NATO bombed Serbia because of lies", former German member of OSCE mission says 
* Link to the Deutsche TV NDR reportage (program "Zeitreise")
* Links to the docu-film ES BEGANN MIT EINER LUEGE (2001)


LINKS:


DOCUMENTAZIONE COMPLETA sulla aggressione della NATO contro la Repubblica Federale di Jugoslavia
24 marzo - 6 giugno 1999
https://www.cnj.it/24MARZO99/index.htm


VIDEO: Michael Parenti - The U.S. War on Yugoslavia
talk given May 16, 1999 in Seattle, WA
http://www.youtube.com/watch?v=GEzOgpMWnVs


WHITE BOOKS about NATO aggression against the Federal Republic of Yugoslavia 


NATO Crimes in Yugoslavia - Documentary Evidence 
24 March - 24 April 1999 - Part One 
Belgrade, Federal Ministry of Foreign Affairs, 1999
Preface Zivadin Jovanovic - ISBN 86-7549-124-7

HTML: https://www.cnj.it/24MARZO99/dvd_target/docs/wb1/index.htm

PDF: http://www.beoforum.rs/download/white-books-nato-aggression/ISBN-86-7549-124-7.html


NATO Crimes in Yugoslavia - Documentary Evidence 
25 April - 10 June 1999 - Part Two 
Belgrade, Federal Ministry of Foreign Affairs, 1999
ISBN 86-7549-134-4

HTML: https://www.cnj.it/24MARZO99/dvd_target/docs/wb2/sadrzaj.htm

PDF: http://www.beoforum.rs/download/white-books-nato-aggression/ISBN-86-7549-134-4.html


NATO AGGRESSION AGAINST THE FEDERAL REPUBLIC OF YUGOSLAVIA - Documents Part One

PDF: http://www.beoforum.rs/download/white-books-nato-aggression/ISBN-86-7549-178-6-Part-One.html


NATO AGGRESSION AGAINST THE FEDERAL REPUBLIC OF YUGOSLAVIA - Documents Part Two

PDF: http://www.beoforum.rs/download/white-books-nato-aggression/ISBN-86-7549-178-6-Part-Two.html


=== 1 ===

Programma iniziative a Belgrado per il 13.mo dell'aggressione NАТО


venerdi 23/3: tavola rotonda sul Kosmet / prima del film "Da Belgrado a Bagdad"
sabato 24/3: deposizione corona di fiori al monumento delle vittime



Комеморативне активности поводом 13 година агресије НАТО

Поштовани,

Независна, нестраначка удружења – Београдски форум за свет равноправних, Савез удружења бораца народноослободилачког рата (СУБНОР) Србије и Клуб генерала и адмирала Србије и ове године организују комеморативне активности поводом 13. годишњице од почетка агресије НАТО пакта против Србије (СРЈ).

У петак, 23 марта 2012. године, у 11 часова одржаће се Округли сто на тему „Косово и Метохија – 13 година после агресије НАТО“.
Истог дана у 13:30 часова, одржаће се премијера филма “Од Београда до Багдада”, канадских аутора Радослава Огњеновића, редитеља и  Скота Тејлора, новинара и публицисте.
Оба ова догађаја одржаће се у Амфитеатру Сава Центра, Нови Београд, улаз из улице Милентија Поповића бр.9.

У суботу, 24 марта 2012. године, у 12 часова, организатори, друга удружења грађана и појединци, положиће венце и цвеће на споменик жртвама агресије, на Ушћу, Нови Београд.

Част нам је да Вас позовемо да присуствујете овим комеморативним догађајима како би смо на тај начин заједнички исказали поштовање према многобројним људским жртвама НАТО агресора и послали поруку мира.


С поштовањем,

КЛУБ ГЕНЕРАЛА И АДМИРАЛА СРБИЈЕ
Љубиша Стојимировић

СУБНОР СРБИЈЕ
Проф. Др Миодраг Зечевић

БЕОГРАДСКИ ФОРУМ ЗА СВЕТ РАВНОПРАВНИХ
Живадин Јовановић



Inizio messaggio inoltrato:

Da: "Zivadin Jovanovic" 
Data: 08 marzo 2012 09.27.06 GMT+01.00
 
 
Živadin Jovanović
Chairman
Belgrade Forum for a World of Equals

Belgrade, March 7th, 2012


COMMEMORATIVE EVENTS ON THE 13TH ANNIVERSARY OF THE NATO AGGRESSION


Independent, nonparty civic associations – The Belgrade Forum for a World of Equals, The League of Veterans of the People’s Liberation Struggle of Serbia and the Club of Generals and Admirals of Serbia are organizing traditional commemorative activities on the occasion of 13th anniversary of the NATO 1999 aggression against Serbia (FR Yugoslavia). The aggression has caused over 3.500 deaths, over 10.000 wounded, two thirds of whom were civilians and over 100 billion US dollars economic damage. During 78 days of constant bombings NATO has used missiles with the depleted uranium causing lasting pollution of the soil, water and food and malignant deceases and deaths.

On Friday, March 23rd, 2012, at 11 a.m. there will be held the round table “Kosovo and Metohija 13 years after NATO Aggression”, in the Sava Conference Center (Amphitheater), Main entrance, Street Milentije Popovic No.9. The Round table will be followed by the documentary film “From Belgrade to Baghdad”, of Canadian authors Radoslav Ognjenovic, Director, and Scott Taylor, journalist and publicist. Free Entrance.

On Saturday, March 24rth, 2012, at 11 a.m. delegations will lay flowers at the Monument to the children victims in the Tasmajdan Park and at 12 noon to the Monument of Eternal Flame at Usce, New Belgrade

The public is welcome to attend these events to pay respect to the victims and send common message of peace.


LVPLSS Prof. Miodrag Zecevic Chairman


CLUB OF GENERALS AND ADMIRALS Ljubisa Stojimirovic Chairman


BELGRADE FORUM Zivadin Jovanovic Chairman



[links:
http://www.en.beoforum.rs/press-releases-belgrade-forum-for-the-world-of-equals/240-commemoratiev-events-on-the-13th-anyverssary-of-the-nato-aggression.html
http://globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=29664 ]


=== 2 ===

http://www.b92.net/eng/news/politics-article.php?yyyy=2012&mm=02&dd=28&nav_id=79007

B92 - February 28, 2012

"NATO bombed Serbia because of lies"


VIDEO: http://www.youtube.com/watch?v=sy9JZk8GBlw


BELGRADE: NATO launched its 1999 war against Serbia "because of German Defense Minister Rudolf Scharping's lies", claims a former member of an OSCE mission in Kosovo.
Belgrade-based Blic newspaper writes, quoting the Vestionline website, that ahead of the start of the war, Scharping falsely presented members of the ethnic Albanian KLA "rebels" as civilian victims.
The Serbian authorities considered the KLA to be a terrorist group. 
Scharping was accused by former German police official Henning Hensch, an OSCE observer in Kosovo before the war, who spoke for Germany's NDR television. 
This OSCE observer was personally present during the investigation of the scene in Rugovo in Kosovo in January 1999, where Serbian police units fought against KLA members. 
The German television program featuring an interview with Hensch also showed Scharping in a news conference in early 1999, where he presented photographs from Rugovo of KLA members killed in battle, claiming they depicted massacred civilians. 
Furthermore, the German minister told reporters that the OSCE photos of the scene were made "secretly by a German officer", and that he would have "gladly presented him (to reporters)", but that the officer is question was "receiving medical treatment because of the traumatic experiences" that he underwent in Kosovo. 
13 years later, NDR journalists asked the German Defense Ministry to confirm that "a German officer" was in the area at the time secretly taking photoraphs, to after several weeks receive a reply that this was not the case. 
Scharping himself, said the television, could not be reached for comment. 
NATO's aerial war lasted for 78 days in the spring of 1999, and ended with the signing of the Kumanovo Agreement, and the adoption of Resolution 1244 at the UN Security Council. 

---

VIDEO: http://www.youtube.com/watch?v=sy9JZk8GBlw

Istina o razlozima napada NATO na Srbiju 1999-te i glavnom krivcu tadašnjem ministru odbrane Nemačke Rudolfu Šarpingu.
U ovom prilogu ćete videte svedočenje gospodina Heninga koji je tada na Kosovu bio posmatrač OEBS-a i lično je prisustvovao uviđaju u Rugovu, gde se desila borba između srpskih policijskih jedinica i UČK pobunjenika.
Tadašnji ministar Rudolf Šarping je zloupotrebio čitavu situaciju i predstavio UČK pobunjenike kao civilne žrtve, što je dovelo i opravdavalo vojni napad na Srbiju.

---

DOKU-FILM:

Es begann mit einer Lüge
[It started with a lie / Cominciò con una bugia]
Deutschland im Kosovo 99

Dieser Film zeigt, wie schon vom ersten Tag des Kosovokrieges an die Bevölkerung getäuscht wurde. Dieser Film zeigt auf, wie Tatsachen verfälscht und Fakten erfunden, wie manipuliert und auch gelogen wurde. Dieser Film zeigt, weshalb Bomben auf Belgrad fielen.
Documentary about the lies of German officials during the Nato war against Yugoslavia

ARD (Germany), 8/2/2011 - 43:02
http://video.google.com/videoplay?docid=-5884882720546967347

Počelo je sa jednom laži / Почело је са једном лажи
 
1 od 5 
http://www.youtube.com/watch?v=gIdSm5ZkS5M
 2 od 5 
http://www.youtube.com/watch?v=vpb8rMhocHE
http://www.youtube.com/watch?v=JQvbaRXfW7s
 4 od 5 
http://www.youtube.com/watch?v=iheHfPGQyao
 5 od 5
http://www.youtube.com/watch?v=uqCs-9-RVbI


Fernsehreportage widerlegt rot-grüne Propaganda während des Balkankrieges
Von Dietmar Henning - 23. Februar 2001
http://wsws.org/de/2001/feb2001/koso-f23.shtml


=== * ===



E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC



Nell’ambito delle iniziative
"Salvate Davide Ghaleb Il Santo Editore"


18 MARZO ORE 18.00
MUSEO DELLA CITTÀ E DEL TERRITORIO
Via di Porta Marchetta, 2 - VETRALLA


PIETRO BENEDETTI
IN

DRUG

GOJKO

REGIA DI
ELENA MOZZETTA

UNO SPETTACOLO 
PRODOTTO DAL CP ANPI VITERBO
TRATTO DAI RACCONTI DEL PARTIGIANO NELLO MARIGNOLI
IDEATO DA GIULIANO CALISTI E SILVIO ANTONINI
TESTI TEATRALI - PIETRO BENEDETTI
CONSULENZA LETTERARIA - ANTONELLO RICCI
MUSICHE - BEVANO QUARTET E FIORE BENIGNI
FOTO - DANIELE VITA
UN RINGRAZIAMENTO PARTICOLARE A NELLO MARIGNOLI
SI RINGRAZIANO INOLTRE: * I RAGAZZI DEL CENTRO SOCIALE EX VALLE FAUL * DAVIDE BONINSEGNA * ARCI VITERBO

Biglietto d'ingresso:
ogni partecipante acquisterà 
un libro dal catalogo di Davide Ghaleb editore

 
«QUELLO CHE DICO, DICO POCO»

Note di Antonello Ricci sullo spettacolo Drug Gojko di Pietro Benedetti

L’inizio è sul dragamine Rovigno: una croce uncinata issata al posto del tricolore. Il finale è l’abbraccio tra madre e figlio, finalmente ritrovati, nella città in macerie.
Così vuole l’
epos popolare. Così dispiega la sua odissea di guerra un bravo narratore: secondo il più convenzionale degli schemi, in ordine cronologico.
Ma mulinelli si aprono, di continuo, nel flusso del racconto. Rompono la superficie dello schema complessivo, lo increspano, lo fanno singhiozzare magari fino a contraddirlo: parentesi, divagazioni, digressioni, precisazioni, correzioni, rettifiche, commenti, esempi, sentenze, morali.
Così, proprio così Nello racconta il suo racconto di guerra. Nello Marignoli da Viterbo: gommista in tempo di pace; in guerra, invece, prima soldato della Regia Marina italica e poi radiotelegrafista nella resistenza jugoslava.
Nello è narratore di straordinaria intensità. Tesse trame per dettagli e per figure, una dopo l’altra, una più bella dell’altra: la ricezione in cuffia, l’8 settembre, dell’armistizio; il disprezzo tedesco di fronte al tricolore ammainato; l’idea di segare nottetempo le catene al dragamine e tentare la fuga in mare aperto; il barbiere nel campo di prigionia: 
«un ometto insignificante» che si rivela ufficiale della Decima Brigata Herzegovaska; le piastrine degli italiani trucidati dai nazisti: poveri figli col cranio sfondato e quelle misere giacchette a -20°; il cadavere del soldato tedesco con la foto di sua moglie stretta nel pugno; lo zoccolo pietoso del cavallo che risparmia i corpi senza vita sul sentiero; il lasciapassare partigiano e la picara«locomotiva umana», tutta muscoli e nervi e barba lunga, che percorre a piedi l’Italia, da Trieste a Viterbo; la stella rossa sul berretto che indispettisce i camion anglo-americani e non li fa fermare; la visione infine, terribile, assoluta, della città in macerie.
Ma soprattutto un’idea ferma: la certezza che le parole non ce la faranno a tener dietro, ad accogliere e contenere, a garantire forma compiuta e un senso permanente all’immane sciagura scampata dal superstite (e testimone). 
«Quello che dico, dico poco».
Da qui riparte Pietro Benedetti col suo spettacolo 
Drug Gojko. Da questa soglia affacciata su ciò che non si potrà ridire. Da un atto di fedeltà incondizionata al raffinato artigianato del ricordo ad alta voce di Nello Marignoli. Il racconto di Nello è ripreso da Pietro pressoché alla lettera, con tutti gli stigmi e i protocolli peculiari di una oralità “genuina” e filologica, formulaica e improvvisata al tempo stesso. Pausa per pausa, tono per tono, espressione per espressione. Pietro stila il proprio copione con puntiglio notarile, stillandolo dalla viva voce di Nello.
Questa la scommessa (che è anche ipotesi critica) di Benedetti: ricondurre i modi di un canovaccio popolare entro il canone del copione recitato, serbando però, al massimo grado, fisicità verace del narrare e verità delle sue forme.
Anche per questo la scena è scarna. Così da rendere presente e tangibile il doppio piano temporale su cui racconto e spettacolo si fondano (quello dei fatti e quello dei ricordi): sul fondo un manifesto antipartigiano firmato Casa Pound, che accoglie al suo ingresso Nello-Pietro in tuta da lavoro; sulla sinistra un pneumatico da TIR in riparazione; al centro il bussolotto della ricetrasmittente.
Andiamo a cominciare.


---

SCARICA LA LOCANDINA: https://www.cnj.it/INIZIATIVE/volantini/vetralla180312.jpg

Sulla testimonianza di Nello Marignoli, partigiano italiano in Jugoslavia, si vedano anche:
* il libro "Diario di guerra" (Com. prov. ANPI, Viterbo 2004)
* il documentario-intervista "Mio fratello Gojko" (di Giuliano Calisti e Francesco Giuliani - DVD_60’_italia_2007) 

Per info e contatti: anpi.vt@...


=== * ===


E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC



http://www.en.beoforum.rs/comments-belgrade-forum-for-the-world-of-equals/241-kosovo-beware-triumphalism.html

Posted on March 6th, 2012 in the category Kosovo by TransConflict


The EU seems bent on using the leverage of the still-to-be-granted accession date to press Belgrade for more concessions, particularly concerning north Kosovo, thereby risking an escalation of tensions.

By Gerard M. Gallucci


After squeezing everything it could from Serbia’s president, Boris Tadic, on Kosovo, the EU agreed last week to grant Serbia candidacy without a date to begin accession talks. To win that prize, Belgrade agreed to last minute deals with Pristina to informally recognize Kosovo as an independent entity and to work with it to transform the northern boundary into a functional border. These steps are, in the end, an inevitable bow to reality. Serbia has lost Kosovo – at least from the Ibar south – and nothing practical is gained pretending otherwise. The EU, however, seems bent on using the leverage of the still-to-be-granted accession date to press Belgrade for more concessions. Beware triumphalism.

It’s not clear how many Serbians focus on the meaning of candidacy without a date. The Tadic government will understandably highlight the fact that the decision in Brussels puts Serbia on the path into the EU. How long that path will be and when Serbians will begin seeing the practical benefits of being on it will perhaps be left to others to discuss. The government will continue to deny that it is giving, or will give, anything away on Kosovo. How this plays in the upcoming election remains to be seen.

However, it is clear that despite an expected election lull in talks between Belgrade and Pristina, the EU will continue its pressure on north Kosovo and for further concessions from Serbia. Various EU officials are making clear that to get a date for accession talks to begin – could be this year or whenever – Belgrade will have to reach deals on telecoms and energy and allow EULEX to establish “rule of law’ in north Kosovo.

Telecoms and energy are two big pieces of the set of property issues between Serbia and Kosovo that so far have been barely touched. Pristina has – with EU and EULEX assistance – either appropriated or dismantled energy and telecoms facilities south of the Ibar. These have included the telephone systems, the Obilić power stations and the coal mines. Ownership of these and former socially-owned or publicly-owned properties and the fate of funds gained through “privatization” is disputed between the two sides. Companies from some EU members have benefited directly from these seizures and privatizations. Energy and telecoms are not the only outstanding issues of this sort – they include Trepca and the former Jugopetrol – but backing Serbia down from maintaining its property claims would be a big win for Pristina and the EU. The same would be Belgrade’s agreement to allow Kosovo to have its own country code and international phone links.

The rule of law concessions sought by the EU include making the new border management system work – which means somehow making sure the northern Kosovo Serbs use the official crossings and remove their blockades – and somehow introducing a “Kosovo” court into the north. It may also include Belgrade finding a way to dismantle “parallel” local institutions – perhaps through not holding elections there, placing them under administration and even arresting leaders. Meanwhile, EULEX will continue testing the northern Serbs for “freedom of movement” and by closing alternative routes, and may yet take the Kosovo Albanian officials being flown to the northern Gates out of their container and into public sight. Whether springtime weather brings more direct action by Pristina, EULEX and KFOR cannot be ruled out as it would be wrong to assume the Quint would hold everything back just to help Tadic.

Quint haste and impatience over the north still runs the risk of provoking crisis. Belgrade cannot simply deliver the north, no matter how much Tadic or Nikolic might want to bring home the bigger prize of a date. If Tadic could have done it, he would have by now. Anything which smacks of a full-fledged northern border between Serbia and Kosovo – one which forces locals to pay customs to Pristina or subjects them to “control” by Kosovo Albanians – is likely to be rejected. Any effort to impose a Kosovo court with Kosovo Albanian judges and officials in north Mitrovica will likely provoke resistance. Whether it is Belgrade, EULEX or KFOR that seeks to force these, violence is possible.

It was unwise and petty of the EU to give Serbian candidacy without a date just to try to pry north Kosovo into the hands of Pristina. It would have been more mature to either withhold candidacy or to have given it with a date, and allow the remaining Kosovo issues to be resolved gradually as tensions decreased over the next few years. A dash of practical sense and continued focus on peacekeeping would have been nice.


Gerard M. Gallucci is a retired US diplomat and UN peacekeeper. He worked as part of US efforts to resolve the conflicts in Angola, South Africa and Sudan and as Director for Inter-American Affairs at the National Security Council. He served as UN Regional Representative in Mitrovica, Kosovo from July 2005 until October 2008 and as Chief of Staff for the UN mission in East Timor from November 2008 until June 2010. Gerard is also a member of TransConflict’s Advisory Board.


=== * ===


E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC



(Assemblea pubblica sul tema: "Dove ci porta il capitalismo neoliberista")

http://www.facebook.com/events/322866947778182/


Pula 15/3: Javni skup SRP-a


Javni skup na temu: 

Kuda nas vodi neoliberalni kapitalizam

giovedì 15/3/2012 četvrtak
ore 17.00 sati
Dom antifašista, ulica Gabriele Emo 1, Pula

... Dođite na skup svi i pozovite svoje poznanike i sve zainteresirane ...


=== * ===



E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC



IL PD ONORA L'AVIATORE MUSSOLINI


di Manlio Dinucci | da il Manifesto - 13 marzo 2012

Che emozione quando, il 25 marzo a Forte dei Marmi, il sindaco Pd Umberto Buratti scoprirà la statua dedicata a «L’aviatore». A rappresentare gli aviatori italiani apparirà il figlio del Duce, Bruno Mussolini, in tuta di volo, maschio e fiero come il suo augusto genitore. 

La grande statua fu commissionata nel 1943 dallo stesso Benito Mussolini allo scultore Arturo Dazzi, artista molto apprezzato dal regime, per onorare Bruno, morto in un incidente aereo due anni prima, agli inizi della Seconda guerra mondiale. Il Duce lo ricorda, nel libro a lui dedicato, come «aviatore di tre guerre, già volontario in Africa e in Spagna, che servì in pace e in guerra l'Italia», dando «nobiltà imperitura al nome dei Mussolini» e ispirando i giovani con la sua «vita esemplare».

A tale proposito, il sindaco Buratti e la sua giunta faranno bene a organizzare visite guidate delle scuole per spiegare agli alunni, di fronte alla statua, quale fu la «vita esemplare» di Bruno Mussolini. 

Nel 1935 partecipò con il fratello Vittorio, anche lui aviatore, alla guerra di conquista coloniale dell’Etiopia. Le loro gesta sono così descritte da Vittorio: «Le bombette incendiarie davano soddisfazione: era un lavoro divertentissimo. Bisognava centrare bene il tetto di paglia. Questi disgraziati che si vedevano bruciare il tetto saltavano fuori scappando come indemoniati. Una bella sventagliata e l’abissino era a terra». 

E anche in Etiopia, come già avvenuto in Libia, l’aviazione italiana usò, non solo contro le formazioni armate ma contro le popolazioni inermi, gas soffocanti (fosgene), vescicatori (iprite) e tossici (benzolo). 

A questo punto sarà bene spiegare alle scolaresche, basandosi su un libro di F. Pedriali edito nel 1997 dall’Ufficio storico dello Stato maggiore dell’aeronautica, che la guerra fu provocata dalla «manifesta avversione dell’imperatore Hailè Selassiè ad accettare anche una semplice tutela economica italiana» e che furono gli etiopi a «violare le convenzioni internazionali usando pallottole dum-dum», il che costrinse gli italiani a ricorrere alle armi chimiche. 

Si potranno poi illustrare le gesta di Bruno nella guerra di Spagna nel 1937-38, quando l’aviazione di Mussolini intervenne a fianco della Luftwaffe di Hitler. E per questo Bruno fu insignito dal fascista Franco con la Cruz por la Unidad Nacional Española. 

Oggi la sua statua, che nel 1998 l’allora sindaco di Forza Italia non riuscì a esporre a causa delle proteste, sarà resa «visibile a tutti» da un sindaco Pd per rendere «omaggio all’Aeronautica militare». 

Un messaggio politico per affermare che il Partito democratico riconosce quello che l’Aeronautica militare definisce il «continuum di valori che impreziosisce il corso della sua storia», da quando nel 1911 l’Italia usò per la prima volta al mondo aerei a scopo militare nella guerra coloniale di Libia a quando, nel 2011, è tornata a bombardare la ex colonia. 

Un messaggio anche agli elettori in vista delle amministrative del prossimo maggio. Con il fascistissimo figlio del Duce come testimonial del fatto che il Pd ha ormai superato il vetero antifascismo. 

E dopo l’inaugurazione del «Monumento all’Aviatore», con tanto di corteo e fanfara, tutti a mangiare gli italianissimi spaghetti. Il sindaco Pd ha infatti vietato i ristoranti di kebab.



=== * ===



E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC



http://www.diecifebbraio.info/2012/03/i-riconoscimenti-per-gli-infoibati-ai-criminali-di-guerra-italiani/

I RICONOSCIMENTI PER GLI INFOIBATI AI CRIMINALI DI GUERRA ITALIANI

di Milovan Pisarri
 
 

Ormai da otto anni, com’è noto, la Repubblica italiana ricorda ogni 10 febbraio le vittime italiane delle foibe e l’esodo degli italiani d’Istria e Dalmazia dalle loro terre d’origine. Nonostante vari studi abbiano nel corso di questi anni dimostrato quanto sia necessaria un’approfondita conoscenza delle vicende belliche e postbelliche di quelle regioni prima di istituire celebrazioni politicamente rischiose, ogni anno le istituzioni fanno letteralmente a gara per organizzare eventi che possano restituire alla memoria collettiva momenti di storia dimenticata.  Tra essi, il più importante e carico di significato è certamente la consegna di medaglie al ricordo di persone che persero la vita nelle foibe.

Già da tempo Sandi Volk attraverso pazienti ricerche e confronti, ha dimostrato il senso di questa cerimonia. Nel suo bell’intervento chiarificatore intitolato Che cosa ricorda la Repubblica? pubblicato nel volume Foibe. Revisionismo di Stato e amnesie della Repubblica (Kappavù, Udine 2008), pagine 143-178, ha fatto un’inequivocabile luce sulla legge 92 del 30 marzo 2004 con cui venne istituita la Giornata del Ricordo e soprattutto su chi viene effettivamente ricordato. Dalle sue analisi, condotte soprattutto grazie al confronto delle stesse fonti utilizzate per concedere i riconoscimenti e di altre liberamente disponibili (Albo d’oro di Luigi Papo, Elenco caduti RSI), è emerso chiaramente il quadro di quello che si ricorda: non civili italiani dell’Istria infoibati perché italiani, ma militari italiani inquadrati nelle formazioni repubblichine al servizio dei nazisti in Istria, spesso provenienti da regioni troppo distanti dall’Istria stessa per poter essere considerati istriani, uccisi dai loro nemici partigiani. Infatti, la maggior parte degli oltre duecento premiati al gennaio 2012 sono membri delle forze armate e di polizia morti in varie circostanze nel \biennio 1943-45: nel periodo cioè in cui nell’Istria, a Trieste e a Gorizia i tedeschi avevano instaurato l’Adriatische Kunsterland e dove i militari italiani, arruolati esclusivamente su base volontaria, prestavano giuramento direttamente alle autorità naziste. Carabinieri, membri della Guardia di Finanza, poliziotti ma anche numerosi militi della Milizia della Difesa territoriale, di quella milizia cioè che porta enormi responsabilità nella lotta antipartigiana e nei crimini commessi contro civili inermi, inclusa la consegna ai nazisti di numerose persone finite a S. Sabba o nei campi di concentramento in Germania. Numerosi, anzi troppi, anche i cosiddetti civili premiati ex appartenenti alle stesse formazioni armate; diversi anche gli scomparsi, cioè coloro di cui non si è mai saputa la causa di morte (presunta), e di quelli morti addirittura in combattimento; non mancano infine anche persone che hanno ricevuto due volte lo stesso riconoscimento, in anni diversi.

Già questo è di per sé una questione allarmante, paradossale; si ricordano di fatto caduti italiani nazifascisti, ponendo ancora una volta in continuità, verrebbe da dire, l’Italia repubblicana a quella fascista e poi repubblichina. Probabilmente ciò è possibile soprattutto a causa dell’oblio che ancora oggi avvolge i territori istriani, e più in generale di tutti quelli jugoslavi occupati dagli italiani, durante il secondo conflitto mondiale; un oblio che permette l’affermazione politica della peggiore retorica politica, ingombrante e prevaricante nei confronti della sana ricerca storica. Alla decostruzione di tali affermazioni politiche messa in atto da Sandi Volk, ci permettiamo quindi di aggiungere un ulteriore tassello.

Il problema dei riconoscimenti è infatti reso molto più grave dal fatto che tra i vari caduti ricordati dalla Repubblica ci sono anche alcuni criminali di guerra sui quali negli archivi jugoslavi esiste un dossier con capi d’accusa e prove, spesso schiaccianti. Un caso già conosciuto è quello di Vincenzo Serrentino, ultimo prefetto di Zara (nel 1944, si badi bene) fucilato dopo regolare sentenza dalle autorità jugoslave nel 1947. Ai familiari di Serrentino è stato consegnato il riconoscimento nel 2007, senza accennare (ma loro forse lo sapevano, sono tutti gli altri che non lo sanno) al fatto che lo stesso Serrentino ebbe a Zara e Sebenico un ruolo di primo piano nella guerra contro gli antifascisti e nei crimini contro la popolazione civile croata.

Oltre a lui, è stato possibile accertare che altri cinque criminali di guerra sono stati onorati dalle medaglie della Repubblica; cinque nomi di persone i cui dati sono stati verificati prima di essere qui di seguito pubblicati. I dossier originali in lingua serbocroata o slovena sono liberamente consultabili da tutti presso l’Archivio di Jugoslavia, nel fondo numero 110 “Commissione di Stato per l’accertamento dei crimini di guerra degli occupanti e dei collaborazionisti”. Qui si trovano ben ordinati i dossier dei 3.693 criminali di guerra italiani identificati dalle autorità jugoslave nell’immediato dopoguerra. (Urge una precisazione. Come è risaputo, e purtroppo mai abbastanza ripetuto, alla fine della guerra la Jugoslavia cercò l’estradizione di circa 750 criminali di guerra italiani, cosa che naturalmente non avvenne; quello che è però importante sottolineare è che quelli richiesti erano coloro i quali si erano macchiati dei crimini più gravi e dei principali in ordine gerarchico: Roatta, Robotti, il prefetto Testa e così via. In realtà la Commissione jugoslava per l’accertamento dei crimini degli occupanti e dei collaborazionisti accertò grazie ad un minuzioso lavoro di numerose sottocommissioni la responsabilità di 3.693 italiani).

Chi sono dunque i criminali di guerra premiati dalla Repubblica italiana e di cosa sono stati accusati dalle autorità jugoslave? Pubblichiamo alcuni estratti dai loro dossier. Tra parentesi è indicata la collocazione di ogni singolo dossier, per chiunque volesse approfondire o verificare la veridicità di quanto scritto.

1)    Bergognini Giacomo. Riconoscimento ricevuto nel 2009

Nel suo dossier (Archivio di Jugoslavia, fondo 110, busta 234, f. br. 24978), è scritto:

Come membro della compagnia di carabinieri di Ajdovšćina nel corso della guerra ha partecipato ai seguenti crimini:

-       Durante la guerra, nel comune di Ajdovščina furono arrestati, torturati e dopo oltre un mese di carcere internati 11 uomini: Bajc Matija, Kete Alojz, Zigon Anton, Berlot Anton, Lokar Marijan e Poniz Rihard (…)

-       I carabinieri insieme ai fascisti e alla polizia arrestarono nelle frazioni del comune di Ajdovšćina 120 giovani arruolandoli in battaglioni speciali, dai quali ancora non tutti hanno fatto ritorno.

-       I carabinieri insieme ai fascisti, alla polizia e alla guarnigione italiana organizzarono il giorno 8 agosto1942 una spedizione criminale a Ustje. I carabinieri avevano istruzioni ben precise, e anche se il maresciallo Marrone era stato ucciso per vendetta dai soldati del reggimento alpino, nonostante ciò guidarono l’azione e bruciarono il giorno suddetto l’intero abitato di Ustje, mettendo a fuoco tutti i beni di 67 proprietari (…). Oltre a ciò radunarono tutta la gente al cimitero, picchiandoli e li minacciandoli di morte. Presero poi 8 uomini, li torturanono di fronte a tutti e poi li uccisero con i coltelli o con il fucile. I nomi dei morti sono: Podgornik Avgust, Evstahi Podgornik, Strancer Metod, Stibil Milan e Anton, Vrtovec Anton, Kante Maks e Uršič Ivan. (…).

2)    Cucè Luigi, riconoscimento ricevuto nel 2011.

Dal suo dossier (AJ, fondo 110, busta 128, f. br. 5724):

Il criminale Cucè Luigi, in quanto brigadiere della Guardia di Finanza sull’isola di Pašman durante l’occupazione italiana nel 1943, anche se non rientrava nei suoi doveri, su propria iniziativa ricopriva una carica di polizia superiore alle sue funzioni previste dalla sua professione di capo della Guardia di Finanza locale. Indagava costantemente, denunciava e pereguitava tutti gli antifascisti. Su sua proposta e su sue informazioni venivano effettuati arresti, – invii al Tribunale speciale, invii ai campi di concentramento e fucilazioni di diversi patrioti antifascisti (…)

Il giorno 17 luglio 1943, dalla guarnigione di Sali a Dugi otok giunse sull’isola di Pašman una spedizione punitiva comandata dal famoso criminale, capitano Malocchi Ernesto, composto da soldati del primo battaglione “Granatieri di Sardegna“. Appena sbarcati a Pašman si unì loro il criminale Cucè Luigi, e da lui guidati irruppero nelle case e arrestarono diversi contadini tra i quali: Pedišić Anastasije Šimin, Kraljev Augustin Matin, Pešić Toma Krstin, Kraljev Dragica moglie di Ante, Pedišić Božo Matin, Kraljev Mate figlio del defunto Mate, vecchio di 75 anni. Tutti gli arrestati vennero condotti in barca nel paese di Pašman. Qui vennero rinchiusi nella caserma della Guardia di Finanza, dove i criminali Malocchi e Cucè li interrogarono e li maltrattarono pesantemente fino alle due di pomeriggio, costringendoli ad ammettere la loro collaborazione con i partigiani (…). Dopo essere stati torturati, verso le due di pomeriggio vennero portati fuori dalla caserma e diretti di fronte ad una casa non terminata senza tetto.  Lì il criminale Vladković Boris li portò ad uno ad uno all’interno e li uccise con un colpo di pistola; dopodiché i soldati gettarono i corpi dalla finestra, e fuori altri soldati spararono sulle vittime un’altra raffica (…).

3)    Luciani Bruno, riconoscimento ricevuto nel 2007.

Dal suo dossier (AJ, fondo 110, busta 231, f. br. 24206):

Il giorno 31 dicembre 1944 gli agenti della polizia di Collotti arrestarono il ventenne Kavčič Bruno di Trieste. All’arresto parteciparono gli agenti Ciarlenco, Luciani, Nussak e Sorenzio. Kavčič Bruno fu portato alla caserma in via Cologna, dove fu interrogato e torturato. Le torture durarono fino al 15 aprile 1945, quando venne trasportato al Coroneo dove venne interrogato e torturato dalle SS. Il giorno 28 aprile 1945 venne trasportato a Opicina dove venne fucilato dalle SS (…).

Il giorno 27 novembre 1944 venne arrestata Varich Wilma dagli agenti Ciarlenco e Luciani, membri della polizia di Collotti, e venne portata nel carcere in via Bellosguardo. Qui venne interrogata. Venne legata al tavolo, picchiata e presa a pugni; questo venne fatto dal brigadiere Ciarlenco. Vedendo i torturatori che non aveva intenzione di dire nulla, cominciarono a bruciarle le mani, le gambe e le guance con l’elettricità. Dopo un’ora fu portata in cella. Il giorno successivo fu trasportata nel carcere presso i Gesuiti. Dopo ottanta giorni fu nuovamente interrogata e torturata nel carcere in via Cologna, poi trasferita al Coroneo e dopo due mesi fu internata in Germania.

Il giorno 26 novembre 1944 la polizia speciale per il Litorale adriatico il cui capo era Collotti, arrestò il funzionario ventenne Battich Ferruccio. L’ordine di arresto, che venne effettuato da tre agenti della sopranominata polizia, fu dato dal brigadiere Ciarlenco. Battich venne portato presso la sede di questa polizia in via Bellosguardo. Qui venne interrogato e picchiato brutalmente dagli agenti Ciarlenco, Codegli e Luciani. Poi venne trasportato nel carcere dei Gesuiti con l’accusa di essere un collaboratore dei partigiani (…).

4)    Privileggi Iginio, riconoscimento ricevuto nel 2007.

Dal suo dossier (AJ, fondo 110, busta 214, f. br. 21168):

Un giorno imprecisato del gennaio 1944 i fascisti si recarono nel villaggio di Bujić guidati dal fascista Privileggi Iginio e Kovačič Mario. Qui arrestarono Jelovac Ivan, che venne portato a Parenzo, picchiato e torturato e lasciato senza cibo per otto giorni. Poi fu portato in un bosco e ucciso.

(…)

Il giorno 2 febbraio 1944 arrestarono Pribetić Ivan, che venne portato in carcere, maltrattato e picchiato; venne picchiato in particolare dal fascista Privileggi. Lo stresso giorno si recarono a Nova Vasi e arrestarono Viggintin Petar, che venne portato a Parenzo e ucciso con una mitragliatrice poco distante dall’abitazione di Mate Vlašić. Nel corso di questa esecuzione vennero riconosciuti i fascisti Kovačič Mario e Destilatis Ennio. In quell’occasione diedero fuoco alla casa di Vlašić Mate, e quando Vlašić Petar tentò di spegnere l’incendio, i fascisti lo presero e lo portarono al cimitero, dove venne ucciso con una raffica di mitragliatrice. A quest’esecuzione parteciparono Privileggi Iginio e Ramarro Luigi. Allo stesso modo uccisero sempre a Nova Vasi Brnobić Ivan e sua moglie Vitkorija, Orahovac Antun, Jerovac Mate, Radin Gašpare, Sorčič Bruno (…).

Il criminale sopraindicato è stato liquidato dalle nostre autorità come risulta dal rapporto della Commissione per i crimini di guerra in Istria numero 389.

5)    Stefanutti Romeo, riconoscimento ricevuto nel 2006 e nel 2007.

Dal suo dossier (AJ, fondo 110, busta 230, f. br. 24016):

I fascisti di diverse guarnigioni, e in particolare di quella di Oprtalj, commisero nel corso del 1944 nel territorio di Buzet una serie di crimini nei confronti della pacifica popolazione locale, con lo scopo di annientarla e di appropriarsi dei loro beni. La Commissione per i crimini di guerra in Istria ha accertato che in quel periodo critico, il milite Stefanutti Romeo partecipò personalmente ai crimini di seguito descritti (…).

Dalla fine del gennaio 1944 fino alla fine del giugno dello stesso anno, nel territorio di Buzet, senza alcun motivo vennero uccisi i seguenti civili: Grizančić Mate, Grizančić Andjelo (questi venne portato al cimitero nel paese di Salež dove gli vennero cavati gli occhi, tagliate le orecchie, mentre il suo corpo venne martoriato con il coltello; poi fu fucilato), Zonta Miha, Zonta Antun, una certa Ana di Zrenja il cui cognome non si conosce (venne sgozzata), Pruhar Ivan, Mušković Antuna (venne ucciso mentre badava ai suoi tacchini, che vennero poi rubati dai fascisti), Kodelij Antun e Prodan Antun; inoltre, saccheggiarono e incendiarono 14 abitazioni, mentre arrestarono due persone e li mandarono nei campi in Germania (…).

6)    Serrentino Vincenzo, riconoscimento ricevuto nel 2007.

Dal suo dossier (AJ, fondo 110, busta 76, f. br. 80):

Nel corso del 1941 venne formato in fretta e furia a Šibenik il Tribunale straordinario, che condannò a morte delle persone senza nemmeno provare la loro colpevolezza.

Tra l’altro, vennero condannati a morte da questo tribunale:

-       13 ottobre 1941 vennero fucilati: Junaković Drago Stipin, Lazić Ivan Antin, Vrljević Duško Milošev, Bujas Mate Antin, Višić Blaž Stipin e Belamarić Ante figlio del defunto Vlada, anche se erano del tutto innocenti.

-       Il 29 ottobre 1941 vennero fucilati a Vodice, nei pressi di Šibenik: Skroza Milivoj Ambrozijev, Antulov Ivan Matin, Kursar Fridrih Enrika, Jurić Ivan Vicin, Belan Šime Ivanov, Udovičić Ante Grgin, Greblja Petar Krstin, Mijat Ante figlio del defunto Luka, Mijat Cvitko Blažev, Skroza Jozo Rokov, Skroza del defunto Toma, Skroza Štire figlio del defunto Duje, anche se non avevano commesso nulla per cui poter essere condannati a morte.

Come giudice responsabile di aver emesso tali sentenze di morte ingiuste, Serrentino Vincenzo è responsabile di crimini commessi da parte dell’occupante nei confronti dei nostri popoli.

Leggendo questi estratti, viene da chiedersi come mai sia stata possibile una così grave defaillance.

Volendo essere comprensivi, potremmo rispondere che i membri della commissione che stabilisce a chi assegnare le medaglie non abbiano preso in considerazione una tale eventualità; il che la direbbe comunque tutta sulla serietà del lavoro che svolgono. D’altra parte, se teniamo presente la difficoltà di consegnare medaglie a civili realmente morti nelle foibe e la facilità con cui vengono assegnate a fascisti veri e propri, forse dovremmo ripensare bene a tutta la Giornata del Ricordo.

Ci riserviamo di aggiornare l’elenco dei criminali di guerra che hanno ricevuto il riconoscimento dalla Repubblica italiana qualora emergessero nuovi nominativi.



=== * ===


E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC



rom in italia

IL POPOLO CHE NON SEGUE PIÙ IL SOLE


Tre libri, tre sguardi sui rom e sinti residenti in Italia: a Torino, a Firenze, a Roma. 

Il volume Una storia da raccontare, a cura di Gabriele Guccione e Carla Osella, riassume il lavoro dell'associazione Aizo con i rom del Piemonte. Il cammino di Aizo (Associazione italiana zingari oggi) comincia 40 anni fa quando, seduti intorno al fuoco con l'immancabile tazza di caffè in mano, alcuni sinti chiedono a Carla Osella <<Perché non facciamo un'associazione, un sindacato per difendere i nostri diritti?>>. Dopo averci pensato a lungo, Carla accetta e da allora quello diventa l'impegno della sua vita. Un impegno senza riserve, sulle orme del Cristo delle origini, capace di sedersi insieme agli ultimi senza chiedere nulla in cambio. Aizo nasce nel 1971, da un gruppo misto di sinti e gagè (i non zingari): 431 famiglie provenienti da tutto il Piemonte. Da allora - spiega in un'intervista Osella - le condizioni di vita di rom e sinti sono cambiate. Il nomadismo è quasi scomparso. Sul territorio italiano solo il 10% delle comunità è attualmente nomade.è finita <<sotto una montagna di semplificazioni che ne hanno esaltato gli aspetti scomodi e fastidiosi e cancellato quelli importanti e gloriosi>>. Un popolo invisibile che, per la scrittrice, ha gli occhi ancora infantili di Carmen, la zingara conosciuta a un semaforo che diventerà un'amica. L'ignoranza delle straordinarie risorse della cultura romanì - dice in un'altra intervista la studiosa Marcella Delle Donne - <<è la prima causa dell'ostilità nei confronti dei rom da parte della nostra società. E il pregiudizio è talmente radicato che è stato elevato a categoria metafisica>>.

Per Adem Bejzak, autore insieme a Kristin Jenkins del volume Un nomadismo forzatoraccontare è una <<forma di lotta>>. Nato a Pristina nel 1957, Adem è un attivista rom impegnato da anni nella difesa dei diritti umani del suo popolo. Dal '93 lavora come meccanico a Firenze, dove l'ha raggiunto la sua famiglia, in fuga dalla guerra in Kosovo. I racconti di Adem e dei suoi parenti nascono nel campo dell'Olmatello, a Firenze, dove tutti hanno vissuto prima che il comune assegnasse loro una casa, nel 2006. Sullo sfondo, la guerra <<umanitaria>>, le bombe della Nato, <<la devastazione provocata dall'Uck 
(Esercito di liberazione nazionale del Kosovo) in seguito ai 78 giorni di 
bombardamenti, la disperata fuga verso l'Italia attraverso il mare Adriatico, nel '99>>. Poi, una volta arrivati a Firenze, lo shock di trovarsi a vivere fra i topi nei campi Fiorentini e sotto il peso dei pregiudizi. Ma Adem non si lascia schiacciare. In una foto del libro, lo vediamo mentre partecipa a una manifestazione contro la guerra, ad Aviano, nel 1999: 
<<Il popolo rom vuole vivere insieme senza oppressione>>, recita il suo cartello. In un'altra istantanea, partecipa alla giornata della memoria, per ricordare <<l'olocausto degli zingari>> nei campi di concentramento nazisti. In altre pagine, Adem mostra con orgoglio a Jenkins (ricercatrice che ora vive a Bristol) la sua casa di 
prima, e qualche libro scampato al disastro. Alle pareti della sua 
abitazione, c'è una foto del maresciallo Tito e una di Che Guevara. Prima, racconta Aden, i rom vivevano in pace e con dignità. Poi, 
<<la guerra ha portato povertà, razzismo, xenofobia e nomadismo>>. Oggi, nell'ex-Jugoslavia sono stati creati 
nuovi stati <<e i rom storici rimasti lì non hanno avuto nessun riconoscimento>>. Il nomadismo dei rom - dice in sintesi il libro - molto spesso è di natura forzata: come quello di Adem, <<che nasce dalla guerra>>.

Nel campo di via Salone, uno dei più grandi e popolosi di Roma, si svolge invece la ricerca di Nicola Valentino, I ghetti per i rom (postfazione di Carlo De Angelis). Uno <<spazio di parola condiviso>> che prende il nome di <<cantiere di socioanalisi narrativa>> e che evidenzia, attraverso i racconti dei residenti e degli operatori, i dispositivi istituzionali che organizzano la vita sociale del campo e le relazioni di potere all'interno. Meccanismi che presentano, fatte le debite differenze, <<una stringente analogia con il ghetto per gli ebrei voluto nel 1500 
dalla Repubblica di Venezia>>. Allora come oggi, ai rom è imposto uno spazio sorvegliato, secondo logiche securitarie dettate dal pregiudizio etnico. Il testo unico per la gestione dei campi rom dell'area romana, messo a punto dal Prefetto nella sua veste di Commissario per l'emergenza nomadi, impone regole ferree, e sanzioni pesanti per chi sgarra. Per entrare, bisogna farsi identificare: tutti gli abitanti, compresi i bambini, devono esibire una tessera munita di fotografia e dati anagrafici: <<Queste tessere sono come un tatuaggio>>, dice un residente. Una situazione difficile anche per gli operatori - come quelli della cooperativa Ermes, che ha partecipato alla ricerca - impotenti di fronte al ripetersi dei controlli, ai trasferimenti forzati, allo snaturamento del loro ruolo: <<La Polizia municipale si è presentata il lunedì mattina all'alba, bussando alle case e intimando ai residenti di abbandonarle - raccontano - Sembrava un'operazione militare in grande stile>>. Difficile svolgere un lavoro sociale se il dispositivo vigente nel campo è quello del controllo. Un conflitto simile - dice Valentino - ha portato alla chiusura dei manicomi tra gli anni '60 e '70: a un certo punto, Franco Basaglia afferma con chiarezza che nel manicomio - istituzione che genera sofferenza 
e malattia - non è possibile svolgere alcuna attività curativa e perciò la sofferenza psichica potrà essere curata solo fuori dal manicomio. Nel ghetto, invece, i rom sentono che la propria vita è completamente in balia dell'istituzione, e che non hanno certezze per il futuro. <<Il lavoro sociale - afferma nella postfazione Carlo De Angelis, presidente per il Lazio del Coordinamento comunità di accoglienza, - proprio perché centrato sulla relazione tra persone, stimola il cambiamento e non può certo essere ingabbiato in un sistema di sospensione del tempo, sospensione dei diritti, in un non luogo in cui non esistono e non sono date possibilità di cambiamento, vie di fuga e d'uscita>>. Di fronte all'involuzione autoritaria delle politiche capitoline e alle chiusure istituzionali, la scommessa da giocare - dice allora De Angelis - è probabilmente quella di costruire in tempi brevi <<una nuova rappresentanza credibile per il popolo rom>>.


Geraldina Colotti

Fonte: Le Monde diplomatique il manifesto febbraio 2012
http://www.monde-diplomatique.it/lemonde-archivio/ultimo/pagina.php



Una storia da raccontare - Gabriele Guccione, Carla Osella 
(a cura di), AIZO , 2011 - aizoonlus@...

Un nomadismo forzato 
...di guerra in guerra... Racconti rom dal Kosovo all'Italia
di Adem Bejzak e Kristin Jenkins
Edizioni Archeoares, 2011
7 euro, 180 p., ISBN 978-88-96889-22-0
per ordinare il libro: http://www.edizioniarcheoares.it/unnomadismoforzato - edizioniarcheoares@...
copertina: https://www.cnj.it/immagini/cover_bejzak.jpg
Indice 1: https://www.cnj.it/immagini/bejzak1.jpg
Indice 2: https://www.cnj.it/immagini/bejzak2.jpg

I ghetti per i rom - Nicola Valentino (a cura di), Sensibili alle foglie, 2011 - sensibiliallefoglie@...


=== * ===



E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC


(Sul recente incontro delle organizzazioni giovanili comuniste degli ex paesi socialisti europei e dell'URSS)


Kijev (Ukrajina), 18.-19. februara 2012.

Održan skup omladinskih komunističkih organizacija s prostora bivših socijalističkih zemalja Evrope i SSSR-a    


U Kijevu, Ukrajina, je 18. i 19. februara održan skup omladinskih komunističkih organizacija iz bivših socijalističkih zemalja pod radnim naslovom „Borba se nastavlja – i posle 20 godina omladina se bori za socijalizam“. Skupu je prisustvovalo oko 20 delegata iz 11 organizacija: omladina BKPT (Beloruska komunistička radnička partija) – Belorusija, KSM (Komunistički savez omladine) – Češka, Mladi socijalisti – Hrvatska, LASSA (Letonski savez radničke i studentske omladine) – Letonija, Narodni otpor – Moldavija,  FDJ (Slobodna nemačka omladina) – Nemačka, KMP (Komunistička omladina Poljske) – Poljska,  RKSM(b) (Revolucionarni savez komunističke omladine boljševika) – Rusija, Rdeči radikali (Crveni radikali) – Slovenija, SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) – Srbija, Iskra – omladina SKU (Savez komunista Ukrajine) – Ukrajina. 
Organizacioni komitet za pripremu i realizaciju ovog skupa sačinjavali su predtsavnici 3 organizacije: KSM iz Češke, RKSM(b) iz Rusije i  naše organizacije - SKOJ. Ideja o ovakvoj vrsti skupa, koji je po prvi put održan od kontrarevolucija koje su nastupile u našim zemljama pre dve decenije, plod je intenzivne saradnje naših organizacija na međunarodnom nivou, ponajpre pod okriljem Svetske federacije demokratske omladine (WFDY). Otud je od izuzetnog značaja bilo prisustvo skupu novoizabranog presednika WFDY druga Dimitrisa Palmirisa jer i borba koja će se dalje razviti iz ove inicijative koja predstavlja samo prvi korak u konsolidaciji omladinskog komunističkog pokreta sa prostora bivših socijalističkih zemalja predstavlja i predstavljaće integralni deo borbe omladine protiv imperijalizma koju na globalnom nivou vodi WFDY. Skup je bio prilika da se sve prisutne organizacije podrobnije upoznaju s borbom WFDY,  posebno one organizacije koje formlano nisu, ili nisu još uvek punopravni članovi WFDY.
Za mesto održavanja skupa iz čisto pragmatičnih-geografskih razloga izabran je Kijev, a kao domaćini Iskra, omladinsko krilo SKU iz Ukrajine. Treba napomenuti da je cilj bio da se na ovom prvom skupu  okupe revolucionarne omladinske organizacije s kojima inače postoji najtešnja saradnja inicijatora, bilo da je u pitanju prostor bivšeg Sovjetskog Saveza, Centralne Evrope ili Balkana. Otud skupu nije prisustvovao izvestan broj omladinskih marksističko-lenjinističkih organizacija, a treba dodati i da su mnoge organizacije iz objektvnih i tehničkih razloga bile sprečene da skupu prisustvuju. Sigurno je da će inicijativa koja je pokreuta imati tendenciju daljeg omasovljenja i organizacionog razvitka.
Može se slobodno konstatovati da kao prvi ovakvog tipa, skup u Kijevu je bio od istorijskog značaja  za dalji razvoj komunističkog pokreta kao i klasne borbe uopšte na  spomenutom prostoru. Već sama činjenica da je do njega došlo predstavlja značajan pomak i organizacioni i ideološki posle 20 ili više godina od trijumfa kontrarevolucija na prostoru bivših socijalističkih zemalja Evrope i SSSR-a. Suština karaktera borbi koju naše organizacije vode je neminovno nametnula nužnost održavanja skupa na kom je bilo moguće oceniti zajedničke sadržatelje posledica koje je za sobom ostavio varvarski kontrerevolucionarni čin u našim društvima, ideološki i propagandni karakter antikomunizma sa svim svojim sličnostima i razlikama u svim našim društvima, kao i odgovor naših organizacija i komunističkog pokreta uopšte. U uslovima krize kapitalizma kada je kristalno jasna neophodnost organizacionog i ideološkog učvršćivanja našeg pokreta neophodan je iskorak iz primarno defanzione strategije odbrane nasleđa socijalističkog perioda koju su naše omladine bez izuzetka vodile, a koje će razume se i nadalje voditi. Okupljene organizacije na skupu nisu u celosti uporedive u organizacionom smislu baš kao ni u rezultatima koje su naše borbe do sada ostvarile, iako u približno istom trenutku otpočinje potpuna restauracija kapitalizma u svim ponaosob društvima i državama. To je i normalno s obzrom na logiku kapitala i kapitalističkih procesa koji se neravnomerno razvijaju. Među okupljenim organizacijama je bilo onih koje postoje tek nešto više od godinu dana kao i onih koje su nastale odmah po kontrarevoluciji. Bilo je organizacija koje su se odavno organizaciono povezale sa sindikalnim, studentskim i uopšte proleterskim pokretom u svojim zemljama, kao i internacionalno, a bilo je i onih koje tek čine svoje prve porođajne korake u tom smeru. Međutim svima su nam zajednički zahtevi za što hitnijom obnovom socijalizma kao i prilično uporedivo istorijsko iskustvo iz kog je moguće izneti niz zaključaka o strategijama nastavka naše borbe i po mogućstvu njenog združivanja u jedinstvenu silu. Iz tih razloga su tokom dvodnevnog skupa bili organizovani seminari o „Ideološkoj borbi protiv antikomunističkih klišea“, „Korišćenju socijalističke prošlosti u propagandne svrhe“ i „Razmeni iskustava izgradnji organizacija“. Pored dragocene razmene iskustava, informisanja o borbi i uslovima borbe o kojima su svi delegati govorili u svojim istupanjima, ustanovljena su „goreća pitanja“ koja će predstavljati bazu za našu dalju saradnju. Tu najpre ubrajamo strategiju kontrapropagande histeričnom antikomunizmu uz učvršćivanje međusobne solidarnosti, unapređenja koordinacije i korišćenje savremenim propagandnim sredstvima kao i razumljivim jezikom za najšire narodne slojeve, a poglavito omladinu.  Izdvajamo kao izuzetno značajnu zajedničku osudu  „levog oportunizma i revizionizma“.
Skup je usvojio dve važne zajedničke rezolucije: Rezolucija o našoj saradnji s ocenama značaja sprovedenog skupa, i rezolucija podrške antikapitalističkoj borbi naroda Grčke što predstavlja najzančajniju aktuelnost klasne borbe na širem međunarodnom planu čime je čitav skup izrazio pravilanu i potpunu internacionalističku orijentaciju naše inicijative koju bi s obirom na karakter procesa i borbe  bilo nemoguće hermetički zatvoriti samo na prostor bivših socijalističkih zemalja Evrope i SSSR-a.
Tokom prvog dana skupa delegatima se ispred rukovodstva SKU obratila liderka SKU i glavna urednica časopisa „Marksizam i savremenost“ drugarica Tamila Jabrova, a drugog dana je usledila poseta važnim spomenicima u „gradu heroju“ iz vremena Velikog otadžbinskog rata.
SKOJ se ponosi time što je bio u mogućnosti da pruži svoj organizacioni doprinos kreiranju ovakve inicijative revolucionarne komunističke omladine koji je u skladu s našom dolsednom internacionalističkom revolucionarnom orijentacijom. Ponavljamo da je ovo bio smao prvi korak u „buđenju istoka“ i razbuktavanju zajedničke klasne i revolucionarne borbe.
Samo zajedno možemo pobediti!
Pobeda će biti naša!


ZAJEDNIČKA REZOLUCIJA „BORBA SE NASTAVLJA – I POSLE 20 GODINA OMLADINA SE BORI ZA SOCIJALIZAM“    

Mi, mladi komunisti iz bivših socijalističkih zemalja, okupljeni u Kijevu pod sloganom„Borba se nastavlja – i posle 20 godina omladina se bori za socijalizam“, usvajamo sledeću rezoluciju o saradnji.
Posle dvadesetogodišnjeg perioda restauracije kapitalizma iznikla je neophodnost objedinjavanja borbi omladina naroda koje ujedinjuje istorijsko iskustvo. Pre 20 godina naši narodi su izgubili sigurnost u sutrašnjicu, dostojan život, budućnost. Sve to je ljudima istrgao kapitalizam. S novim razvitkom krize kapitalizma postaje očigledan njegov karakter, katastrofalan za čovečanstvo. U vreme krize kapitalizam se stara da osnaži svoju uzdrmanu poziciju, prebacujući svoj teret na pleća radnika i rešavajući svoje probleme cenom novih ratova. Takođe on se koristi pritom različitim propagandnim metodama, podrškom reakcionarnoj politici, represijom, cenzurom. Glavna meta buržoaske propagande je omladina – socijalno najnezaštićeniji deo društva. Omladina koja nema vlastitog iskustva života u socijalizmu je najpodložnija toj propagandi.
Došlo je vreme kada je nophodno da se ujedinimo kako bi se suprotstavili i odbacili kapitalističko varvarstvo. Naša zajednička socijalistička prošlost se može uspešno iskoristiti za ovu svrhu. Mi nismo živeli u toj prošlosti, ali nas njeno neprocenjivo iskustvo okružuje i dalje u kulturi, umetnosti, mnogo čemu što vidimo oko nas. Istorija socijalističke izgradnje pruža nam snažno oružje – istinu pred kojom se u prah raspada kompletna koncepcija buržoaske propagande. Mnogi levičari i pseudo- komunisti koji pokušavaju da spekulišu istorijskim iskustvom socijalizma u stvari samo pomažu buržoasku propagandu.
Mladi komunisti, okupljeni na skupu u Kijevu, bavili su se pitanjima ideološke borbe s antikomunističkim klišeima, korišćenjem socijalističkih dostignuća za svrhe propagande, razmenom iskustava izgradnje organizacija.
Imperijalisti u cilju kočenja narodnog pokreta, odavno već deluju združeno. Oni imaju međusobnu solidarnost. Primer tome su nedavna ubistva radnika štrajkača u Zapadnom Kazahstanu, kada su razne pristalice buržoazije, uključujući takozvanu „levicu“ na svaki način podržali ovaj krvavi masakr. Komunistički pokret bivših socijalističkih zemalja i dalje deluje odvojeno. Takvu situaciju je nemoguće dalje trpeti: ne može nam biti dovoljna spontana klasna borba, mi smo dužni da je vodimo organizovano. Dužni smo da pokažemo omladini protivrečnosti savremene epohe, naoružavajući je teorijom za praktičnu borbu. Zato je naša obaveza prema budućnosti naših naroda da udružimo sopstvene sile.
Na ovaj skup su bile pozvane omladinske komunističke organizacije zajedničke praktične borbe. Naša borba je neodvojivi deo antiimperijalističke borbe koju na međunarodnom planu vodi Svetska federacija demokratkse omladine. Mi ne želimo i nećemo se ograničavati deklaracijama, ovo je samo prvi korak našeg zajedničkog rada. Nadalje ćemo voditi zajedničku borbu s imperijalizmom.

U toj solidarnosti je zalog naše pobede!

 

DEKLARACIJA PODRŠKE ANTIKAPITALISTIČKOJBORBI GRČKOG NARODA  

Mi, delegati skupa komunističkih omladina bivših socijalističkih zemalja, održanog u Kijevu 18. i 19. februara 2012. izražavmo našu solidarnost i pružamo podršku hrabroj borbi najširih narodnih slojeva u Grčkoj, radničke klase, komunista i militantnih sindikalista.
Skorašnji dogovor između grčke vlade i EU pod vođstvom nemačkog imperijalizma osigurava interese kreditora i drugih kapitalista, napadjoš više radnička prava, spušta nivo minimalnih zarada i vodi radni narod, poglavito omladinu ka sve većoj nezaposlenosti i životu bede i siromaštva. Drastičan pad prihoda, destrukcija elementarnih prava, rastuća eksploatacija, gubitak bilo kakve sigurnosti “EU memorandumon” – sve to je samo test procedure koje će biti implementirana i drugim narodima Evrope.
Uzroci ovih pojava leže u trenutnoj krizi kapitalizma. To dokazuje da je nemoguće imati dugoročan izbalansiran razvitak unutar kapitalističkog sistema proizvodnje. To dokazuje da nema drugih rešenja do odbacivanja kapitalizma i izgradnje novog sveta – socijalizma i komunizma. Javni dug koji je stvorila kapitalistička klasa a ne radni narod je integralni deo kapitlističke akumulacije u uslovima opadajuće profitabilnosti kapitala. Kriza se manifestuje širom sveta, dok u ovom trenutku najsnažnije pogađa narod Grčke. 
Grčka je postala glavno bojno polje evropske klasne borbe dobrim delom zahvaljujući iskusnoj i organizovanoj radničkoj klasi i intenzivnim aktivnostima njene avangarde – Komunističke partije Grčke (KKE). Svojom revolucionarnom orijentacijom, KKE je uspela da stvori front anti-monopolskih snaga: radnika, siromašnih seljaka, samozaposlenih, omladine, žena i drugih. Ona predvodi uspešnu borbu i protiv kapitalističkog varvarstva i unutrašnjeg oportunizma unutar komunističkog pokreta. Tokom krize međunarodnog komunističkog pokreta, ona je imala važnu ulogu pokretačke sile rekonstrukcije evropskog i svetskog komunističkog pokreta. Revolucionarna klasna borba KKE i Komunističke omladine Grčke (KNE) se dokazala suštinskim ideološkim i organizacionim faktorom koji do danas predstavlja borbenu silu i kapacitet za mobilizacija najširih narodnih slojeva Grčke i dokazuje da samo revolucionarna teorija i praksa pružaju mogućnosti za revolucionarnu borbu koja će trijumfovati nad kapitalističkim tlačenjem.
Grčka je primer pokušaja vladajuće kapitalističke klase da prebrodi krizu prebacujući je na pleća naroda. Ali je takođe i primer organizovane borbe narodnih masa predvođenih organizovanom radničkom klasom protiv mera kapitalističkog sistema. Mobilizovani široki narodni slojevi Grčke koji su izašli na ulice i masovno poručili da odbijaju da budu žrtva profita kapitalista pokazuju put narodima Evrope.
Mi smo svesni da je svaka pobeda radničke klase Grčke takođe i naša pobeda, kao i da je i svaki poraz takođe i naš poraz. Mi u potpunosti izražavamo solidarnost sa zahtevima za narodnu vlast, za svrgavanje vladavine monopola i njihovih saveznika, za svrgavanje kapitalističke vlasti. Mi pozdravljamo borbeni narod Grčke i izražavamo našu podršku Komunističkoj partiji Grčke, našoj sestrinskoj Komunističkoj omladini Grčke i sim članovima i sledbenicima klasno orijentisanog sindikata PAME koji se bori na čelu klasne borbe evropske radničke klase.
Dole sa diktaturom monopola! Dole imperijalistička EU!
Grčka je samo početak, proširimo antikapitalistički otpor širom Evrope!

Kiev, 18.-19. februara 2012.god.



Intervencija delegata SRP-a na konferenciji u Kijevu:


Skup omladinskih komunističkih organizacija iz bivših socijalističkih zemalja, Kijev, veljača 2012

Razmišljanja hrvatske delegacije


Uvod
Prvo u ime Mladih Socijalista Socijalističke Radničke Partije Hrvatske želim zahvaliti organizatorima što su nas pozvali na ovaj važan i do sada jedinstven susret i svima koji su prisutni ovdje. Revolucionarna borba u cijeloj bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji bila je i jest iznimno težak, a ponekad i opasan podvig. Kao tokom kontrarevolucije nacionalističke i profašističke političke snage, vjerske organizacije, kapitalističke snage itd. preuzele su masovnie medije komunikacije i cijeli javni diskurs, sav lijevo orijentirani klasni diskurs, bio on  revolucionarni ili reformistički, bio je potisnut. Režimi, ali posebno lumpenproleterski kontrarevolucionari napadali su sve one koji su kritizirali ekstremne nacionalističke politike. Kao rezultat toga većina društva postaje radikalno antikomunističko i to je posebno vidljivo danas u mladoj populaciji. U sadašnjem hrvatskom društvu postoji oko 20% ljudi koji su ekstremne nacionalističke i antikomunističke orijentacije, to je dio stanovništva koji živi ili misli da živi bolje nego u socijalizmu. Ovaj dio društva koji se sastoji od veterana građanskog rata, novih bogataša, dio javnih službenika, dio umirovljenika, neki "povlašteni" privatni zaposlenici i sl. tjera cijelu zemlju da ostane u nekim granicama javne debate, i potiskuje sve revolucionarne glasove. U tom stalnom kontrarevolucionarnom stanju vladajuća ideologija je pridobila gotovo sve intelektualce i gotovo sve borce iz 2. svjetskog rata, koji su bili temelj revolucije i socijalističkog razvoja naše zemlje.Najvažnije od svega je činjenica da je radnička klasa duboko reakcionarna i bez minimalne volje za obavljanje klasne borbe, čak i kada je očito da kapitalizam uništava njihove živote. U početku kontrarevolucije zakoni o socijalističkom radu uništeni su uz gotovo plebiscitarno odobrenje od strane radnika koji su mislili da će u kapitalizmu dobiti plaće jednake onima u Zapadnoj Njemačkoj. Sve u svemu, možemo reći da velika većina hrvatskoga društva ima duboko konzervativan seljački mentalitet u kome su privatno vlasništvo, religija i nacionalnost nedodirljive dogme. Iz tih razloga smatramo da je opstanak naše stranke na političkoj sceni u posljednjih 15 godina i njeno sudjelovanje na svim izborima od 2000. godine kada su sve ostale ljevičarske stranke nestale veliki je uspjeh po sebi usprkos tome što nismo zadovoljni s ovom situacijom i ne odustajemo od revolucionarne borbe.

O idejnoj borbi protiv antikomunističkih klišea
Kapitalistička ideologija uspjela je ispuniti neka vrlo važna obećanja što je napravila na početku kontrarevolucije u Hrvatskoj: ona je obnovila apsolutnu nedodirljivost privatne imovine, ona je vratila Katoličkoj crkvi političku i ekonomsku moć koju je imala u davnoj prošlosti,  uspjela je dati tzv "Nezavisnost" Hrvatskoj, donijela srpsku manjinu do političke, ekonomske, demografske i kulturne nemoći, uvela je Hrvatsku u civilizaciju "Zapada" i "Europe" odvojivši je od "azijskih Srba" i "azijske komunističke ideologije", ona je otvorila granice za sve vrste uvoza tako da nema više nestašica bilo kojih vrsta roba, otvorila je vrata i za ekstremne fašističke iseljenike, vezala je valutu za njemačku marku, a nakon toga za euru tako da više nema vidljive inflacije itd. 
Nije lako odgovoriti na ovu vrstu "dostignuća", čak i ako su postignuta po cijeni razornog građanskog rata, osiromašenja 80 posto građana
, neto demografskog gubitka od cca. pola milijuna građana i daljnjeg pada broja stanovnika, približno 30% nezaposlenosti, omjer gotovo 1:1 između radnika i umirovljenika, gotovo potpuni gubitak industrijske baze, inozemnim dugom 20 puta većim nego u socijalizmu, uvozom stabilno dvostrukim od izvoza, gotovo kompletne prodaje najvažnijih poduzeća (više od 90% banaka je u rukama stranih vlasnika), odustajući od životnoga standarda koji je bio u 1990 veći nego u Irskoj, Portugalu i Grčkoj, i približno isti kao u Španjolskoj ili na jugu Italije, od razine zaštite zakona o radu koji danas izgleda kao znanstvena fantastika s gotovo osiguranim poslom za cijeli radni vijek, besplatnim stanovima, besplatnim obrazovanjem na svim razinama, besplatne zdravstvene zaštite, besplatnih godišnjih odmora u radničkim i omladinskim odmaralištima, i općenito odustajanja od privrede srednje razvijene industrijske zemlje u zamjenu za privredu nerazvijene zemlje trećeg svijeta i stvaranja bezakonja nečuvenoga u prošlosti.
Na sve te nepobitne činjenice kapitalistička ideologija odgovara da je povratak u socijalizam nezamislivo ludilo jer: a) revolucija / socijalizam / komunizam su nasilne pojave i takvi su režimi diktatorski i tlače slobodu pojedinca, oni su "totalitarni" i ne dopuštaju bilo koji oblik prosvjeda / neslaganja. b) da socijalizam "krade" pojedincu njegovu privatnu imovinu što je najgori zamislivi zločin. c) socijalizam uništava vjeru i zabranjuje ljudima religiju. d) da je socijalizam neučinkovit ekonomski model i da pogoduje neefikasnosti. e) da u socijalizmu postoje nestašice roba. f) u socijalizmu je visoka inflacija. g) u socijalizmu vladaju manjine. h) u socijalizmu nema slobode putovanja. i) socijalistički režimi su duboko konzervativni. l) svatko tko misli da se socijalizam može sprovesti u budućnosti nazadan je jer "živi u 20. stoljeću", dok u 21. stoljeću svi vole liberalizam i višestranački politički sistem. m) socijalizam je militaristički i državocentričan. n) da su bogati su neophodni za napredak gospodarstva.
Kao marksisti moramo biti kritični prema drugima i samokritični prema sebi. U svim ovim tezama postoji nešto istine, ali, mi imamo metode razmišljanja koje često zaboravljamo, a to su historijski i dijalektički materijalizam. Korištenjem ovih metoda je lako pobiti neke od ovih teza i za druge dokazali da su to isto tako problemi visoko razvijenih kapitalističkih zemalja i društava. 
Za prebroditi te teze nova međunarodna politička platforma mora biti napisana radi pobijanja ovih klišeja. N
aglašavati kolektivno oslobođenje, ali i individualnu slobodu i u tom kontekstu dati revolucionarne odgovore na pitanja koja sada postavljaju znanost i društvo: eutanazija, medicinski potpomognuta oplodnja, ozakonjenje opojnih droga, intelektualno vlasništvo, netradicionalne seksualne zajednice, sloboda informiranja i komuniciranja , privatnost, itd., ali i dati odgovore na nedostatak energenata, ekološke probleme, ograničenja znanstvenog istraživanja i eksperimentiranja, demografskim neravnomjernostima, sporog nestanka fizičkoga rada i eksponencijalnog porasta nezaposlenosti.
Za sva ova pitanja revolucionarne partije nisu dale do sada jasan i nedvosmislen odgovor, a važno je snažno reafirmirati marksističke studije među članovima naših partija, ali i društva kako bi ljudi postali svjesni suvremenih problema i da pokušaju dati odgovore na njih. Na taj način moći ćemo stajati na kraj sve agresivnijem nametanju lažnih ljevičarskih pokreta koji privlače svakodnevno sve više mladih ljudi, ali i dati jači odgovor na probleme radnika i ostatka naše tradicionalne baze podrške.

O korištenju socijalističke prošlosti radi propagande
Moram reći da ono što najviše cijenim u mom narodu i mojoj zemlji je Narodno oslobodilačka borba, revolucija i socijalistički razvoj. Veliki dio kulturnih dobara poput spomenika, muzeja, kulturnih ustanova, knjižnica, itd. danas uništenih ili u zapuštenom stanju pošto je kontrarevolucija bila vrlo pedantna u uništavanju sjećanja na
revolucionarnu prošlost moje zemlje. Iz ove pozicije moramo obnoviti svijest mladih o tome što se doista dogodilo u toj prošlosti distribuirajući propagandne materijale, stvaranjem studijskih grupa, prodajom knjiga, filmova, itd. Grupnim posjetama povijesnim mjestima, izdavanjem materijala s povijesnim temama i sl. Sve to uvijek imajući na umu da to može biti potpuno novo za mnoge ljude ili da mnogi imaju u svojim glavama negativnu propagandu kapitalističke ideologije.


O razmjeni iskustva o organiziranju
U ovim posljednjim godinama Mladi Socijalisti imali su puno naglašeniju međunarodnu suradnju nego prije. To je razlog zbog čega smo uvijek otvoreni za sve kontakte i sastanke. Postoje dva ključna problema s kojima se sada suočavaju naše stranke to su nedostatak financijskih sredstava i nedostatak dovoljno kadrova. Čini nam se da moramo početi od baze sa izgradnjom nove generacije revolucionarnih kadrova, ali to nije lako pošto vladajuća ideologija plaši i pasivizira potencijalne nove članove.
Ova dva problema stalno usporavaju naše akcije i čine nas ranjivima. Shvatili smo da su internet i socijalne mreže su vrlo dobri instrumenti propagande, čak i ako je reakcija javnosti spora.
U svakom slučaju mi ​​smo spremni raditi sa svima za rješavanje problema te da bi, ako netko to traži od nas u pomogli koliko možemo.

Hvala Vam.



U ime Mladih Socijalista Socijalističke radničke partije Hrvatske
Koordinator


Davor Rakić


=== * ===



E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC


(Buon 8 Marzo! dal SRP - Partito Socialista dei Lavoratori, Croazia)

http://www.srp.hr/?p=980

Sretan 8. Mart!

U Hrvatskoj se 90tih krenulo putem kolektivnog zaborava i uživaljavanja u matricu nacionalnog i nacionalističkog sistema, te je žena skoro svedena isključivo na ulogu majke/stub hrvatske obitelji. Takvi svjetonazori ni danas nisu zanemarivi; žene su u pravilu nekoliko postotaka manje plaćene od muškaraca za isto radno mjesto sa istim stupnjem obrazovanja, na ženama u Hrvatskoj se eksperimentira u okviru zakona o MPO kojim se političke elite poigravaju i kalkuliraju, vjerske organizacije otvoreno pokušavaju penetrirati u obrazovni sistem, itd.

 

Danas se slobodnije prisjećamo Međunarodnog dana žena, sada se po tom pitanju rijetko prišiva etiketa koja ga posve krivo tumači; s obzirom je riječ o datumu kojeg su UN proglasile međunarodnim praznikom, pod jakim utjecajem feminističkih pokreta iz 70tih godina prošlog (20.)stoljeća. Osmi ožujka /marta simbolizira emancipaciju žena s početka XX stoljeća; u vremenu industrijske ekspanzije i proizvodnje u vrlo teškim uvjetima rada, kada je iscprljenost ili čak ugrožen život bio svakodnevnica. Tako se prisjećamo i požara u tekstilnoj tvornici u New Yorku, kada je poginulo 140 radnica, kao što se sjećamo i prvog obilježavanja Dana žena koji je organizirala Socijalistička partija Amerike 1909. godine, što je dvije godine kasnije potvrdila i Socijalistička Internacionala, na prijedlog Klare Zetkin.

 

Dvadeseto stoljeće je ženi omogućilo obrazovanje, pravo glasa, ohrabrilo smjelost da nosi hlače, moderan kupaći kostim i ostale modne detalje po svom izboru, gradi karijeru i sudjeluje u javnom životu, od showbusiness do politike ili obavljanja vojne službe. No, u nekim djelovima svijeta žene se sakati, brutalno kažnjava ili čak ubija za prijestupe koji su u drugom dijelu svijeta prihvatljiv način života. Svijet ne funkcionira po jednakim pravilima, iako su ljudi svugdje jednako sretni ili nesretni, karakterno dobri ili pokvareni,razlika je jedino u tome koliko ih sistemi uspjevaju držati pokornima; bilo preko radne ovisnosti ili silom.

 

Potpuna jednakost ljudi u smislu rodne, vjerske, rasne, nacionalne pripadnosti ili temeljem spolne orijentacije nije ni naša stvarnost, iako tzv zapadna civilizacija baštini mnoge demokratske odredbe i vrednote. Istinska je nejednakost uzidana u temelje te iste Zapadne civilizacije, koja iako bogatija od nerazvijenog i gladnog svijeta, bilježi veliko raslojavanje, osiromašenje i čak elemente postupnog raspada. U našem neposrednom okruženju su žene koje rade za “minimalac” u velikim trgovačkim lancima, opis radnog mjesta zahtjeva ljubaznost i koncentraciju – trgovina je ipak još jedina preostala cvjetajuća grana u ovoj zemlji; zatim prosvjetne radnice koje se srame javno izgovoriti koliki im je iznos mirovine kada je strpljivo zarade, službenice/činovnice, liječnice, novinarke itd Te veliki broj nezaposlenih žena koje miomilazi ovaj segment potplaćenost ili općenitog nezadovoljstva uvjetima rada.

 

Ako smo svojevremeno zaboravili i ovaj Međunarodni dan žena, dobivši nove vjerske praznike ili one koje nameće politička elita, možda smo -kao društvo- zaboravili i da je pravedniji život moguć i da ga možemo ostvariti ako o njemu razmišljamo, razgovaramo i na njega se pripremamo kroz politički rad.

 

Dan žena je nekome prilika da supruzi, djevojci, sestri, majci, kolegici..pokloni cvijet, a drugome možda podsjetnik i na društvo u kojem moramo biti jednaki pred zakonom – ljudska bića koja se nadopunjuju i obogaćuju zajednicu u svojoj različitosti.


SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE za ekonomsku, socijalnu i političku demokraciju

---

Vijest koju Slobodna Dalmacija nije htjela objaviti : 


Socijalistička radnička partija Hrvatske
Gradska organizacija Split
Zvonimirova 35 Split

 
Predmet: Izjava za javnost povodom 8. marta, Međunarodnog dana žena

 
Bunom tekstilnih radnica, u New Yorku 8. marta 1857. godine, žene pokreću nezaustavljivu borbu za svoja prava i društveni položaj, a od kada je Socijalistička partija Amerike prva obilježila Dan žena, on sve više dobiva planetarni značaj. Kako od početka ovaj datum predstavlja i klasnu borbu, da bi otupio njegov značaj, razvijeni kapitalistički Zapad mu je, svodeći ženu na majku i ljubavnicu, suprotstavio dva konzumeristička dana - Majčin dan i Valentinovo. 

Danas možemo reći da borba žena nije bila uzaludna i da se mnogo toga promijenilo, posebno na formalnoj, zakonodavnoj razini. Šta se naše zemlje tiče, formalna ravnopravnost je uglavnom zadovoljena, ali dnevna praksa, posebno na nižim društvenim razinama govori o mnogim problemima. Dok u visokoj politici ima 20-25% žena, na lokalnoj razini je to 5-6%; čest je slučaj da je za isti posao žena manje plaćena; među nezaposlenima prednjaće žene, kao i u radu na crno; žrtve nasilja većinom su žene... Danas se težište borbe sa zakonodavnog plana mora seliti u sferu primjene zakona, organizacije društva, edukacije i u porodicu. I koliko god da je žena de facto jači spol, učinimo sve da  ne mora i dalje nositi tri kantuna kuće!

Socijalistička radnička partija svim ženama čestita 8. mart, Međunarodni dan žena!
 

                                                                                Presjedništvo Gradske organizacije Split

=== * ===



E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC



Roma, sabato 10 marzo 2012
ore 15.30, Museo della via Ostiense a Porta San Paolo

Presentazione della Mostra
Criminali di guerra italiani nei Balcani. Fatti personaggi documenti

Interverranno:
Francesco Polcaro (Presidente ANPI di Roma)
Antonino Intelisano (Procuratore Militare di Roma)
Davide Conti (curatore della mostra - https://www.cnj.it/documentazione/bibliografia.htm#conti2011 )

scarica la locandina in formato PDF: 
http://www.diecifebbraio.info/wp-content/uploads/2012/03/roma100312.pdf


=== * ===


E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC